Broj: Gž-548/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

                           

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, u građanskopravnoj stvari tužitelja GP K. d.d., OIB: …, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. i M. iz R., protiv tuženika: 1. I. T., odsutan i nepoznatog boravišta i zastupan po posebnom skrbniku P. R., odvjetniku u R., 2. A. B., OIB: …, iz R., zastupane po punomoćniku S. I., odvjetniku u R., 3. S. M., OIB: … i 4. Ž. M., OIB: …, oboje iz R., i zastupani po punomoćniku mr. N. V., odvjetniku u R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 2. ožujka 2018. poslovni broj P-221/12, dana 22. svibnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja GP K. d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci od 2. ožujka 2018. poslovni broj P-221/12 u točki II. njezine izreke.

2. Djelomično se uvažavaju žalbe tuženika: 1. I. T., 2. A. B., 3. S. M. i 4. Ž. M. i djelomično preinačuje prvostupanjska presuda u točki I. izreke tako da su tuženici dužni tužitelju u roku od 15 dana solidarno isplatiti na ime naknade imovinske štete, umjesto iznosa od 41.512,50 kuna, iznos od 20.756,25 kuna, s dosuđenim zakonskim zateznim kamatama, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

3. Preinačuje se odluka o trošku sadržana u točki III. i IV. izreke prvostupanjske presude tako da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženicima I. T., A. B., S. M. i Ž. M. da tužitelju trgovačkom društvu GP K.d.d. . solidarno nadoknade štetu, u iznosu od 41.512,50 kn (slovima: četrdeset i jednu tisuću petsto dvanaest kuna i pedeset lipa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. ožujka 2018. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.  

 

II. U preostalom dijelu, koji se odnosi na tijek kamata na iznos iz t. I., za razdoblje od 31. svibnja 2010. godine do 01. ožujka 2018. godine tužbeni zahtjev se odbija.

III. Nalaže se tuženicima I. T., A. B., S. M. i Ž. M. da tužitelju trgovačkom društvu GP K. d.d. . solidarno nadoknade parnične troškove, u iznosu od 16.197,29 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. ožujka 2018. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,  u roku od 15 dana. 

IV. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. III., a do zatraženog iznosa od 22.767,00 kn, s pripadajućim kamatama, zahtjev tužitelja trgovačkog društva GP K. d.d. za nadoknadu parničnih troškova odbija se."

Protiv odbijajućeg dijela gornje presude i odluke o trošku žali se tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se odluka u tom dijelu preinači.

Protiv dosuđujućeg dijela žale se pak tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se odluka u tom dijelu preinači ili ukine.

U odgovoru na žalbu 3. i 4. tuženici su, u bitnom, osporili žalbene navode tužitelja i predložili odbijanje žalbe.

Žalba tužitelja nije osnovana, dok su žalbe tuženika djelomično osnovane.

Prije svega, prvostupanjska presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP-a) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbama tuženika jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa ni u pogledu ocjene relevantne dokazne građe glede uzroka požara i odštetne odgovornosti roditelja koju je sud prvog stupnja dao vrlo iscrpno u okvirima svojih pridržanih ovlasti iz čl. 8. ZPP-a.

Sud prvog stupnja svoju odluku detaljno obrazlaže time:

- da iako je tužitelj predlagao provođenje dokaza financijskim (knjigovodstvenim) vještačenjem kako bi se utvrdila vjerodostojnost uplatnica koje je dostavio sudu tijekom spora, a na temelju kojih je dokazivao da je po osnovi nabave novih cijevi (umjesto onih koje su izgorjele u predmetnom štetnom događaju) društvu A.-A. d.o.o. T. dana 31. svibnja 2010. platio upravo onaj iznos u odnosu na koji je u predmetnoj parnici postavio tužbeni zahtjev na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena od 9. veljače 2018. nije više isticao takav dokaz uslijed čega je sud zaključio da je (konkludentno) od provođenja toga dokaza odustao, međutim, čak i neovisno o netom navedenoj okolnosti, sud je smatrao da izvođenje dokaza knjigovodstvenim vještačenjem u ovom sporu niti nije važno pored činjenice da je, radi utvrđivanja visine štete koja je tužitelju nastala uslijed uništenja polipropilenskih cijevi tijekom postupka proveden dokaz građevinskim vještačenjem, ponajprije zbog činjenice da su svi tuženici, a najviše 3. tuženik i 4. tuženica, osporavali visinu štete nastale tužitelju uništenjem polipropilenskih cijevi. Isto tako, 3. tuženik i 4. tuženica su u odgovoru na tužbu predložili provođenje dokaza uviđajem (rekonstrukcijom) na mjestu nastanka štetnog događaja od 23. prosinca 2009. držeći da je potrebno utvrditi mjesto na kojemu su se na dan odigravanja tog štetnog događaja nalazile predmetne polipropilenske cijevi, s time što na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena ovi tuženici više nisu inzistirali na provođenju spomenutog dokaza pa je sud spoznao da su i oni, jednako kao i tužitelj u pogledu izvođenja dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, prešutno odustali od provođenja dokaza uviđajem. No, i da tome nije bilo tako, sud taj dokaz ne nalazi važnim za presuđivanje pa ga ne bi proveo čak i da su 3. tuženik i 4. tuženica na njegovom izvođenju ustrajali. Po ocjeni ovoga suda prvog stupnja, u postupku je, u mjeri dostatnoj za presuđivanje, utvrđeno da su se polipropilenske cijevi u vlasništvu tužitelja, koje su izgorjele u štetnom događaju od 23. prosinca 2009. nalazile neposredno uz školsko igralište s obzirom na to da je takav njihov položaj potvrđen fotografijama koje je tužitelj predočio sudu još u momentu podnošenja tužbe u ovom sporu te imajući u vidu da su o istovjetnom položaju cijevi, koji je zamjetan na tim fotografijama, iskazivali 3. tuženik i 4. tuženica prilikom provođenja dokaza njihovim saslušanjem na ročištu od 13. rujna 2017. koji su, k tome, uz odgovor na tužbu, sudu dostavili skicu na kojoj je, također, uočljiv položaj cijevi. Kako se radi o činjenicama koje slijede iz provedenih dokaza i to materijalno-pravnog (isprave) i personalnog karaktera tako radi utvrđivanja istih tih činjenica nije bilo potrebno provoditi još i neki daljnji dokaz, točnije onaj uviđajem na mjestu nastanka štetnog događaja od 23. prosinca 2009. uslijed čega se takav dokaz, zapravo, ukazuje suvišnim za odlučivanje o sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva,

- da je ipak o položaju cijevi sud vodio računa prilikom razmatranja pitanja odgovornosti svih tuženika, a posebno 3. i 4. tuženika koji se na položaj cijevi izrijekom pozivaju kroz podneseni odgovor na tužbu, jer je smatrao da okolnost vezana uz položaj cijevi može biti važna za doprinos tužitelja nastanku vlastite štete i/ili za oslobođenje (pojedinih) tuženika od odgovornosti za štetu koju su počinila njihova maloljetna djeca. Tijekom postupka 1. tuženik je predlagao provođenje dokaza vlastitim saslušanjem u svojstvu stranke, no kako se, bez opravdanog razloga, nije odazvao pozivu suda radi saslušanja, tako je postojao valjani razlog za primjenu odredbe čl. 265. st. 2. ZPP-a, u smislu toga da sud 1. tuženika u postupku nije saslušao. Budući da je, po odredbi čl. 269. st. 2. ZPP-a, s obzirom na sve okolnosti, sud u mogućnosti ocijeniti od kakva je značenja to što stranka nije došla na saslušanje, nakon što je odlučio da se 1. tuženik neće saslušati, sud je primijenio upravo odredbu čl. 269. st. 2. ZPP-a, nalazeći da je 1. tuženik nedolaskom na sud radi saslušanja kanio od sebe otkloniti bilo kakvu odgovornost za utuženu novčanu tražbinu. Razlog zbog kojega je sud dodatno postupio po pravilima iz odredaba čl. 265. st. 2. i čl. 269. st. 2. ZPP-a nalazi se i u tome što je, pozivom na odredbu čl. 10. st. 1. ZPP-a, sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova (…). Uz izvedene dokaze, one od kojih su tužitelj, odnosno 3. tuženik i 4. tuženica konkludentno odustali i onaj koji nije proveden iz upravo pojašnjenih razloga, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje drugih dokaza,

- da je uvidom u fotografije (list spisa 5 do 12) utvrđeno da prikazuju požar na cijevima koje se nalaze neposredno uz prometnicu, s vanjske strane igrališta. Isto tako, utvrđeno je da se neposredno uz cijevi nalazi rasvjetni stup na kojemu je postavljen prometni znak obavijesti – djeca na cesti. Uvidom u račun broj 10508/09 od 25. studenog 2009. (list spisa 13 do 14) utvrđeno je da je izdan od strane društva A. – A. d.o.o., T. u odnosu na tužitelja, u svojstvu kupca, te da se odnosi na kupnju 108 komada gigapipe cijevi ID 600 x 6.000 PP SN8, za cijenu od ukupno 41.512,50 kn. Također, utvrđeno je da su cijevi otpremljene dana 24. studenog 2009. i da ih je tužitelj bio dužan platiti imenovanom prodavatelju u roku od 90 dana, točnije do 22. veljače 2010. Uvidom u kaznenu prijavu od 23. prosinca 2009. (list spisa 15) utvrđeno je da ju je naznačenog dana Policijskoj postaji u R. podnio tužitelj, navodeći da je istoga dana na području gradilišta GSP-233 gradske sabirne prometnice u S. došlo do zapaljenja 18 bala (108 metara) rebrastih polipropilenskih cijevi FN8, promjera 600 mm, s time što je opisano počinjeno od strane nepoznatih osoba. Uvidom u dopis Općinskog državnog odvjetništva u R. poslovnog broja KD-DO-3/10-X, od 20. siječnja 2010. te u cjelokupan spis broja KD-DO-3/10-X Općinskog državnog odvjetništva u R. (list spisa 16 te list 89) utvrđeno je da taj predmet obuhvaća posebno izvješće II. policijske postaje u R. od 11. siječnja 2010. podneseno u svezi događaja koji se odigrao dana 23. prosinca 2009. u Ulici M. L. bb u S. u R., s time što je takav događaj u kazneno-pravnom smislu okvalificiran kao kazneno djelo iz čl. 222. KZ-a, uništenje i oštećenje tuđe stvari, a za nastanak tog događaja su osumnjičena djeca, mlt. C. T. i mlt. H. M.. Nadalje, utvrđeno je da u spomenutom državno-odvjetničkom spisu postoji zapisnik o očevidu od 23. prosinca 2009. kao i izvješće Inspekcije zaštite od požara, eksploziva i vatrogastva od 28. prosinca 2009. koje se odnosi na utvrđivanje uzroka požara iz kojeg proizlazi da je isključen tehnički uzrok nastanka požara. Konačno, utvrđeno je da maloljetnici koji su počinili navedeno kazneno djelo, u momentu kada su ga počinili, nisu imali 14 godina pa da se, sukladno odredbi čl. 10. KZ-a, radi o osobama koje nisu kazneno odgovorne, zbog čega je tužitelj upućen da imovinsko-pravni zahtjev u svezi oštećenja cijevi ostvaruje u parnici,

- da je uvidom u skicu (list spisa 32) utvrđeno da su ju sastavili 3. tuženik i 4. tuženica koji su na njoj prikazali položaj cijevi koje su izgorjele u štetnom događaju od 23. prosinca 2009. Uvidom u nalog za plaćanje od 28. svibnja 2010. i izvadak E.&S. banke te u potvrdu o izvršenoj transakciji (list 42 do 43 te list 213) utvrđeno je da je na temelju naloga tužitelja od navedenog datuma, a po osnovi fakture 00 10-04504-2202, dana 31. svibnja 2010. godine tužitelj društvu A. – A.d.o.o. T.platio iznos od 41.512,50 kn i to putem računa otvorenog kod imenovane banke,

- da je uvidom u građevinski dnevnik (knjige 2 i 5) za GSP 233 (list 103 do 209) utvrđeno je da se odnosi na izgradnju I. faze GSP 233, da je izvođač radova tužitelj, a investitor R.- p. d.d. R., da je glavni inženjer gradilišta D. A., dok je nadzorni inženjer Z. S. H., s time što je uz naznaku datuma 23. prosinca 2009. navedeno isključivo da je postavljena zaštitna ograda,

- da iz iskaza svjedoka Ž. P. (list 89 do 90) proizlazi da je u doba nastanka predmetnog štetnog događaja, koji se odigrao 23. prosinca 2009., bio zaposlen kod tužitelja, ali da nije bio zadužen za gradilište na kojemu se taj događaj odigrao, već je bio zadužen za gradilište na C. i u I., zbog čega mu nisu bili poznati detalji nastanka predmetnog štetnog događaja. Međutim, znao je da je gradilište GSP 233, na kojem se odigrao predmetni štetni događaj, podrazumijevalo izgradnju gradsko-sabirne prometnice, s obzirom na to da je to gradilište "preuzeo" od kolege krajem siječnja ili početkom veljače 2010. kada je saznao i za nastanak predmetnog štetnog događaja od 23. prosinca 2009. jer su mu kolege objasnile da je došlo do zapaljenja cijevi koje su izgorjele pa su zbog toga morale biti naručene nove cijevi. Mislio je da se radilo o cijevima austrijskog proizvođača, ustvrdivši da je gradilište na kojem je došlo do nastanka predmetnog štetnog događaja, on "doveo do kraja" jer su radovi završeni u lipnju 2010. godine. Nije se mogao sjetiti je li osobno naručivao nove cijevi nakon što su prethodne bile oštećene i uništene u štetnom događaju od 23. prosinca 2009. držeći da će o naručivanju cijevi više znati svjedok T. F., spominjući da je njegova dužnost bila da ispuni zahtjevnicu za naručivanje cijevi prema odjelu komercijale kod tužitelja, nakon čega su službenici tog odjela naručivali nove cijevi, dok se plaćanje za cijevi odvijalo preko računovodstva. Imena maloljetnih štetnika nisu mu bila poznata niti ih je ikada vidio, odnosno susreo. Za cijevi koje su oštećene u predmetnom štetnom događaju izjavio je da su bile poliesterske, duljine šest metara, s time što se radilo o kvalitetnim i vjerojatno skupim cijevima, čiji broj nije znao navesti. Uputio je na to da o smještaju i uskladištenju materijala u pravilu odlučuje glavni inženjer na gradilištu. Kada mu je predočena fotografija s lista 5 sudskog spisa i kada je upitan je li bilo potrebno cijevi koje su vidljive na toj fotografiji nečim ograditi i zaštititi, naveo je da su cijevi možda odložene na mjestu na kojemu su vidljive na spomenutoj fotografiji iz razloga jer nije bilo moguće pristupiti gradilištu, odnosno da su cijevi skladištene tamo gdje je to bilo moguće, naglašavajući da se cijevi međusobno drže zajedno "klocnama" pa da se ne mogu baš lako odvojiti jedna od druge. U odnosu na cijevi s fotografije na listu 5. sudskog spisa istaknuo je da mu djeluju kao cijevi drugačijeg tipa nego što su one poliesterske, odnosno da su na fotografiji razvidne cijevi tzv. PHD tipa. Napominjući da su predmetne cijevi bile od plastike, zaključio je da se radilo o lako zapaljivom materijalu. Spomenuo je da je na gradilištu postojao čuvar, ali da je on gradilište čuvao samo u noćnim satima, točnije od 19 sati do 7 sati ujutro narednog dana ili u zimskom periodu od 17 sati pa do dnevnog svjetla narednog dana, i to zato jer se smatralo da se tijekom dana materijal s gradilišta neće otuđiti. Napomenuo je da se za cijevi kakve su predmetne nisu postavljali znakovi koji bi ukazivali na mogućnost zapaljenja, ističući da je za označavanje gradilišta znakovima ovlašten inženjer zaštite na radu, odnosno glavni inženjer na gradilištu te da kod tužitelja postoji osoba koja je nadležna za zaštitu na radu, ali da se malo radilo u uvjetima u kojima može doći do zapaljenja materijala, dok se nikada nije dogodilo da bi se cijevi kakve su predmetne same zapalile,

- da iz iskaza svjedoka T. . (list 91 do 92) proizlazi da je u doba nastanka predmetnog štetnog događaja bio zaposlen kod tužitelja, i to upravo na gradilištu GSP 233 u S., na mjestu na kojemu se odigrao predmetni štetni događaj, s time što je na dan nastanka tog štetnog događaja kod tužitelja obnašao dužnost poslovođe. Pojasnio je kako je upravo neposredno prije nastanka štetnog događaja osobnim vozilom krenuo prema gornjem dijelu gradilišta i u prolazu vidio djecu kako se igraju kraj predmetnih cijevi te kako bacaju petarde, ali se nije zaustavljao niti je djecu opominjao jer nije smatrao da se cijevi mogu zapaliti zbog bacanja petardi, da bi se naknadno ipak ispostavilo da je to moguće. Činilo mu se da je upravo to utvrđeno kao uzrok zapaljenja predmetnih cijevi. Naglasio je da se s gornjeg dijela gradilišta na dan nastanka predmetnog štetnog događaja vratio po proteku 5 do 10 minuta i da je vidio da su cijevi u plamenu pa je zvao vatrogasce, ali mi je objašnjeno da su već upoznati s požarom na mjestu gradilišta GSP 233. Istaknuo je da su se djeca koju je zamijetio nalazila pored cijevi i oko njih, ne mogavši procijeniti uzrast te djece, ali pretpostavljajući da se radilo o djeci osnovno-školskog uzrasta zbog činjenice da se u blizini spomenutog gradilišta nalazi osnovna škola. Osporio je da je u blizini djece bila neka odrasla osoba, a nije se mogao sjetiti niti toga u koje je doba dana spomenutu djecu zamijetio kraj cijevi. Za cijevi koje su oštećene u događaju od 23. prosinca 2009. naveo je da su bile PHD cijevi, misleći da se radilo o cijevima promjera 50 ili 60 cm te da je bilo ukupno 2 bunta po 9 komada cijevi, dakle 18 komada cijevi. Istaknuo je da su cijevi u cijelosti izgorjele u predmetnom štetnom događaju i bio je siguran da su nakon oštećenja predmetnih cijevi u štetnom događaju od 23. prosinca 2009. naručene nove cijevi, pri čemu je to učinio glavni inženjer gradilišta, a to je u doba nastanka predmetnog štetnog događaja bio D. A.. Nije mu bio poznat podatak o cijeni novo-naručenih cijevi. U odnosu na cijevi oštećene u predmetnom štetnom događaju pojasnio je da su bile plastične, dok se glede pitanja njihove zapaljivosti pozvao na specifikaciju proizvođača, ističući da su se cijevi nalazile u zoni gradilišta, koje je bilo ograđeno onoliko koliko je to bilo moguće zbog činjenice da se gradilište nalazilo uz glavnu prometnicu. Ukazao je na to da je na gradilištu postojao kontejner od kojega su predmetne cijevi bile udaljene otprilike 50 metara, s time što su danju na gradilištu bili radnici, a noću čuvar koji bi ostajao do jutarnjih sati i do dolaska radnika, navodeći da je za označavanje gradilišta odgovarajućim znakovima bio nadležan upravo on osobno, kao poslovođa te uz njega i inženjer na gradilištu te ističući kako gradilište nije niti moglo biti u potpunosti ograđeno jer uz njega prolazi prometnica pa tužitelj nije niti imao ovlast gradilište u cijelosti ograditi. Priznao je da se u blizini predmetnih cijevi nalazilo dječje igralište, ali je naveo da je ono bilo ograđeno ogradom i da su cijevi bile položene izvan ograde, upućujući na to da je upravo on odlučivao o tome na kojem će se mjestu skladištiti i smjestiti građevinski materijal,

- da iz iskaza svjedoka D. A. (list 96 do 97) proizlazi da je u doba kada je nastao štetni događaj od 23. prosinca 2009. bio šef gradilišta na prometnici na kojoj je došlo do nastanka tog štetnog događaja, ali da nije bio prisutan u samom trenutku kada se štetni događaj započeo odigravati, nego ga  je o tome da je na gradilištu došlo do zapaljenja cijevi obavijestio poslovođa kod tužitelja, T. Fak, a kada je došao na mjesto na kojemu su se nalazile zapaljene cijevi, niti jedna se osoba nije nalazila u blizini zapaljenih cijevi. Naglasio je da su u štetnom događaju od 23. prosinca 2009. oštećene cijevi čiji je naziv PHD, koje su obično duge 6 m i koje imaju promjer 600 mm, pojašnjavajući da se radilo o zapaljenju dva bunta cijevi i da se u svakome od buntova nalazilo po 9 cijevi. Istaknuo je da su cijevi koje su se zapalile nabavljene upravo radi ugradnje u prometnicu, a budući da se kod tužitelja cijevi uvijek naručuju točno u metar, zbog zapaljenih cijevi bilo je potrebno da se nabave nove cijevi, u istoj količini kolika je bila i ona zapaljena u predmetnom štetnom događaju. Nije mu bio poznat točan datum kada je došlo do naručivanja i nabave novih cijevi, ali je pouzdano znao da su nove cijevi nabavljene i da su ugrađene u gradilište, s time što nije znao koja je osoba zapalila cijevi, nego je spomenuo kako mu je poslovođa T. F. rekao da je vidio djecu kako se igraju pored cijevi. Zanijekao je mogućnost da se cijevi mogu zapaliti same od sebe ili od neke prirodne pojave. Ukazao je na to da je u neposrednoj blizini mjesta na kojemu su se cijevi nalazile bio smješten jedan kontejner u kojemu je radio poslovođa pa je zato upravo on tijekom dana i nadgledao predmetne cijevi, dok je tijekom noći to činio noćni stražar, naglašavajući kako je do zapaljenja predmetnih cijevi došlo tijekom dana, oko podneva. Smatrao je da se dio gradilišta na kojemu su se nalazile cijevi nije mogao ograditi jer se radilo o dijelu gradilišta koji prolazi glavnom cestom kroz naselje S. pa bi se ograđivanjem tog dijela gradilišta spriječio promet glavnom cestom kroz to naselje, ali je spomenuo da su cijevi bile uredno posložene sa strane ceste, međusobno zavezane u buntove koji su predstavljali tri komada po tri cijevi, te su bile osigurane. Naglasio je da u čitavoj svojoj radnoj karijeri nikada nije vidio da bi na cijevima kakve su predmetne postojala oznaka koja bi sugerirala na mogućnost zapaljenja cijevi. Objasnio je da oznaka "Giga pipe" predstavlja komercijalni naziv i da sugerira proizvođača cijevi, da je PHD oznaka polipropilenskog materijala od kojega su cijevi napravljene, dok oznaka PPSN8 podrazumijeva nosivost, odnosno čvrstoću cijevi. Rekao je da su za konkretno gradilište na kojemu je došlo do zapaljenja cijevi vođeni građevinski dnevnik i građevinska knjiga, a da je nadzorni inženjer na gradilištu bio Z. S., ne mogavši se sjetiti je li predmetno gradilište bilo osigurano od odgovornosti,

- da iz iskaza svjedoka Z. S. H. (list 214 do 215) proizlazi da je bio inženjer na gradilištu GSP-233 i da mu je poznato da je na tom gradilištu došlo do zapaljenja cijevi. Mislio je da se to odigralo tijekom vikenda i naveo da mu je kasnije predočeno da su cijevi zapalila djeca, ali mu nije bila poznata količina cijevi koja je bila zapaljena, znajući samo da se radilo upravo o onim cijevima koje se spominju u tužbi, dakle o zapaljenju dva bunta polipropilenskih cijevi FN8, promjera 600 mm. Istaknuo je da se cijevi, koje su se zapalile na gradilištu, nisu mogle ugraditi u gradilište, već je bilo potrebno nabaviti nove cijevi, ne znajući navesti cijenu jednog bunta cijevi, ali upućujući na to da se ta cijena može vidjeti iz ugovornog troškovnika, koji je sastavni dio ugovora o građenju. Izjavio je da su u gradilište naknadno ugrađene cijevi, a budući da je količina cijevi koja je zapaljena nedostajala, zaključio je da je, svakako, trebalo nabaviti nove cijevi. Bio je siguran u to da se cijevi nisu zapalile same od sebe, ustvrdivši da cijevi nisu predstavljale posebno zapaljivi materijal. Nije se mogao sjetiti jesu li cijevi na gradilištu bile ograđene,

- da iz iskaza 2. tuženice (list 218 do 219) proizlazi da se od oca svog mlt. djeteta K. T. razvela 1998. godine od kada s njim nema više nikakve kontakte, zbog čega sebe smatra samohranim roditeljem. Istaknula je da je njezin sin pohađao školu, s time što mu ona nije davala džeparac. Osporila je da je bila prisutna nastanku štetnog događaja od 23. prosinca 2009. uz opasku kako ne može stalno pratiti svoje dijete. Objasnila je da je C. samostalno odlazio na nastavu u osnovnu školu i da se samostalno vraćao iz škole nakon završetka nastave, pri čemu u doba nastanka predmetnog štetnog događaja nije imao nikakvih problema u ponašanju. Spomenula je da je C. stalno upisivala na razne sportske aktivnosti, primjerice na nogomet i rukomet, ali da on nije stalno trenirao ove sportove, odnosno da nije imao nekakav stalan hobi kojim bi se bavio. Nije joj bilo poznato kako je zapalio cijevi, već je rekla da su djeca - djeca i da se igraju, ne mogavši se izjasniti čime se to njezin sin C. igrao da je došlo do zapaljenja cijevi, uz obrazloženje da s njim nije razgovarala o tome kako je došlo do nastanka predmetnog štetnog događaja, odnosno da se kod sina interesirala o tome kako je došlo do zapaljenja cijevi, ali joj je on rekao da ne zna ni sam kako se to dogodilo. Iz iskaza 3. tuženika (list 219 do 220) proizlazi da su se na dan nastanka predmetnog štetnog događaja djeca, među kojom je bio i njegov, u to doba maloljetni, sin H., igrala na igralištu nakon završetka nastave, s time što se to igralište nalazi na udaljenosti od 20 do 30 metara u odnosu na kuću u kojoj stanuju. Napomenuo je da su se u jednom momentu njegov sin H. i prijatelj njegova sina C. T. "prebacili" preko ograde igrališta i došli do odlagališta, gradilišta, a ubrzo su došli u kuću u kojoj on stanuje i tražili su vode, zbog čega je on najprije skočio u namjeri da potraži stražara na gradilištu, a kada ga nije uspio pronaći, izvukao je crijevo za polijevanje u namjeri da vodom pokuša ugasiti nastali požar na cijevima. Smatrao je da se stražar trebao nalaziti u blizini gradilišta, dok se stražar na mjestu nastanka predmetnog štetnog događaja pojavio tek naknadno i tada je saznao da je navodno bio zadužen za nadzor 2 gradilišta i da se u momentu kada je došlo do zapaljenja cijevi nalazio na drugom gradilištu. Mislio je da to tako nije smjelo biti jer bi, da je stražar bio u blizini nastanka predmetnog štetnog događaja, on pjenom uspio zagasiti požar. Sjetio se da je naknadno zvao policijske službenike i vatrogasce, naglašavajući da odlagalište - gradilište ni na koji način nije bilo ograđeno niti zaštićeno. Za svog maloljetnog sina H. M. pojasnio je da je u doba nastanka predmetnog štetnog događaja pohađao peti razred osnovne škole, da nije bio odličan učenik, ali je bio dobar đak i da prije nastanka predmetnog štetnog događaja nije imao nikakvih problema u ponašanju, s time što je samostalno, zajedno sa sestrom blizankom, odlazio na nastavu u školu i nakon nastave se vraćao iz škole kući, ponavljajući da je da je škola na maloj udaljenosti u odnosu na kuću u kojoj stanuje njegova obitelj. Opisao je da bi maloljetni H. znao doći kući nakon nastave, ostaviti školsku torbu i otići na obližnje igralište koje se vidi iz kuće u kojoj njegova obitelj stanuje. Nije mu bilo poznato kako je točno H. zapalio cijevi, ističući kako je sina pitao kako je to učinio, ali kako je sinu, očito, preteško da bi o tome pričao, ističući kako su nakon nastanka štetnog događaja supruga i on sa sinom bili kod "socijalne službe" te kako njihov sin H. posljedice toga trpi i danas. Pojasnio je da su od strane službenika Osnovne škole "S.", koju je maloljetni H. pohađao u doba nastanka predmetnog štetnog događaja, on i supruga znali biti pozvani zbog loših ocjena koje je H. imao ili zbog problema u njegovom ponašanju, ali da takvi pozivi uopće nisu bili učestali, nego su u školu znali biti pozvani jednom godišnje. Smatrao je da nije u redu da su on i njegova supruga tuženici u parnici za nastanak štete do koje je došlo zbog toga što cijevi nisu čuvali ljudi zaduženi za to, znajući da je njegov sin H. kriv jer je cijevi zapalio, ali držeći da odgovornost nije samo na njemu. Uputio je na to da su se, prije no što je došlo do zapaljenja cijevi, one na mjestu na kojemu su se zapalile nalazile jako dugo, točnije čitavo ljeto prije nastanka predmetnog štetnog događaja, zbog čega je sina upozoravao da ne dira cijevi i da se ne igra u njihovoj blizini, ali je i sam čuvar na gradilištu djecu puštao da se igraju u blizini cijevi. Nije mu bilo poznato čime je njegov sin H. zapalio cijevi, a naveo je da su on i supruga sinu H. tek povremeno znali dati manju količinu novaca, primjerice za kupnju kakvog soka, s obzirom na to da je marendu primao u školi, ali je ustvrdio da na dan nastanka predmetnog štetnog događaja supruga i on sinu H. nisu dali nikakav novac. Kada mu je predočeno da iz državno-odvjetničkog spisa proizlazi da je njegov sin kupio šibice i njima zapalio predmetne cijevi, rekao je da mu to nije poznato i da ne zna odakle njegovom sinu novci za kupnju šibica. Istaknuo je da se na odlagalištu na kojemu su se nalazile cijevi njegov sin igrao "skrivečki". Izrazio je motrište o tome da je odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja prvenstveno na samom tužitelju koji je štetu prouzročio neodgovornim ponašanjem prema cijevima, ističući posebno da je u blizini cijevi stajao rezervoar s naftom, koji se u blizini cijevi na istom mjestu nalazio čitavo ljeto prije nastanka predmetnog štetnog događaja. Osporio je da se bilo kome obraćao vezano uz cijevi i rezervoar s naftom jer je smatrao da se nije imao kome obratiti, naglašavajući da svi znaju što su mala djeca i da se njih ne može kontrolirati 24 sata na dan. Uputio je na to da je nakon nastanka požara prozivao ljude na odlagalištu zbog neodgovornog ponašanja prema cijevima. Zaključio je da je njegov maloljetni sin H. imao odgovarajuću roditeljsku skrb i da su supruga i on, kao njegovi roditelji, vodili računa o odgoju sina te da su se maksimalno trudili ne samo oko H., već oko sve njihove djece, njih ukupno troje. Istaknuo je da cijevi nisu bile ograđene nikakvom ogradom te da na njima nisu postojali nikakvi znakovi opasnosti, spominjući da, u trenutku kada je prvi puta zamijetio požar, on nije bio velik pa da je zato i rekao kako smatra da bi stražar, da se nalazio u blizini cijevi, pjenom mogao zagasiti požar, koji se, međutim, brzo širio i jako rasplamsao. Tvrdio je da djeca u dobi u kojoj je bio njegov sin H. u času nastanka predmetnog štetnog događaja ne znaju pročitati deklaracije na cijevima niti razumjeti od kakvog su materijala te cijevi pa je zato i smatrao da za malu djecu treba postojati ograda kojom bi cijevi bile ograđene. Iz iskaza 4. tuženice (list 221) proizlazi da je točna većina onoga o čemu je iskazivao njezin suprug, 3. tuženik u sporu, ali da se nikako ne može složiti s izjavom svoga supruga o tome da je njihov sin H. kriv za nastanak predmetnog štetnog događaja jer da cijevi nisu bile na mjestu na kojemu su se nalazile, predmetni se štetni događaj ne bi niti odigrao. Naglasila je da je kuća u kojoj su u to doba živjeli bila okružena cijevima i spomenula da bi, kada bi se H. igrao, suprug i ona gledali s terase pa tako H. nikada nije bio bez roditeljske kontrole. Uputila je na to da H. u doba nastanka predmetnog štetnog događaja nije bio odličan učenik kao njegove dvije sestre, ali da je bio dobar đak, s time što je nakon predmetnog štetnog događaja doživio traumu i iako je danas star 19 godina, još uvijek ne želi pričati o predmetnom štetnom događaju. Potvrdila je navode svoga supruga o tome da je u doba nastanka predmetnog štetnog događaja H. samostalno odlazio na nastavu u školu, ali da su ga pritom roditelji ili pratili ili su gledali kuda hoda do škole, posebno zato jer je morao prijeći cestu na jednom mjestu. Ustvrdila je da se H. najčešće igrao na igralištu u blizini njihove kuće i da se čitavo ljeto igrao u blizini predmetnih cijevi, točnije da te cijevi na mjestu na kojemu su se zapalile nisu došle preko noći pa je ona H. upozoravala da se ne igra pored cijevi. Pojasnila je da se cijevi nisu nalazile na samom dječjem igralištu, ali je istaknula da su od toga igrališta cijevi bile odijeljene samo jednom niskom ogradom. Napomenula je da joj sin H. nikada nije želio reći čime je zapalio cijevi, s time što je u njegovom ponašanju, zapravo, sve krenulo nizbrdo nakon nastanka predmetnog štetnog događaja, dok je u doba koje je neposredno prethodilo štetnom događaju od 23. prosinca 2009. H. trenirao rukomet, odlazio na plivanje i igrao se na računalu, a nije dobivao džeparac, i to posebno zato jer je "marendu" dobivao u školi. Sina H. je opisala kao mirno dijete koje nikada nije bilo agresivno, no koje nije voljelo previše učiti. Skrenula je pozornost na to da su radi nastanka predmetnog štetnog događaja svi ukućani obitelji M. bili životno ugroženi zbog činjenice da se njihova kuća nalazila u blizini predmetnih cijevi koje su se zapalile pa je već počela spremati dokumente u strahu da ne dođe do zapaljenja kuće, ali je isto tako izjavila da joj, unatoč svim tim okolnostima, kao i spoznaji da im je kuća skoro izgorjela, H. nikada nije želio reći kako je zapalio predmetne cijevi. Opisala je da se u roditeljskom odnosu prema H. ona ponašala "normalno" i otvoreno, dok je H. uvijek bio nježan i osjećajan te bi joj sve što je imao i rekao, navodeći da je u doba nastanka predmetnog štetnog događaja H. bio malo dijete budući da je rođen 1998. Za igralište o kojemu je pričala je pojasnila da predstavlja školsko igralište koje se nalazi pored Osnovne škole "S.",

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka građevinske struke, Z. K. proizlazi da je na dan nastanka štetnog događaja od 23. prosinca 2009. vrijednost jedne cijevi kakve su bile one koje su izgorjele u tom štetnom događaju iznosila 2.306,25 kn (s uključenim PDV-om), dok je na dan izrade nalaza i mišljenja ta vrijednost bila 5.646,05 kn,

- da na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim. Među strankama je nesporno da je dana 23. prosinca 2009. došlo do zapaljenja 18 komada plastičnih cijevi u vlasništvu tužitelja, koje su se nalazile na gradilištu GSP-233 gradske sabirne prometnice u S.. Isto tako, nije sporno da su te cijevi zapalila djeca tuženika, maloljetnici C. T. i H. M., koji su na dan nastanka štetnog događaja od 23. prosinca 2009. navršili 7 godina, točnije od kojih je C. T. bio star 12 godina, a H. M. 11 godina. Konačno, nije sporno da je tužitelj bio prisiljen, umjesto cijevi koje su izgorjele u štetnom događaju od 23. prosinca 2009. nabaviti nove cijevi istih karakteristika, kako bi te cijevi mogao ugraditi u izgradnju sabirne prometnice u S.,

- da je sporna odgovornost tuženika, kao roditelja maloljetnih C. T. i H. M., za nastanak štetnog događaja od 23. prosinca 2009. kao i visina štete koja je nastala tužitelju oštećenjem plastičnih cijevi koje su se nalazile na gradilištu GSP-233 gradske sabirne prometnice u S.. Prilikom razrješenja navedenih spornih pitanja cijenjene su okolnosti utvrđene provedenim dokaznim postupkom. Pritom je sud poklonio vjeru svim ispravama u koje je izvršio uvid jer njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju, kao i stoga što su te isprave sukladne kako međusobno, tako i s drugim izvedenim dokazima pa djeluju uvjerljivo. Također, sud je iskaze saslušanih osoba ocijenio životnima,  logičnima i uvjerljivima te, kao takvima, u potpunosti podobnima za to da na njima utemelji odluku o sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva. Što se, pak, tiče nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Z. K. da je imenovani vještak brižljivo razmotrio predmet vještačenja, da je naveo sve što je opazio i našao i da je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine, zbog čega je sud zaključio da nalaz tog vještaka nije ostavljao mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sam sa sobom, tako niti s ostalim izviđenim okolnostima u predmetu, dok mišljenje vještaka nije upućivalo na sumnju u njegovu pravilnost. Mišljenje je suda prvog stupnja da je, podastiranjem sudu odgovarajućih materijalnih i personalnih dokaza, tužitelj izvan svake razumne dvojbe uspio dokazati odgovornost (svih) tuženika za nastanak štetnog događaja od 23. prosinca 2009. Prije svega, na pravni odnos stranaka konkretnog spora, kao materijalno pravo, u primjenu dolaze odredbe Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje - ZOO) i to pozivom na odredbu čl. 1163. toga Zakona, a zbog činjenice da je štetni događaj, koji je predmetom presuđivanja, nastao nakon što su, u kontekstu odredbe čl. 1165. ZOO-a stupile na snagu odredbe ovog propisa. Odgovornost roditelja za štetu što je drugome prouzroči njegovo dijete regulirana je u odredbi čl. 1056. ZOO-a i to u konkretnom slučaju u stavku 4. ove zakonske odredbe, s obzirom na to da su oba maloljetnika, koja su neposredno počinila štetu tužitelju, u momentu nastanka štetnog događaja od 23. prosinca 2009. već navršila 7 godina (prema podacima u spisu, primjerice onima koji slijede iz dopisa Općinskog državnog odvjetništva u R., broja KD-DO-3/10-X, od 20. siječnja 2010. C. T. je rođen 1. rujna 1997. što znači da je u času nastanka štetnog događaja od 23. prosinca 2009. bio star 12 godina, dok je H. M. rođen 10. ožujka 1998. pa je za zaključiti da je u trenutku kada se odigrao navedeni štetni događaj imao 11 godina. Odredbom čl. 1056. st. 4. ZOO-a propisano je da roditelji odgovaraju za štetu što je prouzroči drugom njihovo maloljetno dijete koje je navršilo sedam godina života, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje. Iz ovako stilizirane zakonske odredbe valja spoznati da roditelji djeteta starijeg od 7 godina odgovaraju po principu krivnje, s time što sustav ZOO-a poznaje i uvažava presumiranu krivnju, točnije običnu nepažnju (čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a). Za razliku od krajnje nepažnje, obična nepažnja (culpa levis) postoji kad štetnik ne postupa kao naročito pažljiv čovjek (dobar domaćin, dobar stručnjak ili dobar gospodarstvenik), čime se štetnika uspoređuje s apstraktnom osobom sličnih svojstava (culpa levisima abstracto), premda se u nekim slučajevima ponašanje štetnika može ocijeniti i kao culpalevisinconcreto o kojoj je, pak, riječ kada štetnik ne upotrijebi niti onu pažnju koju primjenjuje u vlastitim stvarima. Nepažljivo postupa onaj tko ne pristaje na štetne posljedice, ali se ne ponaša onako kako bi trebalo (kako nalažu pravila pravnog poretka) jer smatra da do štete neće doći ili da će je moći spriječiti (svjesna nepažnja), odnosno ne zna da svojim postupanjem može uzrokovati štetu premda bi to trebao znati (nesvjesna nepažnja). Kada se krene od iskaza 2. tuženice te 3. i 4. tuženika, tada je potpuno opravdano za zaključiti da su svi oni (a posebno 1. tuženik, koji, prema iskazu 2. tuženice, uopće niti ne vodi brigu o svom maloljetnom djetetu – C. T.) u odnosu prema svojoj maloljetnoj djeci postupali nepažljivo, što znači da su na njihovoj strani ostvareni elementi za odgovornost po načelu presumirane krivnje. Posebno pri tome treba istaknuti da već iz samog stranačkog iskaza 2. tuženice slijedi da na njezinoj strani postoje propusti u odgoju i brižnom nadzoru djeteta, maloljetnog C. T.. Naime, 2. tuženica je ustvrdila kako ne može stalno pratiti svoje dijete, kako su "djeca kao djeca" i igraju se, kako ne zna na koji način je njezin sin zapalio predmetne cijevi jer se kod njega o tome nije interesirala, a sve to ne predstavlja ponašanje roditelja koji se u odnosu prema svojem djetetu ponaša onako kako to nalažu pravila pravnog poretka, dakle kao naročito pažljivi roditelj. Isto tako, po čvrstom pravnom uvjerenju suda prvog stupnja, koje svoju potkrjepu nalazi i u iskustvenom ponašanju spram djeteta one dobi u kojoj su bila djeca koja su zapalila cijevi u vlasništvu tužitelja, niti ponašanje 3. tuženika i 4. tuženice, koji cjelokupnu odgovornost za nastanak štetnog događaja od 23. prosinca 2009. nastoje prebaciti na samog tužitelja, zamjerajući mu što nije dobro i ispravno osigurao čuvanje cijevi koje je njihov sin H. M. zapalio zajedno sa svojim prijateljem i razrednim kolegom C. T., ne ukazuje na primjenu brižljivog roditeljskog nadzora. Ovo posebno kada se ima u vidu da su oboje istaknuli da su se cijevi, koje je njihov sin zapalio, na mjestu na kojemu su bile prije no što ih je zapalio nalazile čitavo ljeto prije nastanka štetnog događaja i da su sina upozoravali da se ne igra pored cijevi, a to znači da se njihov sin H. M. pored cijevi igrao otprilike 5 mjeseci i to bez da su oni na takvu njegovu igru na ma koji način reagirali, u smislu toga da su ga nadzirali s povećanima oprezom i pažnjom. Osim toga, iz sadržaja državno-odvjetničkog spisa Općinskog državnog odvjetništva u R., poslovnog broja KD-DO-3/10-X, koji je sud pribavio i u koji je izvršio uvid za potrebe predmetne parnice, razabire se da su maloljetni C. T. i maloljetni H. M. u cijevima koje su oštećene u zbivanjima od 23. prosinca 2009. ulazili i palili vatru i to tako što su prethodno na igralištu na kojemu su se igrali pronašli 7 kuna i tim novcem kupili šibice, a takvo cjelokupno ponašanje imenovanih maloljetnika (pronalazak novaca koji se ne prijavljuje niti jednoj odrasloj osobi; kupnja šibica, a ne, primjerice, što bi, iako ne u potpunosti prihvatljivo jer se novac koji djetetu ne pripada ne troši, nego ga dobro odgojeno, pristojno i uzorno dijete, svakako, prijavljuje odrasloj osobi, po mogućnosti roditelju, bilo više svojstveno djeci u dobi od 11 ili 12 godina, slatkiša pronađenim novcem, odlazak u unutrašnjost cijevi i paljenje čitavog paketa šibica te potom gledanje izgaranja te kutije šibica i napuštanje mjesta na kojemu se paljenje odigrava) uopće ne odaje dojam da su njihovi roditelji u odgoj i brigu oko svoje djece uložili brižljivi nadzor. Upravo suprotno, sve opisano, po razmišljanju prvostupanjskog suda, upućuje na izostanak brižljivog nadzora u odgoju djece koja su zapalila predmetne cijevi u vlasništvu tužitelja pa to podrazumijeva i odgovornost takvih roditelja. Uz sve iznijeto, na temelju neposrednog opažanja do kojega je došao prilikom njezina saslušanja, sudu nije ostala nezamijećena potpuna nezainteresiranost 2. tuženice u odnosu na ono što je njezin maloljetni sin C. T. učinio jer ona ono što je on učinio pripisuje dječjoj igri ("djeca kao djeca, igraju se"), a ponašanje njezinog sina ni po čemu nije dječja igra i samo spletom slučajnosti došlo je do izostanka puno težih posljedica od onih koje su u nazočnom slučaju prisutne. Isto tako, sud je primijetio i potpuno nekritički odnos 3. tuženika, odnosno 4. tuženice u odnosu na ono što je učinio njihov sin H. M. dana 23. prosinca 2009. pri kojemu, neovisno o tome što priznaje krivicu svoga sina, za nastanak zbivanja koje su predmetom presuđivanja 3. tuženik nastoji "optužiti" tužitelja i njegove radnike, dok 4. tuženica potpuno odbacuje bilo kakvu odgovornost i svoga sina i sebe te 3. tuženika, kao njegovih roditelja, za nastanak štetnog događaja od 23. prosinca 2009. Iako takvo njihovo ponašanje nije presudno za odluku o njihovoj odgovornosti u konkretnom slučaju, jer se radi o ponašanju koje je došlo post festum, dakle nakon što je na njihovoj strani već došlo do propusta u brizi i nadzoru nad njihovim sinom koji su imali za posljedicu zapaljenje cijevi u vlasništvu tužitelja, po mišljenju suda prvog stupnja takvo je njihovo držanje znakovito jer znači da kod njih ne postoji niti minimum kritičnosti spram ponašanja njihova djeteta koje je prouzročilo onakvu vrstu i visinu štete kao što je to slučaj na strani H. M. pa i to, razmatrano u svojoj ukupnosti, upućuje na zaključak da je na njihovoj strani, zasigurno, došlo do propusta u brižnom nadzoru i odgoju, zbog čega je, posljedično, sud još više uvjeren da su odgovorni za štetu koja je nastala tužitelju. Brižan i pažljiv roditelj, koji vodi računa o tome gdje se njegovo dijete nalazi i što čini prilikom igre, ne bi, naime, propustio vidjeti da je njegovo dijete pronašlo novac, da je pronađenim novcem kupilo šibice i da je paket šibica zapalilo u cijevima za koje ga je, k tome, roditelj upozorio da se kraj njih ne igra. Posebno zato jer je sve opisano (a to su utvrđenja iz državno-odvjetničkog spisa) moralo trajati određeno vrijeme. Pronalazak novaca, kupnja šibica pronađenim novcem, dolazak do cijevi i paljenje kutije šibica u cijevima sigurno se ne događa tek u jednom trenutku, a to znači da 2. tuženica te 3. tuženik i 4. tuženica prilično dugo vremena nisu uopće imali bilo kakav nadzor nad svojom djecom, očito olako smatrajući da do nastanka nikakve štete neće i ne može doći. Takvo što ne odaje dojam brižnih i odgovornih roditelja pa zato na njihovoj strani postoji obična nepažnja iz odredbe čl. 1045. st. 2. ZOO-a uz koju taj propis veže odgovornost po osnovi krivnje. Teret dokaza u pravcu toga da je tužitelju šteta nastala bez njihove krivnje, po pravilu iz odredbe čl. 1056. st. 4. ZOO-a, a uz uvažavanje načela stranačke istine, proklamiranog u odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a, bio je na tuženicima, koji po uvjerenju prvostupanjskog suda, ovu činjenicu u postupku nisu uspjeli dokazati,

- da pozivanje 3. tuženika i 4. tuženice na to da cijevi koje je njihov sin (zajedno sa sinom 1. tuženika i 2. tuženice) zapalio nisu bile odgovarajuće zbrinute bilo je tek aklamativnog karaktera jer oni u postupku nisu dokazali niti da je postojala obveza tužitelja da cijevi položi na kakvo drugo mjesto, niti da ih na određeni način odvoji od ostatka prostora na kojemu su se te cijevi nalazile (3. tuženik i 4. tuženica drže da su cijevi trebale biti unutar kakve ograde) niti da ih na bilo kakav način označi. Doduše, sve navedeno bilo bi bitno da su same cijevi bile uzrokom kakvog oštećenja u odnosu na treću osobu (primjerice, da su se cijevi srušile i pale na prolaznika), no u situaciji kada su cijevi bile položene na mjestu na kojemu nikome nisu smetale, a kada su djeca samostalno i nepozvano pristupila u blizinu cijevi, udaljivši se od prostora dječjeg igrališta od kojega su cijevi bile odvojene prilično visokom žičanom ogradom, koja je uočljiva na fotografijama dostavljenima po tužitelju uz tužbu, tada je pitanje ograđivanja cijevi i njihova nadzora po ovlaštenoj osobi tužitelja irelevantna jer cijevi nisu došle na poziciju na kojoj su se nalazila djeca, nego su, upravo suprotno, djeca (maloljetni C. T. i maloljetni H. M.) prišla cijevima, ušla u njih i u njihovoj unutrašnjosti zapalila kutiju šibica, a to se može i treba pripisati propuštanju dužne pažnje u brizi oko odgoja djece, za što su odgovorni tuženici u ovom postupku. Sud prvog stupnja je uočio da je u svom svjedočenju tijekom ove parnice T. F., koji je, prema vlastitom kazivanju, u koje ovaj sud nema razloga sumnjati jer držanjem ma i koje stranke u sporu nije dovedeno u dvojbu, na dan odigravanja štetnog događaja od 23. prosinca 2009. kod tužitelja obnašao dužnost poslovođe, istaknuo da je neposredno prije nastanka štetnog događaja osobnim vozilom krenuo prema gornjem dijelu gradilišta i u prolazu vidio djecu kako se igraju kraj predmetnih cijevi te kako bacaju petarde, ali da se nije zaustavljao niti je djecu opominjao jer nije smatrao da se cijevi mogu zapaliti zbog bacanja petardi pa je takav dio njegova iskaza razmatrao u kontekstu doprinosa tužitelja nastanku vlastite štete. Međutim, neovisno o tome što su cijevi bile u vlasništvu tužitelja te što je tužitelj bio poslodavac svjedoka T. F., sud drži da taj svjedok nije imao nikakvu ingerenciju nad ponašanjem djece koja su se igrala pored cijevi, već da je, naprotiv, a kako je to prethodno i objašnjeno, takva ingerencija bila pridržana upravo za roditelje maloljetnih C. T .i H. M.. Poslovođa kod tužitelja, naime, zasigurno ima obvezu voditi računa o imovini tužitelja, ali ujedno nema nikakvu obvezu (a posebno ne pravo) na bilo koji način utjecati na djecu koja se igraju u blizini cijevi. Dapače, bilo kakva reakcija u odnosu na takvu djecu (pa i kroz upozorenje da se udalje od predmetnih cijevi) mogla bi dovesti do kršenja prava djece jer svjedok T. F. ni po čemu, ni na koji način nije bio pozvan vršiti nadzor nad maloljetnima C. T. i H. M., to je bila dužnost njihovih roditelja, tuženika u sporu. Ukoliko se prihvati iskaz svjedoka T. F. (a sud ga prihvaća iz razloga o kojima je prethodno pisano) te ako se krene od toga da su maloljetni C. T. i H. M. kod sebe imali petarde koje su palili (a što je vrlo moguće i vjerojatno s obzirom, na žalost, uvriježenu pojavu da se u doba godine u kojemu se odigrao predmetni štetni događaj djeci dozvoljava da kod sebe imaju petarde i da se njima igraju), onda i po toj osnovi postoji odgovornost svih tuženika zbog propusta u odgoju djece jer djeca u dobi od 11 ili 12 godina, nepobitno, nisu dovoljno zrela da bez nadzora odraslih osoba pribjegavaju igri petardama. To što je to gotovo uvriježena pojava još uvijek ne znači da je dozvoljena i opravdana pa roditelj koji u toj pojavi sudjeluje (izostankom nadzora nad igrom petardama) mora i treba odgovarati za štetu koju prouzroči njegovo dijete samostalnom igrom petardama (ukoliko je požar na cijevima nastao kao uzrok paljenja petardi, što se napominje jer ih iskaza maloljetnih C. T. i H. M. tijekom istražnih radnji koje su obavili službenici II. policijske postaje u R. slijedi da su zapalili kutiju šibica unutar cijevi, a ne petarde, dok je iz izvješća o utvrđivanju uzroka požara Inspekcije zaštite od požara, eksploziva i vatrogastva Policijske uprave, koje se nalazi u spomenutom državno-odvjetničkom spisu, vidljivo samo to da je isključen tehnički uzrok nastanka požara na cijevima). Sud se posebno bavio pitanjem odgovornosti 1. tuženika budući da iz stranačkog iskaza 2. tuženice proizlazi da su se 1. tuženik i 2. tuženica razveli 1998. od kada više nemaju nikakve kontakte i od kada 2. tuženica samu sebe smatra samohranim roditeljem (a to, po logici stvari, znači da je odlučeno da nakon razvoda C. T. nastavi živjeti s 2. tuženicom, kao svojom majkom, te da su određeni susreti i druženja toga djeteta s 1. tuženikom, kao njegovim ocem, ali da ne postoje nikakvi kontakti između 1. tuženika i njegova sina C. T.). Razlog zbog kojega je sud pitanje odgovornosti 1. tuženika razmatrao različito u odnosu na odgovornost 2. tuženice te 3. tuženika i 4. tuženice nalazi se u tome što, sukladno recentnoj sudskoj praksi (Rev-2344/83) roditelj kojemu dijete nije povjereno jer je u trenutku nastanka štetnog događaja bilo pod nadzorom drugog roditelja, načelno ne odgovara za štetu. No, takvo načelo ima i svoj izuzetak (a i on slijedi iz citirane prakse) koji se očituje u tome da je i roditelj s kojim dijete ne živi odgovoran za štetu koju drugome počini njegovo dijete ako se djetetovi postupci mogu pripisati općem zanemarivanju obveznog nadzora i brige roditelja za dijete. Budući da je svaki roditelj, pa tako i onaj s kojim dijete nakon razvoda roditelja ne živi, u obavezi voditi brigu i nadzor nad djetetom, jer je roditeljska skrb, po samom zakonu, sukladno odredbi čl. 104. Obiteljskog zakona („Narodne novine broj 103/15) zajednička za oba roditelja, ispravno tada važećeg čl. 99. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/13 do 25/13), a u odnosu na 1. tuženika spram njegova sina C. T. takvo što evidentno nije bilo slučaj (jer o tome priča 2. tuženica u svom iskazu i jer na to upućuje činjenica što je 1. tuženiku čak i za potrebe vođenja konkretnog spora morao biti postavljen posebni skrbnik budući da je boravište tog tuženika bilo nepoznato), stajalište je ovog prvostupanjskog suda da i na strani 1. tuženika postoji propust u vođenju brige i nadzora nad maloljetnim C. T., a to znači da je i 1. tuženik odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju jer (jednako kao niti ostali tuženici) niti 1. tuženik nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1056. st. 4. ZOO-a). Dakle, sumarno, sud drži da su 1. tuženik i 2. tuženica te 3. tuženik i 4. tuženica odgovorni za štetu koju su tužitelju prouzročila njihova djeca, sin 1. tuženika i 2. tuženice C. T., odnosno sin 3. tuženika i 4. tuženice H. M. jer niti jedan od njih u postupku nije uspio dokazati da je šteta nastala bez njihove krivnje (čl. 1056. st. 4. ZOO-a),

- da nakon što je utvrdio odgovornost (svih) tuženika za štetu koja je nastala tužitelju u štetnom događaju od 23. prosinca 2009. kao i nakon što je otklonio doprinos tužitelja nastanku vlastite štete, sud je prešao na utvrđivanje okolnosti važnih za odluku o visini štete. Zalažući se za to da šteta odgovara upravo onom iznosu u odnosu na koji je postavio tužbeni zahtjev u konkretnoj parnici, tužitelj je sudu predočio određene isprave, točnije račun broj 10508/09 od 25. studenog 2009. nalog za plaćanje od 28. svibnja 2010., izvadak E. & S. banke te potvrdu o izvršenoj transakciji, međutim sud smatra da niti jedna od tih isprava ne predstavlja dokaz o visini štete koja je nastala tužitelju u štetnom događaju od 23. prosinca 2009. iz razloga koji će biti pojašnjeni nastavno. Prvenstveno, nužno je naglasiti kako se za tužitelja šteta ogleda u tome da su mu uništene cijevi koje su bile namijenjene ugradnji u gradsku sabirnu prometnicu u S. i da je, umjesto tih uništenih cijevi, trebao nabaviti/kupiti nove cijevi istovjetnog karaktera. Zbog toga, po pravnoj ocjeni ovog prvostupanjskog suda, tužitelj visinu štete nije mogao dokazivati na način da je nastojao dokazati koliko su koštale izvorne cijevi koje je kanio ugraditi u spomenutu prometnicu, nego je, naprotiv, tužitelj bio dužan dokazati koliki je iznos izdvojio za nabavu/kupnju novih cijevi umjesto onih koje su djeca tuženika zapalila. Ovo posebno i zato jer vrijednost cijevi koje je tužitelj izvorno nabavio uopće nije morala nužno odgovarati vrijednosti novo-nabavljenih cijevi zbog općepoznate mogućnosti promjene cijena određenih proizvoda na tržištu, te tako i cijena predmetnih cijevi. Da je sud prvog stupnja kod takvog razmišljanja u pravu slijedi, uostalom, i iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Z. K., s obzirom na to da se iz tih nalaza i mišljenja dade uočiti promjena vrijednosti jedne cijevi kroz period od nekoliko godina (vještak je utvrdio vrijednost cijevi na dan nastanka štetnog događaja od 23. prosinca 2009. i na dan izrade nalaza i mišljenja, dakle dana 17. listopada 2017). Račun broj 10508/09 od 25. studenog 2009. ne može biti dokaz o visini štete koja je nastala tužitelju, i to iz barem dva razloga. Pri tome se prvi od tih razloga odnosi na to da se u navedenom računu spominje količina cijevi koja nije odgovarajuća onoj količini cijevi koja je oštećena u zbivanjima od 23. prosinca 2009. jer iz citiranog računa slijedi da se odnosi na cijenu za 108 komada cijevi, a u štetnom događaju od 23. prosinca 2009. oštećeno je 18 komada cijevi budući da takvo što slijedi iz utvrđenja do kojih su došli policijski službenici II. policijske postaje u R. kroz poduzete mjere i radnje (službena bilješka od 23. prosinca 2009. iz spisa KD-DO-3/10-X, s lista 86. sudskog spisa). Drugi razlog odnosi se na to da račun broj 10508/09, od 25. studenog 2009. o narudžbi 108 komada, cijevi datira iz vremena prije nastanka predmetnog štetnog događaja pa je potpuno logično da tužitelj nije mogao unaprijed naručiti cijevi koje su oštećene u događaju od 23. prosinca 2009. Naprotiv, sud drži da se račun broj 10508/09 odnosi na naručivanje izvornih cijevi, točnije dijelom i upravo onih (u količini od 18 komada) koje su oštećene u događaju od 23. prosinca 2009. Zaključno, niti nalog za plaćanje od 28. svibnja 2010. (lista spisa 42) izvadak E. & S. banke (lista spisa 43), odnosno potvrda o izvršenoj transakciji ne mogu biti dokaz visine štete koja je nastala tužitelju. Te su isprave, naime, dokaz plaćanja prethodno navedenog računa broj 10508/09, što se jasno razabire kada se dovedu u vezu poziv na broj iz računa 10508/09 i poziv na broj iz upravo nabrojanih isprava. Ti su pozivi na broj u potpunosti podudarni i glase: 01 09-0216-105080097, a ranije je već objašnjeno zašto račun broja 10508/09 nije dokaz o visini štete koja je nastala tužitelju. Iz svih navedenih razloga sud je u postupku i proveo dokaz građevinskim vještačenjem kroz koji je utvrdio visinu štete. Pri tome treba napisati da sud nalazi da tužitelju pripada pravo na štetu koja se ogleda u vrijednosti cijevi na dan presuđivanja, a najbliži moment tome je onaj u kojemu je vještak izradio nalaz i mišljenje (vještak nije niti mogao vještačiti vrijednost cijevi na dan presuđivanja, jer je u času izrade nalaza i mišljenja taj dan još uvijek bio neizvjestan znalo se da će do njega doći, ali ne i kada točno). Razlog zbog kojega sud drži da visinu štete treba odrediti prema danu presuđivanja nalazi se upravo u tome što tužitelj nije dokazao koliki je točno novčani iznos utrošio za nabavu novih cijevi pa je sud taj iznos pouzdano utvrdio tek prilikom donošenja konkretnog pravorijeka. Kada se imovinska šteta utvrđuje na takav način, vjerodostojno je ono što je utvrđeno prilikom suđenja, a to je dan objave sudske odluke. Međutim, kako bi dosuđivanjem tužitelju štete na netom objašnjeni način sud postupio protivno pravilu iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a (jer tužitelj traži manje od onoga što mu pripada), tako je sud tužbeni zahtjev usvojio u cijelosti, a samo slučajno se iznosi iz tužbenog zahtjeva i iz točke I. dispozitiva presude podudaraju s onim iznosom za koji je vještak građevinske struke Z. K. utvrdio visinu vrijednosti cijevi prema cijenama na dan nastanka štetnog događaja (jer namjera suda nije bila visinu štete odrediti prema cijenama na dan nastanka štetnog događaja od 23. prosinca 2009. iz svih razloga o kojima je prethodno iznijeto obrazloženje). Slijedom svega objašnjenoga, glede visine štete valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke presude. Na dosuđeni iznos imovinske štete tužitelju su priznate zakonske zatezne kamate, ali u pogledu njihova tijeka ne u potpunosti na način na koji je on to zahtijevao. Tužitelj, naime, nije dokazao da je dana 31. svibnja 2010. platio cijenu za nabavu novih cijevi umjesto onih koje su oštećene u događaju od 23. prosinca 2009. nego je dokazao da je toga dana platio račun za nabavu izvornih cijevi, a ponovno se ističe da se na takav način šteta u konkretnoj situaciji ne može utvrđivati. S obzirom na to da se šteta ogleda u vrijednosti novih cijevi (a ne u vrijednosti svih cijevi nabavljenih prije štetnog događaja na temelju računa broj 10508/09 od 25. studenog 2009.) te da je vrijednost novih cijevi prvostupanjski sud utvrdio u momentu donošenja ove presude, upravo od toga momenta tužitelju su priznate i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete te su, posljedično, pozivom na odredbu čl. 1086. ZOO-a, u svezi s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a, donesene odluke iz točke I. i II. izreke presude. Sud je vodio računa o tome da su 3. tuženik i 4. tuženica kroz podneseni odgovor na tužbu izrijekom osporili tijek kamata i da su naglasili kako im se, prije podnošenja predmetne tužbe, tužitelj nije obratio sa zahtjevom za naknadu štete. No, u kontekstu odluke o tijeku kamata, kao sporednoj tražbini u parnici, trenutak podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe bitan je isključivo kada se radi o neimovinskoj šteti, s obzirom na to da takvo pravilo slijedi iz izričite sintagme odredbe čl. 1103. ZOO-a. Naprotiv, kod tijeka kamata na iznos imovinske štete (a baš o takvoj šteti je riječ u konkretnoj parnici) sud je odluku dužan donijeti uz primjenu načela iz odredbe čl. 1086. ZOO-a pa je upravo na takav način sud u ovom sporu i postupio. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđen u t. I. izreke presude, treba pojasniti da je odredbom čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata na odnose izvan odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zbog čega prosječna kamatna stopa za referentno razdoblje nakon stupanja na snagu ZID ZOO-a, dakle nakon 1. kolovoza 2015., prema Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 1/18) iznosi 4,09%, a uvećanjem ove stope za tri (3) postotna poena dolazi se do stope zateznih kamata od 7,09% godišnje za period nakon 1. siječnja 2018. zbog čega je donesena odluka u točki I. izreke presude.

Po pravnom motrištu ovog suda neosnovano tužitelj u žalbi dovodi u pitanje odbijajući dio prvostupanjske presude koji se odnosi na zateznu kamatu za razdoblje od 31. svibnja 2010. do 1. ožujka 2018. jer prema ustaljenoj sudskoj praksi zatezna kamata na materijalnu (sada imovinsku) štetu teče od trenutka kad je uspostavljeno prijašnje stanje, praktično kada bi oštećenik platio račun za popravak štete (novčana imovinska šteta), ako pak do reparacije nije došlo kamata teče od presuđenja, odnosno od donošenja prvostupanjske presude (nenovčana imovinska šteta).

U konkretnom slučaju u pitanju je ipak nenovčana imovinska šteta budući iskazima svjedoka, inače djelatnika tužitelja, pa i nadzornog inženjera na gradilištu Z. S. H., niti priloženom dokumentacijom, nije utvrđeno kada su nove cijevi naručene i plaćene dobavljaču, jer nove cijevi i po ocjeni ovog suda nisu plaćene nalogom spomenutoj banci od 28. svibnja 2010. jer se radilo o plaćanju ranije naručenih predmetnih cijevi koje su izgorjele u požaru, stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je dosudio zetezne kamate tek od presuđenja, tj. od 2. ožujka 2018.

Glede žalbe tuženika i njihove odštetne odgovornosti navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud u cijelosti prihvaća, u smislu              čl. 375. st. 5. ZPP-a, s time da žaliteljima valja, u bitnom, odgovoriti da neutemeljeno tvrde da ne bi bili odgovorni jer je odredbom čl. 1056. st. 4. ZOO-a propisano da roditelji odgovaraju za štetu što je prouzroči drugom njihovo maloljetno dijete koje je navršilo sedam godina života, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje, dok rješenje pravnog pitanja - jesu li roditelji odgovorni za nastalu štetu, odnosno da li su dokazali da je šteta nastala bez njihove krivnje - ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, a paljenje velike količine plastičnih cijevi na gradilištu ne može se opravdati tek pukim nestašlukom djece, odnosno da bi se radilo samo o ekscesu ili slučaju za koji roditelji ne bi odgovarali.

Naime, izražavanje dječje razdraganosti i nestašluka uništavanjem tuđe imovine paljenjem ne može uživati sudsku imovinskopravnu zaštitu jer je to suprotno osnovnim načelima obveznog prava o zabrani uzrokovanja štete (čl. 8. ZOO-a), dapače, okolnosti konkretnog štetnog događaja govore o postojanju propusta na strani roditelja u brižnom vođenju dužnog nadzora nad djecom poglavito u okolnostima općepoznate činjenice da se pokraj škole i igrališta gdje se redovito i nakon nastave skupljaju djeca nalazi veliko gradilište što je samo po sebi bila rizična, tj. opasna situacija koja je zahtijevala povećani nadzor nad djecom koji je ovdje bjelodano izostao, dakle, nema sumnje da je šteta nastala kao posljedica zanemarenog nadzora nad djecom i propusta u odgoju roditelja da u interakciji sa djecom svojim utjecajem razviju kod djece osjećaj da uništavanje tuđe imovine nije socijalno prihvatljivo ponašanje.

Međutim, s pravom se u žalbi tuženika navodi da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio i zaključio da nije bilo pretpostavki za primjenu pravila o podijeljenoj odgovornosti, jer u smislu čl. 1092. st. 1. ZOO-a oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego inače ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

Ovo stoga što okolnost da gradilište gdje su bile smještene lakozapljive cijevi nije bilo ograđeno predstavlja propust koji je pridonio nastanku štete, jer je tužitelj kao izvođač radova na gradilištu bio dužan cijelo gradilište primjereno osigurati i ograditi u cilju spriječavanja nekontroliranog pristupa ljudi gradilištu, koje postupanje je nalagala odredba čl. 252. st. 1. Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“ broj 76/07 do 78/15), što je tuženik propustio učiniti jer iz fotografije na listu spisa 5 te iskaza svjedoka Ž. P., D. A. i T. F. proizlazi da nije bilo ograde, potonji je čak viđao djecu pored cijevi, ali nije našao potrebnim reagirati iako je poslovođa, pa se doista ne može prihvatiti kao vjerodostojan građevinski dnevnik tužitelja da je ograda kritične prigode postavljena, kako se to opravdano navodi u žalbi 3. i 4. tuženika. 

Nadalje, nije u pravu tužitelj kada otklanja svoju obvezu ograđivanja, odnosno suodgovornost u nastanku štetnog događaja, a time i štete, jer i kad se radi o velikom gradilištu koje se proteže ne velikim prostorima, kao što je ovdje bila očito zahtjevna izgradnja gradske sabirne prometnice "S.", izvođač radova je dužan one dijelove gradilišta koji su potencijalna opasnost za okolno stanovništvo primjereno zaštititi, ograditi i nadzirati ili pak smjestiti cijevi na za to prikladno mjesto, a ne uz prometnicu i tik uz ogradu dječjeg igrališta, što je nedvojbeno nalagala blizina škole i igrališta na što je upozoravao u blizini, odmah pored cijevi, prometni znak „ŠKOLA“, neovisno o postojanju ograde oko igrališta jer se moralo poći od toga da postoji objektivna mogućnost skupljanja većeg broja djece oko škole, paljenja petardi, prijelaza preko ograde s nepredvidljivim i nekontroliranim aktivnostima na tom području uoči i tijekom Božićnih blagdana.

Stoga po ocjeni ovog drugostupanjskog suda postoji suodgovornost tuženika kao roditelja malodobne djece i tužitelja u omjeru 50%-50% slijedom čega je valjalo djelomično uvažiti žalbu tuženika i djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu u točki I. njezine izreke glede glavne stvari, temeljem čl. 373. točka 3. ZPP-a, tako da se tužitelju dosudi pripadajuća polovica naknade štete.

Posljedično je preinačena i odluka o trošku, temeljem odredbe čl. 166. st. 2. u svezi   čl. 154. st. 2.  ZPP-a, sukladno konačnom polovičnom uspjehu stranaka u ovoj parnici.

 

U Zadru, 22. svibnja 2018.