Broj: Gž R-82/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i, Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P., iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima J. F. i J. C., odvjetnicima u S., protiv tuženika K. d.d. S., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-715/13 od 18. studenog 2015., u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-715/13 od 18. studenog 2015. u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je obvezan tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 134.511,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, i u točki II. izreke u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 134.511,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I. izreke presude; dok je za više zatraženi iznos od 24.143,00 kn tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen (točka I. izreke).

 

Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 24.242,18 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za rad u Nadzornom odboru tuženika za razdoblje od 1. kolovoza 2009. do 8. lipnja 2013.

 

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužiteljica u utuženom razdoblju kao član Nadzornog odbora tuženika imala pravo na mjesečnu naknadu u brutto iznosima od po 3.449,00 kn; sve pozivom na odredbe članka 225. i 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje - ZOO).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 590. ZOO smatrajući da se radi o ugovoru o djelu.

 

Međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe članka 269. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15; dalje: ZTD), trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Naime, odredbom članka 269. ZTD propisano je da se članovima nadzornog odbora može za njihov rad platiti naknada koja se može odrediti i sudjelovanjem člana odbora u dobiti društva; da se ista određuje statutom a može ju odobriti i glavna skupština društva; da mora biti primjerena poslovima koje obavlja član odbora i stanju društva, ako je naknada određena statutom, glavna skupština može običnom većinom glasova donijeti odluku o izmjeni statuta kojom se ta naknada smanjuje; članovima prvog nadzornog odbora naknadu za rad može odobriti samo glavna skupština i to istodobno s odlučivanjem o davanju razrješnice članovima tog odbora.

 

Stvarna nadležnost za predmetne sporove (radi isplate naknade za rad u nadzornom odboru) je nadležnost trgovačkih sudova (članak 40. stavak 1. ZTD u vezi sa člankom 17. ZPP) ali kako je došlo do ustaljenja nadležnosti, to se spor ima razriješiti pred ovim sudom.

 

Iz odredaba ZTD ne proizlazi da član nadzornog odbora i društvo sklapaju bilo kakav ugovor pa tako ni ugovor o djelu.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužiteljica temeljem Odluke glavne skupštine tuženika od 28. prosinca 2005. imenovana članicom Nadzornog odbora koju dužnost je obavljala sve do 8. lipnja 2013.;

 

- da je u zapisniku s redovne glavne skupštine K. d.d. od 29. rujna 2006. broj OU-702/06 utvrđeno da je donesena odluka o visini naknade za rad članovima Nadzornog odbora za 2007. u iznosu od neto 2.000,00 kn mjesečno (dalje: Odluka);

 

- da je u "Narodnim novinama", broj 11 od 30. siječnja 2013. na str. 42. objavljeno da su temeljem odredbe članka 262. ZTD uprava i predsjednik nadzornog odbora tuženika izdali priopćenje kojim su opozvani dotadašnji članovi Nadzornog odbora, te da su imenovani novi članovi Nadzornog odbora pa tako i tužiteljica pod brojem 5;

 

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj MBS: ... od 17. lipnja 2013. utvrđeno da je izvršena te u registar Trgovačkog suda upisana promjena - brisanje tužiteljice kao članice Nadzornog odbora tuženika;

 

- da je tužiteljica u svom stranačkom iskazu navela da je bila članica Nadzornog odbora tuženika i da se do 2009. naknada redovito isplaćivala a nakon toga samo pojedini iznosi i sa zakašnjenjem;

 

- da je stalni sudski vještak za računovodstvo i financije dipl. oec. S. G. u vještvu od 23. ožujka 2015. zaključila da je tužiteljica obavljala dužnost člana Nadzornog odbora do 8. lipnja 2013., da je mjesečna naknada dospijevala 15-og tekućeg mjeseca za prethodni mjesec u visini od 2.000,00 neto (iznos od 3.449,00 kn bruto); da je u razdoblju obnašanja dužnosti tužiteljici naknada bila redovito isplaćivana prvih 8 mjeseci, nakon toga da je istoj od kolovoza 2009. do svibnja 2013. isplaćen ukupan iznos od 24.143,00 kn bruto i to dana 30. rujna 2009., 9. prosinca 2009., 8. ožujka 2010., 12. travnja 2011., 30. lipnja 2011. i 22. veljače 2012., pa da je tako preostalo za platiti 134.511,00 kn.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik tijekom postupka navodio da je tužiteljici s osnova naknade za rad u nadzornom odboru prema svom izračunu dužan isplatiti iznos od cca 131.589,63 kn pa da ti navodi, kada se dovedu u vezu s iskazom tužiteljice, kao i rezultatima vještva kojim je utvrđeno da je tuženik s ovog osnova tužiteljici u razdoblju od rujna 2009. do veljače 2012. izvršio isplate iznosa od po 3.449,00 bruto dana 30. rujna i 9. prosinca 2009., 8. ožujka i 2. kolovoza 2010., 12. travnja i 30. lipnja 2011. i 22. veljače 2012. (ukupno 24.143,00 kn), dovode do zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dosuđenom iznosu.

 

Pri tome, pravilno je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan prigovor zastare primjenjujući opći zastarni rok od 5 godina jer ZTD ne propisuje poseban rok za predmetnu vrstu naknade (tako i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8809/2011 od 20. ožujka 2013.). Kako je tužba podnesena 9. prosinca 2013., a najranije potraživanje tužiteljice za kolovoz 2009. dospjelo je 15. rujna 2009., to je zaključiti da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

 

U odnosu na žalbene navode koji svi predstavljaju navode koji su isticani i tijekom prvostupanjskog postupka, za odgovoriti je da je točno da je tuženik Odluku donio za 2007. Međutim, iz rezultata dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da je tuženik tužiteljici s utužene osnove vršio isplate u visini sukladnoj Odluci i tijekom 2009., 2010. 2011. i 2012. Osim toga, iz odredbe članka 269. stavak 1. ZTD ne proizlazi obveza skupštine da svake donosi odluku o utvrđivanju nagrade za rad u nadzornom odboru.

 

Kako iz odredbe članka 269. stavak 1. ZTD proizlazi da naknada mora biti primjerena poslovima koje obavlja član nadzornog odbora i stanju društva, a kako iz provedenog postupka ne proizlazi da bi se rad tužiteljice ili pak stanje društva, tijekom utuženog razdoblja mijenjao, te kako ne proizlazi da bi skupština tuženika tijekom istog razdoblja donosila drugačiju odluku u odnosu na onu iz 2007., to konkludira da je utužena naknada primjerena naknada za rad tužiteljice u Nadzornom odboru tuženika.

 

Samo napomene radi, kako iz stanja spisa proizlazi da je tuženik tužiteljici vršio isplate dana 30. rujna 2009., 9. prosinca 2009., 8. ožujka 2010., 2. kolovoza 2010., 12. travnja 2011., 30. lipnja 2011. i 22. veljače 2012., a kako je predmetna mjesečna naknada dospijevala svakog 15-og tekućeg mjeseca za prethodni mjesec, to proizlazi da je tuženik tužiteljici isplatio naknade za mjesec kolovoz i studeni 2009., veljaču i srpanj 2010., ožujak i svibanj 2011. i siječanj 2012.

 

Sud je prvog stupnja prigodom određivanja zateznih kamata pogrešno odredio kamate za mjesec listopad 2009. počev od 15. prosinca 2009. a trebalo je od 15. studenog 2009., za mjesec siječanj 2010. počev od 15. ožujka 2010. a trebalo je od 15. veljače 2010., za mjesec lipanj 2010. počev od 15. kolovoza 2010. a trebalo je od 15. srpnja 2010., za mjesec veljaču 2011. počev od 15. travnja 2011. a trebalo je od 15. ožujka 2011., za mjesec travanj 2011. počev od 15. lipnja 2011. a trebalo je od 15. svibnja 2011., za mjesec prosinac 2011. počev od 15. veljače 2012. a trebalo je od 15. siječnja 2012. Međutim, zbog zabrane reformatio in peius nema mjesta preinaci u tom dijelu odluke.

 

Pravilna je odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP i jer je isti ispravno obračunat.

 

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbu tuženika odbiti i potvrditi odluku u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 2. ZPP.

 

U Splitu, 13. srpnja 2017.