Broj: Gž-1092/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sucu Vicku Prančiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz K., OIB: … koga zastupa punomoćnica K. V., odvjetnica iz K., protiv tuženika KTC d.d. K., OIB: …, koga zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog reda Z. G., T. F.-G., H. M. iz B., radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj Pn-75/15-31 od 21. prosinca 2016., 8. svibnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se djelomično tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj Pn-75/15-31 od 21. prosinca 2016. u dijelu pod točkom I. izreke.

 

2. Djelomično se uvažava tuženikova žalba, preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj Pn-75/15-31 od 21. prosinca 2016. i rješava:

 

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 15.087,54 kuna sa zateznim kamatama od 21. prosinca 2016. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se ostali zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.500,00 kuna odbija kao neosnovan.

 

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 12.100,22 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja, odnosno 21. prosinca 2016. do plaćanja po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3% poena. (točka I. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 12.100,22 kuna tekuće od 17. prosinca 2014. do zaključno 20. prosinca 2016. (točka II. izreke). Odluko o troškovima postupka naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 17.587,54 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, odnosno od 21. prosinca 2016. do plaćanja po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3% (točka III. izreke).

 

Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a tužitelja obveže na naknadu troškova prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu te je predložio da se žalba odbije kao neosnovana. Zahtijeva da mu tuženik nadoknadi troškove odgovora na žalbu.

 

Žalba je neosnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke  2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Tuženik u žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te da su razlozi izneseni u presudi u neskladu sa sadržajem raspravnih zapisnika i isprava koje su priložene u spisu, čime opisno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Prema odredbi iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presude nema nedostataka i može se ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni nerazumljivi te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Navodi žalbe kojima žalitelj u okviru žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka prvostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane presude ne mogu se podvesti pod navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, nego se tu u biti radi o pobijanju utvrđenoga činjeničnog stanja.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nisu počinjene navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao lovoovlaštenik lovišta VI/8 P. naknadi imovinsku štetu koju je pretrpio na svojem osobnom automobilu marke Renault Scenic registraske oznake KC … u štetnom događaju od 12. rujna 2014. oko 1,25 sati vozeći automobil cestom DC-41 između mjesta Donjara i Lepavina u smjeru Lepavine, kada mu je s lijeve strane kolnika istrčala srneća divljač koja je pretrčavala kolnik, koju nije mogao izbjeći, te je došlo do udara prednje strane vozila u srneću divljač uslijed čega je tužiteljevo vozilo oštećeno.

 

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio:

 

- da se dana 12. rujna 2014. u noćnim uvjetima i po kišnom vremenu dogodila prometna nesreća na otvorenom dijelu ceste DC-14 između mjesta D. i L. kada je osobni automobil kojim je tužitelj upravljao u smjeru K. naletio na srneću divljač,

 

- da je na navedenoj dionici cesti postavljen prometni znak "divljač na cesti" s dodatnom tablom 700 metara, a koji je postavljen oko 200 metara prije naleta vozila na životinju i da se prometna nesreća dogodila unutar područja važenja prometnog znaka „divljač na cesti“,

 

- da je tužiteljevu automobilu s lijeve strane kolnika istrčala srneća divljač te je došlo je do frontalnog naleta na divljač pri čemu je došlo do kontakta između desne bočne strane srneće divljači i lijevog dijela prednjeg branika vozila, te prednjeg lijevog svjetla,

 

- da je nastanak konkretnih oštećenja vozila pri frontalnom naletu na srneću divljač moguć kod naletnih brzina od 50 km/h, i da se po tužitelju iskazana brzina od 55 do 60 km/h može prihvatiti kao objektivno iskazana,

 

- da je do naleta vozila na srneću divljač došlo u fazi reakcije tužitelja kočenjem kada još nije moglo doći do aktivacije kočionog sustava i da je nalet bio neizbježan te da u konkretnim okolnostima tužitelj unatoč pravovremene reakcije kočenjem nije imao tehničke mogućnosti za izbjegavanje naleta kočenjem,

 

- da je tužitelj intenzivnim kočenjem mogao zaustaviti vozilo do linije naleta i tako izbjeći nezgodu kod svih brzina manjih od 27,00 km/h odnosno za sve veće brzine nalet je bio neizbježiv,

 

- da bi tužitelj u slučaju da se vozilo kretalo s uključenim dugim svjetlima mogao uočiti divljač eventualno na samoj bankini odnosno prije stupanja na kolnik, ali je po mišljenju prometnog vještaka, s obzirom na to da je mjesto iz kojeg je istrčala divljač na kolnik izvedeno u povišenom zemljanom terenu, upitno na koji način je divljač u skoku stupila na kolnik i da li bi to vozač mogao očekivati i uočiti,

 

- da je provedenim vještačenjem životinjske dlake koja je izuzeta po Postaji prometne policije Koprivnica sa vozila tužitelja, a koje vještačenje je proveo Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić", utvrđeno da se radi o životinjskim dlakama iz porodice jelena /cervide/, te da su po morfološkim karakteristikama dlake jelena vrlo slične dlakama srne, te ih nije moguće razlikovati,

 

- da tuženik gospodari lovištem iz kojega je srneća divljač istrčala na cestu,

 

- da je na tužiteljevu automobilu, prema procjeni vještaka, nastala šteta u visini od  12.412,09 kuna. 

 

Za navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjski sud je naveo opširne i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika pa ta utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, pri čemu taj sud odštetnu odgovornost tuženika kao osobe koja gospodari lovištem iz kojega je srneća divljač istrčala na cestu za štetu koju je tužitelj pretrpio naletom divljači na  njegov automobil nalazi u odredbi članka 32.a Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10, 91/10, u daljnjem tekstu: ZJC).

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik odgovara tužitelju za imovinsku štetu koju je pretrpio zbog naleta divljači na njegov osobni automobil u navedenom štetnom događaju.

 

Međutim, prilikom ocjene tuženikove odštetne odgovornosti prvostupanjski sud se pogrešno pozvao na propise iz ZJC-a, jer u vrijeme nastanka štetnog događaja (12. rujna 2014.) taj propis nije bio na snazi – ZJC je prestao važiti s danom 28. srpnja 2011. kada je stupio na snagu Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11).

 

Naime, odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištem uređena je odredbama Zakona o lovstvu („Narodne novine“, broj 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/216 i 62/17, u daljnjem tekstu:ZL) i općim propisima obveznog prava – odredbama članka 1063.-1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO; tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015).

 

Prema odredbi članka 83. stavka 1. ZL-a za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran je lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda za štetu koja nastane naletom divljači na automobil na javnoj cesti lovačko društvo koje gospodari lovištem odgovara po načelu uzročnosti (članak 1063. i članak 1064. ZOO-a) jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1435/08-2 od 14. listopada 2010.).

 

S obzirom na utvrđene okolnosti u pogledu nastankom štetnog događaja tuženik se na temelju odredaba članka 1067. stavka 2. i 3. ZOO-a ne može osloboditi odgovornosti ni djelomično budući da tužitelj nije ni na koji način pridonio nastanku štete. Naime, do štetnog događaja bi došlo i u slučaju da je tužitelj vozio pod dugim svjetlima.

 

S obzirom na izneseno okolnost što se prvostupanjski sud u pobijanoj odluci pogrešno pozvao na odredbe ZJC-a, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer je primjenom odredbe članka 83. stavka 1. ZL-a i odredaba članka 1063. i članka 1064. ZOO-a tužbeni zahtjev jednako tako trebalo prihvatiti.

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari i presuditi kao u točki 1. izreke ove presude.

 

Pogrešno je, međutim, prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kod odlučivanja o troškovima postupka.

 

Tuženik je izgubio parnicu pa je dužan na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a nadoknaditi tužitelju parnični trošak.

 

Prema odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora (12.100,22 kuna) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 17. lipnja 2015., 9. lipnja 2016. i 9. studenoga 2016. po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na očevidu od 9. rujna 2015. 100 bodova (Tbr. 9. t. 7. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 4. veljače 2016. i  26. rujna 2016. po 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastavljanje podneska od 26. travnja 2016., koji spada u ostale podneske, 25 bodova (Tbr. 8. t. 3. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), odnosno ukupno 725 bodova, što pomnoženo s 10,00 kuna, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr. 50. Tarife) daje iznos od 7.250,00 kuna, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25 %) u iznosu od 1.812,50 kuna, što onda iznosi 9.062,50 kuna.

 

Tužitelju su priznati troškovi prometnog i biološkog vještačenja u ukupnom iznosu od 4.650,00 kuna te trošak uviđaja na licu mjesta od 375,04 kuna.

 

Nadalje tužitelju je priznat trošak pristojbe za tužbu u iznosu od 500,00 kuna i za presudu u iznosu od 500,00 kuna.

 

Prema tome tužitelju pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 15.087,54 kuna.

 

Tužitelju nisu priznati troškovi za sastavljanje odštetnog zahtjeva od 28. listopada 2014. upućenog Croatia osiguranju d.d. i za sastavljanje odštetnog zahtjeva od 3. prosinca 2014. upućenog tuženiku jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice.

 

Budući da tuženik u ovom žalbenom postupku nije uspio sa žalbom u pogledu glavne stvari, nisu mu priznati troškovi žalbenog postupka.

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično uvažiti tuženikovu žalbu i preinačiti odluku o troškovima postupka te riješiti kao u točki 2. izreke ove presude.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice.

 

U Splitu 8. svibnja 2018.