Broj: Gž-633/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1) S. P. iz N., OIB: … i 2) I. P.-K. iz N., OIB: …, zastupane po punomoćniku J. J., odvjetniku iz S., protiv tuženika H. u. z. o. Z., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Z. Š., dipl. iur. kod tuženika, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj Pn-18/16 od 23. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 25. travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženika H. u. z. o. Z. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj Pn-18/16 od 23. veljače 2017. pod toč. I izreke te pod toč. II izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku H. u. z. o. Z. da tužiteljicama pod 1) S. P. i 2) I. P.-K. naknadi parnični trošak u visini od 130.641,25 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja (23. veljače 2017.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj Pn-18/16 od 23. veljače 2017. pod toč. II izreke u dijelu kojim je obvezan tuženik H. u. z. o. Z. da naknadi tužiteljicama pod 1) S. P. i 2) I. P.-K. parnični trošak preko iznosa od 130.641,25 kuna do iznosa od 131.097,50 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate tako da se u tom dijelu zahtjev tužiteljica za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljica pod 1) S. P. i 2) I. P.-K. za naknadom parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              „I - Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju P. S. s osnova ukupne povrede prava osobnosti radi teškog invaliditeta bliske osobe i to majci P. S. iznos od 211.500,00 kn, a sestri P.-K. I. iznos od 81.000,00 kn, sa zakonskim kamatama koje teku od podnošenja tužbe po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5% poena do konačne isplate.

              II - Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima parnični trošak u iznosu od 131.097,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do konačne isplate."

Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi ističe da je u ovom predmetu prijeporno postojanje prava tužiteljica pod 1) i 2) (dalje: tužiteljice) na naknadu štete zbog osobito teškog invaliditeta bliskog srodnika te visina naknade. Iz pobijane presude proizlazi da je sud tužiteljici pod 1) dosudio 140%, a tužiteljici pod 2) 120% više po osnovi pretrpljenih duševnih boli u odnosu na Orijentacijske kriterije. Vještak psihijatrijske struke je u nalazu i mišljenju od 10. studenoga 2014. ocijenio da duševne boli tužiteljice pod 1) iznose 40%, a tužiteljice pod 2) 20%, ali nije ocijenio odnosi li se to na duševne boli opisane po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili se odnosi na dodatne duševne boli. Žalitelj smatra da je sud mogao suditi isključivo u okviru činjenica koje su mu prezentirane, a iz pobijane presude nije razvidno kako je sud utvrdio da tužiteljice trpe "ekstra" duševne boli, niti je sud u pobijanoj presudi to obrazložio. Nije prijeporno da je sin i brat tužiteljica teško nastradao u štetnom događaju, ali je i nadalje prijeporno da li je kod tužiteljica došlo do duševnih boli koje im je sud dosudio. Ovo da predstavlja novinu u pravu i praksi s obzirom na utvrđene kriterije. Pobija se utvrđenje iz presude da su tužiteljica pod 2) i M. P. živjeli u trajnoj životnoj zajednici. Naime, iz iskaza tužiteljice pod 1) razvidno je da je ta tužiteljica u trenutku nastanka štetnog događaja živjela u obiteljskoj zajednici s majkom i bratom, međutim, kasnije je bila na studiju u R. i kući je dolazila eventualno vikendom, a suprotno evidenciji prebivališta koja je dostavljena sudu tužiteljica pod 1) i sada iskazuje da tužiteljica pod 2) živi u R. i da kao majka mora izdržati sav pritisak, dok drugotužiteljica iskazuje da živi u R., ali da dolazi u N. kad god je slobodna pa da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da tužiteljica pod 2) ne živi u trajnijoj životnoj zajednici s bratom M. i da joj ne pripada naknada štete s osnova neimovinske štete za trajni invaliditet brata. Čak i na ročištu na kojem je saslušana tužiteljica pod 2) navodi da živi u R., N. C. 9 s obzirom da se udala. Na ročištu 15. rujna 2016. tužiteljica pod 1) je iskazivala kako je tužiteljica pod 2) preko tjedna bila u R. s obzirom da je tamo radila preko S.s., vikendom da je dolazila u N. te da sada živi u R. jer se udala. Stoga da je razvidno kako je tužiteljica pod 2) od odlaska u srednju školu, tijekom fakulteta, kao i danas živjela pretežno u R. i povremeno dolazila u N. pa samim tim to ne tvori trajnu obiteljsku zajednicu s majkom i bratom. Iz uvjerenja o prebivalištu od 15. lipnja 2016. razvidno je kako je tužiteljica pod 2) živjela na istoj adresi s tužiteljicom pod 1) i bratom M. od 14. kolovoza 1992. do 21. srpnja 2015. kada se preselila u R. na adresu N. C.. Stoga da je tužiteljica pod 2) najmanje od 1999. živjela preko tjedna u R. (kada je krenula u srednju školu za primalju pošto ista ne postoji u N.) pa nadalje kada je išla na fakultet (rad preko S.s) pa do danas kad se udala. Prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio činjenice koje je utvrdio uvidom u uvjerenje o prebivalištu od 15. lipnja 2016. i činjenice koje su iznesene od strane samih tužiteljica budući da uvjerenje o prebivalištu ne može biti isključivi dokaz trajne zajednice.

U odgovoru na žalbu tuženika tužiteljice ističu da uvjerenje o prebivalištu ima osnovno značenje da tužiteljica I. P. jeste stalno, neodjavljeno živjela u zajedničkom domaćinstvu s majkom i bratom, majka ju je uzdržavala, imaju zajedničku bol za teški invaliditet bliske osobe te čitav životni put svi zajedno proživljavaju. Stoga da se radi o jednoj obitelji, uzdržavanju preko majke bez oca koji je davno ranije poginuo na brodu, jednoj kući i domaćinstvu. Nije točno da je sudski vještak psihijatar ocijenio da tužiteljice trpe 40% odnosno 20% od 100% duševnih boli radi teškog invaliditeta bliske osobe već je to iznad 100% i to 40% kao umanjenje životne aktivnosti samo za tužiteljicu pod 1). Preciznije rečeno, kada se sukladno kriterijima Vrhovnog suda dosuđuje naknada štete za teški invaliditet bliske osobe onda se dosuđuje samo 100% ili ništa ako toga nema, što niti tuženik u ovom sporu ne negira. Onih 40%, odnosno 20%, je iznad uobičajene duševne boli procijenio sudski vještak na koje vještačenje nije bilo primjedbi. Da to sudski vještak nije spomenuo tada bi sud dosuđivao 100% prema Orijentacijskim kriterijima tj. 210.000,00 kuna i 70.000,00 kuna. Sud prvog stupnja pravilno je procijenio ukupnu visinu naknade štete jer nije vezan kriterijima Vrhovnog suda koji su samo okvirni, doneseni su prije 14 godina pa je jasno da su prevladani bar za 50% obzirom na inflaciju i porast troškova života od donošenja istih do danas. Predlažu da im se obistini trošak po osnovi sastava odgovora na žalbu.

Žalba je djelomično osnovana.

Tuženik u žalbi ne konkretizira žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka pa kako ni ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istog Zakona, ne nalazi da bi bile počinjene prethodno navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka to žalba tuženika zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice pod 1) S. P. da joj tuženik s osnova povrede prava osobnosti radi teškog invaliditeta sina M. P. isplati iznos od 211.500,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i zahtjev tužiteljice pod 2) I. P.-K. da joj tuženik isplati iznos od 81.000,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate i to s osnova povrede prava osobnosti radi teškog invaliditeta brata M. P..

U ovoj fazi postupka nisu prijeporne slijedeće činjenice:

- da je oštećenik M. P. sin tužiteljice S. P., a brat tužiteljice I. P.-K.,

- da je dana 31. kolovoza 2008. M. P. nastradao kao putnik u automobilu P., reg. oznake ….

- da je u trenutku štetnog događaja M. P. imao 19 godina i da je zadobio niz teških tjelesnih ozljeda koje su bile po život opasne (nagnječenje mozga, traumatsko krvarenje ispod paučinaste moždane ovojnice i ispod tvrde moždane opne lijevog sljepoočnog režnja, endem mozga, nagnječenje pluća, višestruki prijelom čeonih kostiju s pomakom, prijelom kribriforne kosti, prijelom lijeve orbite, prijelom lijevog maksilarnog sinusa, prijelom desne palčane kosti s pomakom, prijelom baze distalnog članka trećeg prsta desne šake, prijelom gornjeg ruba lijeve lopatice, prijelom prednjeg ruba krilalijeve crijevne kosti, prijelom pete donožne kosti desnog stopala, razderotinu gornjeg kapka lijevog oka, multiple ekskorijacije te teži psihoorganski postkontuzijski sindrom),

- da je tuženik pasivno legitimiran i

- da je M. P. suodgovoran za nastalu štetu u visini od 10%.

Međutim, u ovoj fazi postupka prijeporne su slijedeće činjenice:

- da li tužiteljici pod 1) pripada, pored naknade štete po kriteriju teškog invaliditeta sina, i naknada štete po kriteriju umanjenja životnih aktivnosti na način da se iznos predviđen Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002. (dalje: Orijentacijski kriteriji) uvećava za daljnjih 40% tužiteljici pod 1),

- da li je tužiteljica pod 2) kao sestra M. P. bila u zajedničkom domaćinstvu s bratom M. i majkom – tužiteljicom pod 1) ili ne te

- da li tužiteljici pod 2), u slučaju da je živjela u zajedničkom domaćinstvu s bratom i majkom, pripada naknada štete po kriteriju teškog invaliditeta bliske osobe uvećano za daljnjih 20% po kriteriju umanjenja životnih aktivnosti.

Prvostupanjski sud na temelju navoda stranaka i analizom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrđuje kako je tijekom postupka dokazana činjenica da M. P. živi u zajednici života s tužiteljicama pod 1) i 2) budući da iz iskaza tužiteljice pod 1) slijedi da je tužiteljica pod 2) s njima živjela u zajedničkom domaćinstvu (a to proizlazi i iz uvjerenja o prebivalištu PP N. od 15. lipnja 2016. - l.s. 241), tada da su živjeli svi skupa, osobito nakon smrti supruga iste, odnosno, oca M. i I., da je postala samohrana majka, da se morala brinuti o oboje djece, kćer da bi povremeno bila odsutna zbog posla, ali se vraćala jer je bila zaposlena na određeno vrijeme, kada je bila u R. da je dolazila svaki vikend kući, da je radila preko studentskog servisa dok je mogla, ljeti je sezonski radila u N., a sada da je zaposlena i živi u R.. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka psihijatrijske struke dr. Č. L. od 19. studenoga 2014. (l.s. 185-189), tužiteljica pod 1) ima pravo, uz umanjenje po osnovi suodgovornosti M. P., na pravičnu novčanu naknadu po osnovi povrede prava osobnosti u iznosu od 211.500,00 kuna budući da je navedeni vještak u odnosu na ovu tužiteljicu procijenio kako je kod nje zbog teškog invaliditeta sina došlo do trajne povrede duševnog integriteta lakog do srednje teškog stupnja od 40% i to iznad uobičajene povrede duševnog integriteta što da rezultira trajne emocionalne patnje i poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju koje se s vremenom mogu samo pogoršati. U odnosu na tužiteljicu pod 2) prvostupanjski sud utvrđuje kako je temeljem nalaza i mišljenja vještaka dr. Č. L. razvidno da je i kod nje zbog svih događaja vezanih za stradavanje i kasnije zaostalu invalidnost brata došlo do trajne povrede duševnog integriteta od 20% slijedom čega toj tužiteljici, uz umanjenje po osnovi suodgovornosti M. P., pripada novčana naknada u iznosu od 81.000,00 kuna.

              Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i pravilnu primjenu materijalnog prava iz čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO) radi čega se tuženik u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP upućuje na isto.

              U odnosu na odlučne žalbene navode tuženika odgovoriti je:

              - da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su tužiteljica pod 2) i M. P. živjeli u trajnoj životnoj zajednici. Naime, štetni događaj desio se 31. kolovoza 2008., brat tužiteljice pod 2) M. rođen je …(datum rođenja) tj. u trenutku štetnog događaja imao je 19 godina, dok je tužiteljica pod 2) (uvjerenje o prebivalištu – l.s. 241) rođena ...(godina rođenja). U odnosu na tvrdnju tuženika da se ne bi radilo o trajnoj životnoj zajednici jer je tužiteljica pod 2) najprije išla u srednju školu, a potom i studirala u R., istaći je da takav navod nije utemeljen budući da odlazak na školovanje ne bi predstavljao trajni odlazak iz obitelji već bi predstavljao privremeni odlazak uvjetovan objektivnom okolnošću da ova tužiteljica nije mogla pohađati srednju školu u N., kao ni fakultet jer u mjestu njezinog prebivališta nije postojala škola za primalje, a kako to ističe i sam tuženik u žalbi, pa s obzirom na činjenicu da je tužiteljica pod 2) rođena …(godina rođenja), da je rano ostala bez oca te je majka bila jedini živući roditelj koji se brinuo o njoj i bratu M. uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja te k tome i iskaz tužiteljice pod 1) kada navodi da je njezina kćer radila na određeno vrijeme, da je dolazila u N. i preko ljeta u N. sezonski radila, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kako se radi o trajnoj životnoj zajednici između tužiteljice pod 2) i brata M. jer se, s obzirom na njihovu životnu dob u trenutku štetnog događaja ne bi moglo smatrati da je zbog odlaska na školovanje tužiteljica pod 2) trajno napustila svoju obiteljsku zajednicu. Osim toga, iz priloženog uvjerenja o prebivalištu (l.s. 241) slijedi da je tužiteljica pod 2) u periodu od 14. kolovoza 1992. do 21. srpnja 2015. imala prijavljeno prebivalište u N., …(ulica), a to je adresa koja je navedena u spisu predmeta kao adresa i tužiteljice pod 1). Pored toga, iz iskaza tužiteljice pod 2) na ročištu od 25. studenoga 2016. slijedi da u R. živi od 2015. kada se udala, a sada da ponovno živi u N. u obiteljskoj kući s majkom, bratom M. i suprugom te da je u vrijeme štetnog događaja živjela s majkom i bratom s kojim je bila iznimno povezana, s majkom su bili još više povezani jer im je otac kad je bila mala tragično smrtno stradao na brodu, da je znala boraviti u R. radi rada preko S.s. ili prakse, kao i škole te da je to relativno kraće vrijeme jer da nikada nije prestala stalno živjeti u N., ljeti je sezonski radila u N. kako bi svi mogli preživjeti jer majčina primanja nisu bila velika, da su svi troje činili zajedničko domaćinstvo, a ona kada bi privremeno kraće vrijeme bila odsutna u R. da je redovito dolazila svaki petak, subotu i nedjelju, a često i četvrtkom,

              - da u odnosu na tvrdnju tuženika kako iz stranačkog iskaza tužiteljice pod 1) slijedi da tužiteljica pod 2) živi u R. i da kao majka mora izdržati sav pritisak odgovoriti je kako niti iz iskaza tužiteljice pod 1) na ročištu od 25. listopada 2013., a niti iz iskaza na ročištu od 15. rujna 2016. ne bi slijedilo kako je navela da kao majka mora izdržati sav pritisak. U odnosu na dio iskaza tužiteljice pod 1) kako tužiteljica pod 2) živi u R. tuženik u svojoj žalbi samo akcentira taj dio iskaza tužiteljice pod 1) iako je ista pored toga izjavila i da je tužiteljica pod 2) radila preko S.s., da je svaki vikend bila u N., dok je preko ljeta radila kao sezonski djelatnik isto u N., a takav angažman tužiteljice pod 2) u pogledu rada preko S.s. je, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, logičan rezultat činjenica da je tužiteljica pod 1) samohrana majka, da je stradavanje sina i brata tužiteljica, kao i njegovo liječenje te nemogućnost istog da privređuje kao što bi to bilo za očekivati da nije bilo štetnog događaja, zasigurno utjecalo na ukupne materijalne prilike njihove obitelji pa je u takvoj situaciji i tužiteljica pod 2) svojim radom morala doprinositi da bi se mogle financirati sve njihove potrebe,

              - da tuženik ne apostrofira činjenicu kako je tužiteljica pod 2) u svom iskazu od 25. studenoga 2016. navela da od 2015. živi u R., a sada da ponovno živi u N. u obiteljskoj kući s majkom, bratom M. i suprugom. Osim toga, štetni događaj desio se 2008., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. studenoga 2011. pa stoga okolnost što je tužiteljica pod 2) nakon 2015. kada se udala ostala živjeti u R. ne znači da joj ne pripada naknada štete po kriteriju teškog invaliditeta brata jer je ista do svoje udaje živjela u zajedničkom domaćinstvu s bratom i majkom, a također se i nakon udaje tj. 2016. sa suprugom i djetetom vratila živjeti u N. i to upravo u obiteljsku kuću s majkom i bratom,

              - da okolnost što je tužiteljica pod 2) otišla na školovanje u R. treba cijeniti u kontekstu činjenice da je ista izabrala školu za primalju koja ne postoji u N., da je notorna činjenica kako niti svoje ambicije u pogledu fakultetskog obrazovanja nije mogla realizirati u mjestu svog prebivališta pa je logično da je otišla na školovanje u R., ali to ne znači da je time napustila zajednicu života s majkom i bratom s kojima je bila iznimno povezana i zbog činjenice da je u ranoj životnoj dobi na tragičan način izgubila oca pa je za zaključiti kako je u takvoj životnoj situaciji tužiteljica pod 1) kao samohrana majka bila isključivo usmjerena na svoju djecu, kao što to uostalom proizlazi iz iskaza obje tužiteljice, a sve ovo ukazuje da je zbog navedenih okolnosti postojala zajednica života tužiteljice pod 2) s bratom i majkom,

              - da tuženik u žalbi ističe kako ne prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da tužiteljice trpe duševne boli preko iznosa predviđenih Orijentacijskim kriterijima, kao i da sud treba isključivo suditi u okviru činjenica koje su mu prezentirane, ali po stajalištu ovog suda drugog stupnja ni ti navodi nisu osnovani jer je tijekom dokaznog postupka provedeno psihijatrijsko vještačenje tužiteljica pod 1) i 2) od strane vještaka dr. Č. L. (l.s. 185-189), koji vještak u svom nalazu i mišljenju u odnosu na tužiteljicu pod 1) ističe da je kod ove tužiteljice stradavanje i invalidnost njenog sina dovela do trajnih emocionalnih patnji i poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju što se s vremenom može samo pogoršati te je došlo do trajne povrede duševnog integriteta u visini od 40%, dok je u odnosu na tužiteljicu pod 2) naveo da su svi događaji vezani za stradavanje i zaostalu invalidnost M. P. kao njezinog mlađeg brata dovele do trajne povrede duševnog integriteta u visini od 20%,

              - da je iz podneska tužiteljica od 27. prosinca 2016. (l.s. 271), između ostalog, razvidno da pored štete po kriteriju pretrpljenih duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliske osobe tužiteljice pod 1) i 2) traže i po osnovi povrede prava osobnosti sukladno vještačenju dr. Č. L., pored iznosa po Orijentacijskim kriterijima u visini od 220.000,00 kuna za majku, odnosno za sestru 75.000,00 kuna, tužiteljica pod 1) daljnjih 40%, a tužiteljica pod 2) daljnjih 20% po tom kriteriju te uz suodgovornost M. P. tužiteljica pod 1) potražuje iznos od 211.500,00 kuna, a tužiteljica pod 2) iznos od 81.000,00 kuna,

              - da iz navedenog proizlazi kako su tužiteljice pod 1) i 2) zapravo tražile da im se naknadi šteta i zbog toga što je iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Č. L. razvidno da je uslijed tragičnih okolnosti konkretnog slučaja došlo do povrede njihovog duševnog integriteta, a kojem nalazu i mišljenju tuženik nije prigovorio pa stoga u ovoj fazi postupka ni ne može iznositi prigovore da je vještak trebao odgovoriti odnosi li se navedena ocjena na duševne boli opisane po Orijentacijskim kriterijima ili se to odnosi na dodatne duševne boli i

              - da suprotno tvrdnji tuženika iz obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi zašto su tužiteljicama dosuđeni iznosi navedeni u toč. I izreke pobijane presude, a koja utvrđenja sud prvog stupnja temelji upravo na vještačenju dr. Č. L.. Nadalje, istaći je da Orijentacijski kriteriji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu propisa te isti ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade već da u primjeni valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja pri određivanju iznosa pravične novčane naknade.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu pod toč. I izreke.

Tuženik se žali i na odluku o troškovima postupka ne konkretizirajući u tom pravcu bilo kakve žalbene navode.

Međutim, kako odluka o troškovima postupka predstavlja primjenu materijalnog prava i kako ovaj drugostupanjski sud na to pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP, to ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP, kao i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa) kada je obvezao tuženika da tužiteljicama naknadi parnični trošak preko iznosa od 130.641,25 kuna do iznosa od 131.097,50 kuna, dok je za iznos od 130.641,25 kuna pravilno primijenio materijalno pravo.

Naime, pogrešno je prvostupanjski sud tužiteljicama obistinio trošak zastupanja na petnaest ročišta jer iz spisa predmeta proizlazi kako je trebalo obistiniti trošak za trinaest ročišta (20. rujna 2012., 12. studenoga 2012., 5. prosinca 2012., 11. srpnja 2013., 25. listopada 2013., 30. rujna 2014., 11. prosinca 2014., 5. svibnja 2016., 7. srpnja 2016., 15. rujna 2016., 25. studenoga 2016 i 20. siječnja 2017.) i to za svako ročište po 500 bodova. Nadalje, prvostupanjski sud je tužiteljicama priznao trošak sastava šest obrazloženih i dva neobrazložena podneska iako spisu predmeta prileže samo tri obrazložena podneska pa je po toj osnovi tužiteljicama također priznato po 500 bodova za svaki od tih podnesaka, sve ovo pored sastava tužbe. U odnosu na ročište za objavu presude punomoćnik tužiteljica nije pristupio na ročište za objavu od 19. siječnja 2015., dok je pristupio na ročište za objavu presude 23. veljače 2017. za koje im po Tbr. 9. toč. 3. Tarife pripada 50 bodova. Također, prvostupanjski sud tužiteljicama obistinjuje trošak za sastav žalbe od 2. veljače 2015. (l.s. 220) u visini od 500 bodova iako im po Tbr. 10. toč. 1. Tarife pripada uvećanje od 25% tj. 625 bodova. Sud prvog stupnja nije tužiteljicama priznao ni trošak sudske pristojbe na žalbu za koju u spisu predmeta prileži dokaz da je ista plaćena, a nije im obistinio ni trošak provedenih vještačenja u iznosu od 7.000,00 kuna pri čemu valja istaći da su tužiteljice u svom popisu troška od 20. siječnja 2017. popisale sve prethodno navedene stavke tako da je u pravilnoj primjeni materijalnog prava tužiteljicama na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika (zajedno s pripadajućim PDV-om) i uz uvećanje od 10% za zastupanje dviju stranaka, kao i na ime plaćenih pristojbi i troškova vještačenja valjalo obistiniti parnični trošak u visini od 130.641,25 kuna, dok je u preostalom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Trošak tužiteljica za sastava odgovora na žalbu nije bio nužan u smislu odredbe čl. 155. ZPP za vođenje ove parnice radi čega je isti odbijen kao neosnovan (toč. 3. izreke ove drugostupanjske presude).

 

Zadar, 25. travnja 2018.