Broj: Gž-1536/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja V. Š. iz P., OIB: …, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu B. i p. j.t.d. iz Z., protiv tuženika E. L. S. iz S. A. D., OIB: …, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K. i K. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru od 24. studenog 2016. poslovni broj P-2102/14, u sjednici vijeća održanoj dana 9. travnja 2018.,             

p r e s u d i o   j e

Uvažava se djelomično žalba tuženika E. L. S. te se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru od 24. studenog 2016. poslovni broj P-2102/14 u točki I. njezine izreke tako da se odbija tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovora o zajmu broj 111128ŠV koji je sklopljen između stranaka u Zadru dana 28. studenoga 2011. u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja na povrat zajma u iznosu od 18.000,00 kuna, s pripadajućom ugovornom i zateznom kamatom, dok se žalba djelomično odbija i potvrđuje u preostalom dijelu prvostupanjska presuda u točki I. te u cijelosti u točki II. izreke, s time da se preinačuje odluka o trošku sadržana u točki III. i IV. tako da svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništav ugovor o zajmu broj 111128ŠV koji je sklopljen u Z. dana 28. 11. 2011. godine između tužitelja kao zajmoprimca i založnog dužnika s jedne strane te tuženika kao zajmodavca s druge strane a koji ugovor je potvrđen 28. 11. 2011. godine kod javnog bilježnika S. H. pod brojem ovjere OV-7035/11.

II. Nalaže se tuženiku da izda tužitelju ispravu podobnu za brisanje založnog prava koje je upisanu u C-listu zk. ul. 734 k.o. Š. pod posl. br. Z-12749/2011 pod točkom 1.1. i to u korist tuženika, a temeljem ugovora o zajmu OV 7035/11 od 28. 11. 2011. godine radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 4.338,42 EUR-a s godišnjim kamatom od 6,99% u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, rokom otplate 28.07.2014. god. te s eventualnim ovršnim troškovima, sve u roku 15 dana a u protivnom će takvu ispravu zamijeniti ova presuda po njenoj pravomoćnosti.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem  prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu  za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan  zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati parnične troškove preko dosuđenog iznosa od 18.750,00 kn iz toč. III. izreke ove sudske odluke, a do zatraženog iznosa troška postupka od 20.000,00 kn, tj. za iznos od 1.250,00 kn.“

Protiv gornje presude žali se tuženik iz svih zakonom predviđenih zakonskih razloga, s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Svoju odluku sud obrazlaže time:

- da je predmet spora osnovni tužbeni zahtjev tužitelja u kojem on traži da se utvrdi ništetnim Ugovor o zajmu broj 111128ŠV koji je sklopljen u Z. 28. studenog 2011. između tužitelja kao zajmoprimca i založnog dužnika s jedne strane, te tuženika kao zajmodavca s druge strane, a koji ugovor je potvrđen 28. studenog 2011. kod javnog bilježnika S. H. pod brojem Ov-7035/11 (u daljnjem tekstu Ugovor o zajmu), s tim da tužitelj tvrdi da se radi o zelenaškom ugovoru obzirom je pri njegovu sklapanju tuženik iskoristio tešku materijalnu situaciju i stanje nužde tužitelja. Tužitelj pri tom tvrdi da je ugovor zelenaški i iz razloga jer su stvarni iznos zajma, uvjeti vraćanja kredita i kamate koji su obvezivali tužitelja posve drugačiji od uvjeta prikazanih u pismenom ugovoru pa tako tužitelj tvrdi da je on od tuženika stvarno primio iznos od 18.000,00 kuna, a ne iznos od 32.500,00 kuna kako je to navedeno u ugovoru o zajmu. Tužitelj je pod točkom II. tužbenog zahtjeva zatražio da nakon što se utvrdi ništavim sporni ugovor o zajmu da se naloži tuženiku da mu izda ispravu podobnu za brisanje založnog prava upisanog u C-listu zk. ul. 734 k.o. Š., a to da je založno pravo temeljem spornog ugovora o zajmu upisano u korist tuženika, a u protivnom da će takvu ispravu zamijeniti ova presuda po njenoj pravomoćnosti,

- da je tuženik tijekom postupka osporavajući u cijelosti osnovanost kao i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja ukazivao da je tužitelj u solemniziranom ugovoru o zajmu potvrdio kako postoji potraživanje tuženika prema njemu, a pored toga je i potpisao izjavu iz koje proizlazi da je pri sklapanju zajma sve bilo fer i korektno kao što je potpisao i izjavu  da na dan sklapanja ugovora o zajmu nije u nuždi, teškom imovinskom stanju, da nema imovinskim neprilika, te da nema smanjenu sposobnost rasuđivanja. U odnosu na tužiteljev navod da njemu ne bi bio isplaćen cjelokupan iznos temeljem predmetnog ugovora o zajmu od 32.500,00 kuna, odnosno da je tužitelj primio tek iznos od 18.000,00 kuna, tuženik je isticao da je to u suprotnosti sa dokumentacijom koja je dostavljena u spis, odnosno da je u suprotnosti sa isplatnicom potpisanom od strane tužitelja,

- da nije sporno među strankama ovog postupka da je između istih dana 28. studenog 2011. sklopljen Ugovor o zajmu, a u kojem je u čl. 2. navedeno da je predmet toga ugovora zajam kojeg zajmodavac (ovdje tuženik) daje korisniku zajma (ovdje tužitelju) u iznosu od 4.338,42 EUR, a da potpisivanjem toga ugovora korisnik zajma svojim potpisom potvrđuje primitak ugovorenog iznosa u kunskoj protuvrijednosti od 32.500,00 kuna, s tim da se ugovorni odnos sklapa na vremensko razdoblje od 32 mjeseca, odnosno od 28. studenog 2011. do 28. srpnja 2014. Iz čl. 3. spornog ugovora o zajmu proizlazi da kao glavno osiguranje vraćanja zajma sa svim dodatnim pravima iz ovog ugovora korisnik zajma u cijelosti zalaže udio 1/1 k.čbr. 1496/9, u naravi zgrada površine 130 m² i dvor površine 486 m², ukupna površina 616 m², upisano u zk. ul. 734 k.o. Š.. Iz čl. 4. proizlazi da se ugovoreni iznos zajma vraća u 32 jednake mjesečne rate od 149,00 EUR, a da se na ugovoreni zajam poštujući valutnu klauzulu obračunavaju kamate od 6,99 % godišnje. Iz čl. 6. proizlazi da korisnik zajma dopušta zajmodavcu da bez njegove daljnje privole ili suglasnosti u zemljišnim knjigama ishodi upis uknjižbe prava zaloga za zajam koji je predmet ovog ugovora na založenoj nekretnini u svoju korist, dok iz čl. 8. ugovora proizlazi, između ostalog, da je potpisivanjem toga ugovora korisnik zajma upoznat sa svim aspektima ugovora kao i njegovom ovršnom snagom, a da je kao dodatni element garancije korisnik zajma dužan predati pri sklapanju ovog ugovora i bjanko zadužnicu. Također ne bi trebalo biti sporno među strankama da je u zk. ul. 734 k.o. Š. upisana kat. čet. 1496/9, u naravi zgrada površine 130 m² i dvor površine 486 m², ukupna površina 616 m², a u odnosu na koju česticu u B-vlastovnici egzistira upis ovdje tužitelja V. Š. za suvlasnički dio od ¾ te D. Š. za suvlasnički dio od ¼, dok je u C-teretovnici  po prijedlogu zaprimljenom 29. studenog 2011. i zavedenim pod poslovnim brojem Z-12749/2011 upisana uknjižba založnog prava sukladno ugovoru o zajmu, a radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 4.338,42 EUR s godišnjim kamatama od 6,99 % u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja i rokom otplate 28. srpnja 2014. te sa eventualnim ovršnim troškovima, a u korist ovdje tuženika E. L. S.,

- da je sporno je među strankama, a obzirom na njihove oprečne navode isticane tijekom ovog postupka, da li se ovdje predmetni ugovor o zajmu može smatrati ništetnim iz razloga na koje je tijekom postupka ukazivao tužitelj. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) proizlazi da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a proizlazi da na ništetnost sud pazi o službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Prema odredbi čl. 328. ZOO-a proizlazi da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Prema odredbi čl. 329. st. 1. ZOO-a, a koja odredba propisuje institut zelenaškog (lihvarskog) ugovora, proizlazi da je ništetan ugovor koji netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugoga, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Sukladno odredbi čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom  postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje - ZPP), svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok iz čl. 221. a ZPP-a proizlazi da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može utvrditi neku činjenicu da će o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prethodno citirane zakonske odredbe ukazuju da je upravo tužitelj onaj koji je ovom sudu na nedvojben način, odnosno relevantnim dokazima, morao dokazati osnovanost navoda iz njegove tužbe vezano za toč. I. glavnog tužbenog zahtjeva, odnosno da bi ovdje sporni ugovor o zajmu bio ništetan upravo iz onih razloga propisanih u čl. 329. st. 1. ZOO-a, tj. jer da se radi o zelenaškom (lihvarskom ugovoru), a da je pri tom isti ugovor ništetan i pozivom na odredbu iz čl. 322. st. 1. ZOO-a,

- da imajući u vidu rezultate provedenog dokaznog postupka sud nalazi da je tužitelj uspio dokazati da bi ovdje sporni ugovor o zajmu bio ništetan pozivom na odredbu iz čl. 329. st. 1. ZOO-a, odnosno da se tu radi o zelenaškom ugovoru, da je tužitelj uspio dokazati sve pretpostavke koje je zakonodavac u spomenutoj zakonskoj odredbi propisao, a temeljem kojih pretpostavki se neki ugovor ima smatrati zelenaškim, a prva od tih pretpostavki jeste ta da sud drži da je sporni ugovor tuženik sklopio koristeći teško materijalno stanje tužitelja koje je tuženiku bilo poznato imajući u vidu činjenicu da je tužitelj na traženje tuženika, a prije potpisivanja spornog ugovora tuženiku dostavio i obavijesti o mirovini (l. s. 107-110) iz kojih proizlazi da je tužitelj u to vrijeme primao mirovinu u neto iznosu od 2.716,45 kuna koja je već bila opterećena kreditom u iznosu od 1.084,87 kuna, pa obzirom je tužitelj po ovdje spornom ugovoru o zajmu morao tuženiku plaćati mjesečnu ratu od cca 1.100,00 kuna (protuvrijednost od 149,00 EUR) to bi posljedično značilo da je tužitelju za život i snašanje svih životnih troškova preostao iznos od cca nešto više od 500,00 kuna mjesečno, a kada se to poveže sa činjenicom da je tužitelj kao sredstvo osiguranja vraćanja zajma u iznosu od 32.500,00 kuna pristao da se založi njegova kuća koja je zasigurno vrijedila i nekoliko desetaka puta veći iznos od prije navedenog, a koje sve činjenice su tuženiku bile poznate u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu, sud doista smatra da je tužitelj uspio dokazati prvu od pretpostavki nužnih da bi se neki ugovor smatrao zelenaškim, odnosno da je tuženik sklapajući sporni ugovor o zajmu iskoristio teško materijalno stanje tužitelja i ugovorio za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on temeljem toga ugovora dao ovdje tužitelju kao zajmoprimcu

Po ocjeni ovog suda prvostupanjska presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom procesnog zakona iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Sud prvog stupnja smatra da je tužitelj bio u teškim materijalnim prilikama i stanju nužde zbog čega nije bio u mogućnosti pribaviti potreban novac da vrati dug tuženiku po osnovi zajma jer je primao mirovinu koja je već bila opterećena kreditom, što je za sud prvog stupnja, u bitnom, odlučujuće utvrđenje, ali koje po ocjeni ovog suda ne daje osnova za siguran zaključak da je tužitelj bio u stanju nužde ili teškom materijalnom stanju u kojemu su bili ugroženi uvjeti za normalan život tužitelja promatrano u ukupnosti njegove imovine i uvjeta za njegovu egzistenciju u kojima mu je prijetila neposredna opasnost i bio prisiljen reagirati odjednom sklapanjem ugovora o zajmu bez mogućnosti pažljivijeg razmišljanja o svom postupanju jer postojanje nužde sudska praksa podrazumijeva postojanje takvog (ne)ekonomskog stanja u kojemu se nalazi neka osoba tako da joj je jedini izlaz iz tog stanja sklopiti nepovoljan, zelenaški ugovor (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1850/97, Rev 1281/00 i Rev 743/09).

Osim toga, nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 329. ZOO-a jer se za postojanje zelenaškog ugovora mora kumulativno ispuniti kako objektivni tako i subjektivni element u smislu znanja o postojanju nepovoljnih okolnosti na strani iskorištenog suugovaratelja, tj. namjere zelenaša da ove okolnosti iskoristi za sebe radi stjecanja koristi koja je u očitom nerazmjeru s onim što je dao, dok sud prvog stupnja uopće ne navodi u čemu bi se sastojala namjera stjecanja koristi koja bi bila u očitoj nerazmjeri s iznosom danog zajma tužitelju, odnosno da bi tuženik iskoristio nepovoljno financijsko stanje tužitelja namećući mu „nepovoljne“ uvjete u ugovoru o zajmu, kako se to osnovano navodi u žalbi navodeći da se  radi tek o klasičnom slučaju prezaduživanja.

Činjenica da je tuženik tražio podatke o primanjima tužitelja po osnovi mirovine nije dokaz postojanja subjektivnog elementa namjere iskorištavanja, kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja, nego tek uobičajena radnja vjerovnika u fazi pregovaranja u traženju sredstva osiguranja ispunjenja novčane obveze opravdano štiteći svoje interese, pa otuda, nakon pribavljanja podataka o mirovini tužitelja, stipulacija hipoteke, koju sud prvog stupnja doduše spominje u obrazloženju svoje odluke na način da bi vrijednost zaloga višestruko bila veća od iznosa zajma koji se njome osigurava, ali nema decidiranog stava o tome da bi zbog toga takav uglavak bio nedopušten, odnosno nemoralan te po tom osnovu uglavak ništetan.

Valja ukazati da su prijepori, pa i ustavnopravni zbog poštivanja konvencijskog načela razmjernosti (proporcionalnosti), u svezi višestruke diskrepance visine zajma, odnosno novčane tražbine i vrijednosti zaloga, odnosno nekretnine koja bi se trebala prodati radi njezinog namirenja za čim in fine ide založno pravo u smislu čl.336. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst), razriješeni stupanjem na snagu odredbe čl. 80.b st.1. Ovršnog zakona („Narodne novine broj“ 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) kojom je propisano da će sud uvijek odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 20.000,00 kuna, osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine radi zakonskoga uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim djelom.

Međutim, prema činjeničnoj osnovi tužbe neki bi uglavci ugovora bili prividni, poput tužbenih navoda da cjelokupni iznosa zajma ne bi tužitelju bio isplaćen temeljem predmetnog ugovora o zajmu u iznosu od 32.500,00 kuna, odnosno da je tužitelj primio tek iznos od 18.000,00 kuna, što bi značilo da je sporan predmet zajma i to u odnosu na ugovornu kamatu preko dopuštene tako da realno primljeni iznos glavnice ne odgovora ugovorenom iznosu u koji bi očito bila ukalkulirana ugovorna kamata preko dopuštene, a to ima za posljedicu djelomičnu ništetnost ugovora o zajmu zbog fiktivnosti, tj. prividnosti iz čl. 285. u svezi čl. 324. ZOO-a, ali posljedično i akcesornog ugovora o hipoteci jer je iznos zajma u tom slučaju nedvojbeno u nedopuštenom višestrukom nerazmjeru s vrijednošću založene nekretnine.

U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik nije pozajmio tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti od 32.500,00 kn, kako je to navedeno u ugovoru, već znatno niži iznos, odnosno da mu je na ruke isplatio 18.000,00 kn, što proizlazi iz iskaza svjedokinje I. P. koja navodi da je radila u firmi P. d.o.o. koja je imala urede u Z. i Z., da je radila u Z. i povremeno u Z. te ponekad obavljala i poslove za M. l. d.o.o. te upitana da opiše ugovore o zajmu u odnosu na iznose navedene u tim ugovorima i stvarno isplaćene iznose navodi da je razlika između stanja navedenog u ugovoru i stvarno isplaćenog zajma bila generalno duplo manja, tj. ako bi klijent primjerice zatražio kredit od 20.000,00 kn i na taj iznos popunio zahtjev, ako bi kreditor to odobrio, onda bi klijent dobio tih 20.000,00 kn, ali bi u ugovoru o kreditu bilo navedeno da je zajam dan na iznos od oko 40.000,00 kn, da je to bilo generalno, da se konkretnog slučaja ne sjeća, ali kada se njezin iskaz, kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru jer objektivno svjedoči i ima saznanja o načinu poslovanja tuženika, odnosno firme M. l. d.o.o., poveže sa iskazom tužitelja kao stranke onda istome vjeruje da je na ruke primio iznos od 18.000,00 kn.

Po ocjeni ovog suda u žalbi se neuspješno dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza navedene ključne svjedokinje, jer je očito nepristrana, govori na temelju vlastitih saznanja o načinu rada tuženika koji je putem društava u kojima je ona radila obrtimice obavljao kreditne poslove na području Republike Hrvatske na način da je faktično korisnicima kredita pozajmljivao oko polovicu iznosa koji je naveden u pisanom ugovoru o zajmu, slijedom čega je sud prvog stupnja opravdano prihvatio iskaz tužitelja kao stranke gdje navodi da je stvarno primio na ime zajma iznos od 18.000,00 kn.

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i 373. točka 3. ZPP-a djelomično uvažiti i djelomično odbiti žalbu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude glede glavne stvari, zbog čega je posljedično preinačena i odluka o trošku tako da svaka stranka snosi svoj trošak zbog konačnog polovičnog uspjeha u ovoj parnici (čl. 166. st. 2. u svezi čl.154. st. 2. ZPP-a).

U Zadru, 9. travnja 2018.