Broj: Gž-765/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz I., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku u R., protiv tuženika P. I. A. d.o.o. Z., OIB: …, zastupan po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. u R., radi stjecanja bez osnove i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Pn-312/15 od 19. svibnja 2017., dana 18. travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja J. R. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Pn-312/15 od 19. svibnja 2017. u dijelu pod toč. I izreke te u dijelu pod toč. II izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku P. I. A. d.o.o. Z. naknadi parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I-ODBIJA SE  tužbeni zahtjev koji glasi:

I-Nalaže se tuženiku P. I. A. d.o.o. Z., OIB: …, da tužitelju J. R. iz I., OIB: …, na ime naknade štete isplati iznos od 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana 5. siječnja 2015.g. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              II-Nalaže se tuženiku P. I. A. d.o.o. Z., OIB: …, da tužitelju J. R. iz I., OIB: … na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 30.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana 4. studenog 2014.g. pa do isplate i to po stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              III- Nalaže se tuženiku P. I. A. d.o.o. Z., OIB: …, da tužitelju J. R. iz I., OIB: … naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.375,00 kn, u roku od 15 dana. "

 

              II- Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, a u preostalom dijelu do ukupno zatraženog iznosa od 11.375,00 kn zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška se odbija. "

 

              Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I izreke te u dosuđujućem dijelu pod toč. II izreke žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji te tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa troškom sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe kako je u predmetnoj pravnoj stvari najspornije pitanje ocjene iskaza saslušanih osoba i zaključaka koji slijede iz takve ocjene. Naime, tužitelj je stava kako je prvostupanjski sud sveobuhvatnom, brižljivom i savjesnom ocjenom svih dokaza (a tu se ponajprije misli na saslušane osobe) imao izvesti zaključak kako je upravo tuženik iznio neistinite navode, a koji navodi za sobom vuku obvezu naknade štete i vraćanje stečenog bez osnove. Smatra potrebnim razjasniti pitanje odgovornosti nakladnika i tuženika, te ističe da šteta može biti počinjena kako iznošenjem netočnih informacija (što bi ovdje bio tuženik) tako i prenošenjem takvih informacija (što bi ovdje bio nakladnik) s tim da jedno drugo ne uvjetuje, a niti isključuje. Tako je tužitelj krenuo prema nakladniku/uredniku sa zahtjevom za objavom netočne informacije, s tim da do ispravka nije došlo jer je novinar/urednik E. P. imao od tuženika autorizaciju spornog teksta, a koji je mail i u više navrata pokazao zamjeniku punomoćnika tužitelja pa nije bilo uvjeta da se tužbom traži ispravak informacije od nakladnika, zbog čega se tužitelj "okrenuo" tuženiku te od njega kao osobe koja je iznijela netočne navode potražuje naknadu. Međutim, tada involvirane osobe "okreću" priču i štite jedni druge i to pogotovo urednik nakladnika E. P., koji sada na sebe i nakladnika preuzima odgovornost s ciljem da oslobodi odgovornosti i tuženika, znajući da se protiv nakladnika sada više ništa ne može s uspjehom poduzeti. Nadalje, svjedok E. P. izričito iskazuje kako na predmetnom događaju nije bio osobno, već da je bio samo fotograf, pa se postavlja logično pitanje od kuda mu onda podaci za sastavljanje i objavu teksta. Iz potpuno nevjerodostojnog iskaza tog svjedoka nameće se nepobitan zaključak kako on osobno nije prisustvovao predmetnom događaju, već samo jedan od fotografa, a tekst je E. P. dobio od tuženika putem maila, te su to činjenice koje proizlaze iz spisu priležeće dokazne građe. Ukazuje i na dijelove iskaza svjedoka S. B. koji je iskazao kao se ispričao tužitelju i rekao da će to sve razriješiti te mu nudio nekakav servis, gume i sl.,  a što jasno ukazuje da je kod tuženika postojala svijest o učinjenoj grešci.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba nije osnovana.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).

             

Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tužitelja kojim ukazuje da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

 

              Ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 30.000,00 kn i to jer je iznošenjem netočnih navoda na račun tužitelja, kao profesionalnog biciklista i već renomiranog sportaša, tuženik izvršio samoreklamiranje i neistinitim navodima objavljenima u dnevnim novinama N. l.  na vrlo nekorektan način sebi dizao poslovni ugled prikazujući se kao društvo koje sponzorira i pomaže mlade, nadarene i perspektivne sportaše, a čime je ujedno za sebe neosnovano stekao korist, kao i zahtjev da mu tuženik s osnova naknade štete isplati iznos od 10.000,00 kn jer je svojom radnjom (objavljivanjem članka u dnevnim novinama N. l.) povrijedio pravo osobnosti tužitelja, jer je nakon čitanja istoga tužitelj osjetio opravdanu ljutnju, uzrujanost i nemir.

              Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je u dnevnim novinama N. l. od 4. studenoga 2014. objavljen članak s naslovom P. I. A. -. z. p. t. b. J. R., G. n. b. u. iz čijeg sadržaja i naslova proizlazi da je tuženik hrvatskom biciklisti J. R. uručio na korištenje V. G. i to kao talentiranom sportašu – biciklisti, čime mu je htio pomoći u nastanku karijere, a zaključenim sponzorskim ugovorom da je i sam tužitelj prezadovoljan te da je najavio maksimalni angažman u skoroj budućnosti, međutim, iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj vozilo kupio, da je sklopio ugovor o financijskom leasingu sa tuženikom, da vozilo isplaćuje, a preuzeo ga je 7. listopada 2014.

Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da novinar E. P., koji je napisao tekst, prije objave teksta nije kontaktirao niti tužitelja niti ikoga u tvrtki tuženika, a niti je bio nazočan događaju o kojem je pisao, s tim da mu je dio podataka dao fotoreporter koji je bio nazočan događaju, kao i organizator događaja P. D., koji nije djelatnik tuženika, a u spisu nema nikakvih dokaza da bi tuženik autorizirao sporni članak.

Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je do objave neistinitog navoda došlo isključivo odgovornošću novinara N. l. pa bi u konkretnom slučaju postojala eventualna odgovornost nakladnika navedenih novina za eventualnu štetu tužitelju, sukladno Zakonu o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11 i 81/13 – dalje: ZM), koji nije obuhvaćen tužbom u predmetnoj pravnoj stvari.

 

Kako je u konkretnom slučaju tužitelj  podnio tužbu protiv tvrtke P. I. A. d.o.o., koja nije nakladnik i na kojega se ne mogu primijeniti odredbe ZM u pogledu odgovornosti za štetu te pored činjenice da tužitelj nije dokazao da je upravo tuženik iznio ili prenio neistinite navode o tužitelju i o predmetnom događaju, a niti postoje bilo kakvi dokazi da bi tuženik autorizirao članak u smislu odredaba ZM, to je pravilan, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, zaključak suda prvog stupnja prema kojem je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u smislu čl. 1098. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje ZOO).

U odnosu na potraživanje iznosa od 30.000,00 kn na ime stjecanja bez osnove tužitelj tvrdi da je tuženik iznošenjem navoda u navedenom članku izvršio samoreklamiranje te time podizao svoju reputaciju i poslovni ugled i na taj način neosnovano stekao korist, jer da takva reklama ima za cilj povećanje povjerenja u trgovce, čime mu se povećava i sama prodaja te uspješnost u poslovanju, dakle, da se tuženik bezrazložno obogatio, a da pri tome tužitelju nije isplatio nikakav iznos.

 

Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute korist s tim da prema st. 2. istoga članka pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

Tužitelj, na kojem je po odredbi čl. 219. st. 1. ZPP teret dokaza u predmetnom postupku, nije dokazao da je tuženik na bilo koji način, dakle, kako je već rečeno autoriziranjem spornog članka u smislu ZM, davanjem bilo kakvih informacija novinaru Novog lista u odnosu na predmetni događaj koji su poslužili autoru u pogledu sastava samog članka, pa tako ni putem maila na koji se tužitelj poziva, iznosio i prenosio neistinite informacije vezane za tužitelja, odnosno postojanje radnje na strani tuženika kojom bi u smislu čl. 1111. st. 2. ZOO stekao korist.

 

U tom pravcu iskazivali su autor članka E. P. koji je sam naveo da nije bio prisutan događaju te da mu je dio podataka dao fotoreporter koji je bio prisutan, kao i gospodin P. D., s tim da je očito da je on krivo povezao informacije koje je dobio, zatim svjedok S. B., voditelj prodaje kod tuženika, koji navodi da na spornom događaju nije bio u nekoj funkciji i nije mu poznato tko je novinaru dao informacije i na temelju kojih materijala je on sačinio tekst, zatim svjedok P. D. koji osporava da ga je novinar P. kontaktirao prije objave članka i nije mu poznato otkuda mu informacije objavljene u članku te ističe da uopće nije bilo nikakvog govora od strane tuženika da bi trebalo ispasti kao da je tužitelju poklonjen automobil, kao i svjedok N. D. K., tada izvršni direktor tuženika, koji iskazuje da sa spornim člankom koji je izašao u novinama nema nikakve veze niti je dao ikakve upute za članak, s tim da nikada nije bio dogovor da bi poklonili automobil tužitelju.

 

Dakle, u ovakvoj činjeničnoj situaciji u kojoj sam autor članka E. P. navodi da je članak napisao na temelju informacija koje je očito krivo shvatio i bez da je samom događaju prisustvovao, da nitko od tadašnjih djelatnika tuženika ne potvrđuje da je bilo kakvu informaciju o predmetnom događaju dao novinaru E. P. bilo usmeno bilo putem maila, to je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da je tuženik bilo kakvom izvršenom radnjom stekao korist i time umanjio imovinu tužitelja, kako to propisuje čl. 1111. st. 2. ZOO.

 

Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo priliko donošenja pobijane odluke, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

 

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I izreke te u dosuđujućem dijelu pod toč. II izreke.

 

U nepobijanom dijelu pod toč. II izreke, kojim je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan, presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

 

U Zadru 18. travnja 2018.