Broj: Pr-64/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Ivanki Kovačević,  u pravnoj stvari tužitelja Z.T., OIB:… iz C., zastupan po Ž.K., dipl.iur. u N.h.s, R.u.O., protiv tuženika Hrvatske šume društvo s ograničenom odgovornošću, OIB: …, Z., Uprava šuma Podružnica N. G., zastupana po punomoćniku I.G., dipl.iur., radi isplate, nakon održane glavne rasprave 5.listopada 2017.u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika Ž.K., dipl.iur. i punomoćnika tuženika I.G.dipl.iur., 27.listopada 2017.objavio i

 

p r e s u d i o   j e

 

Nalaže se tuženiku Hrvatske šume društvo s ograničenom odgovornošću, Z., Uprava šuma Podružnica N. G., da isplati tužitelju Z.T. iz C., na ime razlike naknade troškova prijevoza za razdoblje od 9.studenog 2015.do 30.travnja 2017., ukupan iznos od 27.055,17 kn (slovima: dvadesetsedamtisućapedesetpetkuna isedamnaestlipa), sa zateznom kamatom po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, i to:

-na iznos 1.147,55 kn od 21.prosinca 2015.do isplate,

-na iznos 1.413,06 kn od 21.siječnja 2016.do isplate,

-na iznos 1.888,55 kn od 21.veljače 2016.do isplate,

-na iznos 1.786,34 kn od 21.ožujka 2016.do isplate,

-na iznos 1.879,66 kn od 21.travnja 2016.do isplate,

-na iznos 1.888,55 kn od 21.svibnja 2016.do isplate,

-na iznos 1.298,54 kn od 21.lipnja 2016.do isplate,

-na iznos 1.493,66 kn od 21.srpnja 2016.do isplate,

-na iznos 1.275,31 kn od 21.kolovoza 2016.do isplate,

-na iznos 1.039,79 kn od 21.rujna 2016.do isplate,

-na iznos 1.883,90 kn od 21.listopada 2016.do isplate,

-na iznos 1.446,08 kn od 21.studenog 2016.do isplate,

-na iznos 1.299,15 kn od 21.prosinca 2016.do isplate,

-na iznos 1.380,36 kn od 21.siječnja 2017.do isplate,

-na iznos    795,61 kn od 21.veljače 2017.do isplate,

-na iznos 1.893,66 kn od 21.ožujka 2017.do isplate,

-na iznos od 2.066,30 kn od 21.travnja 2017.do isplate,

-na iznos od 1.179,10 kn od 21.svibnja 2017.do isplate,

sve u roku 8 dana.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlenik tuženika, na poslovima pomoćnika revirnika-poslovođe u Upravi šuma podružnica N. G., Šumarija O., počevši od 6.studenog 2015. Prema odredbi članka 78.Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih šuma d.o.o. (dalje: KU HŠ d.o.o.) tužitelju pripada pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla gradskim i međugradskim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne prijevozne karte, pod uvjetom da je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta rada više od tri kilometra. Prema navedenoj odredbi, tuženik je dužan naknaditi stvarne troškove prijevoza tužitelju. Unatoč navedenoj odredbi, tuženik ne isplaćuje tužitelju naknadu troškova prijevoza sukladno članku 78.KU već isplaćuje naknadu troškova prijevoza u visini cijene gradske mjesečne karte, što je nerazmjerno manji iznos od onog koji mu pripada prema odredbama KU. Stvarni troškovi prijevoza višestruko premašuju iznos od onoga koji mu nadoknađuje tuženik. Nadalje, u tužbi navodi da  tužitelj živi u C., a radi u Upravi šuma podružnica N. G., Šumarija O. Svakodnevno putuje na posao i s posla i prelazi oko 150 km, a tužena isplaćuje naknadu troškova prijevoza na bazi iznosa od 360,00 kn (cijena mjesečne karte javnog gradskog prijevoza u gradu Zagrebu), dok cijena mjesečne autobusne karte na relaciji C.-S.B. i S.S.-S, ukupno iznosi 2.636,20 kn. S obzirom da je u konkretnom slučaju pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla povoljnije ugovoreno KU HŠ d.o.o., u odnosu na odredbu članka 5.stavak 2.Ugovora o radu tužitelja, tužitelj ima pravo na isplatu razlike naknade prijevoza do visine koja mu pripada temeljem KU HŠ d.o.o. Naime, odredbom članka 9.Zakona o radu određeno je da se na radnika primjenjuje najpovoljnije pravo ukoliko je neko pravo iz radnog odnosa kod poslodavca različito uređeno Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili Ugovorom o radu. Kako je pravo na naknadu troškova prijevoza povoljnije ugovoreno KU, to smatra da je tužena u obvezi isplaćivati troškove prijevoza do visine određene Kolektivnim ugovorom. Temeljem članka 186.b ZPP-a postavlja stupnjevitu tužbu s obzirom da ne raspolaže podacima o visini razlike neisplaćene naknade za troškove prijevoza, to pridržava pravo nakon pribavljanja podataka i provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja određeno specificirati tužbeni zahtjev. Tužbenim zahtjevom zahtijeva se isplata mjesečnih iznosa naknade troškova prijevoza za razdoblje od 6.studenog 2015.do 30.travnja 2017., s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos razlike neisplaćene naknade troškova prijevoza od dospijeća do konačne isplate.

              Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori činjenične navode tužbe u odnosu na sklapanje ugovora o radu za poslove kako to tužitelj navodi, kao i mjesto rada, no smatra neosnovanim navode tužitelja kojim se poziva na povoljnije pravo regulirano odredbom članka 9.Zakona o radu odnosno članka 3.KU HŠ d.o.o. Ovo iz razloga jer je tužitelj Ugovorom o radu od 6.studenog 2015.upoznat s činjenicom da mu temeljem KU HŠ d.o.o. pripada naknada za troškova dolaska i odlaska s posla u visini mjesečne karte za mjesni i međumjesni prijevoz, a tužitelj se potpisom ugovora odrekao prava na međumjesni prijevoz i prihvatio da mu se isplaćuje iznos troškova prijevoza u visini gradskog prijevoza grada Z. za I.zonu, što iznosi 360,00 kn. Prilikom potpisivanja ugovora o radu, tužitelj je znao za mjesto rada, a stoga i udaljenost od mjesta stanovanja do mjesta rada. Tužitelj nije bio prisiljen sklopiti navedeni ugovor, isti je mogao zatražiti od tuženika izmjenu istog odnosno odbiti potpisati ugovor o radu,a što isti nije učinio. Budući se tužitelj odrekao prava na međumjesni prijevoz, dospjelost potraživanja samo po sebi nije odlučna za pitanje valjanosti odricanja radnika od dijela prava na isplatu troškova prijevoza. Potpisom ugovora od strane tužitelja, tražbina je nastala te se tužitelj odrekao potraživanja dijela tražbine. S obzirom da se ugovor sklapa suglasnošću volja obiju ugovornih strana, tako se suglasnošću volja ugovornih strana ugovor mijenja. Kako ugovor nije izmijenjen, isti obvezuje obje ugovorne strane sve dok jedna od njih ne otkaže ili dok ne prestane na način propisan zakonom. Nadalje, tuženik navodi da svako povećanje plaćanja naknade za troškove prijevoza od ugovorene naknade, tuženiku bi predstavljalo povećanje troškova koji nije bilo predviđeno planom poslovanja  Društva HŠ d.o.o. Slijedom navedenog, predlaže se odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

              U daljnjem tijeku postupka tužitelj se podneskom od 20.lipnja 2017.očituje na navode iz odgovora na tužbu ističući da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o radu, kao lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj potražuje pravo koje mu pripada sukladno članku 78.KU HŠ d.o.o., i to pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla gradskim i međugradskim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne prijevozne karte, pod uvjetom da je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta rada više od tri kilometra, što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Tužitelj posebno ističe da nije imao mogućnost pregovaranja s poslodavcem prilikom sklapanja ugovora o radu jer su unaprijed uglavljene odredbe o troškovima prijevoza, a tužitelj je jedino mogao prihvatiti ili odbiti potpisivanje navedenog ugovora. Imajući u vidu pregovaračke pozicije poslodavca i radnika, odredbom članka 9.Zakona o radu propisano je primjena najpovoljnijeg prava radnika ukoliko je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili Ugovorom o radu. Također, prava ugovorena u važećem Kolektivnom ugovoru tuženik je mogao mijenjati putem kolektivnog pregovaranja ukoliko je smatrao kako ne postoje materijalna sredstva za isplatu određenih iznosa naknada troškova prijevoza, a što je tuženiku bilo poznato s obzirom na vođenje evidencije o radnicima.

              Na temelju zatraženih podataka o izračunu visine troškova prijevoza prema odredbi članka 78.KU HŠ d.o.o. i isplaćenih troškova tužitelju, tužitelj je podneskom od 21.rujna 2017.konačno uredio tužbeni zahtjev za isplatu naknade troškova prijevoza za razdoblje od 9.studenog 2015.do 30.rujna 2017.u ukupnom iznosu 27.055,17 kn, u mjesečnim iznosima razlike naknade troškova prijevoza, kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

              U postupku su izvedeni dokazi  saslušanjem tužitelja u svrhu dokazivanja, čitanjem Ugovora o radu od 6.studenog 2015., Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih šuma društvo s ograničenom odgovornošću od 4.veljače 2014., potvrdu o visini mjesečne autobusne karte prijevoznika Č. od 16.ožujka 2016.i APP d.d. P. od 16.ožujka 2016.(list 9 i 10 spisa), obračun troškova prijevoza za utuženo razdoblje tuženika od 8.rujna 2017.(list 21 i 22 spisa), Cjenik usluga u linijskom prijevozu putnika od 1.travnja 2012.(list 35 spisa).

 

              Tuženi zahtjev je osnovan.

 

              Među strankama je nesporno da je:

              -Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 6.studenog 2015. (dalje: Ugovor), tužitelj zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme  kod tuženika, na poslovima pomoćnika revernika-poslovođe,

              -da je započeo s radom 9.studenog 2015.,

              -da je člankom 4.Ugovora, ugovoreno da će radnik poslove za koje je zasnovao radni odnos obavljati u Upravi šuma Podružnica N. G., dok će se raspored na organizacijsku jedinicu izvršiti odlukom poslodavca,

              -da tužitelj živi na adresi C…,

              -da je člankom 6.stavak 2.Ugovora utvrđeno da je "radnik upoznat da mu po Kolektivnom ugovoru pripada naknada za troškove dolaska i odlaska na posao u visini mjesečne karte za mjesni i međumjesni prijevoz" i da "ovim ugovorom radnik se odriče prava na međumjesni prijevoz. Ukoliko u mjestu gdje je radnik raspoređen nema mjesnog prijevoza, a mjesto stanovanja je udaljeno više od tri kilometra, radnik prihvaća da mu se isplaćuje iznos u visini gradskog prijevoza grada Z. za I.zonu, što iznosi 360,00 kn."

              Među strankama je sporno pripada li tužitelju pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla prema članku 78.stavak 1.KU HŠ d.o.o., odnosno u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne prijevozne karte s obzirom na odredbu članka 6.stavak 2.Ugovora   u kojoj se navodi da je radnik upoznat s odredbama Kolektivnog ugovora i da se ovim ugovorom odriče prava na međumjesni prijevoz.

              Iz iskaza tužitelja saslušan u svrhu dokazivanja proizlazi, da je prije zaključivanja predmetnog ugovora, bio u radnom odnosu kod tuženika na određeno vrijeme, u Šumariji V., na poslovima šumskog radnika sjekača, gdje je radio više od mjesec dana. Potom je raspisan natječaj na neodređeno vrijeme na koje je primljen za poslove pomoćnika revernika- poslovođe za Upravu šuma, Podružnica N. G.. Prilikom potpisivanja ugovora nitko nije rekao da se treba odreći prava na troškove prijevoza s obzirom da je morao svakodnevno putovati iz mjesta stanovanja tj. C. do S., a od S. su radnici razvođeni službenim vozilom šumarije na radna mjesta koja su se nalazila na tom području Poslodavcu je bilo poznata njegova adresa stanovanja  u C.  koju je naznačio u prijavi na natječaj,a na istoj adresi je bio prijavljen i u vrijeme dok je bio na radu na određeno vrijeme u Šumariji u V.  Od mjesta stanovanja do mjesta S. nema direktne putne veze već postoji autobusna linija C. V. te od V. do S.B., a potom S.B.-S. i u obrnutom smjeru. Iz mjesta S. na ostala područja šumarije radnici su odveženi na mjesto rada službenim vozilom tužene. Također, da je razgovarao s pretpostavljenima da mu se priznaju stvarni troškovi jer su i radnom kolegi koji stanuje u P. i putuje, u cijelosti priznati troškovi prijevoza prema Kolektivnom ugovoru. Njegovi stvarni troškovi  višestruko premašuju iznos naknade koji mu koju priznaje i isplaćuje tuženik. On nije imao mogućnost eventualno zatražiti izmjenu ugovora ili odbiti potpisivanje ponuđenog ugovora, jer bi tim ostao bez posla kojeg je čekao 15 godina. Osim navedenog, cjelokupan sadržaj ugovora je bio prethodno napisan i predan mu na potpisivanje. Iz dostavljenih potvrda o cijeni mjesečnih voznih karata prijevoznika Č. od C. do S.B. i prijevoznika APP od S.B do S. vidljivi su troškovi mjesečnih voznih karata. Također, proizlazi da je tužitelj pokušao s poslodavcem dogovoriti raspoređivanje na mjesto rada koje bi bilo bliže mjestu stanovanja kako bi se smanjili troškovi prijevoza,a  posebice imajući u vidu da se u mjestu gdje on živi, dakle C., nalazi šumarija  na udaljenosti 100 m od njegove kuće, a nakon pet mjeseci kada je on zasnovao radni odnos, kod tuženika su zasnivali radne odnose drugi radnici koji nisu bili zaposlenici u Hrvatskim šumama i to upravo za područje Šumarije C. Ugovor o radu sklopio je 6.studenog 2015.,a započeo je s radom slijedeći radni dan tj. 9.studenog 2015.s mjestom rada u O..

              Punomoćnik tuženika smatra da je tužitelj u potpunosti upoznat s mjestom rada prije potpisivanja ugovora o radu i da je u trenutku potpisivanja ugovora, znao kako je njegovo mjesto rada izvan sjedišta šumarije u C. odnosno V., pa mu je bila poznata i udaljenost od adrese stanovanja do mjesta rada, te je unatoč tome prihvatio takav raspored i odrekao se prava na međumjesni prijevoz.

              Sud ocjenjuje vjerodostojnim iskaz tužitelja koji je objektivan i logičan da u vrijeme sklapanja ugovora o radu, tužitelj nije imao saznanja o troškovima prijevoza koji će nastati kod obavljanja ugovorenih poslova. Nadalje, stvarni troškovi prijevoza, imajući u vidu da je mjesto rada od mjesta stanovanja udaljeno oko 150 km, višestruko premašuju visinu troškova koji se priznaju za gradski prijevoz grada Z. za I.zonu što iznosi 360,00 kn, a tužitelju je poslodavac prethodno dostavio na potpis ugovor sa sadržajem na kojeg nije mogao utjecati niti mijenjati, a poslodavac ima mogućnost i mehanizme za raspoređivanjem radnika na poslove radnog mjesta prema mjestu rada i prebivališta vodeći računa o troškovima prijevoza s obzirom da isti raspolaže sa adresama stanovanja i kvalifikacijama svojih radnika.

              Prema odredbi članka 78.stavak 1. KU HŠ d.o.o. radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla gradskim i međugradskim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne prijevozne karte pod uvjetom da mu je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta rada više od 3 km.

              Prema odredbi članka 9.stavak 3.Zakona o radu ("Narodne novine“ 93/2014. – dalje: ZR), ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

              Imajući u vidu navedene odredbe ZR-a, u konkretnom slučaju povoljnije pravo za radnika je primjena odredbe članka 78.stavak 1. KU HŠ d.o.o., prema kojoj tužitelju pripada pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne vozne karte budući je nesporno među strankama kako je mjesto stanovanja tužitelja udaljeno od mjesta rada više od 3 km.

              Navodi tuženika o odricanju prava na međumjesni prijevoz kako je to u stavku 2.člank 6.ugovoreno, sud ocjenjuje ovu odredbu ništetnom s obzirom da u trenutku sklapanja ugovora obveza na isplatu naknade za prijevoz nije bila dospjela, to se radnik ne može unaprijed odreći prava na međumjesni prijevoz koji mu nije bio poznat niti dospio.

              Visina potraživanja tužitelja prema tuženiku utvrđena je temeljem podataka koje je dostavio tuženik podneskom od 8.rujna 2017., o visini troškova prijevoza za utuženo razdoblje, prema fondu radnih dana i nazočnosti tužitelja na radu te izračun troškova prema članku 78.KU HŠ d.o.o. i članku 79.KU HŠ d.o.o., iz kojeg proizlazi da tužitelju pripadaju troškovi prijevoza u ukupnom iznosu od 39.894,36 kn,da je isplaćeno 12.839,19 kn i da je ostala razlika po osnovi troškova prijevoza iznos od 27.055,17 kn, u mjesečnim iznosima kako je to pobliže navedeno u potvrdi (list 21 i 22 spisa) i izreci presude.

              Punomoćnici stranaka su prihvatili navedeni izračun, stoga je povučen prijedlog za izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

              Tužitelju pripada i zatezna kamata na dosuđeni iznos sukladno odredbi članka 29.stavak 1.iI članka 183.stavak 1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11.,78/11., 78/15. - dalje: ZOO), od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa razlike naknade troškova prijevoza do isplate s obzirom da plaća i troškovi prijevoza dospijevaju do dvadesetog u mjesecu za prethodni mjesec. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29.stavak 2.ZOO-a.

              Tužitelj nije potraživao troškove postupka, to o istim sud nije odlučivao.

              Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

 

Slavonski Brod, 27.listopad 2017.