Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž 2220/2017 Županijski sud u Rijeci
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž 2220/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

                                                                                   

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednika vijeća, te Svjetlane Pražić suca izvjestitelja i Dubravke Srečec Fletko člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz R., 5., OIB: ........., zastupanog po punomoćnicima iz ZOU P. O. i dr., odvjetnicima iz R.,  protiv tuženika  P. G. iz R., OIB: ..............., radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude  Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, posl. br. P 3064/16 od 10. veljače 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 3. studenog 2017. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se   p o t v r đ u j e    presuda  Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, posl. br. P 3064/16 od 10. veljače 2017. godine.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 50.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2012. godine do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznos od 12.500,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

 

              Prvostupanjsku odluku pobija tuženik ne konkretizirajući žalbene razloge sadržane u  odredbi čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku  (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14, u daljnjem tekstu ZPP-a).

             

              Tuženik u žalbi navodi da nikada nije u cijelosti negirao tužitelju da vodi spor sa Š. zbog lihvarskog duga, da je tužitelj na ročištu naveo da o tome ne zna ništa, iako da je sa time bio upoznat, da se tužitelj nije htio dogovorit o cijeni stana sa kupcima, da istog nikako nije mogao prodati, te da je ostao bez svega.

             

Ne predlaže način rješavanja žalbe.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba tuženika nije osnovana.

 

Ocjenjujući prvostupanjsku odluku suda prvog stupnja u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a, a isto tako nije počinjena ni postupovna povreda iz odredbe čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, slijedom  čega se pobijana odluka mogla ispitati.

 

Opisanim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost prvostupanjske presude.

 

Naime, donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja utvrđuje da je stan u R., iza smrti majke sada pok. D. G., naslijedio samo tuženik, da se nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju temeljem pisane i ovjerene izjave od 3. siječnja 2012. godine obvezao tužitelju odmah po prodaji predmetnog stana isplatiti iznos od 50.000,00 EUR-a, da iz te izjave ne proizlazi da bi isplata utuženog iznosa bila vezana za vrijednost i cijenu stana, da je tuženik sa Z. Š. dana 23. ožujka 2012. godine zaključio Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini – spornom stanu, da je pod brojem Z 4686/12  dana 26. ožujka 2012. godine zaprimljen spomenuti sporazum, temeljem kojeg je izvršen prijenos prava vlasništva na predmetnoj nekretnini radi osiguranja novčane tražbine Z. Š. u iznosu od 25.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate uvećano za zakonske zatezne kamate i eventualne troškove.

 

U kontekstu takvih činjeničnih utvrđenja, pravilnim drži ovaj sud zaključak prvostupanjskog suda koji smatra da je upisom treće osobe  najprije temeljem ranije spomenutog Sporazuma od 23. ožujka 2012. godine kao fiducijarnog vlasnika spornog stana u zemljišnim knjigama, a zatim i punopravnog vlasnika istog, dospjela obveza tuženika na isplatu utuženog iznosa, a koju obvezu tuženik neprijeporno nije izvršio. Nastavno tome, osnovano se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., u daljnjem tekstu ZOO-a), kojom je odredbom propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i da je odgovoran za njeno ispunjenje.

 

Ovo iz razloga jer je iz predmetne Izjave od 3. siječnja 2012. godine, razvidno da su parnične stranke stupile u obveznopravni odnos (ugovorni odnos), temeljem kojeg je tuženik preuzeo na sebe obvezu isplate tužitelju utuženog iznosa, a sukladno rezultatima dokaznog postupka, kao polovicu vrijednosti stana kojeg je u cijelosti naslijedio iza pok. majke stranaka, sa time da dospjeće isplate dogovorenog iznosa vezao za trenutak prodaje stana.

 

Kraj nedvojbene činjenice da je u konkretnom slučaju došlo do otuđenja predmetnog stana, dakle prijenosa prava vlasništva na istome sa tuženika na Z. Š., a da tuženik dobrovoljno do trenutka upisa istog u zemljišnim knjigama, ali isto tako i ni do pokretanja ovog postupka, nije ispunio preuzetu obvezu, to je pravilno stajalište suda prvog stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

Nastavno izloženom, irelevantnim drži ovaj sud žalbene navode tuženika, kojima se suštinski ustraje na tvrdnjama iznesenim tijekom prvostupanjskog postupka, budući da ni prema uvjerenju ovog suda, isti ni na koji način nisu od utjecaja na ishod ovog spora, a time ni na pravilnost pobijane presude.

 

Kako se pravna stajališta navedena u prvostupanjskoj presudi, prema uvjerenju ovog suda zasnivaju  na utvrđenju pravno relevantnih činjenica, kao i na pravilnoj primjeni  mjerodavnog materijalnog prava, te prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvog stupnja uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija, nedvojbeno je da odluka u tom dijelu nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava, pa se ista u pobijanom dijelu ukazuje pravilnom i zakonitom.

 

Slijedom izloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi prvostupanjsku presudu, pozivom na odredbu čl. 368. st.1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 3. studenog 2017. godine

Copyright © Ante Borić