Broj: Gž R-645/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sucu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužiteljice K. J. iz R., OIB: …, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. P., V. P. j.t.d. iz Z., protiv tuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. Ć. diplomiranom pravniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1625/17-11 od 30. listopada 2017., dana 12. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

             

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1625/17-11 od 30. listopada 2017. potvrđuje.

 

              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici novčani iznos od 2.400,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose po stopi i tijeku, pobliže navedeno točkom I.  izreke citirane presude, te je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 kn, dok je u preostalom dijelu za iznos od 125,00 kn zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači, podredno ukine, uz obvezu tužitelja na naknadu troška parničnog postupka.

 

Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu božićnice za 2012. u iznosu od 2.000,00 kn i uskrsnice za 2013. u iznosu od 400,00 kn neto s kamatama.

 

Radi se o postupku u sporovima male vrijednosti iz odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a.

 

              Sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primijene materijalnog prava.

 

              Stoga žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten.

 

Žalbeni navodi tuženika da bi presuda imala nedostataka zbog kojih se ne može u cijelosti ispitati, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni, da su nejasni i proturječni izreci, što bi upućivalo na postojanje apsolutno bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, nisu osnovani budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju te je presudu moguće ispitati.

 

Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po služenoj  dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u svezi čl. 467. st. 1. ZPP-a.

 

U provedenom je postupku utvrđeno: 

 

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika;

 

- da je 26. studenoga 2010. između tuženika i Sindikata sklopljen Kolektivni ugovor (dalje: KU/10) koji je stupio na snagu 1. prosinca 2010. u kojem je u čl. 83. st. 2. propisano da radnicima pripada pravo na prigodnu isplatu za Božić u visini neoporezivog iznosa prigodnih nagrada u skladu s poreznim propisima, a najmanje u visini od 2.000,00 kn neto;

 

              - da su 28. prosinca 2012. tuženik i Sindikat sklopili Dodatak I. KU/10 kojim je ugovoreno da se čl. 83. st. 2. KU/10 neće primjenjivati u 2012.;

 

- da je 31. siječnja 2013. sklopljen novi Kolektivni ugovor (dalje: KU/13) u kojemu je u čl. 83. st. 1. propisano da radnicima pripada pravo na prigodnu isplatu za Uskrs u visini neoporezivog iznosa dara u naravi u skladu s poreznim propisima, a najmanje u iznosu od 400,00 kn neto;

 

              - da su 3. lipnja 2013. tuženik i Sindikat sklopili Dodatak II. KU/13 kojim je ugovoreno da se čl. 83. st. 1. KU/13 neće primjenjivati u 2013.;

 

              - da navedenim Kolektivnim ugovorima nije ugovoren datum dospijeća blagdanskih prigodnica;

 

              - da je Uskrs za 2013. bio 31. ožujka 2013.;

 

              - da visina božićnice i uskrsnice među strankama nije bila sporna;

 

              - da tuženik utužene iznose tužiteljici nije isplatio.

 

              Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja utvrđuje da iako u KU/10 nije utvrđen dan dospijeća božićnice, božićnica po prirodi stvari dospijeva nastupanjem Božića, što znači da je božićnica za 2012. dospjela 25. prosinca 2012., a kojim dospijećem je navedena tražbina tužiteljice postala konkretno individualno pravo tužiteljice iz radnog odnosa kojega se može odreći samo tužiteljica, koja to pak nije učinila. Utvrđuje da Sindikat nije bio ovlašten odreći se tužiteljičinih dospjelih potraživanja božićnice te da stoga Dodatak I. KU/10 ne utječe na stečeno pravo tužiteljice za isplatu božićnice iz čl. 83. st. 2. KU/10. Povrh toga, utvrđuje da su u smislu odredbe čl. 259. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje ZR) strane kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje, dužne u dobroj vjeri ispunjavati odredbe kolektivnog ugovora, slijedom čega prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatu božićnice.

 

U odnosu na zahtjev za isplatu uskrsnice za 2013. sud prvog stupnja utvrđuje da je ova tražbina tužiteljice dospjela s danom Uskrsa – 31. ožujka 2013., kada je tužiteljica stekla pravo na isplatu uskrsnice, pa da nakon dospijeća uskrsnice Sindikat također nije mogao raspolagati tim dospjelim potraživanjem tužiteljice, odnosno da se nije mogao odreći prava na isplatu uskrsnice sklapanjem Dodatka II. KU, jer je navedeni dodatak sklopljen 3. lipnja 2013., odnosno nakon dospijeća uskrsnice.

 

              S tim u svezi utvrđuje da tuženik neosnovano tvrdi kako Kolektivnim ugovorom nije definiran rok isplate prigodnica za Božić i Uskrs te da je potrebno tražiti tumačenje sporne odredbe od stručnoga tijela, utvrđenjem da iako Kolektivnim ugovorom nije propisan rok isplate božićnice i uskrsnice dospijeće navedenih potraživanja je odredivo, budući da je vezano uz konkretne blagdane (Božić i Uskrs), što znači da božićnica dospijeva na dan Božića, a uskrsnica dospijeva na dan Uskrsa.

 

Odluku o kamatama temelji na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO), te na iznos božićnice tužiteljima dosuđuje zakonsku zateznu kamatu s tijekom od 26. prosinca 2012., a na iznos uskrsnice za 2013. s tijekom od 1. travnja 2013. do isplate.

 

              Donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

 

              Tuženik u žalbi u bitnom ističe da je isplata prigodnih naknada za Božić i Uskrs uređena sklopljenim KU i Dodacima KU koji su rezultat stvarne volje ugovornih strana – poslodavca i Sindikata. Takvi pregovori ravnopravnih ugovornih strana, da su imali za posljedicu izražavanje stvarne i istinske volje ugovornih strana da se materijalna prava, odnosno prigodnica za Božić 2012. i Uskrs 2013. ne isplati. Tvrdi da se navedeno moglo urediti sve do trenutka isplate takvih prava i isticanja zahtjeva radnika za istim, posebno uzme li se u obzir da odredbe KU decidirano ne definiraju rok dospijeća te da je tim pravima mogao disponirati samo predstavnik radnika, odnosno Sindikat, što je i učinjeno sklopljenim Dodacima KU. Posebno ističe da je motiviranost za pregovaranje s predstavnikom zaposlenika proizašla iz činjenice da je utjecaj gospodarske krize kako u Republici Hrvatskoj tako i kod tuženika bio izuzetno velik. Također, ističe da je svim zaposlenicima, pa tako i tužiteljima blagdanske prigodnice isplatio u 2013. i to tako što je iznos od 2.000,00 kn pored redovne stimulacije, uplatio na ime dodatne stimulacije za ostvareni rad temeljem Pravilnika o određivanju stimulativnog dijela plaće radnika, i to dva puta po 1.000,00 kn temeljem odluke Uprave društva od 21. ožujka i 26. lipnja 2013., a iznos od 400,00 kn u naravi, u vidu poklon bona na ime financijske potpore društva za sudjelovanje u XXXIV. Sportskim igrama radnika C. o. d.d., temeljem odluke uprave društva od 12. lipnja 2013., pa da je tim isplatama, a koje odgovaraju iznosima božićnice i uskrsnice podmirio utužene tražbine, a što nije morao, jer je isplatu predmetnih prigodnica sklapanjem Dodataka KU isključio.

 

              Opisanim žalbenim navodima ne dovodi se u dvojbu pravilnost primjene materijalnog prava.

 

              Naime, odredbama KU i Dodataka KU, uređuju se, između ostalog, prava radnika, u kojem dijelu odredbe istog predstavljaju propisane norme, s time da kolektivni ugovor uz karakteristike dvostrano obveznog ugovora, čijih odredbi su se stranke sukladno odredbama čl. 6. ZR-a i općim propisima obveznog prava dužne pridržavati, ima i određene karakteristike propisa, pa se i na njegove odredbe primjenjuje ustavno načelo zabrane retroaktivnosti, odnosno povratnog djelovanja normi iz odredbe čl. 90. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98,  113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

 

              Stoga je odredbe Dodatka I. i Dodatka II. KU kojima su ukinuta opisana stečena prava tužiteljice, sud pravilno izuzeo iz primjene, odnosno u situaciji, kada je radnik primjenom odredaba KU stekao određena prava, takvih se stečenih prava, imajući u vidu i odredbu čl. 203. ZOO-a, može odreći samo osoba koja ih je stekla, ovdje radnik, a ne u njegovo ime sindikat.

 

              Iz navedenih je razloga sud prvog stupnja osnovano primijenio odredbe čl. 83. st. 2. KU/10., odnosno čl. 83. st. 1. KU/13.

 

              Kako tuženik nije dokazao da je ispunio predmetnu obvezu koja prema jasnim odredbama materijalnog prava ne treba dodatno tumačenje te glasi na obvezu isplate božićnice i uskrsnice, a izvršena isplata stimulacije u iznosu od dva puta po 1.000,00 kn i 400,00 kn u naravi u vidu poklon bona na ime financijske potpore tuženika za sudjelovanje tužiteljice u sportskim igrama, ne može se, kako to pogrešno drži tuženik, smatrati ispunjenjem predmetne obveze, s obzirom da je očigledno riječ o sasvim drugim davanjima, to je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

 

              Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška, donijeta primjenom odredbi iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

              Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

              Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 12. veljače 2018.