Broj: Gž-36/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari P.-B. B.-C., reg.z.z. o.j. B./F., A., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B. & P. iz Z., protiv tuženika 1. Z. U. iz M., OIB: …i 2. mlt. L. U. iz O., OIB: …, zastupanog po zakonskoj zastupnici majci K. U., a oboje po punomoćniku L. V., odvjetniku iz R., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj 81 P-4224/2015-11 od 29. listopada 2015., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

              1. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj 81 P-4224/2015-11 od 29. listopada 2015. u točkama I. i II. izreke te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

              2. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj 81 P-4224/2015-11 od 29. listopada 2015.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da Darovni ugovor sklopljen između tuženika Z. U. i L. U. od 30. prosinca 2013. gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno radi ispunjenja tužiteljeve tražbine prema 1.-tuženiku Z. U. u iznosu od 212.740,58 EUR plativo u kunama sa zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnice od 139.999,97 EUR od 1. veljače 2014. do isplate te zahtjev da 2.-tuženik L. U. dopusti da tužitelj svoju tražbinu prema tuženiku Z. U. namiri sudskom prodajom nekretnina upisanih u zk.ul. 284 k.o. M., zk.ul. 71 k.o. Z., zk.ul. 128 k.o. Z., zk.ul. 197 k.o. Z., zk.ul. 293 k.o. Z., zk.ul. 367 k.o. Z. i zk.ul. 806 k.o. Z.. U točki II. izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 35.062,50 kn, u roku od 15 dana, a u točki III. izreke je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

 

              Rješenjem suda prvog stupnja je odbijen prijedlog tužitelja za prekidom ovog postupka do pravomoćnog okončanja ovršnog postupka koji se vodi kod tog suda pod poslovnim brojem Ovr-3112/2015 (prije Ovr-834/2014).

 

              Protiv presude i rješenja žalbu je podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

              U žalbi ističe da se pobijana presuda ne može ispitati jer je nerazumljiva, proturječna i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u čemu nalazi povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Nadalje navodi da sud ignorira dokaze koje je tužitelj dostavio u spis, isprave iz kojih jasno proizlazi da 1.-tuženik nema nikakve druge imovine osim nekretnina koje su bile predmetom Darovnog ugovora sklopljenog 30. prosinca 2013. Tvrdi da je na tuženicima teret dokaza o tome da 1.-tuženik ima dovoljno imovine iz koje može namiriti tužiteljevu tražbinu te ističe da je nejasno kako je sud utvrdio da su ugovorena sredstva osiguranja, hipoteke na nekretninama založnog dužnika dovoljna da bi se namirila tužiteljeva tražbina. Tvrdi da tuženici nisu dokazali niti da će se iz založenih nekretnina moći namiriti tražbina, iako je pokrenut ovršni postupak pod brojem Ovr-411/14 u kojemu se prodaje nekretnina u vlasništvu založnog dužnika, trgovačkog društva MZ G. d.o.o., s tim što je nekretnina prodana na javnoj dražbi održanoj 24. rujna 2015. za iznos od 1.194.900,00 kn, ali je protiv rješenja o dosudi ovršenik podnio žalbu pa rješenje nije pravomoćno. U odnosu na nekretninu upisanu u zk.ul. 2023 k.o. V. koja se prodaje u postupku pod poslovnim brojem Ovr-3112/15, navodi da ta nekretnina još nije prodana, ali je opterećena s dva založna prava upisana u korist tužitelja, a koja se nalaze po redu namirenja ispred tužiteljeve hipoteke pa da stoga sud nije mogao ni na koji način utvrditi da će tužitelj namiriti tražbinu iz ugovora koji je predmetom ovog postupka prodajom te nekretnine. Ukazuje na odredbu članka 66. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO), prema kojem propisu je za odluku o osnovanosti pobijanja mjerodavno ima li dužnik dovoljno imovine za namirenje tražbine vjerovnika, dakle nije bilo ima li jamac dovoljno imovine, odnosno postoji li imovina trećih osoba iz koje bi se tražbina mogla namiriti. Stoga smatra da je sud prvog stupnja pogrešno protumačio propis kada je utvrđivao je li imovina založnog dužnika dovoljna za namirenje tužiteljeve tražbine. Pored toga ukazuje i na odredbu članka 336. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV) prema kojem propisu založni vjerovnik slobodno odlučuje hoće li se namirivati iz imovine svog dužnika ili iz vrijednosti zaloga.

 

              Osporava i odluku o parničnom trošku navodeći da je u tom dijelu presuda također nerazumljiva te odluku o prekidu postupka, uz obrazloženje da je u nazočnom slučaju bilo svrsishodno odrediti prekid postupka do okončanja ovršnih postupaka jer bi se tada sa sigurnošću utvrdilo po kojoj cijeni će se prodati založene nekretnine i namiriti tužiteljeva tražbina, što bi u konačnici više išlo u korist tuženika nego tužitelja.

 

              Predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukiniti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

              Žalba tužitelja protiv odluke o meritumu spora je osnovana, dok žalba protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za prekidom postupka nije osnovana.

 

              U donošenju pobijane presude te rješenja nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz članka 365. stavak 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi presude i rješenja potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je te odluke moguće ispitati. Međutim, u pravu je tužitelj kada ukazuje da je mjerodavno materijalno pravo glede odluke o glavnoj stvari pogrešno primijenjeno zbog čega je i relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

 

              - da je između tužitelja kao davatelja kredita te 1.-tuženika Z. U. i K. U. kao korisnika kredita 4. ožujka 2009. sklopljen ugovor o kreditu prema kojemu je odobren kredit u iznosu od 140.000,00 EUR koji iznos su se korisnici kredita obvezali vratiti najkasnije do 31. ožujka 2012.,

 

              -da je ugovor sklopilo i trgovačko društvo MZ G. d.o.o. M. kao jamac platac i založni dužnik,

 

              -da je založni dužnik dopustio davatelju kredita zasnivanje založnog prava na nekretninama iz zk.ul. 1362 k.o. V., u naravi stan u suterenu u površini od 77,83 m2, u zk.ul. 2023, poduložak 1, u naravi poslovni prostor u prizemlju zgrade u površini od 67,83 m2 te stan sa potkrovljem na drugom katu zgrade ukupne površine 246,92 m2,

 

              -da je 6. lipnja 2012. sklopljen dogovor o odgađanju plaćanja kojim je produžen rok vraćanja do 30. rujna 2013.,

 

              -da je 30. prosinca 2013. između 1.-tuženika Z. U. kao darovatelja i 2.-tuženika L. U. kao daroprimca sklopljen darovni ugovor predmetom kojeg su bile nekretnine opisane u točki 1. pobijane presude,

 

              -da je u zemljišnim knjigama izvršen prijenos prava vlasništva istih nekretnina u korist 2.-tuženika L. U.,

 

              -da je tuženik Z. U. jedan od osnivača trgovačkog društva MZ G. d.o.o. M.,

 

              -da je tužitelj kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak protiv ovršenika MZ G. d.o.o. M. radi namirenja tražbine iz narečenog ugovora o kreditu te je rješenjem suda prvog stupnja od 15. rujna 2014. poslovni broj Ovr-169/2013 nekretnina upisana u zk.ul. 1362, poduložak 86, u naravi stan u zgradi sagrađenoj na grč. 194/1 i 194/2 k.o. V. u površini od 77,89 m2 dosuđena kupcu za iznos od 726.094,72 kn,

 

              -da je rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-4083/14 od 3. lipnja 2015. ukinuto rješenje o dosudi,

 

              -da je rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-3015/15 od 22. rujna 2015. obustavljena ovrha u ovršnom postupku kojeg su pokrenuli ovrhovoditelji T. L. te ostali suvlasnici stambene zgrade u O., budući da je ovršenik dobrovoljno ispunio tražbinu,

 

              -da je na ročištu za javnu dražbu održanom 24. rujna 2015. utvrđena nova vrijednost nekretnine upisane u zk.ul. 1362, poduložak 86 k.o. V. te je nekretnina ponovno dosuđena kupcu J. V., te da je protiv rješenja o dosudi ovršenik podnio žalbu,

 

              -da se pod brojem Ovr-3112/2015 vodi ovršni postupak po prijedlogu tužitelja iz ovog postupka, protiv ovršenika MZ G. d.o.o. i E. B., a navedenom predmetu je spojen spis zaprimljen pod brojem Ovr-575/14.

 

              Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da ukupna vrijednost nekretnina procijenjenih u ovršnim predmetima na kojima je zasnovano založno pravo radi osiguranja predmetne tražbine premašuje iznos tražbine tužitelja od 212.740,58 EUR, a da namjere 1.-tuženika koje je imao u raspolaganju svojom imovinom nisu pravno relevantne, već je odlučna spoznaja dužnika da raspolaže svojom imovinom u situaciji kada nema druge imovine ili dostatnih sredstava na računu za namirenje dospjele tražbine vjerovnika. S obzirom na činjenicu da je tražbina tužitelja osigurana nekretninama velike vrijednosti, zaključuje da se 1.-tuženik prilikom sklapanja darovnog ugovora sa svojim sinom nije rukovodio time da tužitelja onemogući u namirenju njegove tražbine, jer je namirenje tražbine tužitelja u ovršnim postupcima vrlo izvjesno. Stoga smatra da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, a glede prigovora prividnosti ugovora, utvrđuje da je ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja, 1.-tuženika i njegove supruge upravo onaj pravni posao kojeg su stranke htjele zaključiti pri čemu je neodlučno što je iznos kredita uplaćen u korist društva MZ G. d.o.o. M..

 

              Stoga sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja te tužitelja obvezuje nadoknaditi tuženicima parnični trošak primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).

 

              Glede prijedloga za prekidom ovog postupka do pravomoćnog okončanja ovršnog postupka koji se vodi pod brojem Ovr-3112/2015, sud prvog stupnja ocjenjuje da ishod ovršnog postupka ne predstavlja prethodno pitanje u ovoj parnici, a okolnost eventualne naplate tražbine ovrhovoditelja u ovršnom postupku da ne može predstavljati valjani razlog za određivanje prekida postupka. Stoga prijedlog tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

 

              Pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da je u nazočnom slučaju odlučno što će tužitelj kao ovrhovoditelj izvjesno namiriti tražbinu iz ugovora o kreditu kojeg je sklopio s 1.-tuženikom i njegovom suprugom prodajom založenih nekretnina u ovršnom postupku. Naime, tužitelj je podnio tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, a pretpostavke pobijanja te sredstva i učinak pobijanja propisani su odredbama članka 66.-71. ZOO. Prema odredbi članka 66. ZOO svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika (stavak 1.). Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (stavak 2.). Prema odredbi članka 67. stavak 3. ZOO kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

              Iz činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je tražbina tužitelja iz Ugovora o kreditu sklopljenog 4. ožujka 2009. godine dospjela, a po dospijeću tražbine tužitelja 1.-tuženik je raspolagao svojom imovinom na način da ju je darovao maloljetnom sinu. Radi se, dakle, o besplatnom raspolaganju pa postoji presumpcija da je pritom znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku. Stoga je u ovom postupku sud bio dužan utvrditi da li 1.-tuženik ima dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine, unatoč tome što više nije vlasnikom nekretnina koje su bile predmetom ugovora o darovanju. Pritom okolnost što se vode ovršni postupci radi naplate iste tražbine od založnog dužnika ne utječe na pravni položaj 1.-tuženika kao korisnika kredita i dužnika tužitelja na način kako to tumači sud prvog stupnja, sve do trenutka namirenja tražbine tužitelja, do čega očigledno nije došlo. Kako to pravilno navodi tužitelj u žalbi, založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine (članak 336. stavak 4. ZV). Naravno da će vjerovnik izabrati pravni put koji je njemu povoljniji, što znači da će pokušati namiriti svoju tražbinu što prije i na učinkovitiji način. Međutim, vođenje ovršnog postupka protiv založnog dužnika nije ni od kakvog utjecaja na položaj dužnika koji raspolaže svojom imovinom iako prema njemu vjerovnik ima dospjelu tražbinu, budući da je vjerovnik ovlašten zahtijevati istovremeno sudsku zaštitu i protiv dužnika i protiv založnog dužnika, sve dok tražbinu ne namiri.

 

              Zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju merituma ovog spora, sud prvog stupnja je propustio ocijeniti dokaze koji su provedeni te eventualno provesti i daljnje dokaze radi utvrđenja ima li 1.-tuženik dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine unatoč izvršenom raspolaganju u korist maloljetnog sina, 2.-tuženika, a o odgovoru na to pitanje zavisi i odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji.

 

              Pritom valja istaći da u postupku nije u cijelosti raspravljeno je li tužitelj djelomično namiren, kako to tvrde tuženici tijekom postupka, dakle postoji li tražbina tužitelja prema 1.-tuženiku u utuženom iznosu, budući da pravna radnja gubi učinak prema tužitelju u visini koja je potrebna za namirenje njegove tražbine (članak 70. ZOO).

 

              Skreće se pozornost sudu prvog stupnja da je nakon zaključenja glavne rasprave stupio na snagu Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/2017) koji se primjenjuje i na ugovore sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona pa stoga treba ocijeniti da li se ovaj propis primjenjuje i na pravni odnos stranaka u svezi sklopljenog ugovora o kreditu od 4. ožujka 2009.

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točkama 1. i 2. izreke ukinuti na temelju odredbe članka 370. ZPP-a pa će u nastavku postupka sud prvog stupnja provesti dokaze prema uputama iz ovog rješenja sukladno odredbi članka 7. i 219. ZPP-a, zatim će sve dokaze ocijeniti u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja. Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

              Glede odluke o prekidu postupka, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da ishod ovršnog postupka koji se vodi pod brojem Ovr-3112/2015 ne predstavlja prethodno pitanje za ishod ovog parničnog postupka u smislu odredbe članka 12. ZPP-a upravo iz razloga koji su obrazloženi u odnosu na odluku o meritumu zahtjeva.

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe članka 380. t. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci 17. siječnja 2018.