Broj: Gž-1253/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB …, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska radiotelevizija, javna ustanova, Zagreb, Prisavlje 3, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. i p. iz Z., protiv I-tuženice R. H. iz S. Đ., OIB: …, II-tuženika M. R. iz Đ., OIB:… i III-tuženika Ž. R. iz S. Đ., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Đakovu poslovni broj Povrv-1240/2016 od 9. lipnja 2017., 11. prosinca 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Đakovu poslovni broj Povrv-1240/2016 od 9. lipnja 2017.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika T. K. iz O. pod posl. br. Ovrv-7907/13 od 01. srpnja 2013. te je tužbeni zahtjev odbijen. Točkom II izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

 

Tužitelj je izjavio žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

U žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost ugovora te potpis prijave prijamnika tumačio kao sklapanje ugovora. Ukazuje da se u ovom slučaju ne radi o ugovornom odnosu, već o zakonskoj obvezi vlasnika uređaja (čl. 34 Zakona o Hrvatskoj radio televiziji („Narodne novine“ broj 137/10, 76/12, – dalje: Zakon o HRT-u)), koja se samo deklarira prijavom prijamnika. Budući da je riječ o  zakonskoj obvezi vlasnika prijamnika, eventualna poslovna nesposobnost u vrijeme potpisa predmetne prijave prijamnika nije relevantna. U postupku da je nesporno utvrđeno vlasništvo TV prijamnika kao i potpis tužene na prijavi prijamnika slijedom čega je prednica tuženika u obvezi plaćati RTV pristojbu. Nadalje, navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP-a budući da su razlozi presude o odlučnim činjenicama proturječni jer nije jasan zaključak suda prvog da bi se radilo o ugovornoj, a ne zakonskoj obvezi kao ni zaključak da tuženica nije bila obveznica plaćanja RTV pristojbe, pri čemu je povrijeđena i odredba čl. 8. ZPP-a kada je sud u cijelosti poklonio vjeru svjedoku A. M., dok je u potpunosti zanemario materijalne dokaze tužitelja.

 

Predlaže da se pobijana presuda preinači.

 

Tuženici nisu dostavili odgovor na žalbu.

 

Žalba tužitelja je neosnovana.

 

Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj kao ovrhovoditelj podnio javnom bilježniku T. K. iz O. prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv L. R. iz S. Đ., kao ovršenika, a radi naplate iznosa od 320,00 kn, te je javni bilježnik donio rješenje o ovrsi pod posl. br. Ovrv-7907/13 od 01. srpnja 2013. Utvrđuje da je protiv citiranog rješenja o ovrsi pravovremeno podnesen prigovor, te je postupak nastavljen pred sudom kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

              Utvrđuje da je tijekom postupka L. R. umrla slijedom čega je bio utvrđen prekid postupka, a postupak je nastavljen u odnosu na njezine zakonske nasljednike M. R., R. H. i Ž. R..

 

Utvrđuje nadalje da je prijava prijamnika na ime L. R. izvršena 20. lipnja 2012. te da tužitelj tereti L. R. s osnova RTV pristojbe za razdoblje od rujna do prosinca 2012. u ukupnom iznosu od 320,00 kn. S tim u vezi iuocjenjuje neosnovanim navode tužitelja da nije evidentirao uplatu od 13. studenog 2012. u iznosu od 160,00 kn, te je stajalište suda prvog stupnja da uplata mora biti naznačena na tužiteljevoj saldo-konti kartici, neovisno o tome je li na njoj naznačen poziv na broj odobrenja.

 

Nadalje, prihvaćajući iskaz svjedoka A. M., obiteljskog liječnika, utvrđuje da je L. R. bolovala od demencije koja je u liječničkom kartonu zabilježena u travnju 2012., a da je postojala i ranije, te da je stanje L. R. u travnju 2012. bilo jako loše slijedom čega u to vrijeme nije mogla znati što potpisuje.

 

Stoga je zaključak suda prvog stupnja da u trenutku potpisivanja RTV prijave L. R. nije bila sposobna za rasuđivanje i nije mogla znati što potpisuje, pa da nije imala poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje ugovora u smislu odredbe čl. 276. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 141/08, 125/11 – dalje: ZOO). Nastavno tome utvrđuje da je ugovorni odnos stranaka ništetan pa da nema osnove zahtijevati ispunjenje obveza u smislu čl. 323. st. 1 ZOO-a.

 

Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a ukida citirani platni nalog u cijelosti i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan te primjenom odredbe čl. 154. st.1 ZPP-a odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

 

Budući da se radi o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, to se sukladno odredbi 467. st. 1. ZPP-a presuda suda prvog stupnja može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.  2. toč. 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok presudu u ovom sporu nije dopušteno pobijati zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 354.  st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda postupka iz toč. 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upire tužitelj budući da pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, istu je moguće ispitati te nema proturječnosti.

 

Pravilan je pravni zaključak suda prvog stupnja da prednica tuženika L. R. nije imala poslovnu sposobnost kroz sadržajnu primjenu odredbe čl. 18. st. 1. ZOO-a, pa nije mogla vlastitim očitovanjem volje stvarati pravne učinke, kraj utvrđenja da je duže vrijeme bolovala od demencije, koje stanje je bilo pogoršano u vrijeme potpisivanja prijave prijamnika. Slijedom toga, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da L. R. nije mogla shvatiti značaj potpisivanja prijave prijamnika što nadalje znači da nije mogla valjano potvrditi činjenice relevantne za utvrđivanje obveze plaćanja RTV pristojbe u smislu odredbe čl. 34. st. 1. Zakona o HRT-u kojom je propisano da svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa (u daljnjem tekstu: prijamnik) na području Republike Hrvatske koje je pokriveno prijenosnim signalom dužan je HRT-u plaćati mjesečnu pristojbu utvrđenu člankom 35. stavkom 2. ovoga Zakona.

 

Stoga je bez uporišta navod žalitelja da bi prijava prijamnika u konkretnom slučaju imala samo deklaratoran značaj budući da u prvostupanjskom postupku nije dokazao ispunjenost zakonom propisanih pretpostavki za nastanak obveze plaćanja RTV pristojbe (čl. 219. ZPP-a) pa time što je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 323. ZOO-a nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer je pravilnom primjenom materijalnog prava iz naprijed citiranih odredbi trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka donijeta uz primjenu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog, žalbu tužitelja valjalo je odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci 11. prosinca 2017.