Broj: P-33/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Varaždinu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Hugu Wedemeyeru, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice Ivane Starčević, u pravnoj stvari tužitelja Š. d.o.o., OIB: …, S., zastupanog po punomoćniku, odvjetniku F. Š. iz V., protiv tuženika PZC d.d., OIB: …, V., radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave 18. travnja 2018., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, odvjetnika B. R., i punomoćnice tuženika, D. H., 24. svibnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I/ Nalaže se tuženiku PZC d.d., OIB: …, V., da isplati tužitelju Š. d.o.o., OIB: …, S., iznos od 7.742,89 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.03.2013. pa do 31.7.2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1.8.2015. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

              II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženiku PZC d.d., OIB: …, V., da isplati tužitelju ŠILEC d.o.o., OIB: …, S., zakonsku zateznu kamatu tekuću na iznos od 7.742,89 kn od 3.3.2013. do 31.7.2015. po stopi koja za 3% godišnje prelazi godišnju stopu zakonske zatezne kamate od 12%, od 1.8.2015. pa do isplate po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 8 postotnih poena, te da mu isplati  iznos od 735,79 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.03.2013. pa do isplate po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 8 postotnih poena.

 

              III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.412,50 kn, a u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je 19. veljače 2016. podnio tužnu protiv tuženika radi isplate.

              U istoj navodi:

              - tužitelj je krajem siječnja i u veljači 2013. uz odgodu plaćanja od 30 dana, isporučio gorivo Z. K., vl. obrta P. K. Z. iz V. R. (Općina G. R.), OIB: … i to prema računima br. 945/4/1 od 28.02.2013. te br. 399/4/1 od 31.01.2013., a koje je naručio tuženik i plaćanje kojeg je trebao izvršiti upravo on, budući da je Z. K. bio njegov kooperant, a preuzeto gorivo bilo je iskorišteno upravo za takav njegov rad kao kooperanta tuženika             

              - tuženik po dospijeću nije platio preuzeto gorivo te je čak u početku osporio svoje dugovanje za isto

              - nakon pregovora oko plaćanja je između svih stranaka ovog odnosa sklopljen ugovor o cesiji kojim je K. Z. ustupio tužitelju dio svoje tražbine koju ima prema ovdje tuženiku i to u dijelu od 7.742,89 kn po računu br. 11/2/1, a čime je trebao biti zatvoren račun tužitelja br. 399 na identičan iznos

              - međutim, usprkos tome što je sklopio ugovor o cesiji, tuženik nije izvršio plaćanje duga prema ovdje tužitelju.

 

              U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio osnovu tužbe, odnosno da se predmetni računi odnose na gorivo koje je tuženik tijekom prvog i drugog mjeseca 2013. preuzeo od tužitelja, te da je iste trebao platiti, a to iz razloga jer se utuženi iznos odnosi na gorivo koje je preuzeo Z. K., vlasnik obrta P. K. Z.

              U odgovoru još navodi:

              - između tuženika i obrta P. K. Z. postojao je ugovor temeljem kojeg je isti kao kooperant trebao izvršavati rad za tuženika, te mu je dozvoljeno da u te svrhe kupuje i preuzima gorivo od tužitelja, a koji računi bi se plaćali putem cesije

              - točno je da tuženik nije platio predmetne račune i da je osporio svoje dugovanje za utuženi iznos, obzirom da nije tuženik preuzeo gorivo već vlasnik P. K. Z., te su na računima bila navedena vozila u vlasništvu tog obrta, a obzirom da vozila nisu vlasništvo tuženika, tuženik je za te iznose umanjio račune

              - točno je i da je predloženo sklapanje ugovora o cesiji kojim bi Krešimir Zidarić ustupio svoje tražbine koje ima prema tuženiku, međutim, predmetni je ugovor tuženiku dostavljen ovjeren od strane K. Z. tek 12.08.2014., kada obrt P. K. Z. više nije postojao (obrt je prestao postojati 30.10.2013.), radi čega nije došlo do realizacije predmetnog ugovora

              - nakon zatvaranja obrta, K. Z. je otvorio j.d.o.o., no, međutim nije želio potpisati novi ugovor o cesiji (kojim bi se riješila sporna dugovanja) kao direktor tog društva

              - sukladno svemu navedenom do cesije nije nikada došlo, odnosno ugovor o cesiji nikada nije stupio na snagu, što znači da K. Z. nikada nije ustupio predmetnu tražbinu prema tuženiku ovdje tužitelju, iz kojeg razloga ovdje tuženik nije mogao podmirit predmetne račune.

 

              Tuženik također do zaključenja prethodnog postupka ističe prigovor zastare.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u račune br. 945/4/1 od 28.2.2013. te br. 399/4/1 od 31.1.2013., u evidenciju preuzete robe uz odgodu plaćanja, u obavijest o knjiženju br. 6. od 31.1.2013. i br. 10. od 28.2.2013., u ugovor o cesiji od 25.2.2013. (list 4-10), e-mail prepisku stranaka, novi ugovor o cesiji (list 20-22), poziv za miješanje u parnicu (list 24). Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša šefica računovodstva i financija kod tuženika na okolnost da li postoji mogućnost rješavanja spornog potraživanja, sa kojim bi se isto moglo prebiti putem ugovora o cesiji, kao nepotreban, budući da je temeljem provedenih dokaza utvrdio činjenično stanje potrebno za donošenje zakonite presude. Temeljem savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio sve relevantne činjenice temeljem kojih je našao da je tužbeni zahtjev osnovan u pretežnom dijelu. Pri tome valja uputiti i na odredbu čl. 7. st. 1. ZPP-a prema kojoj su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojoj je svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

 

Nesporno je između stranaka da između tužitelja i tuženika nije postojao nikakav obvezni odnos iz kojeg bi proizlazila obveza tuženika za plaćanje preuzete robe od tužitelja, već jedini eventualni obvezni odnos između stranaka proistječe iz ugovora o cesiji.

 

Sporno je među strankama je li Ugovorom o cesiji broj 11/2013, datiranim sa 25.2.2013., tražbina cedenta (ustupitelja) obrta P. K. Z. u iznosu od 7.742,89 kuna koju ima prema tuženiku (dužniku) prenesena na tužitelja (primatelja), kao i to da li tuženik treba izvršiti plaćanje tužitelju po računu broj 945/4/1 koji je tužitelj na iznos od 735,79 kuna izdao na ime obrta P. K. Z.

 

              Budući da tuženik u podnesku od 12.9.2017. kojim se tuženik očituje na podnesak tužitelja od 18.8.2017. predanom sudu 18.4.2018. navodi nove činjenice koje do tada nije naveo a iz kojih bi proizlazilo da je tuženik podmirio tražbinu koja je predmet ugovora o cesiji obrtu P. K. Z., čiji je vlasnik K. Z., odnosno navodi: „da u trenutku kada je zaprimio ovjereni ugovor o cesiji, po kojem ugovoru bi teoretski mogao postupati, nije bilo zakonske osnove za postupanje, jer je u tom trenutku tuženik obrtu P. K. Z. već podmirio sve obveze, dakle nisu postojala nikakva otvorena potraživanja koja bi se ustupila, odnosno po kojima bi ovdje tuženik platio ovdje tužitelju (tuženik tada više nije imao tražbinu – dugovanje prema cesionaru, niti kao obrtu niti kao fizičkoj osobi – nekadašnjem vlasniku obrta, koja bi se mogla ustupiti i po ugovoru o cesiji platiti cedentu – ovdje tužitelju)“, sud navedene činjenice nije uzeo u obzir.

             

              Naime, čl. 461.a ZPP-a st. 2.-4. propisuje: „U postupku u sporovima male vrijednosti stranke su dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica.
Stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 3. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.“

 

              Uvidom u Ugovor o cesiji br. 11/2013, sud utvrđuje da su P. K. Z. kao cedent, tuženik kao cesus i tužitelj kao cesionar, 25.2.2013. sklopili ugovor o cesiji kojim je obrt P. K. Z. po svom vlasniku K. Z. ustupio tužitelju svoju tražbinu koju ima prema ovdje tuženiku i to u  iznosu od 7.742,89 kuna, kao i to da je ugovor potpisan i poštambiljan od sve tri strane.

 

              Stoga sud utvrđuje da tvrdnje tuženika o tome da je samo predloženo sklapanje ugovora o cesiji do čije realizacije nije došlo jer je predmetni ugovor dostavljen tuženiku ovjeren od strane K. Z. tek 12.8.2014., kada njegov obrt više nije postojao (obrt je prestao postojati 30.10.2013.), nisu pravno relevantne. Naime, ugovor o cesiji sukladno čl. 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO) sklapaju cedent (vjerovnik – ustupitelj tražbine) i cesionar (treći – preuzimatelj tražbine). Za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika već njega samo treba obavijestiti o ustupanju, a u spis priložena cesija svjedoči činjenici obavještavanja tuženika kao cesusa, budući da je na ugovoru njegov pečat i potpis. Što se tiče navoda da obrt P. K. Z. nije postojao u trenutku sklapanja ugovora o cesiji, imajući u vidu činjenicu da je subjekt sklapanja ugovora o cesiji fizička osoba – obrtnik, suprotno tvrdnjama tuženika, ne može se govoriti o tome da bi ugovor o cesiji bio nevaljan jer ga je sklopio subjekt koji ne postoji, budući da fizička osoba nakon što prestane obavljati djelatnost kao obrtnik nastavlja i dalje odgovarati za sve obveze odnosno i dalje je nositelj svih prava i obveza kao bivši vlasnik obrta. Stoga je za konkretni slučaj irelevantno je li ugovor o cesiji sklopio obrt u trenutku kada više nije postojao, budući da je nedvojbeno da je ugovor o cesiji sklopio K. Z., bivša odgovorna osoba obrta i odgovorna osoba nakon prestanka obrta.

 

              Što se tiče prigovora zastare ovdje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, propisan čl. 225. ZOO-a. Stoga, čak i da je ugovor o cesiji sklopljen 2013. godine nije došlo do zastare tužiteljeve tražbine, budući da je tužba podnesena sudu 2016. godine.

 

              Temeljem navedenog, sud utvrđuje da je tuženik temeljem sklopljenog Ugovora o cesiji br. 11/2013, dužan platiti tužitelju iznos od 7.742,89 kuna.

 

              Što se tiče iznosa od 735,79 kuna koji tužitelj također potražuje, sud je utvrdio da ta tražbina nije prenesena sa obrta P. K. Z. na tužitelja. Naime, sam račun tužitelj je izdao na P. K. Z., a tvrdnja tužitelja da je tuženik naručio gorivo i da plaćanje goriva trebao izvršiti upravo on, budući da je Z. K. vl. obrta P. K. Z. bio njegov kooperant, a preuzeto gorivo bilo je iskorišteno upravo za takav njegov rad kao kooperanta tuženika, govori u prilog tome da između tužitelja i tuženika nije bilo nikakvog neposrednog obveznog odnosa, već se radi o eventualnom dogovoru između Krešimira Zidarića i tuženika da će tuženik preuzeti ispunjenje njegovog dugovanja. Međutim tim dogovorom tuženik nije preuzeo dug, niti pristupio dugu i vjerovnik, ovdje tužitelj, nema nikakvo pravo prema njemu. Konačno tužitelj je dokazao da je dogovor o preuzimanju ispunjenja između K. Z. kao vlasnika obrta P. K. Z. i tuženika glede računa tužitelja broj 399/4/1 na iznos od 7.742,89 kuna realiziran i to cesijom, dok glede ovog drugog računa nije dokazao da je tuženik na bilo koji način preuzeo ispunjenje.

 

              Stoga je temeljem čl. 80. st. 1. ZOO-a, sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za iznos od 7.742,89 kuna, dok je u preostalom dijelu, budući da je neosnovan, odbio tužbeni zahtjev za iznos od 735,79 kuna, o čemu je odlučio kao pod toč. I/ i II/ izreke.

 

              Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i teče od dana od kojeg teče prema prvotnom dužniku, obrtu P. K. Z. čiji je vlasnik K. Z., odnosno od dospijeća računa koje je bilo 2.3.2013. (račun izdan 31.1.2013. sa rokom plaćanja od 30 dana). Budući da je tužitelj zatražio višu i drugačiju zateznu kamatu od one propisane zakonom, odbijen je dio njegovog zahtjeva za zatezne kamate koji nije zakonit, kao pod toč. II/ izreke presude.

 

              Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na čl. 154. st. 3. ZPP-a prema sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, na čl. 155. st. 1. ZPP-a, prema kojem se stranci priznaju samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: Tarifa) te na odredbama Zakona o sudskim pristojbama „Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15; dalje u tekstu: ZSP).

 

              Sud je ocijenio da tužitelj koji nije uspio sa 9,5% vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva, nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je odlučio da troškove tužitelja u cijelosti snosi tuženik.

             

              Tužitelju je sud priznao trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji se odnosi na sastav tužbe, sastav podneska od 18.8.2017. i zastupanje na ročištu 18.4.2018., u iznosu od po 937,50 kuna za svaku radnju (Tbr. 7. st. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, sve uz primjenu Tbr. 42. Tarife), a osim toga tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 300,00 kuna i na presudu u iznosu od 300,00 kuna (Tar. br. 1. st. 1. i Tar. br. 2. st. 1. ZSP-a), što ukupno čini iznos od 3.412,50 kuna, koji je tuženik obvezan naknaditi tužitelju, o čemu je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

 

U Varaždinu, 24. svibnja 2018.