Broj: Gž-838/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. M. iz K., OIB: …, kojeg zastupa I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. iz K., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 18. svibnja 2017. poslovni broj Pn-195/15, dana 10. travnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Uvažava se djelomično žalba tužitelja M. M. te se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Karlovcu od 18. svibnja 2017. poslovni broj Pn-195/15 u dijelu pod točkom II. njezine izreke koji se odnosi na tijek zakonskih zateznih kamata tako da teku od 10. prosinca 2015. dok se žalba djelomično odbija kao neosnovana i potvrđuje u preostalom dijelu prvostupanjska presuda, s time da u nepobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. ostaje neizmijenjena, te se ujedno odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku A. B. iz K., OIB: …, da isplati tužitelju M. M. iz K., OIB: …, iznos od 13.000,00 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 18.  5. 2017. do isplate po stopi od 7,68% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.664,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 18. 5. 2017. do isplate po stopi od 7,68% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva iznosu od 26.720,00 kuna, te dio koji se odnosi na zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 13.000,00 kuna za razdoblje od 9. 12. 2015. do 17. 5. 2017."

Žalbu je protiv odbijajućeg dijela gornje presude izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o trošku, uz prijedlog da se žalba uvaži i pobijana presuda u tom dijelu preinači.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi, jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Svoju odluku sud prvog stupnja detaljno obrazlaže time:

- da tužitelj u tužbi tvrdi da  je tuženik 6. srpnja 2013. ispred ugostiteljskog objekta "C. b." u K. fizički napao tužitelja u cilju da ga tjelesno ozlijedi, uslijed čega je tužitelj pretrpio teške tjelesne ozljede, među kojima i prijelom zigomatične kosti desno, te kosti gornje čeljusti. Za kazneno djelo protiv života i tijela teškom tjelesnom ozljedom počinjeno na štetu tužitelja, tuženik je proglašen krivim pravomoćnom i izvršnom presudom Općinskog suda u Karlovcu br. Kmp-34/13 od 30. listopda 2014. te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci uz izricanje uvjetne osude u trajanju od 3 godine,

- da je od posljedica štetnog događaja tužitelj je liječen u K. b. D. u Z. od 6. do 9. srpnja 2013. te je 7. srpnja 2013. podvrgnut operativnom zahvatu. Nakon otpuštanja iz K. b. D. tužitelj je liječen na kućnoj njezi sljedeća 3 mjeseca, a u kojem razdoblju nije napuštao stan u kojem živi. Tužitelj je tuženiku 8. prosinca 2015.  podnio odštetni zahtjev radi naknade neimovinske štete u ukupnom iznosu od 39.720,00 kn,  koji zahtjev je tuženik primio 10. prosinca 2015. te telefonskim putem kontaktirao punomoćnika tužitelja i obavijestio ga da ne pristaje na dobrovoljno ispunjenje svoje obveze prema tužitelju. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO) kojom je propisano da je onaj tko drugome prouzroči štetu dužan štetu naknaditi.  Također se poziva na odredbe čl. 1046., čl. 1100. st. 1. i 2. i čl. 1003. ZOO-a te Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete prihvaćene na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 29. studenog 2002. Naime, tužitelj je trpio jake fizičke bolove u trajanju od 6 dana, temeljem čega potražuje iznos od 2.220,00 kn, srednje fizičke bolove u trajanju od 15 dana, temeljem čega potražuje iznos od 3.300,00, te slabe fizičke bolove u trajanju od 60 dana temeljem čega potražuje iznos od 4.200,00 kn. Tužitelj je trpio strah za cjelokupno vrijeme trajanja bolničkog liječenja i liječenja na kućnoj njezi i to strah od operativnog zahvata na području glave, moguće nepovoljne liječničke dijagnoze i mogućih trajnih posljedica za svoje zdravlje te strah od ponovnog napada tuženika, a zbog kojeg straha za cijelo vrijeme trajanja liječenja na kućnoj njezi nije napuštao stan u kojem živi, temeljem čega potražuje iznos od 15.000,00 kn. Tužitelj je također trpio duševne boli uslijed smanjenja životne aktivnosti u trajanju od 3 mjeseca, a koja tri mjeseca zbog bolova, straha i privremene naruženosti na području lica, tužitelj nije napuštao stan u kojem živi, temeljem čega potražuje iznos od 15.000,00 kn. Tužitelj posebno ističe da je u vrijeme nastanka štetnog događaja imao 21 godinu, zbog čega su i duševne boli uslijed smanjenja životne aktivnosti bile jakog intenziteta, budući da zbog bolova i straha tužitelj u razdoblju od 3 mjeseca nije sudjelovao na nikakvim društvenim događajima sa svojim prijateljima, već je kontakt sa njima održavao putem telefona i elektroničkom korespondencijom te povremenim posjetima prijatelja u vlastitom domu. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske novčana naknada može se dosuditi i kad je smanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti opravdavaju, pri čemu tužitelj smatra da postoje posebne okolnosti, a posebice mlada životna dob tužitelja u vrijeme nastanka štetnog događaja i liječenja od posljedica istog, te izrazito drzak napad tuženika,

- da tuženik u odgovoru na tužbu osporava činjenične navode tužbe da je 10. prosinca 2015. primio odštetni zahtjev, da nije točno da je tuženik bez ikakvog povoda napao tužitelja. Naime, tužitelj je prvo napao tuženika, koji se od napada branio, te je u obrani zadao tužitelju tjelesne ozljede. Istina je da je osuđen temeljem pravomoćne presude iz razloga jer je mislio da će svojim priznanjem izbjeći dodatne troškove na sudu. Tuženik smatra da je oštećeni sam pridonio vlastitoj šteti, samim time što je svojim ponašanjem izazvao sukob, a time izazvao tuženika na samoobranu. Stoga tužitelju ne pripada pravo na potpunu već smanjenu naknadu (manju nego što iznosi šteta), a u skladu s čl. 192. ZOO-a, s obzirom da je tužitelj odnosno oštećeni sam doprinio vlastitoj šteti. Stoga tuženik predlaže da sud usvoji zahtjev za doprinos tužitelja samoj šteti s obzirom na podijeljenu odgovornost u kojem slučaju je oštećeni pridonio vlastitoj šteti 30%. Tuženik moli da mu sud odobri da dokaz o boravku u bolnici dostavi naknadno,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Karlovcu br. Kmp-34/13 od 30. listopada 2014. A. B. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv života i tijela teškom tjelesnom ozljedom počinjeno na štetu tužitelja. Temeljem čl. 12. stavka 3. ZPP-a u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Za odgovornost tuženika u ovoj parnici nije odlučno što je tuženik naveo da je osuđen temeljem pravomoćne presude iz razloga jer je mislio da će svojim priznanjem izbjeći dodatne troškove na sudu.Tuženik je prigovorio podijeljenoj odgovornosti jer da je tužitelj prvo napao tuženika, koji se od napada branio, te je u obrani zadao tužitelju tjelesne ozljede. Međutim, to ne proizlazi iz iskaza svjedoka predloženih po tuženiku, G. G. i M. K., naime, G. G. je s ostalima istrčao iz kafića, vidio je neko komešanje na terasi kafića i krvavog mladića koji je ležao na podu, za kojeg je kasnije saznao da je M. M., dok se M. K. ničega ne sjeća jer je tada s društvom konzumirao alkohol. Dakle, tuženik nije dokazao da bi tužitelj pridonio nastanku štete stoga nije osnovan prigovor podijeljene odgovornosti. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je za štetu isključivo odgovoran tuženik. Odgovornost tuženika proizlazi iz odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da je onaj tko drugome prouzroči štetu dužan štetu naknaditi. Odredbom čl. 19. stavkom 1. ZOO-a je propisano da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Odredbom stavka 2. tog članka je propisano da se pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Ž. K. od 10. kolovoza 2016. proizlazi da su temeljem medicinske dokumentacije kod tužitelja po predmetnom događaju utvrđene sljedeće ozljede: prijelom desne lične kosti s pomakom ulomaka, prijelomi oba sinusa gornje vilice, prijelom svenoidne (klinaste) kosti. Vještak je pregledao tužitelja pri kojem pregledu vještak nije utvrdio jasno uočljivih posljedica predmetnog ozljeđivanja. Zbog navedenih ozljeda tužitelj je trpio fizičke bolove jakog intenziteta 5 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, te slabog intenziteta 30 dana. Tužitelj je trpio i sljedeće nelagodnosti: hospitalizacija, primanje infuzija i injekcija, podvrgavanje anesteziji i operacijskom zahtjevu, rendgensko i CT snimanje, uzimanje antibiotika, toaleta operacijske rane, pregledi i kontrole liječnika. Tužitelj je trpio zbog  privremenog smanjenja životnih aktivnosti, koje se sastoji u otežanom hranjenju zbog poteškoća kod otvaranja usta i  žvakanja  iznosi 15 % prva tri tjedna od ozljede, te 5 % naredna tri tjedna. Kod tužitelja nema trajnog smanjenja životnih aktivnosti koje bi bile posljedica predmetnog događaja. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. N. C.od 10. kolovoza 2016. proizlazi da je prilikom samog događaja tužitelj pretrpio primarni strah jakog trajanja u trajanju od 3-5 minuta, sekundarni strah jakog intenziteta trajao je 3 dana, sekundarni strah srednjeg intenziteta trajao je 7 dana, te sekundarni strah slabog intenziteta  30 dana. Strah nije ostavio trajne posljedice,

- da je u cijelosti prihvatio nalaze oba vještaka koji su podudarni i usuglašeni, detaljno i jasno obrazloženi, i kojima stranke nisu prigovorile. Odredbom čl. 1100. stavkom 1. ZOO-a je propisano da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Sukladno odredbi čl. 1100. stavka 2. ZOO-a prilikom odmjeravanja ukupne visine pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.Uzevši u obzir sve navedene i utvrđene činjenice sud smatra da je tužitelju štetnim događajem povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime mu je nastala neimovinska šteta (čl. 19. stavak 2. u vezi s čl. 1046. ZOO-a). Utvrđena težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje temeljem odredbe čl. 1100. stavka 1. ZOO-a. U slučaju kumulacije više povreda prava osobnosti, kao što su ovdje na tjelesno i duševno zdravlje za tako međusobno povezane oblike tih povreda opravdano je dosuditi jedan iznos pravične novčane naknade. Cijeneći utvrđenu dužinu i intenzitet fizičkih bolova, mjesto ozljeda i nelagodnosti koje je tužitelj trpio - hospitalizacija, primanje infuzija i injekcija, podvrgavanje anesteziji i operacijskom zahtjevu, rendgensko i CT snimanje, uzimanje antibiotika, toaleta operacijske rane, pregledi i kontrole liječnika, te vodeći računa o trajanju straha koji je trajao manje od mjesec i pol dana te nije ostavio trajne posljedice, kao i o intenzitetu straha, sud smatra da tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pripada pravična novčana naknada u ukupnom iznosu od 13.000,00 kuna. Prema nalazu vještaka tužitelj je trpio zbog privremenog smanjenja životne aktivnosti mjesec i pol dana, dok kod tužitelja nema trajnog smanjenja životnih aktivnosti koje bi bilo posljedica predmetnog događaja. Uzimajući u obzir trajanje i stupanj privremenog smanjenja životne aktivnosti tužitelja, sukladno sudskoj praksi, ne bio osnovan zahtjev za naknadu štete zbog duševnih boli radi smanjenja životne aktivnosti tužitelja. Radi svega navedenog ostali dio zahtjeva u iznosu od 26.720,00 kuna odbijen je kao neosnovan. Pri odmjeravanju pravične novčane naknade sud je uzeo u obzir sudsku praksu te Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske (sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održana dana 29. studenog 2002.). Sud je vodio računa o cilju kojem služi naknada, ali o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Zatezna kamata dosuđena je od dana donošenje presude budući je tužitelju visina naknade neimovinske štete određena na dan zaključenja glavne rasprave, u kojem trenutku neimovinska šteta i dospijeva, po stopi iz čl. 29. stavka 2. ZOO-a. Ostali dio zahtjeva koji se odnosi na zateznu kamatu na dosuđeni iznos za razdoblje od 9. prosinca 2015. do 17. svibnja 2017. odbijen je kao neosnovan.

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća, u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a, s time da žalitelju valja, u bitnom, odgovoriti da se neutemeljeno tvrdi da su dosuđeni iznosi pravične naknade prenisko dosuđeni, jer je sud prvog stupnja odlučujući o visini pravične novčane naknade, shodno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO-a, raspravljao, utvrđivao i dao iscrpne razloge o svim kriterijima (mjerilima), odnosno kvalifikatornim okolnostima koje utječu na visinu pravične novčane naknade te u sudskoj praksi prihvaćenim uobičajenim orijentacijskim kriterijima, ali ne prostom matematikom pa je tako glede trajanja i intenziteta fizičkih boli cijenio i sve nelagode koje je tužitelj imao prilkom liječenja, te straha cijeneći strah od trenutka ozljeđivanja, primanja u bolnicu pa do ishoda liječenja za koje vidove je i po ocjeni ovog suda dosuđena primjerena novčana satisfakcija u ukupnom iznosu od 13.000,00 kuna, a što se tiče okolnosti pod kojima je izvršeno kazneno djelo, na koje se široko ukazuje u žalbi, iste su uzete u obzir prilikom donošenja kaznene odluke ocijenjene da je tuženik tek uvjetno kažnjen pa iste ne opravdavaju povećanje naknade po tim vidovima.

Glede kriterija duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti životna dob tužitelja sama po sebi ne opravdava naknadu pored činjenice da se radi o lakšem stupnju smanjenja životnih aktivnosti koje je trajalo kraće vrijeme što, kako je rečeno, ne daje osnova za novčanu satisfakciju po tom vidu štete.

Slijedom navedenog obrazloženja valjalo je djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu glede glavne stvari, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, zajedno s pravilnom odlukom o trošku, koja je donesena sukladno uspjehu tužitelja u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Međutim, osnovano tužitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o tijeku zateznih kamata na pripadajuću neimovinsku štetu kao posljedicu ozljeđivanja, naime, na konkretni slučaj u odnosu na dospijeće obveze tuženika kao odgovornog osiguratelja primijeniti odredbe čl. 1103. novog ZOO-a po kojoj obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, time da se ova odredba, naravno, odnosi samo na tijek kamata na neimovinsku štetu, dakle, u smislu te opće odredbe o dospijeću neimovinske štete ta šteta načelno dospijeva onog dana kada oštećenik osobi odgovornoj za štetu (štetniku ili odgovornom osiguratelju) podnese pisani odštetni zahtjev ili tužbu, pri čemu jedinu iznimku predstavlja situacija kada se zahtijeva naknada neimovinske štete koja je nastala kasnije. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1005/16 navedeno je da se obrazloženje presude toga suda poslovni broj Rev 655/12 od 23. listopada 2013. temelji na slijedećem pravnom shvaćanju: „U odnosu na zakonsku zateznu kamatu koju je drugostupanjski sud dosudio od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, ovaj sud također prihvaća da je pravilno primijenjena odredba čl. 1103. ZOO, jer obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, a u konkretnom slučaju obzirom da je tužitelju visina naknade neimovinske štete određena na dan zaključenja glavne rasprave u cijelosti treba uzeti da naknada neimovinske štete dospijeva u tom trenutku, a što je prihvaćeno pravno stajalište ovoga suda.“ Međutim, navedena presuda je iznimka glede shvaćanja u primjeni odredbe čl. 1103. ZOO-a. Stoga je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 14. prosinca 2015. zauzeto shvaćanje koje je sukladno pravnom shvaćanju iz presuda Vrhovnog suda poslovni broj Rev 1550/09, Rev 735/10, Revr 269/11, Revr 1351/10, Rev 1193/10 i Rev 1435/10 prema kojemu zatezne kamate na neimovinsku štetu u smislu odredbe čl. 1103. ZOO-a teku od podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, što potonje ovdje nije slučaj (tako i shvaćanje tog suda i svih županijskih sudova broj Su-IV-155/216 od 11. i 12. 4. 2016.).

Kako je nesporno tužitelj tuženiku podnio pisani zahtjev 10. prosinca 2015. do kada je već bilo završeno liječenje tada je dospjela nematerijalna šteta pa je kraj navedenog stanja stvari bilo nužno temeljem čl. 373. točka 3. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu te preinačiti prvostupanjsku presudu glede početka tijeka zakonskih zateznih kamata, s time da se odluka o trošku žalbenog postupka temelji na odredbi čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 2. ZPP-a s obzirom da je tužitelj tek u neznatnom dijelu uspio sa žalbom.

U Zadru, 10. travnja 2018.