Broj: Gž-191/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Sisku po sucu pojedincu Ivanu Stipčiću u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o. Z., P. Z., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u O. d. L. i p. d.o.o. iz Z., protiv tuženice Ž. P. iz Z., OIB…, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 30. studenoga 2017., poslovni broj: 116 Povrv-17065/15-12 i rješenja istoga suda od 1. veljače 2018., poslovni broj: 116 Povrv-17065/15-18, 8. ožujka 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženice Ž. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 116 Povrv-17065/15-12 od 30. studenoga 2017. pod točkama I., III. i IV. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženice Ž. P. i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 116 Povrv-17065/15-18 od 1. veljače 2018. u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan prigovor tuženice protiv rješenja o pristojbi istog suda poslovni broj: Povrv-17065/15-15 od 12. prosinca 2017. u dijelu kojim je pozvana na plaćanje sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 200,00 kn.

 

              II. Uvažava se djelomično žalba tuženice Ž. P. i preinačuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 116 Povrv-17065/15-18 od 1. veljače 2018. u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan prigovor tuženice protiv rješenja o pristojbi istog suda poslovni broj: Povrv-17065/15-15 od 12. prosinca 2017. u dijelu kojim je pozvana na plaćanje dodatne pristojbe na rješenje (o pristojbi) u iznosu od 100,00 kn, i za navedeno rješava:

 

            Uvažava se djelomično prigovor tuženice Ž. P. i ukida rješenje (o pristojbi) Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 116 Povrv-17065/2015-15 od 12. prosinca 2017. u dijelu kojim je tuženica pozvana na plaćanje dodatne pristojbe na rješenje (o pristojbi) u iznosu od 100,00 kn.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. H. iz Z., poslovni broj Ovrv-1939/15 od 20. srpnja 2015. godine u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju 560,00 kuna sa  zateznim kamatama tekućim na iznos

od 120,00 kuna od 01.09.2014. godine do isplate,

od 120,00 kuna od 01.11.2014. godine do isplate,

od 160,00 kuna od 01.01.2015. godine do isplate,

od 60,00 kuna od 01.04.2015. godine do isplate,

od 100,00 kuna od 01.05.2015. godine do isplate,

po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine obračunava po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate uvećanjem, za tri postotna poena, prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koju stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao i u dijelu u kojem se tuženiku nalaže tužitelju naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 75,00 kuna, sa zateznim kamatama tekućim od 20. srpnja 2015. godine do isplate, sve po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine obračunava po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate uvećanjem, za tri postotna poena, prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koju stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku 8 dana.

 

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. H. iz Z., poslovni broj Ovrv-1939/15 od 20. srpnja 2015. godine u dijelu u kojem se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 131,00 kuna.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovoga parničnog postupka, u iznosu od 625,00 kuna, sa zateznim kamatama od 30. studenog 2017. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 8 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška ovoga parničnog postupka."

 

Protiv navedene presude, u dijelu pod točkama I., III. i IV. izreke, pravovremeno je podnijela žalbu tuženica iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., dalje u tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, ali je iz sadržaja žalbe razvidno da i iz žalbenih razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u svezi članka 461.a stavka 4. ZPP. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz dosudu troškova postupka tuženici, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj: 116 Povrv-17065/15-18 od 1. veljače 2018. odbijen je kao neosnovan prigovor tuženice protiv rješenja o pristojbi istog suda poslovni broj: Povrv-17065/15-15 od 12. prosinca 2017.

 

              Protiv tog rješenja je pravovremeno podnijela žalbu tuženica, navodeći da je oduka protivna zakonu, da nema mjesta naplati sudske pristojbe na žalbu, da osobito nema mjesta naplati pristojbe na rješenje o pristojbi, jer bi sud trebao prije svega upozoriti na posljedice, a sukladno zakonu kojeg navodi, da je stav suda suprotan praksi drugih sudova koji rješenjem pozivaju na plaćanje sudske pristojbe, ali bez dodatne pristojbe na to rješenje. Predlaže da drugostupanjski sud pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovan postupak. 

 

              Na žalbu tuženice protiv presude:

 

            Žalba tuženice nije osnovana.

 

            Ispitujući pobijanu odluku u smislu članka 365. stavka 2. ZPP u svezi članka 457. i članka 467. stavka 1. ZPP, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog  postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Neosnovano u žalbi tuženica ukazuje da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer suprotno navodima žalbe, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni.

 

Žalbeni navodi kojima tuženica obrazlaže žalbene razloge iz kojih je u sporu male vrijednosti dopušteno podnositi žalbu, a koji se odnose na osporavanje pravilnosti ili potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja (da nije parkirala cijeli dan, ako je uopće parkirala) nisu razmatrani jer žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten u sporu male vrijednosti, kakav je ovaj, u smislu članka 467. stavka 1. ZPP.

 

U odnosu na žalbene navode tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 461.a stavak 4. ZPP, valja odgovoriti da je to žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u svezi članka 461.a stavka 4. ZPP, a temeljem odredbe članka 467. stavka 1. ZPP presuda u sporu male vrijednosti ne može se pobijati zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP, zbog čega ti žalbeni navodi tuženice nisu razmatrani.

 

Predmet zahtjeva je isplata iznosa od 560,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose, a s osnove izdanih dnevnih karata zbog neplaćenog parkiranja vozila u vlasništvu tuženice na javnim parkiralištima u Zagrebu na kojima je tužitelj ovlašten obavljati naplatu parkiranja.

 

Kada je utvrdio da je tuženica u evidencijama MUP-a upisana kao vlasnica vozila reg.ozn…., koje je vozilo na dane 4.7.2014., 16.7.2014., 24.9.2014., 26.9.2014., 6.11.2014., 27.11.2014., 5.2.2015. i 17.3.2015. bilo parkirano na parkiralištima na području grada Zagreba bez da je na vozilu bila istaknuta valjana satna parkirališna karta te su izdane dnevne parkirne karte u utuženim iznosima to je pravilnom primjenom materijalnog prava iz Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja koju je donijela Gradska skupština Grada Zagreba 12. srpnja 2011. („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 12/11., dalje u tekstu: Odluka/11), navedenog u pobijanoj presudi, u svezi članka 451. stavka 3. ZPP prvostupanjski sud održao na snazi platni nalog za iznos od 560,00 kn s osnova neplaćenih dnevnih karata s pripadajućim zateznim kamatama pravilno dosuđenih primjenom odredbi članka 29. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje u tekstu: ZOO).

 

Na žalbene navode tuženice valja navesti da djelatnost vezana uz parkiranje i uređenje naplate za korištenje parkirnih mjesta predstavlja javnu uslugu koju je u smislu odredbe članka 135. Ustava RH i na temelju Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj: 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 125/08., 36/09., 150/11., 144/12., 19/13., 137/15. i 123/17.) te Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17.) dužna organizirati jedinica lokalne samouprave. Jedinica lokalne samouprave propisuje uvjete (u obliku općih pravila) za uređenje parkirališta i postupak naplate naknade za njihovo korištenje, koji uvjeti za sve vrijede jednako i sve jednako obvezuju. Oni nisu i ne mogu biti predmet pregovaranja između davatelja usluge parkiranja i korisnika te usluge.

             

Što se tiče pravne naravi ugovornog odnosa između davatelja javne usluge parkiranja i korisnika parkirališnog mjesta, radi se o ugovoru koji ima pravna obilježja adhezijskog ugovora formularnog (tipskog) karaktera iz članka 295. ZOO pri čemu su ugovorne strane davatelj javne usluge parkiranja i korisnik parkirališnog mjesta.

 

Budući da je riječ o ugovoru koji ima pravna obilježja adhezijskog ugovora formularnog karaktera čije opće uvjete propisuje javna vlast svojim općim aktom (u konkretnom slučaju Odlukom o organizaciji i načinu naplate parkiranja), smatra se da su objavom općeg akta u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave ujedno objavljeni i opći uvjeti ugovora o korištenju parkirališta, a time su ispunjeni zakonski uvjeti da opći uvjeti ugovora moraju biti objavljeni na uobičajeni način dostupan svim korisnicima parkirnih mjesta i da obvezuju drugu ugovornu stranu jer su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.              

 

Način korištenja i naplata parkiranja na javnim parkiralištima Grada Zagreba u pravno odlučno vrijeme uređeni su Odlukom/11.

 

Iz Odluke/11 proizlazi da poslove organizatora parkiranja obavlja tužitelj (članak 4.), da parkiranjem vozila na javnom parkiralištu vozač, odnosno vlasnik vozila (korisnik) sklapa s organizatorom parkiranja ugovor o korištenju javnog parkirališta prihvaćajući uvjete propisane Odlukom (članak 3. stavak 1.), da se korisnikom parkirališta smatra vlasnik vozila koji je evidentiran u odgovarajućim evidencijama MUP-a prema registarskoj oznaci vozila (članak 3. stavak 3.), da je korisnik parkirališta dužan u roku od 5 minuta od parkiranja vozila vidljivo istaknuti valjanu parkirališnu kartu, a u protivnom smatra se da je pristao preuzeti dnevnu kartu (tj. da je s organizatorom parkiranja sklopio ugovor o korištenju jednog parkirališnog mjesta na javnom parkiralištu u trajanju od 24 sata (dnevna karta) koju mu je osoba koju ovlasti organizator parkiranja stavila na vjetrobransko staklo i dužan ju je platiti u roku od 8 dana od preuzimanja (članak 24.).

 

Prema tome, parkiranjem vozila na javnoj parkirališnoj površini s naplatom uspostavljen je obveznopravni odnos između organizatora parkiranja (tužitelja) i vlasnika vozila budući da se vlasnik vozila smatra korisnikom parkirališta, čime je sklopljen tzv. adhezijski ugovor u smislu odredbe članka 295. ZOO, a opći uvjeti sadržani u Odluci/11 čine sastavni dio sklopljenog ugovora i korisnik parkirališta je obveze iz tako sklopljenog ugovora dužan ispuniti sukladno odredbi članka 336. stavak 1. i članka 342. stavka 1. ZOO.

 

Protivno shvaćanju tuženice niti ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi obveza korisnika parkirališta na isplatu dnevne karte imala smisao ugovorne kazne budući da se radi o ugovornoj obvezi koju je korisnik javnog parkirališta u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Odluke/11 (a korisnikom se smatra vlasnik vozila) prihvatio korištenjem parkirališta u smislu odredbe članka 24. stavka 3. Odluke/11.

 

              Stoga neosnovano ukazuje tuženica na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer da prvostupanjski sud nije primijenio odredbe članaka 7. i 4. ZOO te Zakon o zaštiti potrošača (u odnosu na koji Zakon pobliže ne određuje o kojim se odredbama radi).

             

              Budući je tužitelj uspio u sporu, a tuženica nije, pravilno je primjenjujući odredbu članka 154. stavka 1. ZPP prvostupanjski sud zahtjev tuženice za nadoknadom troškova odbio kao neosnovan, te dosudio tužitelju nadoknadu troškova na teret tuženice, a koja odluka o troškovima i ovršnog i parničnog postupka je pravilna po osnovi i po visini dosuđenih troškova te u pogledu tijeka i visine zateznih kamata, a dosuđeni su samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje ovršnog i parničnog postupka sukladno odredbi članka 155. ZPP, a suprotni žalbeni navodi tuženice nisu osnovani, pri čemu valja navesti da pozitivnim propisima Republike Hrvatske nije propisana zabrana da tužitelja kao pravnu osobu, neovisno ima li ili ne pravnu službu, kao punomoćnik u parničnom postupku zastupa odvjetnik, a i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. listopada 2012. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Pravna osoba kao stranka u postupku ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka (u skladu s odredbama članka 154. ZPP i članka 155. ZPP) za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, iako ima u radnom odnosu diplomirane pravnike s položenim pravosudnim ispitom koji ispunjavaju zakonske pretpostavke za zastupanje te pravne osobe u postupcima pred sudovima.“

 

Radi iznijetog je žalba tuženice odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavka 1. ZPP, a prvostupanjska presuda potvrđena.

 

              Budući prvostupanjska presuda nije pobijana u dijelu pod točkom III. izreke u tome dijelu nije ispitivana po ovome sudu.   

 

Na žalbu tuženice protiv rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj: 116 Povrv-17065/15-18 od 1. veljače 2018.:

 

              Žalba tuženice je djelomično osnovana.

 

Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe članka 365. stavka 2. u svezi članka 381. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženica protiv presude prvostupanjskog suda poslovni broj:116 Povrv-17065/15-12 od 30. studenoga 2017. podnijela žalbu koju je predala neposredno sudu, pri čemu nije platila sudsku pristojbu na žalbu.

 

Prvostupanjski sud je rješenjem o pristojbi pozvao tuženicu na plaćanje sudske pristojbe na žalbu od 200,00 kn i dodatne pristojbe na to rješenje od 100,00 kn, protiv kojeg je rješenja tuženica podnijela prigovor o kojem je prvostupanjski sud odlučio pobijanim rješenjem.

 

Pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan prigovor tuženice protiv dijela rješenja o pristojbi kojim je pozvana na plaćanje sudske pristojbe na žalbu od 200,00 kn, obzirom da je tuženica pristojbena obveznica plaćanja te pristojbe sukladno članku 3. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95., 57/96., 137/02., 26/03. – pročišćeni tekst, 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15., dalje u tekstu: ZOSP), a koja obveza nastaje u trenutku predaje žalbe sudu (članak 4. točka 1. ZOSP), a visina koje pristojbe je pravilno određena u iznosu od 200,00 kn primjenom Tarife sudski pristojbi iz ZOSP i to Tar. br. 3. stavka 1. prema vrijednosti predmeta spora od 560,00 kn, a suprotni žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.

 

Radi navedenog je na temelju članka 380. točke 2. ZPP ovaj sud riješio kao pod točkom I. izreke rješenja.

 

Međutim, tuženica osnovano osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u dijelu kojim je odlučeno o njenom prigovoru u odnosu na dodatnu pristojbu od 100,00 kn na rješenje o pristojbi, na način da je njen prigovor i u tome dijelu odbijen kao neosnovan.

 

Odredbom članka 39. stavka 1. ZOSP propisano je da će sud upozoriti stranku koja je nazočna sudskoj radnji za koju treba platiti pristojbu, a pristojbu nije odmah platila, da u roku od tri dana plati pristojbu. U upozorenju skrenut će pozornost stranci na posljedice neplaćanja pristojbe u tom roku (članak 40.). Na sudskom spisu naznačit će se da je dano upozorenje. Ukoliko stranka ne postupi po upozorenju, sud će donijeti rješenje o pristojbi kojim će stranku pozvati na plaćanje pristojbe u roku od osam dana od dostave rješenja.

 

Iz stanja spisa proizlazi da prvostupanjski sud nije postupio prema naprijed navedenoj zakonskoj odredbi u trenutku kada je tuženica poduzela sudsku radnju podnošenja žalbe protiv presude, koju je podnijela sudu neposredno, jer na spisu nije naznačeno da je dano naprijed navedeno upozorenje.

 

Samo u slučaju da je prvostupanjski sud postupio prema naprijed navedenoj zakonskoj odredbi i tuženici u času poduzimanja radnje podnošenja žalbe dao propisano upozorenje, u slučaju donošenja rješenja o pristojbi (koje se donosi ako pristojbeni obveznik ne postupi po upozorenju u roku od 3 dana) bi mogao zakonito pozvati tuženicu i na plaćanje dodatne pristojbe na rješenje o pristojbi prema članku 39. stavku 7. ZOSP u iznosu od 100,00 kn.

 

Radi navedenog, kako prije donošenja rješenja o pristojbi tuženici u času poduzimanja radnje podnošenja žalbe na presudu nije bilo dano propisano upozorenje prema članku 39. stavku 1. ZOSP, to u konkretnom slučaju nema zakonske osnove da prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 39. stavka 7. ZOSP poziva tuženicu na plaćanje dodatne pristojbe na rješenje o pristojbi pa je u tome dijelu žalba tuženice osnovana, jer je iz tih razloga njen prigovor podnesen protiv rješenja o pristojbi prvostupanjskog suda poslovni broj: Povrv-17065/15-15 od 12. prosinca 2017. osnovan u dijelu kojim je pozvana na plaćanje dodatne pristojbe od 100,00 kn te ga je u tome dijelu trebalo uvažiti i navedeno rješenje o pristojbi u tome dijelu ukinuti.

 

           Radi navedenih razloga je žalba tuženice djelomično uvažena, a pobijano rješenje preinačeno na temelju članka 380. točke 3. ZPP kao pod točkom II. izreke rješenja.                                   

 

U Sisku, 8. ožujka 2018.