Broj: Gž-943/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski  sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz P., OIB…, koga zastupa punomoćnica L. M. odvjetnica u Z. Odvjetničkom uredu M. K., R. M. B. i L. M. iz P., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku J. G. odvjetniku iz Odvjetničkog društva G. & G. iz Z., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama poslovni broj 158 P-3557/2015-27 od 21. prosinca 2017., koja je ispravljena rješenjem poslovni broj 158 3557/2015-33 od 26. siječnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 19. travnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama poslovni broj 158 P-3557/2015-27 od 21. prosinca 2017., koja je ispravljena rješenjem poslovni broj 158 3557/2015-33 od 26. siječnja 2018.,

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom pobijanom presudom suđeno je:

 

" I. Utvrđuje se apsolutnom ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 2. točka 1. Ugovora o kreditu broj … kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 10. veljače 2005., a koja glasi: " u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora " pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

 

II.Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 864,74 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 67,30 kn od 31. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 68,64 kn od 30. lipnja 2010. do isplate,

-na iznos od 64,73 kn od 31. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 64,13 kn od 31. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 60,12 kn od 30. rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 55,73 kn od 31. listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 55,07 kn od 30. studenog 2010. do isplate,

-na iznos od 54,61 kn od 31. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 49,27 kn od 31. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 46,53 kn od 28. veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 42,32 kn od 31. ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 39,03 kn od 30. travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 38,27 kn od 31. svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 34,70 kn od 30. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 28,39 kn od 31. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 24,26 kn od 31. kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 20,25 kn od 30. rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 16,82 kn od 31. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 13,48 kn od 30. studenog 2011. do isplate,

-na iznos od 10,28 kn od 31. prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 6,97 kn od 31. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 3,84 kn od 29. veljače 2012. do isplate,

s time da je kamata od svibnja 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.934,61 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku na slijedeće iznose:

-na iznos od 40,14 kn od 30. studenog 2007. do isplate,

-na iznos od 39,32 kn od 31. prosinca 2007. do isplate,

-na iznos od 39,31 kn od 31. siječnja 2008. do isplate,

-na iznos od 38,97 kn od 29. veljače 2008. do isplate,

-na iznos od 38,93 kn od 31. ožujka 2008. do isplate,

-na iznos od 37,30 kn od 30. travnja 2008. do isplate,

-na iznos od 54,34 kn od 31. svibnja 2008. do isplate,

-na iznos od 53,97 kn od 30. lipnja 2008. do isplate,

-na iznos od 51,94 kn od 31. srpnja 2008. do isplate,

-na iznos od 50,97 kn od 31. kolovoza 2008. do isplate,

-na iznos od 50,45 kn od 30. rujna 2008. do isplate,

-na iznos od 53,39 kn od 31. listopada 2008. do isplate,

-na iznos od 49,59 kn od 30. studenog 2008. do isplate,

-na iznos od 51,76 kn od 31. prosinca 2008. do isplate,

-na iznos od 51,08 kn od 31. siječnja 2009. do isplate,

-na iznos od 50,05 kn od 28. veljače 2009. do isplate,

-na iznos od 101,91 kn od 31. ožujka 2009. do isplate,

-na iznos od 99,63 kn od 30. travnja 2009. do isplate,

-na iznos od 95,23 kn od 31. svibnja 2009. do isplate,

-na iznos od 91,43 kn od 30. lipnja 2009. do isplate,

-na iznos od 89,28 kn od 31. srpnja 2009. do isplate,

-na iznos od 87,43 kn od 31. kolovoza 2009. do isplate,

-na iznos od 84,81 kn od 30. rujna 2009. do isplate,

-na iznos od 81,60 kn od 31. listopada 2009. do isplate,

-na iznos od 80,17 kn od 30. studenog 2009. do isplate,

-na iznos od 78,40 kn od 31. prosinca 2009. do isplate,

-na iznos od 76,93 kn od 31. siječnja 2010. do isplate,

-na iznos od 73,98 k od 28. veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 72,68 kn od 31. ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 69,62 kn od 30. travnja 2010. do isplate,

u roku od 15 dana.

 

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

 

Protiv navedene presude žale se tužitelj i tuženik.

 

Tužitelj presudu pobija u dijelu pod točkom III. i IV. izreke ne navodeći izrijekom žalbene razloge, ali sadržaj žalbe upućuje da ističe žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Tuženik žalom pobija presudu u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353.stavak 1. ZPP-a uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, te da se tužitelja obveže  tuženiku naknaditi parnične troškove.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U provedenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje u žalbi jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

U postupku nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Među strankama nije sporno:

 

- da su 10. veljače 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj … kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 27.175,47 CHF,

 

- da je odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je u vrijeme

sklapanja ugovora iznosila 5,85 % godišnje s time da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala sukladno odluci banke,

 

- da je kredit otplaćivan u mjesečnim anuitetima, te da je glavnica kredita

otplaćena,

 

- da se kamatna stopa mijenjala na način da je od 31. ožujka 2005. do 31. listopada

2007. iznosila 5,85 %, od 30. studenog 2007. do 30. travnja 2008. – 6,45 %, od 31. svibnja 2008. do 28. veljače 2009. – 6,75 %, od 31. ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. – 7,75 %, od 31. srpnja 2011. do 31. siječnja 2012. – 7,50 % i od 29. veljače 2012. – 7,30 %.,

 

- da razlika između visine ugovornih kamata određenih primjenom kamatne stope

koja je bila na snazi u trenutku sklapanja ugovora i iznosa redovnih kamata koje su tužitelju naplaćene za razdoblje od 31. ožujka 2005. do 29. veljače 2012. iznosi 2.799,35 kuna.

 

Među stankama je sporno je li ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 2. točka 1. Ugovora o kreditu kojom odredbom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, pa slijedom toga je li tuženik obvezi izvršiti povrat tužitelju neosnovno stečeno u  primjeni te eventualne ništetne odredbe.

 

Ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pobijanoj odluci o tim pitanjima zauzeo sud prvog stupnja.

 

Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07- dalje:ZZP) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavka 2. i 272. ZOO-a. Ista materija jednako je bila regulirana i odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" , broj: 9/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41-723/14) i to u članku 96. i 102., te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a po tom i u članku 323. ZOO-a posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je tako tuženi dužan tužitelju vratiti novčane iznose koje je primio temeljem citiranih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

U konkretnom slučaju to znači da je tuženik bez pravne osnove stekao iznose ugovorene kamate koje je tužitelj platio u anuitetima otplate kredita preko iznosa kamatne stope od 5,85 % godišnje koja je početno ugovorena i jedino poznata tužitelju.

 

Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

 

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

 

U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

 

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

 

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

 

Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

 

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

 

Kako je u odluci Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

 

Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja, a upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

 

S obzirom na navedeno banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način njihove primjene.

 

Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

 

Na temelju svih utvrđenih činjenica pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 2. točka 1. ugovora nepoštene, i prema tome ništetne, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe.

 

Također je pravilno primjenjujući materijalno pravo prvostupanjski sud naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 864,74 kune koji je naplaćen temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa neutemeljeno tuženik pobija prvostupanjsku presudu u ovome dijelu.

 

S pravom je prvostupanjski sud u dijelu pod točkom III. izreke presude prihvaćajući prigovor zastare istaknut od strane tuženika odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 1.934,61 kunu.

 

Naime, u konkretnom slučaju pravna osnovanost zahtjeva je stjecanje bez osnove koje regulira odredba članka 1111. stavak 1. ZOO-a, pa se dakle na ovu vrstu potraživanja primjenjuje se opći rok zastare za tražbine iz članka 225. istog Zakona i iznosi 5 godina.

 

Dakle, kako je predmetna tužba za isplatu podnesena dana 20. svibnja 2015. to je dio potraživanja tužitelja koji dospio do dana 20. svibnja 2010. u zastari, pa je pravilno prvostupanjski sud odlučio kada je za potraživanje koje je u zastari odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Pri tome valja reći kako niti prema jednom pravnom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) iz članka 502. a) ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetnu. Naime, i prema odredbi članka 502. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati tek na pravno utvrđenje iz presude, kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a) stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašteni štiti. U tome će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, dakle, takvom kolektivnom tužbom ne može se prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna.

 

U pogledu pak početka tijeka zastarnog roka, imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev x-183/11 tužitelju treba reći kako na pitanje kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništetnog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara za takvo potraživanje, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare za potraživanje je 5 godina, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, no kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od 5 godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom 5 godina od toga dana. Prema tome, kako je tužba podnesena u svibnju 2015. unutar zastarnog roka su svi iznosi koje je tužitelj isplatio od  svibnja 2010. i tužitelj ima pravo na povrat tih iznosa od tuženika.

 

Zbog iznesenog žalbe tužitelja i tuženika su odbijene kao neosnovane i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Odluka o trošku pravilno je utvrđena u smislu odredbe članka 154. stavka 2. i 155. ZPP-a radi čega je trebalo odbijanjem žalbi stranaka na temelju odredbe člana 380. toč. ZPP-a potvrditi odluku o troškovima postupka ( točka IV. izreke).

 

U Splitu 19. travnja 2018.