Broj: Gž R-64/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari stvari tužiteljice Škola P., P., OIB: …, zastupane po punomoćnici K. S., odvjetnici u Č., protiv tuženice N. S., iz S., OIB: …, zastupane po Odvjetničkom društvu P. i Š. V., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 25 Pr-947/15-6 od 26. studenog 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 3. studenog 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 25 Pr-947/15-6 od 26. studenog 2015.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 333.779,80 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u točki I. izreke presude; te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 56.250,00 kn (točka II. izreke).

 

              Žalbu protiv ove presude pravovremeno podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka ukine podredno, preinači.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat iznosa naknade plaće, božićnice, jubilarne nagrade i naknade za prijevoz, isplaćenih tuženici u razdoblju od 26. svibnja 2010. do 15. svibnja 2013. a za vrijeme svojevoljnog prekida rada zbog navodnog uznemiravanja.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tuženica prekidajući rad za vrijeme trajanja postupka po njenoj tužbi za zaštitu od uznemiravanja a koji postupak je okončan odbijanjem njenog zahtjeva, ista preuzela rizik takve svoje odluke i usljed čega se neosnovano obogatila, sve pozivom na odredbu članka 130. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 82/12 i 73/13; - dalje: ZR) i odredbe članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nadalje, nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

 

              Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

              - da je između tužiteljice i tuženice bio sklopljen Ugovor o radu od 5. rujna 2002. za radno mjesto učiteljice njemačkog jezika;

 

              - da je tuženica prekinula rad 26. svibnja 2010. navodeći da je na poslu izložena uznemiravanju i diskriminaciji, pa je zatražila sudsku zaštitu;

 

- da je presudom Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 16 P-576/10-25 od 17. studenog 2011., ovršnom 11. svibnja 2013., potvrđenom presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj 37 Gž-4368/12-3 od 18. ožujka 2013., odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila da sud utvrdi kako je ravnateljica diskriminira i uznemirava od siječnja 2007. uz zaštitu od daljnje diskriminacije i naknadu neimovinske štete;

 

              - da je tuženici izvanredno otkazan ugovor o radu odlukom tužiteljice od 14. svibnja 2013. zbog neopravdanog izostajanja s posla od dana 26. svibnja 2010. pa nadalje;

 

              - da je tuženici za vrijeme dok nije radila, prema priloženim platnim listama, sveukupno isplaćen bruto iznos od 333.779,80 kn.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je sud prvog stupnja zaključio o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Ovo stoga jer isti sud smatra da je radnik - tuženica obvezna vratiti poslodavcu - tužiteljici isplaćenu joj naknadu plaće za vrijeme prekida rada u vezi pokrenutog postupka za zaštitu dostojanstva, jer je naknadno u parničnom postupku pravomoćno odbijen njen tužbeni zahtjev za zaštitu dostojanstva radnika.

 

              Stoga taj sud zaključuje da je za isplatu naknade plaće, božićnice i troškova prijevoza za lipanj 2010. kao i jubilarne nagrade, valjana zakonska osnova iz odredbe članka 130. ZR, otpala pa da tuženica ima vratiti ono što je stekla bez osnove.

 

Pravilan je zaključak tog suda jer iz odredbe članka 130. ZR stavak 5. proizlazi da, ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada, a stavak 6. da za vrijeme prekida rada iz stavka 4. i 5. ovoga članka radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio.

 

U konkretnom slučaju tuženica je smatrajući da joj poslodavac ne štiti dostojanstvo prekinula rad i podnijela tužbu sudu sve u smislu odredbe članka 130. stavak 5. ZR, čime je stekla pravo na naknadu plaće koju bi ostvarila da je radila. Pogrešno tuženica drži da je tužiteljica postupala "svojevoljno" kada je isplaćivala plaću tuženici jer nije bilo rješenja o određivanju privremene mjere. Naime, tužiteljica je postupala prema zakonskoj obvezi koji osnov obveze je međutim, nakon što je tuženica pravomoćno odbijena sa zahtjevom za zaštitu od uznemiravanja, otpao.

 

Nakon što je navedeni osnov otpao, tuženica je po mnijenju ovog drugostupanjskog suda, došla u situaciju da mora vratiti ono što je neosnovano stekla, ono čime se neosnovano obogatila, pa je pravilno sud zaključio da je tuženica dužna vratiti poslodavcu isplaćene novčane iznose za rad koji nije izvršila, i to upravo u visini bruto ugovorene i isplaćene plaće. Ovo i stoga kako to pravilno navodi sud prvog stupnja, jer stranke podjednako snose rizik uspjeha i neuspjeha u sporu, u suprotnom svaki radnik mogao bi prekinuti rad podnošenjem tužbe za povredu dostojanstva, a ne bi imao rizik da će morati vratiti primljene iznose.

 

U odnosu na žalbeni navod da je tuženica osporavala sve pa i visinu potraživanja i tijek kamata, za navesti je da je sud prvog stupnja pregledao isplatne liste za sporno razdoblje i saslušao ravnateljicu tužiteljice, te je na taj način pravilno utvrdio visinu tražbine a tuženica nije imala drugih dokaznih prijedloga na tu okolnost.

 

              Glede tražbine tužiteljice s naslova zatezne kamate, sud se prvog stupnja pozvao na odredbu članka 29. ZOO te je ocijenio da tužiteljici pripada kamata od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Iako se sud prvog stupnja nije posebno osvrnuo na pitanje savjesnosti, iz obrazloženja pobijane odluke može se razaznati da je isti smatrao tuženicu nesavjesnom kada joj je priznao kamatu od dana stjecanja a ne od dana podnošenja zahtjeva - tužbe što kao pravilno prihvaća i ovaj sud jer je tuženica ta koja je svojevoljno prekinula rad te je morala biti svjesna svih eventualnih posljedica (ignorantia iuris nocet) svoje odluke.

 

              Konkludira, parnične stranke su bile u ugovornom odnosu temeljem ugovora o radu; dakle, radi se o obveznopravnom odnosu koji uživa zaštitu prije svega odredbama ZR a supsidijarno i odredbama ZOO. Time se taj odnos temelji među ostalim, i na načelu savjesnosti i poštenja. U duhu tog načela, tužiteljica je "dobrovoljno" odnosno bez prinude u formi rješenja o privremenoj mjeri, isplaćivala tuženici iznose naknade plaće i dr. sukladno obvezi iz članka 130. stavak 6. ZR.

 

              Nadalje, obveznopravni odnos temelji se i na načelu jednakosti uzajamnih davanja što u radnopravnom odnosu podrazumijeva da radnik za izvršeni rad ima pravo na plaću ekvivalentnu tom radu. Iznimno, radnik ima pravo na naknadu plaće i za ono razdoblje u kojemu ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, ali samo dok traje ugovor o radu. Prema odredbi članka 87. stavak 3. ZR, radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili usljed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

 

              Imajući u vidu konkretne okolnosti slučaja, ima se primijeniti odredba članka 130. stavak 5. ZR, a ne stavak 4. istog članka. U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev r 1189/11-2 od 11. travnja 2012. zaključeno je da"… radnik za slučaj takvog prekida ima pravo na naknadu plaće, no ako se naknadno pravomoćnom presudom utvrdi da nije bilo povrede dostojanstva radnika, odnosno da je prekid rada bio neopravdan, radnik je u obvezi izvršiti ugovoreni rad jer s obzirom na to da nije moguće radni odnos ispunjavati unazad, radnik koji nije uspio u sporu radi zaštite dostojanstva, a primio je naknadu plaće, je dužan isplatiti poslodavcu novčani ekvivalent za neizvršeni rad i to upravo u visini bruto ugovorene plaće konkretnog radnika. Polazeći od utvrđenja da je tuženik prekinuo rad, a pravomoćno je odbijen njegov tužbeni zahtjev za zaštitu dostojanstva, proizlazi da je prekid rada bio neopravdan, pa je tuženik dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu na način koji je jedino još moguć, dakle isplatom novčanog ekvivalenta nenovčane obveze iz ugovora o radu."

 

Kako tuženica nije mogla izvršiti rad unazad to je ista obvezna vratiti novčani ekvivalent svog rada a to je utuženi iznos. Dodatno prednjem, bez obzira što je poslodavac iznose doprinosa, poreza i prireza isplaćivao adresatima kako je to obvezan imperativnim propisima, novčane iznose s navedene osnove dužna je vratiti tuženica jer se ista i u tom dijelu neosnovano obogatila (primjerice imat će veću mirovinu temeljem plaćenih iznosa, imala je zdravstveno osiguranje, jedino je ona legitimirana tražiti povrat poreza).

 

              Stranke su u ovoj parnici sudjelovale aktivno i potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava (pravo na djelotvorna pravna sredstva propisuje odredba članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija). U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

              U odnosu na ostale žalbene navode, za istaći je da se ustvari ponavljaju navodi koji su izneseni tijekom postupka, a isti su ocijenjeni od strane prvostupanjskog suda pa se dodatno upućuje na razloge pobijane odluke.

             

              Slijedom navedenog, sud je prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP i jer je trošak pravilno obračunat.

 

Tuženici nije dosuđen trošak sastava žalbe jer ista nije uspjela u žalbenom postupku.

 

Imajući u vidu sve naprijed iznijeto, presudu je valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U Splitu 3. studenog 2017.