Broj: Gž-1172/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda, i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene B. S. iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku K. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika-protutužitelja M. T. iz Z., OIB:…, zastupanoga po punomoćniku S. R. G., odvjetnici u Z., radi isplate i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja M. T., protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. siječnja 2018. pod poslovnim brojem P-2378/12, u sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženika-protutužitelja M. T., i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i obvezan tuženik-protutužitelj M. T. isplatiti tužiteljici-protutuženici B. S. iznos od 164.220,00 kuna s pripadajućim kamatama tekućim od 17. studenog 2008., kao i u dijelu kojim je odbijen tuženik-protutužitelj sa svojim protutužbenim zahtjevom.

 

II. Djelomičnim uvažanjem tuženikove žalbe preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je obvezan tuženik-protutužitelj M. T. isplatiti tužiteljici-protutuženici B. S. iznos od 5.980,00 kuna (preko iznosa od 164.220,00 kuna do 170.200,00 kuna) s pripadajućim kamatama od 17. studenog 2008., te se u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

III. Odluka o troškovima postupka ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud presudio je:

 

"I. Nalaže se tuženiku-protutužitelju M. T. iz Z., OIB: …. isplatiti tužiteljici-protutuženici B. S. iz Z., OIB:..., iznos od 170.200,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. studenoga 2008. do 31. srpnja 2015. isplate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tuženik-protutužitelj s protutužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"1. Tužiteljica-protutužena B. S. iz Z., OIB: …, dužna je tuženiku-protutužitelju M. T. iz Z., OIB: … platiti na ime naknade imovinske štete kunsku protuvrijednost iznosa od 14.700,00 € obračunato po srednjem tečaju HNB-a za tu valutu sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, tekućim od 15. rujna 2010. do plateža.

 

2. Tužiteljica-protutužena B. S. iz Z., OIB:…, dužna je tuženiku-protutužitelju M. T. iz Z., OIB: … platiti na ime imovinske štete iznos od 7.150,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, tekućim od utuženja do plateža.

 

3. Tužiteljica-protutužena B. S. iz Z., OIB: …, dužna je tuženiku-protutužitelju M. T. iz Z., OIB: …, platiti na ime neimovinske štete iznos zbog povrede prava osobnosti od 50.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, tekućim od presuđenja do plateža.

 

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak."

 

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik-protutužitelj M. T. (u daljnjem tekstu tuženik) osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP – "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13).

 

Tuženik u žalbi predlaže da se prvostupanjska presuda preinači uz dosudu troška sastava žalbe.

 

Tužiteljica-protutužena B. S. (u daljnjem tekstu tužiteljica) nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

U ovoj pravnoj stvari predmet postupka je prvo zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 170.200,00 kuna na ime iznosa od 23.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti koje bi tužiteljica predala tuženiku u svrhu zaključenja ugovora o prodaji nekretnine.

 

Ujedno je predmet postupka i zahtjev tuženika za naknadu imovinske štete u iznosu od 14.700,00 EUR-a zbog nemogućnosti izdavanja lokala u zakup. Tuženik nadalje zahtijeva i naknadu imovinske štete u iznosu od 7.150,00 kuna kao iznosa kojeg je isplatio ranijem zakupcu svoje nekretnine – poslovnog prostora. Konačno tuženik zahtijeva naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 50.000,00 kuna.

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio kako stranke nisu zaključile pisani ugovor o prodaji nekretnine, niti su zaključile predugovor, te da je stoga došlo na strani tuženika do uvećanja njegove imovine bez pravne osnove, upravo za predani iznos od 23.000,00 EUR-a, a sve sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO – "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15). Ujedno je prvostupanjski sud i prihvatio zahtjev za isplatu kamate od 17. studenog 2008., smatrajući da je od tada tužiteljica zasigurno odustala od pregovora (očito je smatrao prvostupanjski sud iz pisane korespondencije da je tužiteljica zatražila povrat novca, te da je od tog datuma tuženik postao nesavjesni stjecatelj bez osnove).

 

Zaključke prvostupanjskog suda, a glede pravnog odnosa između stanaka u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, zaista u spisu prileži isprava koju je ispravno i shvatio prvostupanjski sud, a koja predstavlja jednostrano očitovanje volje tuženika koji potvrđuje da je primio akontaciju (kaparu) u iznosu od 23.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju u HNB-a u svrhu prodaje lokala tužiteljici, a da bi puna dogovorena cijena lokala bila 115.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju u HNB-a.

 

Odredbom članka 377. ZOO-a propisano je kako ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku.

 

Odredbom članka 115. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZV – "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) propisano je kako pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku.

 

Pisanog oblika, u ovom konkretnom slučaju nema, a jednostranu izjavu koju je dao tuženik, bez obzira na eventualnu volju tužiteljice ne možemo smatrati ugovorom, jer subjektivni elementi (volje, svijesti, namjere) ugovornika, po naravi stvari ne mogu nadomjestiti propisani oblik pravnog posla (izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2/95-184).

 

Konkretno, jasno je kako između stranaka nije zaključen nikakav predugovor, jer bi u smislu odredbe članka 268. stavak 1. ZOO-a predugovor bio ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi glavni ugovor, a sukladno odredbi članka 268. stavak 2. ZOO-a propisi o obliku glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisani oblik pretpostavka valjanosti ugovora.

 

U ovom konkretnom slučaju s obzirom na utvrđenja prvostupanjskog suda, a što i posebno nije bilo sporno između stranaka kako osim predaje iznosa od 23.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti nije isplaćena daljnja cijena, niti je tužiteljica ikad ušla u posjed nekretnine koja je trebala biti predmet kupoprodaje, očito je da nisu niti ostvarene pretpostavke za osnaženje ugovora kojem nedostaje potreban oblik u smislu odredbe članka 294. ZOO-a.

 

Kako je odredbom članka 303. stavak 1. ZOO-a propisano da ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanoviti iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenjivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra sklopljenim kada je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno, to niti iznos od 23.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti ne može predstavljati kaparu, jer ugovor nije sklopljen, a kapara predstavlja znak da je ugovor sklopljen.

 

Naime, institut kapare je veoma starog podrijetla i uvijek je kao temelj imao polazište da je ugovor sklopljen (nam qot arrae nomine datur, argumentum est emptionis et venditionis conctratae), te je tek kasnije kapara dobila još i značenje kao ugovorna kazna radi osiguranja izvršenja ugovora, te konačno i kao i odustatnina.

 

Dakle, kapara kao znak da je ugovor sklopljen ustvari predstavlja jedan sporedni uglavak, koji ima sporedno značenje, te je stoga nužno da postoji i glavni obvezni ugovor za čije osiguranje kapara služi, odnosno čiji znak sklapanja kapara predstavlja, a što znači da kapara u odnosu na glavni obvezni ugovor dijeli njegovu pravnu sudbinu prema načelu "accessorium sequitur principale" odnosno pripadnost (pertinencija) dijeli sudbinu glavne stvari. Stoga je jasno da se kapara može dati i akcesorni uglavak kapare sklopiti samo istovremeno ili eventualno poslije zaključenja glavnog ugovora, ali ne i prije toga.

 

Slijedom navedenog ispravno je prvostupanjski sud zaključio kako između stranaka nije nastao ugovorni odnos, te da tuženik je bez pravne osnove zadržao iznos kojeg mu je tužiteljica predala.

 

Međutim, prvostupanjski sud je izgubio iz vida činjenicu da niti jedna od stranaka u tijeku postupka nije tvrdila nešto drugo od onog što bi bilo u izjavi naznačeno, a to je da se prima kunska protuvrijednost po srednjem tečaju HNB-a iznosa od 23.000,00 EUR-a.

 

Kada se ima u vidu, a što predstavlja opće poznatu činjenicu da je srednji tečaj na dan 15. listopada 2008. iznosio 1,00 EUR za 7,14 kuna, to je tuženik u biti zadržao bez pravne osnove svotu od 164.220,00 kuna koliko mu je na dan 15. listopada 2008. predala tužiteljica.

 

Stoga, s obzirom da tuženik zaista u žalbi neosnovano navodi kako bi imao pravnu osnovu zadržanja svote od 164.220,00 kuna, te kako je tuženik zaista 17. studenog 2008. upozoren na obvezu povrata novca, to je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a prvostupanjski sud prihvaćajući tužbeni zahtjev u ovom dijelu nije počinio niti jednu povredu postupka, te je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Za daljnji iznos od 5.980,00 kuna, odnosno do iznosa od 180.200,00 kuna valjalo je na temelju odredbe 373. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Glede protutužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je kao prvo istaknuo da tužiteljica nije pristupila pregovorima dolozno, odnosno, da je zaista imala namjeru zaključiti ugovor, no da zbog upisane hipoteke je došlo do njenog odustanka od ugovora, te da dodatno tuženik nije niti dokazao da bi mu šteta stvarno nastala, odnosno visinu štete.

 

Zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, a i iz stanja spisa zaista proizlazi kako je nekretnina koja je trebala biti predmet kupoprodaje opterećena založnim pravom radi osiguranja tražbine i to u iznosu od 386.100 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti s kamatom od 5.25 % za korist H. A. – A. – B., a koji prijedlog za hipoteku je zaprimljen 23. svibnja 2005.

 

Točno je kako to navodi tuženik da je nekretnina pod hipotekom stvar u pravnom prometu, no ne može se od potencijalnog kupca očekivati da nastavi pregovore u svezi kupnje, nakon što je kupac saznao da je nekretnina opterećena hipotekom na tako veliki iznos duga.

 

Zaista nije jasno zašto tuženik nije mogao iznajmljivati poslovni prostor, a eventualno ishođenje zabilježbe spora ne predstavlja protupravno postupanje stranke, o čemu se i izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj praksi, pa stoga tuženik nije niti dokazao da bi u nastala šteta, jer nije ni dokazao da je pokušao dati u zakup predmetnu nekretninu, te da u tome nije uspio, zbog ponašanja tužiteljice.

 

Slijedom navedenog kako suprotno od žalbenih navoda prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu postupka, propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, niti je počinio druge povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a valjalo je na temelju odredbe članka 368.stavak 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojem je odbijen protutužbeni zahtjev.

 

S obzirom da je prvostupanjska presuda dijelom preinačena valjalo je sukladno odredbi članka 166. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka.

 

Po pravnom shvaćanju ovog suda tuženik je samo neznatno uspio u žalbi, a odluka od troškovima postupka je ionako donesena na štetu tužiteljice na način da je sud odredio da svaka stranaka snosi svoje troškove postupka, pa je stoga valjalo odluku o troškovima postupka ostaviti neizmijenjenu.

 

U Splitu, 10. svibnja 2018.