Broj: Gž R-490/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice N. J. M., iz V., OIB: ..., zastupane po ZOU B. K. i M. K. Č., iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Zagreb, OIB: ... zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tužene protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima broj Pr-117/15-47 od 23. listopada 2015., dana 19. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima broj Pr-117/15-47 od 23. listopada 2015. i sudi:

 

„Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„1.Nalaže se tuženoj da, u roku od 8 dana, isplati tužiteljici neimovinsku štetu u iznosu od 25.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

 

              2. Nalaže se tuženoj da, u roku od 8 dana, isplati tužiteljici na ime izgubljene zarade ukupan bruto iznos od 14.104,31 kn sa zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

 

              - za rujan 2013. bruto iznos od 320,88 kn od 10. listopada 2013.,

              - za listopad 2013. bruto iznos od 92,65 kn od 10. studenog 2013.,

              - za studeni 2013. bruto iznos od 2.141,69 kn od 10. prosinca 2013.,

              - za prosinac 2013. bruto iznos od 3.156,82 kn od 10. siječnja 2014.,

              - za siječanj 2014. bruto iznos od 2.119,88 kn od 10. veljače 2014.,

              - za  veljaču 2014. bruto iznos od 2.366,46 kn od 10. ožujka 2014.,

              - za ožujak 2014. bruto iznos od 2.084,65 kn od 10. travnja 2014.,

              - za travanj 2014. bruto iznos od 1.821,28 kn od 10. svibnja 2014., sve do isplate.

             

3. Nalaže se tuženoj da, u roku od 8 dana, tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka."

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.750,00 kn.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja obvezana je tužena isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete iznos od 20.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 19. kolovoza 2014. do isplate (točka I. izreke).

 

Nadalje, obvezana je tužena isplatiti tužiteljici na ime imovinske štete i to izgubljene zarade iznos od 4.714,35 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

 

Preostali dio tužbenog traženja tužiteljice je odbijen (točka III. izreke).

 

Ujedno je tužena obvezana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 8.625,20 kn sa pripadajućom zateznom kamatom (točka IV. izreke).

 

Protiv odbijajućeg dijela presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

Žalbu protiv dijela kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev podnosi tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu ukine podredno, preinači.

 

U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila navode žalbe tužene i predlaže istu odbiti.

 

Žalba tužiteljice je neosnovana a žalba tužene je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale kao posljedica štetnog događaja uzrokovanog najavom donošenja te i donošenjem, rješenja o rasporedu na isto radno mjesto ali u drugoj Ispostavi tužene (iz Ispostave V. u Ispostavu Ž.) što da je kod tužiteljice prouzročilo trenutni stres i dovelo do povrede njenog prava osobnosti sa trajnim posljedicama.

 

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je usljed postupaka tužene došlo do oštećenja zdravlja tužiteljice.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Ovo stoga jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio okolnosti glede štetnog događaja i sveukupnog obima štetnih posljedica, ali je o istima izveo pogrešan zaključak slijedom čega je i pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je rješenjem tužene - Središnji ured, Klasa UP/I-112-01/13-01/470, Ur.br. 513-07-21-10/13-3 od 18. rujna 2013. tužiteljica zbog potrebe službe trajno premještena sa svog radnog mjesta poreznice II. u Ispostavi V. na isto radno mjesto ali u Ispostavi Ž. koja je od ranijeg mjesta rada udaljena 30-ak km (dalje: Rješenje);

 

- da je Upravni sud u Osijeku presudom broj Usl-1555/13-4 od 3. veljače 2014. naredio rješavanje žalbe tužiteljice protiv Rješenja u roku od 30 dana;

 

- da je tužena - Odbor za državnu službu rješenjem Klasa: UP/II-112-07/13-01/3319, Ur. broj: 566-01/8-14-7 od 5. ožujka 2014., poništio Rješenje zbog insuficijentnosti razloga u obrazloženju istog;

 

- da je tužiteljica bila ocijenjena ocjenom „odličan“ za 2010. i 2011. te „uspješan“ za 2012.;

 

- da iz medicinske dokumentacije proizlazi da se tužiteljica liječila na Odjelu psihijatrije u bolnici u V. te u KB Dubrava u Zagrebu;

 

- da su saslušani svjedoci iskazivali o tome da je odluka o premještaju tužiteljice donijeta po nalogu načelnice (te i premještaj drugog djelatnika iz Ž. u V.) i da je tužiteljici ista najavljena u petak, 6. rujna 2013.; da je isti dan tužiteljica govorila da će se „ubiti“, da je pokazivala sedative, da ju je voditeljica Ispostave V. primirila ali da je ponovno u utorak, 10. rujna 2013. tužiteljica govorila kolegicama da je djeci napisala oproštajno pismo, da ne može prihvatiti premještaj te da je pozvana hitna pomoć od strane voditeljice ispostave i tužiteljica da je hospitalizirana;

 

- da je sama tužiteljica iskazala da je ona kod sebe imala samo lijek Lexaurin kojeg je predigla još 2. srpnja 2013. i kojeg je po potrebi uzimala a da druge lijekove nije imala pa tako da nikome nije ni pokazivala „vrećicu sedativa“, da joj je teško pao premještaj, da je o tome razgovarala i sa voditeljicom ispostave; da je dolazak hitne pomoći i policije imalo odraza na njen ugled, čast i dostojanstvo, kao i njenu obitelj te da je zbog višemjesečnog bolovanja primala naknadu plaće koji iznos je manji od iznosa njene redovne plaće;

 

- da je za vrijeme osmomjesečnog bolovanja tužiteljici u dva navrata, na njen pisani zahtjev, isplaćena pomoć u visini jedne proračunske osnovice od po 3.326,00 kn tj. ukupno 6.652,00 kn;

 

- da je vještak psihijatar u svom nalazu i mišljenju navela da je tužiteljica psihički odreagirala na stresni događaj - vijest o premještaju na radno mjesto u drugi grad akutnom reakcijom na stres, da se kasnije u simptomatologiji javlja značajan anksiozni-depresivni odmak koji traje do danas pa zaključuje da tužiteljica boluje od produljene reakcije na stres i anksioznodepresivnog poremećaja sve od 10. rujna 2013. kada je saznala da ju se planira  premjestiti na drugo radno mjesto, da ona i danas ima psihičke tegobe koje se u određenim periodima intenziviraju (kada je izložena sudskim ročištima koji reaktiviraju sjećanja i emocionalne traume) pa vještak zaključuje da je kod tužiteljice došlo do trajnog smanjenja životne aktivnosti od 20 % u odnosu na raniji nivo funkcioniranja;

 

- da je vještak navela da je na str. 25-31 zdravstvenog kartona tužiteljice vidljivo da se do 10. rujna 2013. tužiteljica nije liječila po psihijatru ali da joj je po liječniku opće prakse 2. srpnja 2013. izdan recept za anksiolitik, lexaurin, jedna kutija, koji joj je preporučeno uzimati jednu tabletu na dan;

 

- da je tužiteljica i prije kritične prigode radila prekovremeno;

 

- da je knjigovodstvenim vještačenjem tabelarnim prikazima izvršen izračun razlike plaće i naknade plaće sa izračunom prekovremenih sati i bez tih sati, kao i sa uračunavanjem jednokratnih naknada za višemjesečno bolovanje i bez njih.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja zaključio da je tužiteljica saznavši da će biti premještena u Ispostavu Ž. doživjela stres koji se manifestirao na njezino psihičko stanje radi čega da je došlo do trajnog smanjenja životnih aktivnosti, te da se nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave očituje upravo u činjenici da je Odbor za državnu službu poništio rješenje od 18. rujna 2013. kojim je tužiteljica premještena u Ispostavu Ž.

 

Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a glede osnova odgovornosti, ima se donijeti drugačiji zaključak.

 

Naime, odredbom članka 76. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 142/06, 77/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13 i 38/13; dalje: ZDS) propisana je mogućnost premještaja državnih službenika po potrebi službe utemeljenoj na slobodnoj ocjeni čelnika tijela a ako je premještaj dalji od 30 km od mjesta stanovanja potrebna je suglasnost službenika ako bi se premještajem bitno pogoršale njegove obiteljske prilike. Tužiteljica nije osporila sadržaj navedene zakonske odredbe kao takve (u smislu protuustavnosti ili sl.).

 

Slijedom navedenog, kako to pravilno navodi tužena, donošenje Rješenja u konkretnom slučaju samo po sebi ne može se smatrati nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave. Odluku o Rješenju donio je čelnik tijela, po slobodnoj ocjeni, udaljenost nije veća od 30 km a i da jeste suglasnost službenika je uvjetovana samo ako bi se bitno pogoršale njegove obiteljske prilike (ovdje to tužiteljica nije dokazala, a iz predmeta spisa proizlazi da je razvedena i da ima blizance od 30 godina).

 

Prema načelu hijerarhijske podređenosti, državni službenici dužni su izvršavati naloge čelnika tijela i nadređenih državnih službenika, osim ako zakonom nije drukčije propisano. Jedno od temeljnih prava državnih službenika jeste pravo na zaštitu od neopravdanog premještaja ili udaljenja s radnog mjesta.

 

Upravo zbog toga se u upravnom postupku odlučuje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, pa se tako protiv rješenja o rasporedu na radno mjesto može podnijeti žalba Odboru za državnu službu u roku 15 dana od dana dostave rješenja dok se protiv rješenja Odbora za državnu službu može pokrenuti upravni spor u roku od 30 dana od dana dostave rješenja. Navedeni pravni put tužiteljica je iskoristila.

 

Nepravilno se sud prvog stupnja (a i tužena) poziva na odredbu članka 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 150/11, 12/13; dalje ZSDU) kojom je propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

Ovo stoga jer je tužiteljica državni službenik a ne stranka, pa se ovdje na odgovornost tužene imaju primijeniti isključivo odredbe ZDS i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO), a ne ZSDU.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica traži naknadu štete od svog poslodavca (izričito se u tužbi poziva na odredbe članka 4. stavak 2. ZDS i odredbu članka 103. Zakona o radu - „Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, i 73/13; dalje - ZR)

 

Neprijeporno je među parničnim strankama da se tužiteljica koristila pravom na podnošenje žalbe na prvostupanjsko rješenje, te i pravom na sudsku zaštitu pokrenuvši upravni spor. Kako nedvojbeno proizlazi da je zakonskom normativom koja nije ostala samo na razini proklamacije (jer je tužiteljica uspjela u upravnom postupku) osigurana kontrola zakonitosti rješenja o premještaju mogućnošću podnošenja pravnih lijekova odnosno, žalbe ili vođenja upravnog spora to, pa i u situaciji kada se u konačnici povodom pravnih lijekova utvrdi da osporavana odluka nije bila osnovana, odluka o premještaju nema a priori karakter nezakonite i nepravične (šikanozne) odluke zbog koje bi tužiteljici pripadalo pravo na naknadu štete od tužene.

 

Tužiteljica svoj zahtjev smatra utemeljenim jer zapravo smatra da je uslijed stresa uzrokovanog najavom premještaja u mjesto udaljeno 30-ak km od sadašnjeg mjesta rada pretrpjela štetu. Ovdje je za napomenuti da je tek donošenjem Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14) po prvi put u naš zakonodavni sustav uveden stres kao mogući čimbenik nastanka štetnih posljedica (zbog čega je propisana obveza poslodavca za poduzimanje mjera zaštite na radu radi sprječavanja nastanka stresa) te se isti definira kao zdravstvene i psihičke promjene koje su posljedica akumulirajućeg utjecaja stresora na radu kroz dulje vrijeme, a očituju se kao fiziološke, emocionalne i kognitivne reakcije te kao promjene ponašanja radnika.

 

Bez obzira što se ova odredba ne može retroaktivno primijeniti, jasno je da stres podrazumijeva dugotrajniju izloženost radnom okruženju, lošoj komunikaciji i lošim međuljudskim odnosima, koju izloženost radnik doživljava kao intenzivni pritisak koji u konačnici dovodi do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja. Također, mobing za koji tužiteljica u iskazu navodi da sada navodno doživljava od svjedoka B. (iako to detaljno ne izlaže), nije predmet ovog spora jer tužiteljica prema iznesenom činjeničnom supstratu smatra da je isključivo i samo zbog trenutka najave odluke o premještaju doživjela trenutni stresni poremećaj koji da je ostavio trajne posljedice.

 

Ovdje je nužno napomenuti da se vještak psihijatar treba očitovati je li tužiteljica usljed akutnog ili dugotrajnog stresa obolila a ostale okolnosti koje se odnose na to je li stres posljedica i kojih čimbenika (sadržaj rada, radno okruženje, međuljudski odnosi, odluka o premještaju, način priopćenja iste) utvrđuje sud.

 

Vještak je zaključila da tužiteljica boluje od produljene reakcije na stres i anksiozno-depresivnog poremećaja od 10. rujna 2013. pri čemu nije objasnila zbog čega je tužiteljica već od ranije uzimala određenu terapiju (lexaurin koji se indicira među ostalim, za anksioznost, napetost, uznemirenost, sve prema mrežnim stranicama proizvođača - https://...).

 

Odredbom članka 19. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svog prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te da se pod tim razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

 

Mnijenje je ovog drugostupanjskog suda da u postupanju čelnika tijela nije bilo protupravnog ponašanja jer su isti postupali sukladno naprijed citiranim odredbama ZDS, na primjeren način ta je namjera priopćena tužiteljici (suprotno tužiteljica i ne tvrdi već osporava sam premještaj) te nije bilo šikanoznog ponašanja od strane poslodavca - tužene. U suprotnom, svaka odluka o premještaju predstavljala bi štetnu radnju a to je nonsens.

 

Za napomenuti je dodatno prednjem da je prema odredbi članka 103. ZR odgovornost poslodavca objektivna. Kod činjenice da je tužiteljica već uzimala lijekove (od 2. srpnja 2013. anksiolitik lexaurin, koji joj je preporučeno uzimati jednu tabletu na dan), kod činjenice da je sama iskazivala da nikome nije pokazivala niti je imala „vrećicu sedativa“ u petak 6. rujna 2013. kada joj je najavljen premještaj, niti je taj dan uopće išla kupovati lijekove, kod činjenice da se u zdravstvenom kartonu na dan 10. rujna 2013. navodi da ne iznosi suicidalnih pulzija i da je godinama imala stresnih situacija (list 29 spisa), kod činjenice da je hospitalizirana ne u petak 6. rujna 2013. kada je saznala za najavu premještaja već tek u utorak 10. rujna 2013., dok je samo Rješenje doneseno 18. rujna 2013.; to je uvjerenje ovog suda da su u velikoj mjeri uzrok njenog stresa događaji i okolnosti izvan radnog procesa.

 

Međutim, sve da se i uzme da je doista današnje zdravstveno stanje tužiteljice isključiva i jedina posljedica najave odluke o premještaju, prethodno je nedvojbeno utvrđeno da nema protupravne štetne radnje jer je odluka o premještaju donesena primjenom odredbi ZDS (bez obzira što je ista odluka poništena jer nije svaka poništena, ukinuta, izmijenjena odluka protupravna štetna radnja). Kako je postojanje štetnog događaja, kauzalni neksus i protupravnost štetne radnje jedan od nužnih elemenata za uspostavu obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu, to nema mjesta dosudi tražene naknade štete.

 

Svaki postupak u kojemu se traži ostvarenje ili zaštita prava za koje stranka smatra da joj pripada neminovno podrazumijeva stres, stanje uznemirenosti, potrebu ulaganja povećanih napora. Ukoliko dođe do odbijanja zahtjeva, ukidanja odluka i sl., taj osjećaj je zasigurno intenzivniji. U konkretnom slučaju tužiteljica je uspjela u zaštiti svog prava protiv odluke o premještaju čime je zasigurno dobila veliku satisfakciju.

 

Glede navoda o narušenosti ugleda i časti zbog dolaska vozila hitne pomoći i policije, do čega tužiteljica smatra da je došlo, to ne proizlazi niti iz jednog dokaza iz spisa (osim iz njenog iskaza).

 

Iako ovaj drugostupanjski sud ima empatiju naspram tužiteljice smatra međutim, da nije dokazan osnov za naknadu neimovinske štete u konkretnom slučaju a iz svih naprijed iznijetih razloga.

 

Stoga je žalbu tužiteljice valjalo odbiti a žalbu tužene prihvatiti i presudu preinačiti temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP, sve kao u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Kako je preinačena odluka, to je prema odredbi članka 166. stavak 2. ZPP u vezi sa člankom 154. stavak 1. i člankom 163. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka.

 

Primjenom Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje OT) koja određuje da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u skladu s poduzetim parničnim radnjama, tuženoj bi valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu 100 bodova temeljem Tbr. 8. točka 1.; na ime pristupa na ročišta dana 14. i 28. studenog 2014., 19. siječnja i 16. listopada 2015. po 100 bodova temeljem Tbr. 9. točka 1.; a od 23. listopada 2015. 50 bodova temeljem Tbr. 9. točka 3.; te na ime sastava žalbe 125 bodova temeljem Tbr. 10. točka 1., što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 6.750,00 kn.

 

Odredbom članka 154. stavak 1. ZPP propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove postupka.

 

Međutim, ovaj drugostupanjski sud odbio je kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu parničnog troška smatrajući da bi obvezivanje tužiteljice na naknadu parničnog troška tuženoj predstavljalo povredu prava na mirno uživanje imovine prema članku 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) kojim je određeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, i da se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

Prema testu razmjernosti koji se nužno ima provesti radi ocjene je li postupanjem tužene u konkretnom parničnom postupku došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva tužiteljice (u svezi traženja obvezivanja tužiteljice na naknadu parničnog troška) prije svega je zaključiti da podmirenje troškova prema kojem bi tužiteljica bila obvezna naknaditi troškove zastupanja države u državni proračun svakako predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje njenog vlasništva.

 

Nadalje, kod činjenice da bi obveza naknade parničnog troška tuženoj proizlazila iz naprijed citirane odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, to ovaj drugostupanjski sud cijeni da je miješanje države u mirno uživanje vlasništva tužiteljice u konkretnom slučaju zakonito.

 

Načelo iz odredbe članka 154. stavak 1. ZPP da onaj tko izgubi spor plaća troškove, samo po sebi ne može se smatrati protivnim članku 1. Protokol br. 1 (tako i odluka Europskog suda za ljudska prava Klauz protiv Hrvatske br. zahtjeva 28963/10) pa bi i država (čiji proračun nije neograničen i njime treba pažljivo gospodariti) trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica slijedom čega potraživanje a potom i obvezivanje na naknadu troškova tužiteljice tuženoj u ovom predmetu teži legitimnom cilju.

 

Konačno, u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu članka 1. Protokola br. 1, sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. Meritum spora je ovdje pitanje naknade štete glede kojeg je ovaj sud zauzeo stajalište da tužena nije odgovorna za štetu nastalu tužiteljici iz svih naprijed iznijetih razloga. Odredbom članka 103. ZR, koja se primjenjuje u smislu odredbe članka 4. stavak 2. ZSD, odgovornost tužene kao poslodavca je objektivna pa se stoga ne može tvrditi da bi predmetna tužba tužiteljice bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna (posebice jer je tek ZZR-om uveden institut stresa kao čimbenik štete i gdje je definirano da isti mora biti, među ostalim, dugotrajan i dakako protupravan te da se isti očituje kao fiziološke, emocionalne i kognitivne reakcije te kao promjene ponašanja radnika). Ovdje tuženu zastupa Državno odvjetništvo, i njegovi troškovi se procjenjuju na temelju OT iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik. Nadalje, imajući u vidu da je tijekom postupka utvrđeno da je prosječna plaća tužiteljice neto cca 5.000,00 kn, to bi plaćanje iznosa od 6.750,00 kn s naslova troškova ovog parničnog postupka predstavljalo teret za tužiteljicu veći od iznosa njene mjesečne plaće.

 

Slijedom svega naprijed iznijetog, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, ovaj drugostupanjski sud cijeni da iznos troškova koje bi tužiteljica trebala naknaditi tuženoj nije neznatan i da isto predstavlja nerazmjeran teret za nju a što bi sve dovelo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (tako i predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske zahtjev br. 72152/13), pa je odlučio kao u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

U Splitu 19. srpnja 2017.