Broj: Gž R-955/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P., iz P. doca, …, zastupanog po punomoćnici D. T., dipl. pravnici u H.-u, Ž. uredu u S., …, protiv tuženika Hrvatske željeznice infrastruktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 39901919995, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-532/12 od 2. listopada 2017., dana 22. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-532/12 od 2. listopada 2017. godine.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1. Poništava se rješenje o plaći br. 1042-1 od dana 6. svibnja 2012. tuženika, te se isti obvezuje izdati novo rješenje o plaći, gdje bi se na iznos koef. 2,0 izvršilo uvećanje za postotak po osnovi godina radnog staža, a sve sukladno odredbi članka 141. i članka 145. stavak 4. Kolektivnog ugovora HŽ Infrastrukture s vremenom primjene od 1. lipnja 2012. godine.

 

2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 22.729,53 kn s osnova razlike plaće sa  zakonskim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos kako slijedi:

-na iznos od 2.851,80 kn od 15.7.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.724,80 kn od 15.8.2012. pa do isplate,

-na iznos od 4.335,76 kn od 15.9.2012. pa do isplate,

-na iznos od 761,10 kn od 15.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 4.875,47 kn od 15.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 2.280,23 kn od 15.12.2012. pa do isplate,

-na iznos od 3.543,78 kn od 15.1.2013. pa do isplate.

 

3. Ispravlja se Ugovor o radu između tužitelja i tuženika br. 1042. u toč. 11. Ugovora na način da se toč. 11. st. 1. Ugovora nadopuni sukladno članku 145. stavak 4. Kolektivnog ugovora odnosno da se navede to da se plaća /koja je određena toč. 11. st. 1. Ugovora o radu uvećava za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža.“

 

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 200,00 kuna.

 

Protiv prvostupanjske odluke žali se tužitelj osporavajući navedenu presudu zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odnosno ukine.

 

            Na žalbu nije odgovoreno.             

 

            Žalba nije osnovana.             

 

Predmet  spora je zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja o plaći br. 1042-1 od 6. svibnja 2012., zahtjev za isplatom razlike plaće za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 31. prosinca 2012. i zahtjev za ispravkom toč. 11. Ugovora o radu.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj u razdoblju od 2. svibnja 2000. do 31. svibnja 2012. kod tuženika obnašao funkciju sindikalnog povjerenika u funkciji Radničkog vijeća za Prometnu sekciju Split, čime je ostvario pravo na solidarnost u smislu odredbe članka 145. stavak 1. točka e Kolektivnog ugovora HŽ Infrastrukture d.o.o. (dalje: KU, objavljenog 26. listopada 2011. u Službenom vjesniku HŽ Hrvatske željeznice holding d.o.o),

 

- da je tužitelju za vrijeme profesionalnog obnašanja funkcije sindikalnog povjerenika isplaćivana plaća po koeficijentu 2,22 i to bez povećanja po osnovi navršenih godina radnog staža,

 

- da je tužitelju za svibanj 2012. do stjecanja prava na solidarnost, isplaćena neto plaća u iznosu od  12.567,12 kn neto (18.802,32 kn bruto),

 

- da tužitelj na temelju Ugovora o radu broj 1042. od 1. lipnja 2012. obavlja poslove radnog mjesta „prometnik vlakova“ u Prometnoj sekciji Split, kolodvor Perković,

 

- da se tužitelju na temelju navedenog Ugovora o radu, toč. 11., s osnova stečenog prava na solidarnost, priznaje pravo na povoljniju plaću, plaću sindikalnog dužnosnika (a ne plaću prometnika vlakova), koja se utvrđuje s koeficijentom 2,00 na osnovicu u visini prosječne bruto plaće isplaćene kod poslodavca u prethodnom mjesecu,

 

- da se prosječna bruto plaća koja predstavlja osnovicu za izračun plaće profesionalnim sindikalnim dužnosnicima izračunava na način, da se ukupna isplaćena masa bruto plaće prethodnog mjeseca podijeli s brojem radnika na temelju sati rada,

 

- da ukupno isplaćena bruto masa plaća je zbroj bruto plaća svih radnika koja obuhvaća osnovnu plaću sa radnim stažem, dodatke na plaću i sve ostale naknade po Kolektivnom ugovoru,

 

- da je tuženik 6. svibnja 2012. izdao Rješenje o plaći radnika br. 1042-1 prema kojem se tužitelju od 1. lipnja 2012. plaća obračunava i isplaćuje po osnovi solidarnosti s primjenom maksimalnog koeficijenta 2,0 (koeficijent za funkciju sindikalnog dužnosnika), dok je povećanje po osnovi navršenih godina radnog staža već ugrađeno u osnovicu,

 

- da je tužitelju za lipanj 2012., nakon stjecanja prava na solidarnost, isplaćena neto plaća u iznosu od  11.596,21 kn neto (18.224,16 kn bruto),

 

- da kad bi se tužitelju plaća za svibanj 2012. obračunala na način kako to tužitelj traži, ona bi iznosila 12.958,15 kn neto (19.616,99 kn bruto), dakle, bila bi veća od plaće utvrđene primjenom koeficijenta 2,0 uvećane za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža, a što je suprotno članku 146. KU.

 

           Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja ocijenio kako to nalaže odredbe članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

 

           Članak 145. stavak 1. točka e. KU propisuje, da radnik po osnovi solidarnosti ima pravo zadržati dosadašnju plaću iz ugovora o radu ukoliko  je  dužnost  obavljao kroz  2  (dva)  mandata,  odnosno  najmanje  8 (osam) godina. U tom slučaju, propisuje stavak 4., da plaća koja se može ostvariti s osnova prava na solidarnost, ne može biti veća od plaće utvrđene primjenom koeficijenta 2,0 uvećana za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža. Stavkom 5. je propisano, da je osnovica za obračun plaće radnicima koji su stekli pravo na solidarnost iz ovog članka, osnovica koju su imali u vrijeme stjecanja prava.

 

            Shodno članku 146. KU ako se plaća radnog mjesta (iz prethodnog ugovora o radu) prema kojemu je radnik ostvario pravo na solidarnost, promijeni, tako da bi bila niža od plaće radnog mjesta iz sadašnjeg ugovora o radu, radnik ima pravo na plaću radnog mjesta iz sadašnjeg ugovora o radu. Ako je radno mjesto po kojemu je radniku utvrđena plaća po osnovi solidarnosti ukinuto, radniku tada plaću po toj osnovi utvrđuje Povjerenstvo za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora usporedbom s drugim po sadržaju, prirodi posla, platnom razredu i cijeni sata rada najbližem radnom mjestu ili grupi radnih mjesta iz ovog Ugovora, osim ako je plaća iz ugovora o radu povoljnija od plaće radnog mjesta s kojim se uspoređuje. Radnik ni u kom slučaju s osnova solidarnosti ne može dobivati veću plaću od one koju je dobivao na dan stjecanja prava na solidarnost.

 

            Navedenim, osnovom utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je sud prvog stupnja cijenio zahtjev za isplatom razlike plaće za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 31. prosinca 2012. neosnovanim budući je osnovica, koja je za tužitelja povoljnija i prema kojoj mu se izračunava plaća, već uvećana za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža, dok bi dodatnim uvećanjem na način kako to traži tužitelj, isti imao veću plaću od one koju je imao dok je profesionalno obnašao funkciju sindikalnog povjerenika, a što je u suprotnosti s člankom 145. i 146. KU-a.

 

             Nadalje, ispravan je zaključak suda prvog stupnja kako ni zahtjev tužitelja koji glasi na poništenje rješenja o plaći br. 1042-1 od 6. svibnja 2012. nije osnovan, jer za poništenje nisu ispunjene pretpostavke predviđene odredbom članka 330. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 33/05, 41/08, 125/11, 78/15).

 

             Isto tako, a kako svaka promjena ugovora o radu pretpostavlja suglasnost volja ugovorenih strana, koja je ovdje izostala, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev i tom dijelu.

 

             Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članaka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

             S obzirom da nisu ostvareni žalbeni razlozi zbog kojih se pobija odluka suda prvog stupnja, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 22. veljače 2018.