Broj: Gž-1050/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Marine Tante, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja S. K. iz R. A., . OIB: …, zastupan po punomoćniku D. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. I. iz D. M. 254, OIB: …, zastupan po punomoćniku D. U., odvjetniku iz Zadra, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru od 13. rujna 2017. poslovni broj P-2057/16, u sjednici vijeća održanoj dana 21. svibnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika A. I. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 13. rujna 2017. poslovni broj P-2057/16, s time da se odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              "I Nalaže se tuženiku A. I. isplatiti tužitelju S. K. kunsku protuvrijednost iznosa od 21.000,00 EUR (slovima: dvadeset i jednu tisuću eura), prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa   zateznim kamatama od 1. siječnja 2013. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanjâ kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.380,00 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 18.880,00 kn, odnosno za iznos od 7.500,00 kn, tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III Odbija se, kao neosnovan, tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška za zatraženi iznos od 13.470,00 kn.“

Protiv gornje presude žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o trošku, s prijedlogom da se osporavana presuda preinači ili ukine.

              U odgovoru na žalbu osporeni su svi žalbeni prigovori i predloženo odbijanja žalbe.

Žalba nije osnovana.

Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:

- da postojanje tužiteljeve tražbine prema tuženiku upravo u iznosu iz tužbenog zahtjeva, tj. kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.000,00 EUR, slijedi iz sadržaja priložene potvrde datirane 9. kolovoza 2011. u kojoj svojim potpisom tuženik potvrđuje da je (navedenog datuma) dužan tužitelju iznos od 21.000,00 EUR, doduše, kao ukupni dug prvotno je označen iznos od 25.000,00 EUR te se pojašnjava kako je tužitelj tuženiku pozajmio 20.000,00 EUR dana 20. kolovoza 2008. te dodatno još 5.000,00 EUR u lipnju 2010. što je ukupno 25.000,00 EUR, međutim, potvrda sadrži i odbijanje iznosa od 4.000,00 EUR koliko je tuženik, prema navodima tužbe, vratio tužitelju, tako da tuženik tužitelju duguje baš 21.000,00 EUR, prema sadržaju potvrde, a toliko tužitelj tužbenim zahtjevom i potražuje u kunskoj protuvrijednosti, kada je u pitanju dospijeće te tražbine, ugovoreni plan vraćanja je prva polovica iznosa u 2011. i druga polovica u 2012. što znači da je tuženik bio dužan vratiti tužitelju ukupni iznos duga (zajma) do uključujući 31. prosinca 2012.,

- da je tuženik i u svom stranačkom iskazu priznao da je potpis na navedenoj potvrdi njegov osobno, ničim ne dokazuje svoje tvrdnje prema kojima od tužitelja nije pozajmio 25.000,00 EUR u dva navrata (20.0000,00 EUR pa 5.000,00 EUR), nego 15.000,00 EUR u dva navrata (10.000,00 EUR pa 5.0000,00 EUR), pa da bi tuženik tužitelju za oni prvih 10.000,00 EUR vratio više, tj. 11.200,00 EUR, a za onih drugih 5.000,00 EUR manje, tj. 4.000,00 EUR, pa kad se vraćeni iznosi zbroje, da bi tuženik tužitelju vratio cjelokupni zajam odnosno više od pozajmljenih 15.000,00 EUR, zbog čega mu (posljedično) više ništa ne duguje,

- da svjedokinja E. K. potvrđuje upravo navode tužbe i tužiteljevog iskaza u svojstvu stranke iako je riječ o tužiteljevoj supruzi sud je uvjerenja kako je ista iskazivala istinito, jer je njezin iskaz sukladan sadržaju priloženih ispravâ, tj. prije rečene potvrde datirane 9. kolovoza 2011. i pisma datiranog 17. lipnja 2012. (list 5 spisa) te podataka o transakciji preko „W. U.“ od 16. srpnja 2010. (list 40 spisa), uzeto je u obzir i to što je navedena svjedokinja bila osobno prisutna predmetnim pozajmicama,

- da nasuprot tome iskaz svjedokinje S. I. (tuženikova supruga) ne korespondira sadržaju naprijed pobrojanih ispravâ, kada je riječ o kamatama koje bi bile lihvarske, što bi predmetni ugovor o zajmu činilo zelenaškim, ukazuje se kako niti iz jednog pisanog dokaza ne slijedi da su kamate ugovarane, riječ je o ničim dokazanim tuženikovim tvrdnjama, koje potkrjepljuje jedino iskaz njegove supruge u svojstvu svjedokinje, znakovito je da tuženik ne raspolaže niti jednom pisanom potvrdom o vraćanim iznosima predmetnog zajma tužitelju,

- da je o kamatama iskazivao još i svjedok M. P. (tuženikov radni kolega), čiji iskaz predstavlja još jedan dokaz da je zajma bilo, da je tužitelj bio zabrinut jer isti mora vratiti, ali o visini predmetnog zajma ovaj svjedok nema saznanja, dok je o kamatama čuo od tuženika, pa njegov iskaz nije neposredni izvor saznanja o navodno ugovorenim kamatama i njihovoj visini, obzirom ih tuženik karakterizira lihvarskim, potpisivanje potvrde od strane tuženika sud promatra kao tuženikov čin priznanja predmetnog duga i to u tamo označenoj visini, te nije našao uvjerljivih dokaza da bi tuženik istu potvrdu potpisao pod pritiskom, sve kako bi se navodne kamate pribrojile glavnici, budući je riječ o rodbini (tuženikov otac i majka tužiteljeve supruge su brat i sestra, posjećivali su se, zajedno „pili i jeli“), nije logično, u nedostatku dokazâ za suprotno, da je tužitelj tuženiku posuđivao novac uz kamate i to po stopi od 36% godišnje. Dakle, u konkretnom slučaju riječ je o usmenom ugovoru o zajmu (u dva navrata), koji je naknadno pisano osnažen potpisivanjem već više puta spomenute potvrde datirane 9. kolovoza 2011. (list 4 spisa), koja isprava je ključni dokaz u ovoj pravnoj stvari, kako tuženik, obzirom na prethodnu ocjenu izvedenih dokazâ, nije dokazao svoje tvrdnje iz odgovora na tužbu i stranačkog iskaza, zaključuje se kako isti nije, u smislu odredbe članka 499. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje - ZOO), izvršio svoju obvezu, kao ugovorne strane (zajmoprimac), tj. nije tužitelju vratio konkretni iznos novca, dakle iznos od 21.000,00 EUR, zbog čega je isti, u kunskoj protuvrijednosti, dužan isplatiti tužitelju (zajmodavcu), koji je postojanje predmetnog (nevraćenog) zajma dokazao i to baš u naprijed označenom iznosu, stoga je odlučeno kao pod točkom I izreke.

Prije svega, prvostupanjska presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP-a) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa ni u pogledu ocjene dokazne građe, u smislu čl.8. ZPP-a, posebno iskaza stranaka i svjedoka o čemu će još biti riječi.

Naime, navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud u cijelosti prihvaća, u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a, s time da žalitelju valja, u bitnom, odgovoriti da je ugovor o zajmu sklopljen 2008. i 2010. i da odredbama Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 26/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 145/10 i 76/13) pozajmice u devizama između domaćih osoba nisu zabranjene pa se ima smatrati da je takav ugovor dopušten i da nije ništav, jer nije suprotan općem načelu na kojem se temelji svaki moderan demokratski poredak utemeljen na vladavini prava da je dopušteno sve što nije izričito zabranjeno (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2073/2010).

Osim toga, nisu ispunjene pretpostavke ni za primjenu odredbe čl. 329. ZOO-a jer se za postojanje zelenaškog ugovora mora kumulativno ispuniti kako objektivni tako i subjektivni element u smislu znanja o postojanju nepovoljnih okolnosti na strani iskorištenog suugovaratelja, tj. namjere zelenaša da te okolnosti iskoristi za sebe radi stjecanja koristi koja je u očitom nerazmjeru s onim što je dao, u kom pravcu tuženik ističe samo tadašnju opću ekonomsku recesiju i otežano poslovanje, dok ne navodi u čemu bi se sastojala namjera stjecanja koristi koja bi bila u očitoj nerazmjeri s iznosom danog zajma tužitelju, odnosno da bi tuženik iskoristio nepovoljno financijsko stanje tužitelja namećući mu „nepovoljne“ uvjete u ugovoru o zajmu, već se po ocjeni ovog suda radi klasičnom slučaju prezaduživanja.

Isto tako, tuženik nije dokazao da bi ugovor bio djelomično ništav zbog prividnosti, u smislu čl. 285. ZOO-a, budući nije utvrđeno da bi ugovor sadržavao nedopuštenu ugovornu kamatu ukalkuliranu u iznos glavnog duga jer je sud prvog stupnja opravdano poklonio vjeru iskazu E. K., koja je doduše supruga tužitelja, ali za razliku od supruge tuženika S. I., koja kako sama kaže o tome „pojma nema“, do u detalje na temelju svojih osobnih saznanja opisuje njihova česta obiteljska druženja i kako je došlo do slapanja spornog zajma - kao pomoć članu uže obitelji (ona je „prva rodica“ tuženiku) bez ikakvih kamata i protuusluga - zbog čega njezin iskaz doista ima veliku dokaznu vrijednost za razliku od rečene supruge tuženika i svjedoka M. P. koji govori po čuvenju o onome što mu je naknadno rekao tuženik, uostalom iskaz tužitelja i njegove supruge podupiru i materijalni dokazi, kako spomenuta potvrda tako i podatci o transakciji preko „W. U.“ od 16. srpnja 2010. (list 40 spisa), dakle, nema govora o tome da bi tužitelj bio „zelenaš kamatar“ kako ga se pokušava prikazati i u žalbi.

Nadalje, glede navoda o eventualnim manama volje zbog pritiska prilikom sklapanja navedene potvrde o dugu od strane tužitelja treba reći da je sasvim moguće tužitelj inzistirao na vraćanju duga jer je to očekivano ponašanje vjerovnika u slučaju kašnjenja dužnika, ali nije utvrđeno da je tuženik potvrdu potpisao pod prijetnjom ili prisilom, što može imati za posljedicu samo pobojnost izjave u kom pravcu se prema ustaljenoj sudskoj praksi tuženik ne može braniti tek isticanjem prigovora nego mora ustati (protu)tužbom kako bi se konstitutivnom sudskom odlukom takva izjava poništila, u smislu čl. 279. ZOO-a, ali ne i isprava (v. primjerice odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1626/15, Rev 1212/08 i Rev 1787/97).

Konačno, što se tiče prigovora zastare pravilno je sud prvog stupnja navedenu potvrdu o dugu od 9. kolovoza 2011. ocijenio priznanjem duga čime je očito želio reći da je time tijek zastare prekinut, u smislu čl. 240. ZOO-a, a kako je tužba podnesena već 23. rujna 2013. nije ni približno protekao opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, s time da je dospijeće u potvrdi navedeno do konca 2011. za polovicu duga, a druga polovica do konca 2012.

Stoga je bilo nužno žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a posljedično i odluku o trošku koja se ničim određenim ne dovodi u pitanje žalbom, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, s time da je odluka o trošku donesena u smislu čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zadru, 21. svibnja 2018.