Broj: Gž-339/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji toga suda Nataši Babić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Krunoslava Štengla iz Zagreba, Šoštarićeva 8, OIB: 36776234128, kojega zastupa punomoćnik Boris Radan, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Ekoplam d.o.o., Samobor, Ivana Mažuranića 63, OIB: 56170160360, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude na temelju priznanja i presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 7 Povrv-2165/2015-19 od 20. lipnja 2017.,12.travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika, te se u stavku I. i III. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 7 Povrv-2165/2015-19 od 20. lipnja 2017.

 

II. Prihvaća se žalba tužitelja te se u stavku II. izreke preinačava presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 7 Povrv-2165/2015-19 od 20. lipnja 2017., te se sudi:

 

Održava se na snazi platni nalog sadržan u točki I. rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Slavka Remenarića iz Samobora, poslovni broj Ovrv-584/14 od 7. svibnja 2014. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. ožujka 2014. pa do isplate.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.329,82 kune i trošak žalbe od 790,00 kuna, sve u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom na temelju priznanja, u stavku I. izreke presude, održan je na snazi platni nalog sadržan u točki I. rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Slavka Remenarića iz Samobora, poslovni broj Ovrv-584/14 od 7. svibnja 2014. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.562,50 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. ožujka 2014. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka od 317,29 kuna. Stavkom II. prvostupanjske presude ukinut je platni nalog u dijelu kojim je tuženik dužan tužitelju platiti 2.500,00 kuna i ovršni trošak od 895,21 kunu, te je stavkom III. izreke odlučeno o parničnom trošku.

 

Protiv navedene prvostupanjske presude pravovremene žalbe podnijele su obje parnične stranke.

 

Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude, u dijelu u kojem je platni nalog ukinut, i to zbog bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je sud utvrdio da tužitelju ne pripada nikakva naknada za rad  koji je izvršio, jer da isti nije izvršen do kraja, te pogrešno tumači mogućnost primjene odredbe čl. 776. st. 2. Zakona o obveznim odnosima kada zaključuje da tužitelj nema pravo na nikakvu naknadu za tekst ugovora kojeg je izradio. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i u cijelosti održi na snazi platni nalog.

 

Protiv presude na temelju priznanja tuženik je podnio pravovremenu žalbu, navodeći da je tražio ispravak računa u pogledu sporne točke 2.,međutim da to tužitelj nije želio učiniti. Dodaje da nije točno da je priznanje potraživanje u točki I. i III. tuženik učinio tek na pripremnom ročištu, već je to priznao i u prigovoru javnom bilježniku, a da taj dio računa nije plaćen jer nije postojala vjerodostojna isprava temeljem koje bi to mogao učiniti, s time da se i kamate mogu obračunavati tek po isteku valute računa koji ni do danas nije sastavljen za nesporne usluge. Ne ističe konkretan žalbeni prijedlog.

 

Sa žalbama stranaka postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

 

Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja, u kojem je osporio sve žalbene navode tužitelja, ponavljajući tijek odnosa između stranaka.

 

Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

 

Tuženik je podnio žalbu protiv stavka I.i III. izreke prvostupanjske presude kojom je održan na snazi platni nalog za iznos od 1.562,50 kuna, i dio troška ovršnog i parničnog postupka, a u tom dijelu je prvostupanjski sud donio presudu na temelju priznanja.

 

Žalba tuženika protiv presude na temelju priznanja nije osnovana. Naime već u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave tuženik je osporio samo točku dva računa, te je na ročištu 10. siječnja 2017. istakao da ne spori prvu i treću stavku utuženog računa već samo drugu, pa je pravilno utvrđeno da tuženik nije osporio platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave za stavke jedan i tri računa, zbog čega je platni nalog na temelju vjerodostojne isprave održan na snazi u tom dijelu. Stoga tuženik ne može s uspjehom podnositi žalbu protiv navedenog dijela prvostupanjske presude osim iz žalbenih razloga iz čl. 353.st.3. Zakona o parničnom postupku, zbog kojih se mogu pobijati presude na temelju priznanja, a kako žalitelj u žalbi ne iznosi niti jedan od tih žalbenih razloga, to je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i u tom dijelu je potvrđena prvostupanjska presuda po čl. 368.st.1. Zakona o parničnom postupku.

 

Tužitelj podnosi žalbu protiv stavka II. izreke prvostupanjske presude kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika za iznos od 2.500,00 kuna.

 

U tom dijelu prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje se žalbom i ne može osporavati u sporovima male vrijednosti, te nije počinio niti jednu bitnu povredu parničnog postupka zbog koje se mogu pobijati presude u sporovima male vrijednosti ( čl. 467.st.1. ZPP-a), ali je pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Na temelju nespornih činjenica i onih utvrđenih provedenim dokazima utvrđeno je :

 

-da je tužitelj kao odvjetnik i nalogoprimac za tuženika kao nalogodavca izvršio posao izrade nacrta ugovora o proizvodnji od 15. siječnja 2014. (list 30-34 spisa),

 

-da je nacrt ugovor sačinjen temeljem ranijeg dogovora parničnih stranaka o elementima ugovora,

 

-da je tužitelj po sastavu nacrta ugovora isti dostavio tuženiku radi eventualnih primjedaba na nacrt ugovora,

 

-da se tuženik nije očitovao na dostavljeni nacrt ugovora,

 

- da je tužitelj dostavio tuženiku račun R1 br.7-posl.1-1 od 14. ožujka 2014. kojim je zatražio naknadu za sastavljanje teksta nacrta ugovora o proizvodnji po Tbr. 29.t.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sa rokom dospijeća računa 14.ožujka 2014. u iznosu od 2.500,00 kuna, uključujući PDV,

 

- da je tuženik nakon zaprimljenog računa tužitelju poslao dopis u kojem je naveo da sadržaj ugovora bitno odstupa od smjernica o kojima su razgovarali, da je presložen i za potrebe tuženika neupotrebljiv, nije dovršen, te ga nije moguće koristiti, pa stoga niti fakturirati, te je zatražio ispravak računa u pogledu predmetne stavke.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ukinuo platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju plati 2.500,00 kuna za sastav teksta ugovora, sa zaključkom da tužitelju ne pripada pravo potraživati od tuženika kao nalogodavaca isplatu naknade za obavljeni posao, jer taj posao nije obavio u cijelosti, a da tužitelj nije dokazao da ga je u izvršenju naloga u cijelosti spriječio upravo tuženik u smislu čl. 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima(NN 35/05)

 

Nadalje se ističe da je tužitelj temeljem čl. 221. ZPP-a trebao dokazati, a što nije, da je tuženik propustio ispuniti ugovornu obvezu u ugovorenom roku, i očitovati se na dostavljeni nacrt, pa da bi time spriječio tužitelja u izvršenju ugovorne obveze izrade ugovora, odnosno izvršenju naloga.

 

 

Taka odluka prvostupanjskog suda rezultat je pogrešne primjene materijalnog prava.

 

            Tuženik je dao tužitelju nalog za izvršenje posla, sastav teksta ugovora o proizvodnji, koji je trebao biti tipski ugovor za potrebe poslovanja tuženika,  taj nalog-posao tužitelj je izvršio, te je tuženiku dostavio nacrt ugovora o proizvodnji koji je sadržavao sve potrebne elemente ugovora osim imena druge ugovorne strane, naziva proizvoda, rok dostave ponude, mjesto preuzimanja proizvoda i slično, dakle, neke elemente o kojima se trebaju dogovoriti ugovorne strane tog ugovora

 

Slijedom navedenoga, sastavljanjem nacrta ugovora o proizvodnji u cijelosti je izvršen nalog jer je nacrt ugovora bio sastavljen na način da ga je tuženik mogao koristiti. Nacrt ugovora koji je tužitelj sastavio dostavio je na očitovanje tuženiku, te je tužitelj opravdano očekivao da se tuženik u razumnom roku očituje ukoliko  ima primjedbe na koji dio ugovora, odnosno da stranke naknadno definiraju ili izmijene koje stavke nacrta ugovora.

 

              Nije sporno da se tuženik tužitelju nije očitovao na zaprimljeni nacrt ugovora od 15. siječnja 2014. sve do zaprimljenog računa, 14.ožujka 2014., kada je tuženik dostavio tužitelju dopis da ugovor odstupa od smjernica, da je presložen i neupotrebljiv. Ugovor je sastavljen u siječnju 2014. i dostavljen tuženiku, a tuženik je tek dva mjeseca po zaprimanju ugovora tužitelju poslao dopis u kojem se očitovao da nije suglasan sa sadržajem tog ugovora, a u svom iskazu je naveo da se ranije nije očitovao na zaprimljeni tekst ugovora jer za to nije imao vremena, te da nije bio ugovoren nikakav rok.

 

              Slijedom navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da je tužitelj za tuženika izvršio nalog, sukladno čl. 765. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) te sukladno čl. 775. istog zakona ima pravo na naknadu u visini koju propisuje Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 29.toč.2.) od 200 bodova  ili sa PDV-om 2.500,00 kuna.

 

              Nije osnovan stav prvostupanjskog suda da tužitelj nije  u cijelosti izvršio nalog, s obzirom da je tužitelj sastavio nacrt ugovora o proizvodnji, ono što je u tekstu ugovora nedostajalo su tehnički podaci, a ugovor je trebao biti tipski, za poslovanje tuženika te je podatke koji nedostaju trebao unijeti sam tuženik, a tuženik u razumnom roku, nakon što je tekst ugovora primio na znanje, nije tužitelju odgovorio niti iznio bilo kakve primjedbe na nacrt ugovora, što bi bio logični slijed komunikacije odvjetnika i stranke, da kad odvjetnik stranci dostavi neku ispravu da stranka stavi u razumnom roku primjedbe ukoliko nije suglasna s istim. Tuženik se na primljeni tekst ugovora oglušio, nije odgovarao ni da je suglasan sa takvim tekstom niti da nije, već je stavio paušalni prigovor tek po zaprimljenom računu, čime ovaj sud smatra da tužitelju pripada naknada za izvršeni rad, sastav isprave, temeljem ranije navedenih odredbi.

 

          Prvostupanjski sud navodi da nije bio ugovoren rok u kojem se tuženik trebao očitovati na zaprimljeni nacrt ugovora, te da takav rok tužitelj nije dao tuženiku, što nije ni uobičajeno, ali primjereno je da se na zaprimljeni tekst tuženik očitovao u razumnom roku, što isti nije učinio. Člankom 173.st.3. Zakona o obveznim odnosima je propisano da ako rok nije određen ni ugovorom niti zakonom, a cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju stanovit rok za ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje. I čl. 5. istog zakona propisuje opću odredbu o dužnosti suradnje ugovornih stranaka radi potpunog i urednog ispunjenja obveza. Ta suradnja je od strane tuženika izostala, jer se nije ni u roku od dva mjeseca očitovao tužitelju o zaprimljenom nacrtu ugovora.

 

              Slijedom navedenoga je prvostupanjska presuda u stavku II. izreke preinačena, te je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave za iznos od 2.500,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća računa 15. ožujka 2014. pa do isplate.

            Temeljem čl. 154.st.1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za sastav prijedloga za ovrhu 50 bodov ili 500,00 kuna, sastav podneska od 7.3. 2016. i pristup na raspravu 10.1. 2017., za svaku radnju po 25 bodova OT (Tbr.7.1.) ili 250,00 kuna, što sa PDV-om iznos 1.250,00 kuna, , te pristojba na presudu 200,00 kuna ili ukupno za prvostupanjski postupak 1.450,00 kuna, s time da je dio troška od 120,18 kn tužitelju priznat st. III izreke prvostupanjske presude. Tužitelju je priznat i trošak za sastav žalbe od 390,00 kuna i pristojbu na istu od 400 kn.             

              Slijedom navedenoga temeljem čl. 373. st. 3. Zakona o parničnom postupku u stavku II. prvostupanjska presuda je preinačena.

 

U Puli-Pola, 12.travanj 2018.