Broj: Gž R-69/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja B. Č., iz K. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici u T., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj Pn-776/15 od 18. rujna 2015., dana 5. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj Pn-776/15 od 18. rujna 2015.

 

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja tužena je obvezana isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.917,22 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude; kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.782,50 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

 

Protiv ove presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači podredno ukine.

 

U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila navode u cijelosti i predlaže istu odbiti.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade zbog neiskorištene stanke za razdoblje od 1. ožujka 2007. do 30. travnja 2010.

 

Ovdje je odmah za napomenuti da je tužitelj svoj zahtjev postavio kao zahtjev za naknadu štete zbog neiskorištenog dnevnog odmora.

 

Međutim, iz činjeničnih navoda tužbe nedvojbeno proizlazi da isti potražuje naknadu u visini cijene sata rada za razdoblje od 1 sat dnevno tj. za razdoblje kada nije mogao koristiti stanku (pauzu) jer dnevni odmor prema odredbi članka 53. ZR podrazumijeva da tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno.

 

Proizlazi, tražena visina cijene sata rada predstavlja ustvari iznos za koji se tužena neosnovano obogatila jer je tužitelj radio a trebao se odmarati.

 

Tako je i u članku 81. ZR propisana obveza naknade za neiskorišteni godišnji odmor ali ne naknade s naslova štete jer ni u toj situaciji a ni u konkretnom slučaju, nije razvidan nijedan oblik štete (neimovinska, imovinska i dr.). Naime, nije dovoljno za uspostavu obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu samo postojanje štetnog događaja. Ovdje bi po tužitelju, štetni događaj bio povreda prava iz radnog odnosa - prava na stanku, ali posljedica povrede prava iz radnog odnosa međutim, nije uvijek i obvezatno pravo na naknadu štete. Potrebno je da postoji i šteta a ista u konkretnom slučaju ne proizlazi niti iz činjeničnih navoda tužbe niti iz rezultata dokaznog postupka.

 

Stoga, a kako sud nije vezan za istaknuti pravni osnov, pozivom na odredbu članka 186. stavak 3. ZPP, valjalo je odlučivati o postavljenom tužbenom zahtjevu s aspekta neosnovanog bogaćenja a ne s aspekta naknade štete. Ovo stoga jer, kako je već naprijed rečeno, tužitelj je trebao odmarati za vrijeme stanke a ne raditi.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 44. (iako je pravilna numerička oznaka članka 52.) Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje - ZR) te odredbe članka 6. i 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04; dalje: KU/04 i broj 93/08; dalje: KU/08).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

 

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

 

- da je tužitelj djelatnik tužene na radnom mjestu policijski službenik - operater na sredstvima veze i šef smjene u PU Splitsko - dalmatinskoj PP T.;

 

- da je u utuženom razdoblju tužitelj radio u turnusima po 12 sati neprekidno;

 

- da je odredbom članka 6. KU/04 i članka 10. KU/08 određeno da službenik ili namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta ukoliko to narav posla dozvoljava;

 

- da tužitelj nije mogao uvijek i redovito koristiti stanku; da je visina tužbenog zahtjeva nesporna.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelju pripada tražena isplata jer iz odredbi KU/04 i KU/08 nedvojbeno proizlazi pravo na stanku koje je pravo propisano i odredbom članka 52. ZR.

 

Prema tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora (dalje: Zajednička komisija), a koja tumačenja su obvezna, izraz "ukoliko to narav posla dozvoljava" odnosi se na mogućnost da službenik ili namještenik koji radi u turnusima može odmor (stanku, pauzu) koristiti u dva dijela (po 30 minuta), ukoliko to narav posla dozvoljava, a ne odnosi se na mogućnost izbivanja s radnog mjesta (izvan prostorije dežurstva, izvan zgrade državnog tijela i sl.) za vrijeme stanke ukoliko to narav posla dozvoljava. Dakle, tužitelj je mogao koristiti stanku u prostoriji u kojoj je radio ali nije.

 

Neosnovano tužena u žalbi ponavlja da je tužitelj mogao koristiti stanku odnosno da isto tužitelju nije onemogućeno od strane tužene.

 

Ovo stoga jer je nedvojbeno da je tužitelj u prijepornom razdoblju radio u turnusima po dvanaest sati i da ga nije imao tko zamijeniti dok iz iskaza svjedoka C. E., pomoćnika načelnika PP T., proizlazi da bi on ponekad zamijenio tužitelja ali je istodobno iskazao da se dnevni odmor koristio "kako se tko snađe".

 

Konkludira, kako tužitelju od strane tužene nije omogućeno ostvarenje zakonskog prava na stanku (specificirano i u KU/04 i KU/08), a kako se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, to se tužena njegovim radom neosnovano obogatila (jer je tužitelj radio u vrijeme kada je trebao koristiti stanku) te mu je dužna naknaditi vrijednost tako odrađenih sati rada. Kako je visina tužbenog zahtjeva nesporna, to je pravilno sud prvog stupnja odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. (zbog promjena visine tužbenog zahtjeva) i članka 155. ZPP.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene i potvrditi odluku temeljem odredbe članka 368. stavak 2. ZPP jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ali je pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Temeljem odredbe članka 155. ZPP odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje postupka dok je zahtjev tužene za naknadu troškova sastava žalbe odbijen jer ista nije uspjela u svojoj žalbi.

 

U Splitu 5. listopada 2017.