Broj: Gž-2485/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja F. P., OIB: …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik iz Z., protiv tuženice S. P., OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u Z., radi isplate, te po protutužbi tuženice S. P. protiv tužitelja F. P., radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. studenog 2015. broj: 137 P-278/13-19, dana 24. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

              Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: 137 P-278/13-19 od 17. studenog 2015.:

 

-          djelomično potvrđuje u toč.I/ izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 36.781,91 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose i od dana pobliže navedenim u toj točki izreke do isplate,

 

-          ukida u toč.I/ izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 10.705,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate te u toč.III/ izreke kojom je odbijena tuženica sa dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 7.965,87 kn sa kamatom na taj iznos od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U nepobijanoj toč.II/ izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč.I/ izreke naloženo je tuženici protutužiteljici platiti tužitelju protutuženiku iznos od 36.781,91 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose i od dana pobliže navedenim u toj točki izreke do isplate te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 10.705,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana.

              Toč.II/ izreke naloženo je tužitelju protutuženiku platiti tuženoj protutužiteljici iznos od 965,59 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose i od dana pobliže navedenim u toj točki izreke do isplate te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 360,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana.

              Toč.III/ izreke odbijena je tužena protutužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 7.965,87 kn sa kamatama na taj iznos od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je navedeno u podnesku od 02.10.2015.

              Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u toč.I/ i III/ izreke presude "iz svih žalbenih razloga smatrajući da je sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka i da je pogrešno primijenio materijalno pravo". Predlaže drugostupanjskom sudu da uvaži žalbu i preinači prvostupanjsku presudu, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu parničnog troška tuženici.

              Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

              Žalba tuženice djelomično je osnovana.

              Prije svega potrebno je navesti da će se u daljnjem obrazloženju tužitelj označavati kao tužitelj, a tuženica kao tuženica, a ne kao i protutuženik i protutužiteljica kako to čini prvostupanjski sud budući da podnošenjem protutužbe nije promijenjena procesna pozicija parničnih stranaka. 

              Predmet postupka zahtjev je tužitelja da mu tuženica s osnova režijskih troškova (voda, struja, grijanje i zajednička pričuva) isplati ukupno od 36.781,91 kn koji iznos je platio u razdoblju od 25. siječnja 2008. do 25. siječnja 2015. za stan u Z., kojeg su suvlasnici svaki u ½ dijela i to za vodu i struju u cijelosti, a za grijanje i zajedničku pričuvu u polovini iznosa, te tužbeni zahtjev tuženice kojim traži da joj tužitelj isplati polovicu režijskih troškova koje je ona platila za stan u O. na adresi V. N. u razdoblju od 15. rujna 2010. do veljače 2014. (pričuva, struja i voda) u ukupnom iznosu od 8.931,46 kn kojeg su parnične stranke također suvlasnici svaki u ½ dijela.

              Utvrdivši da su parnične stranke suvlasnici nekretnina i to stana u Z. u L. kao i stana u O. svaki u ½ dijela te da je očito da isti nemaju dobru komunikaciju i da se ne mogu dogovoriti vezano za plaćanje režije, a da je njihova obveza plaćanja istih svakog po pola kao i da je očito nesporno da tužitelj plaća sve režije po trajnom nalogu od 2008. obzirom je tu činjenicu tuženica potvrdila, prvostupanjski sud ocijenio je da tužitelj osnovano potražuje pola režija za stan u L. prema dokumentiranim računima zbog čega usvaja njegov tužbeni zahtjev u cijelosti, dakle i u pogledu zatezne kamate primjenom čl.29. st.2. ZOO-a.

              Tužbeni zahtjev tuženice prvostupanjski sud ocijenio je osnovanim samo za razdoblje od 22. rujna 2014. pa nadalje iz razloga što su računi  koje potražuje od tužitelja u zastari jer se radi o računima za vodu i struju na koje se primjenjuje zastarni rok od jedne godine sukladno čl.232. Zakona o obveznim odnosima, a da je protutužba podnesena 15. rujna 2015. Kako zbog navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da su sva potraživanja zatražena prije 15. rujna 2014. u zastari, zaključuje da je u tom dijelu protutužbeni zahtjev tuženice valjalo odbiti. Budući je tužitelj priznao tuženici visinu troškova za električnu energiju u iznosu od 2.503,00 kn i s osnova potrošnje vode u iznosu od 750,62 kn, odnosno ukupno 3.253,62 kn i da je priznao pola dijela iznosa od 1.626,81 kn, prvostupanjski sud priznaje tuženici iznos od 965,59 kn dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev.

              Pobijajući toč.I/ i III/ izreke prvostupanjske presude tuženik prije svega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja se očituje u tome da ista ima nedostataka zbog kojih se ne može preispitati, da proturječi sama sebi, da u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama kao i da su izneseni razlozi nejasni i proturječni te da o odlučnim činjenicama postoje proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Tvrdi da sud prvog stupnja neosnovano temelji svoju odluku na odredbi čl.232. Zakona o obveznim odnosima navodeći da se radi o računima koji se odnose na struju i vodu na koje se primjenjuje zastarni rok od jedne godine, već da je trebao primijeniti odredbu čl.225. Zakona o obveznim odnosima kojom je određeno da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Ističe da je ona platila utužene iznose iz protutužbenog zahtjeva te da sukladno suvlasničkom udjelu na nekretnini u O. potražuje svoju tražbinu na ime polovice već plaćenih režijskih troškova pričuve, struje i vode za tu nekretninu, pa kako je prvostupanjski sud presudio u korist tužitelja prihvaćajući njegov tužbeni zahtjev radi isplate u cijelosti, iako se radilo o računima dospjelim od 25. siječnja 2008. pa nadalje, a da je tužba podnesena 14. siječnja 2013., tako je trebalo prihvatiti i njezin protutužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da ni jedan dospjeli račun nije u zastari. Na navedeno da ukazuju i navodi punomoćnika tužitelja da priznaje tuženici visinu troškova s naslova električne energije u iznosu od 2.503,00 kn i s naslova potrošnje vode u iznosu od 750,62 kn ili 3.253,62 kn, a ½ dijela iznosa predstavlja njegovu obvezu, a što iznosi 1.626,81 kn. Pobija i odluku o troškovima prvenstveno zbog tvrdnje da je sud prvog stupnja trebao uvažiti njezin protutužbeni zahtjev u cijelosti.

 

              Zaključno tuženica navodi da je sve gornje činjenice sud utvrdio tijekom vođenja postupka, ali ih nije razmatrao i obrazložio ili ih nije obrazložio u dovoljnoj mjeri, a temeljem kojih činjenica je trebalo u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te prihvatiti u cijelosti njezin protutužbeni zahtjev.

   

              Ispitivanjem pobijane presude u pravcu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP) na koju sadržajem žalbe aludira tuženica, ali i po službenoj dužnosti primjenom čl.365. st.2. ZPP-a, utvrđeno je da je prvostupanjski sud iznoseći razloge zbog kojih je dijelom usvojio te u ostalom pretežitom dijelu odbio tužbeni zahtjev tuženice, a u vezi kojeg odbijajućeg dijela tuženica jedino i obrazlaže istaknute žalbene razloge, počinio navedenu bitnu povredu jer je i po ocjeni ovog suda presuda u tom dijelu opterećena nedostacima koja onemogućava ispitati njezinu pravilnost i zakonitost. Izneseni razlozi o odlučnim činjenicama međusobno su proturječni, a presuda ne sadrži niti sve razloge o odlučnim činjenicama.     

 

              Prije svega valja navesti da tuženica osim polovice troškova koje je podmirila za predmetni stan stranaka u O. za vodu i struju potražuje i troškove plaćenih s osnova zajedničke pričuve u razdoblju od 01. siječnja 2014. do 15. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 1.759,75 kn, a prema potvrdi Stambeno … d.o.o O. od 15. rujna 2015. i to u polovici tog iznosa (879,87 kn) u vezi kojeg potraživanja prvostupanjski sud nije iznio nikakve razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Prema stanju spisa kako to pravilno ističe žalba, tužitelj se na ročištu od 15. rujna 2015. na kojem je tuženica podnijela protutužbu kojom od tuženika potražuje iznos od 4.523,98 kn, nije protivio onom dijelu protutužbenog zahtjeva koji nije u zastari, a tom protutužbom tuženica je zahtijevala isplatu s osnova plaćenih troškova za zajedničku pričuvu i struju te je u dokaz visine utužene tražbine priložila i potvrdu Stambeno … d.o.o. O. te specifikaciju računa i uplata HEP-a Operator distribucijskog sustava d.o.o. Elektra K. iz kojih su razvidni uplaćeni iznosi za struju u razdoblju od 07. listopada 2010. do 26. veljače 2014.  Podneskom od 02. listopada 2015. tuženica je preinačila tužbu tako da sada zahtijeva da joj tužitelj plati iznos od 8.931,46 kn te se iz dokaza priloženih uz taj podnesak i to prijepisa računa HEP-a Operator distribucijskog sustava d.o.o. Elektra K. u kojima su evidentirane izvršene uplate, dopis punomoćnika V. i k. d.o.o. O. i analitičke kartice navedenog trgovačkog društva iz kojih je razvidan dug tom trgovačkom društvu i plaćanje istog, nedvojbeno može zaključiti da se uvećani tužbeni zahtjev odnosi na električnu energiju plaćenu u razdoblju od 11. ožujka 2014. do 08. kolovoza 2015. i utrošenu vodu.

 

              Tužitelj je u odnosu na dio povišenog protutužbenog zahtjeva iz podneska od 01. listopada 2015. priznao visinu troškova s naslova potrošnje energije u iznosu od 2.503,00 kn, a s osnova potrošnje vode u iznosu od 750,62 kn te visinu svoje obveze u ½ dijela priznatih troškova što iznosi 1.626,81 kn dok je osporio trošak s naslova utroška vode koji se odnose na 2005., 2006., 2007. zaključno sa 2014. te je iznio i razloge zbog kojih osporava svoju obvezu tuženici naknaditi te troškove u ½ dijela.

 

              Protivno iznesenom stanju spisa i konstataciji prvostupanjskog suda u obrazloženju pobijane presude da je tužitelj priznao visinu troškova u iznosu od 1.626,81 kn, prvostupanjski sud tuženici je dosudio samo iznos od 965,59 kn pri čemu nije uopće iznio razloge na koje režijske troškove se dosuđeni iznosi odnose.

 

              Točna je konstatacija prvostupanjskog suda da tražbine naknade za isporučenu električnu energiju i vodu sukladno čl.232. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO) zastarijevaju za jednu godinu, međutim predmet spora nije zahtjev isporučitelja električne energije i distributera vode za plaćanje naknade već zahtjev tuženice koja je u podmirila te naknade da joj tužitelj kao vlasnik nekretnine – stana u O. u ½ dijela vrati ono što je platila za njega, dakle da joj vrati ono što je stekao bez osnove, pa takva tražbina kako to pravilno ističe žalba, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina propisanim čl.225. ZOO-a.

 

              Imajući u vidu da tuženica nije iznijela ni jedan razlog zbog kojih pobija prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki I/ izreke, a niti žalbom ne pobija činjenice utvrđene po prvostupanjskom sudu zbog kojih je tuženicu obvezao da tužitelju isplati utuženi iznos od 36.781,91 kn s osnove plaćenih režijskih troškova za stan u Z., te da obveza tuženice da tužitelju plati utužene plaćene troškove proizlazi iz odredbe čl.1111. st.1. ZOO-a koja određuje da je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj dužan vratiti ga, valjalo je žalbu tužitelja prihvatiti samo u dijelu kojim pobija toč.III/ izreke i na temelju čl.369. st.1. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u tom dijelu te u tom ukinutom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a temeljem čl.368. st.1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u toč.I/ izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana tužitelju isplatiti dosuđeni iznos sa pripadajućom zateznom kamatom. Ujedno je na temelju čl.380. toč.3. ZPP-a u vezi čl.166. st.3. ZPP-a valjalo rješenjem ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.I/ izreke i u tom ukinutom dijelu također vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              U ponovnom postupku prvostupanjski sud će rukovodeći se naprijed iznesenim materijalnopravnim stajalištem ovog suda o pravnoj osnovi spora, na temelju ponovno već provedenih dokaza kao i dokaza koje eventualno stranke predlože u nastavku postupka utvrditi odlučne činjenice za predmet spora te će biti dužan u novoj odluci iznijeti sve razloge o odlučnim činjenicama na kojima će temeljiti svoje stajalište o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva tuženice vodeći računa i o odredbi čl.338. ZPP-a koja određuje što presuda mora sadržavati, posebno o odredbi stavka 4. naprijed navedene zakonske odredbe koja određuje što treba sadržavati obrazloženje presude pa tako između ostalog i koje je odredbe materijalnog prava sud primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Ujedno će odlučiti i o svim troškovima postupka stranaka vodeći računa da je prvostupanjskom presudom u nepobijanoj toč.II/ izreke tuženici već dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 360,93 kn.

 

U Varaždinu,  24. travnja 2017.