Broj: Gž-1092/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

                                                                     

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, u građanskopravnoj stvari tužiteljice Z. K. iz Z., OIB: …, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz O D B i p j.t.d. iz Z , protiv tuženika S d.o.o., O , , OIB: …, zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz S., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru od 6. listopada 2017. poslovni broj Pn-15/16, dana 24. svibnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

             

              Odbijaju se žalbe tužiteljice Z. K. i tuženika S. d.o.o. kao neosnovane te se potvrđuje presuda i rješenje u točki II. njegove izreke Općinskog suda u Zadru od 6. listopada 2017. poslovni broj Pn-15/16, s time da se o odbija i zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Uvodnom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete iznos od 29.440,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2014. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

      2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade materijalne štete za tuđu pomoć iznos od 3.135,00 kuna s kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućoj od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime izgubljene zarade iznos od 11.524,80 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od :

- 2.000,00 kuna od 15.5.2014. godine,

- 3.762,40 kuna od 15.6.2014. godine,

- 3.762,40 kuna od 15.7.2014. godine,

- 2.000,00 kuna od 15.8.2014. godine,

do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 21.535,20 kuna.“

 

Istodobno je prvostupanjskim rješenjem odlučeno:

"I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 26.865,00 kuna.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.398,01 kuna, zajedno sa  zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbijaju zahtjevi stranaka za nadoknadom parničnog troška."

Protiv odbijajućeg dijela gornje presude i odluke o trošku žalbu je izjavila tužiteljica iz svih zakonskih žalbenih razloga, s prijedlogom da se odluke u tom dijelu preinače ili ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik se pak žali protiv dosuđujućeg dijela presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka, pobijajući i odluku o trošku, s prijedlogom da se odluke u tom dijelu preinače ili ukinu.

U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene prigovore tuženika i predložila odbijanje njegove žalbe.

Žalbe nisu osnovane.

Prije svega, prvostupanjska presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP-a) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbama jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa ni u pogledu ocjene relevantne dokazne građe glede uzroka štete i odštetne odgovornosti tuženika koju je sud prvog stupnja dao vrlo iscrpno u okvirima svojih pridržanih ovlasti iz čl. 8. ZPP-a.

              U ukidnoj odluci ovog suda rečeno je:

- da je sud prvog stupnja svoju odluku o odbijanju petita obrazlagao time da se potraživanje tužiteljice odnosi se na naknadu neimovinske štete radi povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu od 60.000,00 kuna te imovinske štete na ime tuđe pomoći te izgubljene zarade u iznosu od 32.500,00 kuna. Navedena šteta je za tužiteljicu nastala kada se ista spotaknula u prodavaonici tuženika prolazeći uskim prolazom koji je namijenjen kretanju kupaca i zapela za metalnu košaru koja je bila na podu, a na kojoj je bila postavljena vreća sa grahom. Odgovornost tuženika je u obvezi održavanja predmetnog prolaza sigurnim za prolaz kupaca. Među strankama nije sporno da je 9. travnja 2014. u Z., u prodavaonici tuženika br. 268 tužiteljica u pratnji B. M., kada je krenula uzeti mlijeko, pala u blizini Ledo škrinje kraj koje se nalazila bijela vreća sa grahom i pri tome zadobila tjelesne ozljede. Među strankama je prvenstveno sporna odgovornost za nastali događaj. Spornim je tuženik učinio i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, da je u svom iskazu B. M. navela kako se spornog dana susrela sa tužiteljicom te da je u trgovini tuženika sa desne strane od blagajne stajala metalna košara na kojoj je bio suhi grah od cca 50,00 kg, a nasuprot te košare da su stajali različiti artikli, boce i slično. Tužiteljica da je morala proći tim prolazom koji je bio jako uzak pa je morala bočno proći do mlijeka, a to da je bio jedini prolaz do mlijeka. U jednom trenutku dok je prolazila da se spotaknula i pala. Mislila je da se radilo o padu koji nije ozbiljan, ali da se ispostavilo drugačije. Navela je i kako ne zna kako su ostali prolazili tim prolazom, da nije obraćala pozornost na isto. Kazala je i kako je došla nekoliko dana nakon tog događaja uvjeriti se da li je tuženik otklonio prepreke na koje je pala tužiteljica i uvjerila se kako prepreka više nije bilo. Smatra da tužiteljica vjerojatno nije uočila sve prepreke, jer u suprotnome ne bi pala. Svjedokinja navodi kako prepreke nije ni sama uočila sve dok tužiteljica nije pala. Iskaz svjedokinje B. M. sud uzima neistinitim u dijelu kada ista kazuje da je predmetni prolaz bio i jedini prolaz do mlijeka. Tužiteljica je u svom iskazu u bitnome navela da je spornog dana otišla u predmetni dućan kako bi uzela mlijeko, da je inače tu prodavaonicu izbjegavala zbog nereda, ali da je znala doći po sitnice koje bi joj zatrebale. Kada je došla u isti i krenula prema polici gdje stoji mlijeko morala je bočno krenuti jer nije bilo prohodno, a u tome da je nešto uhvatilo za nogu, a s drugim koljenom da je klecnula ostavši tako u raskoraku. Kada se okrenula vidjela je da je zahvatila nogom za staru metalnu košaru na kojoj se nalazila vreća sa grahom. Cijelo to vrijeme kolegica da je bila iza njezinih leđa. Kazala je kako je pala netom ispred Ledo škrinje, ispred bijele vreće  koja se u vrijeme predmetnog događaja nalazila na metalnoj košari koje nema na fotografijama u spisu. Preko puta te vreće da su bili posloženi dodatni artikli kojih nema na fotografijama pa je prolaz između vreće i artikala bio širine maksimalno 20,00 cm uslijed čega je morala tuda bočno proći. Nadalje, kazala je kako je pala koljenom na lijevu nogu, a desna da je ostala iza da nije mogla uočiti metalnu košaru na kojoj se nalazila bijela vreća sa grahom, a na koju se po njenoj pretpostavci zakačila tenisica. Nadalje, posebno upitana kazala je kako nikoga nije obavijestila od zaposlenica o nemogućnosti prolaza budući je smatrala da će moći nesmetano proći, ali da joj je noga zakačila na metalnu košaru. Kazuje i da je postojao drugi prolaz do mlijeka, ali da je tamo već stajala jedna gospođa pa da nije mogla proći, da čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/20008, 125/2011 i 78/2015, dalje - ZOO) propisuje da krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom. Iz iskaza same tužiteljice proizlazi da je svojevoljno odlučila proći tim putem iako je prolaz bio širok tek 20,00 cm. Nejasno je zašto bi tužiteljica odlučila prolaziti kroz prolaz koji je širok tek 20,00 cm, a tim više jer je postojao alternativni prolaz do artikla koji je htjela kupiti, uz napomenu da nije ni zatražila ničiju pomoć. Naime, notornim se nameće da kroz prolaz te širine odrasla osoba ne može nesmetano proći, dapače mora se provlačiti pa je za očekivati da je pri tome naišla na prepreku i pala. Tužiteljica je dakle, u konkretnom slučaju postupala sa krajnjom nepažnjom (culpa lata), odnosno nije postupila sa pažnjom kojom bi postupao prosječan čovjek u istoj ili sličnoj situaciji pa sud uzima da je njezin doprinos nastanku štete potpun, da u konkretnom slučaju metalna košara ni drugi artikli u prodavaonici ne predstavljaju opasnu stvar odnosno takvu koja bi sama po sebi značila povećanu opasnost uslijed čega bi je trebalo nadzirati povećanom pažnjom, pa se ovdje isključuje odgovornost tuženika po načelu objektivne odgovornosti (u smislu odredbi iz čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a) odnosno takve za čiji nastanak se ne zahtjeva krivnja štetnika. Štetna radnja je svaki čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu na strani oštećenika. U predmetnoj slučaju tužiteljica nije dokazala štetnu radnju tuženika budući je isključivo postupanje tužiteljice koja je svjesno odlučila prolaziti kroz prolaz koji je širok tek 20,00 cm, doprinijelo nastanku štete. Uzimajući u konačnici da su opće pretpostavke odgovornosti za štetu: subjekti (štetnik i oštećenik), štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza (uzrok štete je štetna radnja, šteta je posljedica štetne radnje) te protupravnost štetne radnje; dolazi se do zaključka da je tužiteljica dokazala jedino štetu pa nedostaju temeljne pretpostavke kako bi došlo do obveznopravnog odnosa u kojemu bi tuženik imao popraviti prouzročenu štetu tužiteljici koja bi imala pravo to isto od tuženika tražiti. Uslijed navedenoga tužbeni zahtjev ocijenjen je kao neosnovan,

- da navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava glede odštetne odgovornosti tuženika ovaj sud nije prihvatio jer makar bi tužiteljica nedovoljno promišljeno i nepažljivo kao kupac u prodavaonici tuženika hodala do proizvoda kojeg je htjela kupiti moguće i onim dijelom prostora u koji kupci možda ne zalaze ili rijetko zalaze (što bi bio njezin dio doprinosa i odgovornosti za nastalu štetu) to tuženika ipak ne oslobađa od odgovornosti za nastalu štetu, jer ostaje nesporna činjenica da se i u tom dijelu prolaza na podu nalazila "nabacana" roba kojoj tamo nije bilo mjesta, odnosno da je u prodavaonici vladao nered, kako to proizlazi iz priloženih fotografija, a očito i gužva u malom prostoru, na čemu se opravdano inzistira u žalbi i na odredbi čl. 7. st. 1. točka 13. Pravilnika o minimalnim tehničkim i drugim uvjetima koji se odnose na prodajne objekte, opremu i sredstva u prodajnim objektima i uvjetima za prodaju robe izvan prodavaonica («Narodne novine», broj 66/09, 108/09, 8/10 i 108/14, dalje - Pravilnik) koja odredba propisuje da raspored opreme mora osigurati sigurno kretanje kupaca i zaposlenih u prodajnom objektu i nesmetano postupanje s robom, dakle, hodna linija kupca mora biti u skladu s propisima, bez zapreka i time osiguran prolaz kupcima od mogućeg zapinjanja i padova pa takvi propusti očito ne isključuju (i) odgovornost tuženika. Zbog pogrešne ocjene nižeg suda glede postojanja odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljici propušteno je utvrditi okolnosti odlučene za visinu naknade štete po pojedinim pravnim osnovama slijedom čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno pa je žalba tužiteljice primjenom čl. 370. ZPP-a prihvaćena i pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Nakon ponovljenog postupka svoju odluku sud obrazlaže time:

- da je potraživanje tužiteljice u ovoj pravnoj stvari iznosilo 92.500,00 kuna sa pripadajućom kamatom, a odnosi se na naknadu neimovinske štete radi povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu od 60.000,00 kuna te imovinske štete na ime tuđe pomoći te izgubljene zarade u iznosu od 32.500,00 kuna. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev podneskom predanim na ročištu 13 srpnja 2017. kojim je navela da potražuje iznos od 10.000,00 kuna za pretrpljene fizičke bolove, 10.000,00 kuna za pretrpljeni strah, 5.000,00 kuna za naruženje te 10.000,00 kuna za duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti što sveukupno iznosi 35.000,00 kuna. U odnosu na zaostalo naruženje koje je vještak ocjenio lakog stupnja povremeno vidljivo drugim osobama tužiteljica smatra da je takva ocjena preniska, a da je sud ovlašten i sam neposrednim opažanjem utvrditi o kakvom se naruženju radi pa na osnovu životnog iskustva i znanja uvažavajući sve okolnosti te činjenicu da je tužiteljica ženska osoba, da se ožiljak nalazi na koljenu da ne može zbog toga nositi suknje, samo cijeniti na koji način i ukojem stupnju isto utječe na povredu prava osobnosti tužiteljice. Zatim potražuje 3.135,00 kuna za tuđu pomoć i njegu koju da su joj pružali ukućani, aprema procjeni vještaka da bi to ukupno bilo za vrijeme liječenja 165 sati u visini neto satnice NKV radnika u RH u vrijeme pružanja usluge to jest od 19,00 kuna po satu. Također potražuje brutto iznos od 27.500,00 kuna na ime izgubljene zarade zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose koje da teku samo na neto iznose izgubljene plaće zbog čega dostavlja izračun neto plaće prema RRIF kalkulatoru,a koje teku od 15. svibnja 2014. do 15. listopada 2014. Nadalje tužiteljica navodi da je nesporno dokazano da bi radila kao kuharica u razdoblju od 15. travnja do 30. rujna 2014. i to saslušanjem svjedokinje i dostavljenim ugovorom o radu, a također ističe da sudska praksa priznaje pravo na izgubljenu zaradu po bilo kojem osnovu pa tako i primjerice po osnovi rada na crno ukoliko oštećenik dokaže da bi po redovonom tijeku stvari takvu zaradu i ostvario.Tuženik se protivio i uređenom tužbenom zahtjevu predlažući da se u cijelosti odbije točka 3. obzirom tužiteljica u vrijeme nastanak ozljede nije bila zaposlenik niti jednog trgovačkog društva niti je bila zaposlena osoba pa samim time ne može od tuženika tražiti da joj naknadi izgubljenu zaradu za vrijeme kad nije bila u radnom odnosu. Nadalje, da ostaje nejasno kako je tužiteljica 6 dana nakon ozljede zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme ukoliko tvrdi da nije bila u fizičkoj mogućnosti obavljati rad radi te iste ozljede. Navedena šteta je za tužiteljicu nastala kada se ista spotaknula u prodavaonici tuženika prolazeći uskim prolazom koji je namijenjen kretanju kupaca i zapela za metalnu košaru koja je bila na podu, a na kojoj je bila postavljena vreća sa grahom. Odgovornost tuženika je u obvezi održavanja predmetnog prolaza sigurnim za prolaz kupaca,

- da nije sporno da je 9. travnja 2014. u Z.,  u prodavaonici tuženika br. 268 tužiteljica u pratnji B. M., kada je krenula uzeti mlijeko pala u blizini Ledo škrinje kraj koje se nalazila bijela vreća sa grahom, i pri tome zadobila tjelesne ozljede, prvenstveno je sporna odgovornost za nastali događaj. Spornim je tuženik učinio i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva,

- da je u svom iskazu B. M. u bitnome navela je kako se spornog dana susrela sa tužiteljicom te da je u trgovini tuženika sa desne strane od blagajne stajala metalna košara na kojoj je bio suhi grah od cca 50,00 kg, a nasuprot te košare da su stajali različiti artikli, boce i slično. Tužiteljica da je morala proći tim prolazom koji je bio jako uzak pa je morala bočno proći do mlijeka, a to da je bio jedini prolaz do mlijeka. U jednom trenutku dok je prolazila da se spotaknula i pala. Mislila je da se radilo o padu koji nije ozbiljan, ali da se ispostavilo drugačije. Navela je i kako ne zna kako su ostali prolazili tim prolazom, da nije obraćala pozornost na isto. Kazala je i kako je došla nekoliko dana nakon tog događaja uvjeriti se da li je tuženik otklonio prepreke na koje je pala tužiteljica i uvjerila se kako prepreka više nije bilo. Smatra da tužiteljica vjerojatno nije uočila sve prepreke jer u suprotnome ne bi pala. Svjedokinja navodi kako prepreke nije ni sama uočila sve dok tužiteljica nije pala. Iskaz svjedokinje B. M. sud uzima neistinitim u dijelu kada ista kazuje da je predmetni prolaz bio i jedini prolaz do mlijeka, dok joj u ostalom dijelu poklanja vjeru jer je iskazivala objektivno vezano za pad tužiteljice koji je osobno vidjela,

- da iz iskaza svjedokinje G. B. proizlazi da je na štetni dan dakle u tom periodu radila u predmetnom dućanu i sjeća se da je tužiteljica pala i to kraj "Ledo škrinje" koja se nalazila na sredini dućana, pala je na koljena. Oni su je nakon toga podigli i posjeli na stolicu. Ne sjeća se svih detalja jer je u tom trenutku radila i naplaćivala na kasi. U tom dijelu gdje je pala tužiteljica bilo je dosta artikala tamo su stavljali artikle za koje nisu imali mjesta u dućanu, uz napomenu da se ta nezgoda dogodila na odjelu voća i povrća. Po njenom saznanju da ranije u dućanu nije bilo nezgoda, a da je ranije taj dućan bio pun artikala međutim, da se uvijek moglo proći, dakle, kupcima je bio omogućen nesmetan prolaz kroz dućan. Inače da se artikli slažu čim stigne nova roba u dućan. Ujedno navodi kako se nezgoda dogodila u jutarnjim satima, koliko se sjeća uz tužiteljicu u dućanu u tom trenutku bio još jedan kupac. Svjedokinji su se predočile slike iz spisa, te je pokazala na sliku koja se nalazi na listu spisa 29 i kazala kako se nezgoda desila ispred Ledo škrinje, te da je dućan inače bio na ovaj način posložen kao na slici pa i u trenutku nezgode, moguće da se radilo o manjim odstupanjima i da su neki artikli bili presloženi. Također je navela da mlijeko stoji na polici kao na slici sa listu spisa 30. ista se nalazi u sredini slike ravno, a da se voće i povrće slagalo sa desne strane gledano od blagajne i na tom mjestu da odgovara suhi grah u vrećama. U bijeloj vreći koja se nalazila uz ledo škrinju kako je to prikazano na listu spisa 30 nalazio se suhi grah. Dućan da je tada izgledao otprilike kao i na slikama. Tužiteljica da je inače češće dolazila, ali nije uvijek kupovala. Nakon pada tužiteljica da se po njenom sjećanju žalila na bolove koje je pretrpjela nakon pada. Toga dana da je inače bilo kišovito,

- da svjedokinja M. B. iskazivala je da je tog dana bila u kancelariji u predmetnom dućanu, kada ju je gospođa B. pozvala i rekla da je jedna gospođa pala. Da je otišla do nje i podigla je s poda, nije vidjela kako je tužiteljica pala. Može kazati da ju je podigla blizu ulaza u dućan, ne može kazati na koji način je pala ali se taj prostor nalazi blizu Ledove škrinje. Naime, sa desne strane se nalazi Ledova škrinja, a sa lijeve strane deterdženti. Taj prolaz jest uzak ali je prolazan. Tog dana je padala kiša, pod je bio sklizak u dućanu. Inače da se blizu Ledove škrinje nalazila vreća sa grahom, a misli da je vreća bila na gajbi od pive, ali nije sigurna. Inače da su se vreće s grahom nalazile na gajbama od pive koje su bile okrenute naopačke i presvučene bijelim papirom, a ne na metalnim košarama. Deterdženti da su bili složeni na police dok se ispod istih nalazila jedna daska koja je bila položena na pod a na koju su bili posloženi artikli koji su bili na akciji. Inače da postoji obveza brisanja poda, te da to radi tko stigne brisati. U jednoj smjeni inače su 2 radnice a da je ona upravo ta druga radnica koja je bila sa svjedokinjom B. kada se zbio štetni događaj. Gledajući sliku sa ls. 29 da je tužiteljica pala između Ledo škrinje i deterdženata, a odjel voća i povrća nalazio se desno gledajući od blagajne a jednim dijelom i ispred same blagajne, dok se mlijeko nalazi na samom kraju prolaza suprotno od vitrine gdje se nalazi piće, na slici 30 je razvidno gdje se nalazi mlijeko budući je slikano s druge strane. Dućan da je toga dana bio složen na način kako prikazuju fotografije iz spisa. Inače od 1. rujna 2014. nije više zaposlena kod tuženika pa ne zna kako je sada složen dućan. Tužiteljica da je i ranije dolazila u dućan, a spornog dana došla sa još jednom gospođom. Inače na tom dijelu gdje je tužiteljica pala, da nije bilo potrebno prolaziti bočno. Sud navodi kako svjedokinje G. B. i M. B. nemaju konkretnih saznanja na koji način se štetni događaj desio, odnosno nisu isti vidjele, ali su nakon događaja pomogle tužiteljici da ustane, te im sud poklanja vjeru obzirom su iskazivale suglasno i objektivno, poglavito u dijelu koji se odnosi na artikle poslagane po podu što je u suglasju sa slikama u spisu, osim u dijelu gdje M. B. navodi da se inače vreće sa grahom nisu nalazile na metalnim košarama nego na gajbama od pive, stoga što nije bila sigurna na čemu se nalazila vreća s grahom utužene prigode,

- da je svjedokinja N. K. iskazivala na okolnost izgubljene zarade tužiteljice, pa je tako navela da joj je tužiteljica poznata od ranije budući su zajedno radile u pivnici D.. Ona da već 6 godina radi u restoranu „T.“ na mjestu voditelja kuhinje. Tužiteljicu da je pozvao šef restorana kako bi ista radila na mjestu II. kuhara u restoranu „T.“ sa početkom rada od 15. travnja  2014. Međutim, nekoliko dana prije početka rada nazvala je i kazala da neće moći raditi budući se poskliznula da je pala u trgovini S.. Da je tužiteljica radila u restoranu „T.“, da bi joj plaća sigurno iznosila oko 7.000,00 kn neto, ne zna koliko bi bila bruto plaća. Bilo je dogovoreno sa tužiteljicom da bi ista radila u periodu do 15. travnja 2014. do 15. rujna 2015., a nakon 15. rujna 2015. ista bi radila po potrebi u slučaju održavanja vjenčanja i sl., uz napomenu da je do 15. rujna 2014. ista trebala sigurno raditi na tom radnom mjestu. U svezi Ugovora o radu vezano uz predmetni angažman za rad u restoranu „T.“, navela je kako šef prijavljuje radnika u trenutku kada radnik započinje sa radom, napominje kako šef restorana drži do riječi te da istina da računa na radnika u trenutku dogovora, uzimajući da će i taj odraditi sezonu. Sve joj je to poznato jer je ona predložila tužiteljicu jer ju je poznavala kao dobrog radnika. Sud je ovoj svjedokinji poklonio vjeru obzirom ima neposredna saznanja o izvjesnosti rada tužiteljice u restoranu "T." u K., te je ista iskazivala objektivno i logično. Sud jedino nije uzeo u obzir dio njenog iskaza u kojem je pretpostavljala visinu plaće tužiteljice, obzirom ista ne bi isplaćivala plaću tužiteljici niti istu odredila već je to na poslodavcu,

- da je tužiteljica u svom iskazu u bitnome navela da je spornog dana otišla u predmetni dućan kako bi uzela mlijeko, da je inače tu prodavaonicu izbjegavala zbog nereda, ali da je znala doći po sitnice koje bi joj zatrebale. Kada je došla u isti i krenula prema polici gdje stoji mlijeko morala je bočno krenuti jer nije bilo prohodno, a u tome da je nešto uhvatilo za nogu, a s drugim koljenom da je klecnula ostavši tako u raskoraku. Kada se okrenula vidjela je da je zahvatila nogom za staru metalnu košaru na kojoj se nalazila vreća sa grahom. Cijelo to vrijeme kolegica da je bila iza njezinih leđa. Kazala je kako je pala netom ispred Ledo škrinje, ispred bijele vreće koja se u vrijeme predmetnog događaja nalazila na metalnoj košari koje nema na fotografijama u spisu. Preko puta te vreće da su bili posloženi dodatni artikli kojih nema na fotografijama pa je prolaz između vreće i artikala bio širine maksimalno 20,00 cm uslijed čega je morala tuda bočno proći. Nadalje, kazala je kako je pala koljenom na lijevu nogu, a desna da je ostala iza da nije mogla uočiti metalnu košaru na kojoj se nalazila bijela vreća sa grahom, a na koju se po njenoj pretpostavci zakačila tenisica. Nadalje, posebno upitana kazala je kako nikoga nije obavijestila od zaposlenica o nemogućnosti prolaza budući je smatrala da će moći nesmetano proći, ali da joj je noga zakačila na metalnu košaru. Kazuje i da je postojao drugi prolaz do mlijeka, ali da je tamo već stajala jedna gospođa pa da nije mogla proći,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra prim. dr. A. G. proizlazi da pacijentica pri padu na koljeno dana 9. travnja 2014. pri kojem je zadobila frakturu iverka lijevog koljena poradi koje je morala biti operirana, nije osjećala primarni strah. Sekundarni strah jakog intenziteta imala je u trajanju od nekoliko sati (vijest o operaciji, zabrinutost za tijek I ishod operacije). Strah srednje jakog intenziteta imala je oko 5 mjeseci (do zadnjeg pregleda kirurga i naputka o nastavku vježbi). Potom pacijentica razvija osjećaj nesigurnosti, nestabilnosti, straha od pada pri hodu, koji u većoj ili manjoj mjeri egzistira i danas. Poradi tih smetnji ima umanjenje životne aktivnosti od 5%, što skupa s procjenom kirurga-ortopeda da je umanjenje od ukupno 10%. Tuženik je prigovorio takvom nalazu, te je vještak otklonio prigovore na ročištu 13. srpnja 2016. kada je saslušan, te je u cijelosti ostao kod svog nalaza, navodeći i da prigovor da je strah srednjeg intenziteta u trajanju od 5 mjeseci ne stoji zato što je u zagradama svog nalaza i mišljenja naveo" do zadnjeg pregleda kirurga i naputka o nastavku vježbi", ali nažalost da nije naveo datum tog pregleda koji je bio 9. rujna 2014. Kako je ozljeda nastala 9. travnja 2014. to je točno 5 mjeseci od nastanka ozljede. To da je dobrim dijelom ilustrirao i na str. 4 svog vještačenja gdje tužiteljica opisuje svoje osjećaje kada joj je kirurg priopćio da ne treba dolaziti na kontrolne preglede sljedeća 4 mjeseca, ali da mora nastaviti s vježbama to ju je umirilo, ali je istodobno bila zbunjena jer je povremeno osjećala to proklijavanje, nesigurnost i bojaznost da bi mogla pasti. Nakon što je vještak saslušan više nije bilo prigovora na njegovo vještačenje, te je sud njegov nalaz i mišljenje ocijenio objektivnim, te u skladu s pravilima struke i kao takvog ga prihvatio,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka ortopeda dr. med. B. U. proizlazi da je tužiteljica dana 9. travnja 2014. prilikom pada zadobila ozljedu prijeloma ivera lijevog koljena što da je obična teška ozljeda. Liječena je operacijom, te je boravila u bolnici na odjelu kirurgije od 9. travnja do 11. travnja 2014., a od 18. lipnja 2014. tretman fizijatra. Dana 15. srpnja 2014. da je završena fizikalna terapija za koljeno. Tužiteljica je zbog zadobivene ozljede trpjela bolove jakog intenziteta 2 dana (ozljeda i operacija), bolove srednjeg intenziteta narednih 30 dana, a bolove slabog intenziteta još 30 dana. Tuđa pomoć bila joj je potrebna mjesec dana po 3 sata dnevno (pomoć pri pripremanju hrane, osobna higijena, oblačenje, odlaženje liječniku i sl.). Narednih 30 dana trebala je tuđu pomoć 2 sata dnevno i narednih 15 dana po 1 sat dnevno zbog istih potreba i aktivnosti. Vještak je tužiteljicu pregledao 28. travnja 2016. i u nalazu verificirao da osteosintetski-fiksacijski materijal nije izvađen. Zaostaje ekstenzija-ispruženje koljena za 10 stupnjeva. Smanjena životna aktivnost 5-10% zbog umanjenja pokretljivosti koljenskog zgloba u lakom stupnju i femoropatelarnogsindrioma. Smanjenje životne aktivnosti se odnosi na otežano hodanje uz i niz stepenice, klečanje, čučanje, trčanje, duže hodanje, dizanje i nošenje tereta. Naruženost lakog stupnja-kozmetički defekt na prednjoj strani lijevog koljena (slabo naruženje). Navedenom vještačenju prigovorila je tužiteljica navodeći da je ocjena životnih aktivnosti preniska te da vještak nije uzeo u obzir sve posljedice koje tužiteljica trpi uslijed prijeloma patele lijevog koljena, a nigdje se ne navodi ni da tužiteljica stalno trpi bolove u koljenu i leđima zbog čega svakodnevno troši analgetike. Također se ne navodi da je zaostala hipotrofija natkoljenične muskulature lijeve noge kao ni zbog kojeg razloga, te da je lijevo koljeno deformirano i stalno natečeno pa tužiteljica uopće ne može normalno hodati, a ne može kleknuti niti čučnuti. Također smatra da je zaostalo naruženje srednjeg stupnja a da je vještak prilikom ocjene naruženja bio dužan uzeti u obzir sve okolnosti koje su dovele do toga da se izmjenila normalna funkcija tijela kao i izgled tužiteljice. Po prijedlogu tužiteljice pred sudom je saslušan vještak dr. B. U. koji je istakao da je tužiteljica zadobila prijelom lijevog ivera (patela) koja čini obično tešku tjelesnu ozljedu, a operacijsko liječenje je bilo uspješno i došlo je do sanacije prijeloma. Zaostala je umanjena pokretljivost u lakom stupnju i tzv. fermoropateralni sindrom (FP sindrom). Smanjena životna aktivnost u pogledu navedenog FP sindroma da nije mogla u zbirnoj ocjeni biti decidirana već je to prepustio sudu iz razloga što taj sindrom nije samo rezultat ozljede već je i prije nje moglo doći do oštećenja zglobnih artikulacija što u trenutku pregleda nije bilo moguće utvrditi. FP sindrom razvije se gotovo kod svih osoba preko 45 godina ako imaju nepovoljne biomehaničke odnose između ivera i patele, a nije bio decidiran ni iz razloga što mu nije poznata u potpunosti životna aktivnost tužiteljice. Također dinamika svakodnevnih aktivnosti u koje je uključeno klečanje, čučanj, duže hodanje, duže sjedenje sa savijenim koljenima je individualno za svaku osobu ponaosob. Stoga da je smatrao da tužiteljica može obavljati sve zadatke uz pojačane napore te je životna aktivnost smanjena za 5 odnosno do 10 %. Bolove u pojačanim naporima u kasnijoj fazi koje je i naveo u nalazu i mišljenju kao subjektivni osjećaj da je teško procjenjivati pa se takvi kasni bolovi pri određenim pojačanim aktivnostima u vještačenju mogu teško ocjeniti. Navod o deformaciji koljena govorio bi o neadekvatnom kirurškom zahvatu, a da iz medicinske dokumentacije i na pregledu tužiteljice nije našao deformaciju koljena u smislu u kojem navodi tužiteljica, a koji bi bio uzork nefunkcioniranju koljena. Stoga takav navod odbacuje. Prema načelima sudsko medicinskog vještačenja da se radi o naruženju lakog stupnja povremeno vidljivo drugim osobama odnosno kozmetičkom defektu. Naruženost srednjeg stupnja je iznimno teži stupanj naruženja koji može biti konstatno izložen pogledu drugih osoba i ne može se dovesti u vezi sa saniranim postoperacijskim ožiljkom, dakle ožiljak koji je nastao kirurškim rezom. Također da je hipotrofija medijalne glave kvadricepsa uzeta u obzir kod donošenja ocjene postupka smanjenja životne aktivnosti. U odnosu na upite da li je primjetio da se tužiteljica ''gega'' prilikom hodanja istakao je da nije primjetio ali da je takvo kretanje svojstveno stanje kretanja kukova, a ne koljena te da geganje nije karakteristično za navedenu ozljedu i ne može se dovesti u vezu s njom. Zbog navoda da je za pravilnu ocjenu smanjenja životne aktivnosti potrebno prethodno izvršiti uvid u zdravstveni karton isti je zatražen nakon čega je vještak ponovno saslušan pri čemu je naveo da ostaje pri svom nalazu i mišljenju, a u odnosu na konstatacije tužiteljice da je mišljenje dano paušalno i neobrazloženo istakao je da je uzeo u obzir sve relevantne činjenice iz medicinske dokumentacije te nakon pregleda tužiteljice donio ocjenu smanjenja životne aktivnosti od 5-10 % na osnovu iskustva i prema načelima sudsko medicinskog vještačenja gdje se decidirano navodi za femoropatelarni smanjena životna aktivnost 5-10% što znači da se ostavlja mogućnost sudu da na osnovu drugih činjenica koje su relevante za događaj koji je doveo do ozljede tužiteljice može donijeti ocjenu u tom rasponu. To stoga što je navedena ozljeda sanirana i na pregledu tužiteljice kretnje u koljenskom zglobu bile su ogranične u lakom stupnju što ponovno prema ocjeni iz tablice sudskih vještaka ide do maksimalno 7% smanjene životne aktivnosti. Također oštećenje hrskavice ivera i prolazih izljevi u koljenom zglobu kao rezultat ozljede ocjenjeni su do maksimalno 5% te je iz relevantne literature sudsko medicinskog vještačenja (Š. Z. - Načela sudsko medicinskog vještačenja, str. 266) objedinio sve mogućnosti koje doprinose objektivnoj ocjeni smanjenja životne aktivnosti s time da konkretan postotak nije moguće jednoznačno donijeti jer bi upravo to bilo paušalno iz razloga što ovaj zglob između ivera i bedrene kosti je izrazito opterećen što dovodi do oštećenja tijekom života bez obzira na ozljedu, ali kad dođe do ozljede utječe na ishod liječenja i to dvostruko. S jedne strane ukoliko do navedene ozljede tužiteljica nije imala problema s lijevim koljenom kako to ona navodi, a nakon ozljede dolazi do smanjenja životne aktivnosti može se zaključiti da je ocjena smanjenja životne aktivnosti od 5% objektivna i realna. S druge strane ukoliko je imala problema sa koljenom a nakon ozljede se te tegobe intenzivirale može se smatrati da je po logici stvari smanjena životna aktivnost u većem postotku. Ukoliko bi to bilo tako onda bi se taj postotak kretao od 5-10% kako je i naveo što ostavlja mogućnost sudu da donese svoju ocjenu uvažavajući sve okolnosti što on kao vještak nije mogao i nije smio. U svezi zdravstvenog kartona tužiteljice da je tužiteljica 16. srpnja 2002. u zdravstvenom kartonu u evideniciji imala pod dijagnozom gonalgija bolove u oba koljena bez ikakve daljnje medicinske dokumentacije i obrazloženja što njemu kao vještaku ne da je za pravo da uzme kao relevantan dokaz o tegobama s koljenima prije ozljede pa je i u tom smislu ocjena sža u sve navedeno realna i pravična. Također da bi kad se uzme u obzir procjena oba vještaka ukupna ocjena smanjenja životne aktivnosti realno iznosila 10%. Tužiteljica je i nakon saslušanja vještaka dr. U. ostala kod iznesenih prigovora na njegov nalaz i mišljenje, međutim nije predložila novo vještačenje, dok je sud mišljenja da je vještak u svom iskazivanju pred sudom u cijelosti otklonio prigovore tužiteljice, te je njegov nalaz sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga stručnim i objektivnim,

- da je odredbom čl. 1045. st. 3. ZOO-a propisano je da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju. Prema čl. 1063. ZOO-a šteta nastala u svezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Prema čl. 1064. ZOO-a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Prema odredbi čl. 1067. st. 1. ZOO-a vlasnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, dok je st. 2. propisano da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti. Prema čl. 1095. st. 1. ZOO-a tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Prema čl. 1100. st. 1. ZOO- a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Prema čl. 12. Zakona o trgovini („Narodne novine“ broj 87/08, 96/08, 116/08, 76/09, 114/11, 68/13 i 30/14) za obavljanje trgovine moraju biti ispunjeni minimalni tehnički uvjeti kojima moraju udovoljavati prodajni objekti, oprema i sredstva pomoću kojih se obavlja trgovina te drugi uvjeti propisani posebnim propisom s obzirom na oblik i način obavljanja trgovine, da čl. 7. st. 1. točka 13. Pravilnika propisuje da minimalni tehnički uvjeti koje moraju ispuniti prodajni objekti su, između ostalih i da raspored opreme mora osigurati sigurno kretanje kupaca i zaposlenih u prodajnom objektu i nesmetano postupanje s robom,

- da je sud stava da je tužiteljica dokazala da se štetni događaj zbio na način opisan u tužbi, te je utvrđeno da je utužene prigode prilikom kupovine u trgovini tuženika, prolazeći uskim prostorom namjenom kupcima između artikala posloženih po podu, a kako bi došla do mlijeka, zapela za metalnu košaru na kojoj je bila vreća sa grahom, te zadobila ozljedu koljena zbog koje je operirana. Navedeno proizlazi iz cjelokupno provedenog postupka, te je ocjenjujući svaki dokaz zasebno i dovodeći ih u svezu sud utvrdio da se opisani događaj u kojem je tužiteljica zadobila povrede dogodio upravo kako je navedeno što u cijelosti potvrđuje svjedokinja B. M. koja je bila prisutna padu tužiteljice. Roba koja se nalazi po podu trgovine (konkretno metalna košara i vreće graha) gdje se kreću kupci predstavlja opasnu stvar. Naime, stvar može predstavljati povećanu opasnost od prouzrokovanja štete ne samo obzirom na karakteristike (sklizak pod koji navode djelatnice tuženika) već i s obzirom na njezin položaj u prostoru (košara sa vrećama graha). Naime, metalna košara sa vrećama graha zbog svojih dimenzija te zbog svojeg položaja u prostoru (smješteno na podu u malom prodajnom prostoru koji je namijenjen kretanju kupaca uz ostale artikle koji su ostavljeni na podu), predstavlja opasnu stvar jer zbog navedenih svojstava predstavlja povećanu opasnost za okolinu. U postupku i nije bilo sporno, da su se na podu nalazili razni artikli koji su se tamo odlagali zbog nedostatka prostora iako im tamo nije mjesto, a u onom dijelu kojim se kreću kupci. Obzirom na navedena utvrđenja tuženik za naknadu štete odgovara po objektivnom kriteriju za štetu koja je nastala tužiteljici padom u trgovini. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije koji ističe tuženik, za navesti je da sud isti smatra neosnovan obzirom je čl. 7. st. 1. točka 13. Pravilnika jasno propisana obveza tuženika da rasporedom robe mora biti osigurano sigurno kretanje kupaca, dok čl. 1064. ZOO-a propisuje odgovornost vlasnika opasne stvari, a utvrđeno je da se štetni događaj zbio na način da je tužiteljica zapela za metalnu košaru na kojoj je bila vreća s grahom na podu trgovine tuženika, dok tuženik nije ničim dokazao eventualne navode da metalna košara sa grahom ne bi bila njegova. Sud također smatra da na strani tužiteljice ne postoji nikakav doprinos nastanku štetnog događaja obzirom se ista kretala trgovinom prostorom koji je namijenjen za kupce, a koji prostor je tuženik bio dužan održavati prohodnim na način da ne slaže robu po podu kao i da pod održava suhim i sigurnim. Nije na tužiteljici da detektira prepreke po trgovini, upozorava djelatnice tuženika na iste i procjenjuje rizike prolaska prostorom koji je namjenjen kupcima i koji je upravo tuženik dužan održavati sigurnim i prohodnim,

- da je odlučujući o visini pravične novčane naknade za pretrpljene fizičke bolove sud je uzeo obzir najprije jačinu i trajanje bolova za koje se naknada traži, kako su opisani u nalazu i mišljenju vještaka. Sud je imao u vidu i druge okolnosti konkretnog slučaja i to težinu povrede kao i dob tužiteljice. S obzirom na čl. 1100. st. 1. ZOO-a sud drži da pravičnu naknadu predstavlja iznos od 9.440,00 kuna pa je taj iznos i priznat ovom odlukom,

 

- da kod tužiteljice nije bilo primarnog straha, a sekundarni strah jakog intenziteta trajao je nekoliko sati, a srednjeg oko 5 mjeseci. S obzirom na sve navedeno sud drži da  iznos od 10.000,00 kuna predstavlja pravičnu naknadu za taj oblik štete pa je toliko i odredio za pretrpljeni strah. U odnosu na naruženje koje je utvrđeno lakog stupnja i na takvom mjestu da je vidljivo samo ponekad sud drži da je primjeren iznos 2.500,00 kuna. U odnosu na duševne boli zbogsmanjenja životne aktivnosti, a s obzirom na postotak koji je vještak dr. G. ocijenio u visini od 5%, dok je vještak dr. Uhoda postotak ocijenio u rasponu od 5-10% ostavljajući sudu da donese konačnu ocjenu, a koju sud određuje u visini od 5% smatrajući je objektivnom i realnom i orijentacijske kriterije VSRH, sud drži da je primjeren iznos od 7.500,00 kuna,

- da je u odnosu na naknadu imovinske štete za tuđu njegu i pomoć, sud je prihvatio vrijeme od ukupno 30 dana po tri sata dnevno, 30 dana po dva sata dnevno i 15 dana po jedan sat dnevno za taj vid štete, kako i proizlazi iz provedenih vještačenja. Visinu tog oblika štete sud je utvrdio prema tablicama Državnog zavoda za statistiku (dostupne i na mrežnoj stranici ww.dzs.hr) pa je sat vremena takvog rada izračunao u visini od 19,00 kn, a s obzirom na prosječnu neto mjesečnu plaću za NKV radnika za razdoblje u kojem je tužiteljici tuđa njega i pomoć bila potrebna, a i s obzirom na čl. 223. ZPP-a. Kako je tužiteljici tuđa njega i pomoć, prema mišljenju vještaka, bila potrebna u prvih 30 dana po tri sata dnevno, zatim 30 dana po dva sata dnevno i na kraju 15 dana po jedan sat dnevno dolazi se do visine od 3.135,00 kn (19,00 kn x 165 sati), pa je toliki iznos po tom vidu i priznat. U odnosu na izgubljenu zaradu, sud smatra da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete s tog osnova jer zbog privremene nesposobnosti za rad prouzročene ozljedom nije bila u mogućnosti ostvariti onu imovinsku korist koju bi izvjesno ostvarila da nije nastupila privremena nesposobnost za rad. Naime, svaka zarada koju je tužiteljica mogla ostvariti, a zbog štetnog događaja nije ju ostvarila, predmet je gubitka u njezinoj imovini i pravna osnova za naknadu štete. S tim u svezi iako tužiteljica u vrijeme nastanka štetnog događaja nije bila formalno zaposlena iz spisa proizlazi da je bilo realno za očekivati da bi ostvarila zaradu kao pomoćna kuharica u restoranu "T." u K. u razdoblju od 15. travnja 2014. do 30. rujna 2014. Iako je priloženi Ugovor o radu za navedeno razdoblje i u kojem je navedena osnovna bruto plaća od 5.000,00 kuna, potpisan tek 15. travnja 2014., dakle šest dana nakon ozljede, iz iskaza svjedokinje N. K. proizlazi da je upravo 15. travnja 2014. trebao biti dan početka rada tužiteljice na tom radnom mjestu. Kako je sud poklonio vjeru navedenoj svjedokinji koja je tužiteljicu i preporučila za taj posao, to smatra utvrđenim da je tužiteljica prije štetnog događaja vodila pregovore oko zaposlenja u restoranu "T." u K. i da je trebala započeti s radom 15. travnja 2014., pa je izvjesno da bi ostvarila zaradu iz takvog radnog odnosa da nije bilo štetnog događaja. Međutim kako nalaz vještaka dr. U. proizlazi da je tužiteljica završila fizikalnu terapiju za koljeno 15. srpnja 2014., te spisu ne prileži dokaz da je i nakon tog razdoblja bila spriječena raditi povodom štetnog događaja, to sud smatra da je nakon tog datuma bila zdravstveno sposobna obavljati posao kuharice, pa cijeni osnovanim zahtjev za naknadu štete s ove osnove samo do tog datuma, dakle od 15. travnja 2014. do 15. srpnja 2014. U odnosu na visinu iste za navedeno razdoblje, iako je tužiteljica utužila u bruto iznosu sa zateznim kamatama na neto mjesečne iznose, sud smatra da istoj ne pripada bruto već neto iznos obzirom da se ne radi o potraživanju iz radnog odnosa, te štetu po ovom osnovu predstavlja dobitak koji je tužiteljica realno mogla očekivati, dok se u izgubljenu zaradu ne uračunava dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa. Stoga, kako je tužiteljica priložila obračun neto plaće RRIF kalkulatora prema kojem na bruto mjesečnu plaću od 5.000,00 kuna (iznos iz priloženog ugovora o radu) neto plaća iznosi 3.762,40 kuna, a na bruto plaću od 2.500,00 (pola mjeseca travnja i srpnja) neto plaća iznosi 2.000,00 kuna, to je po osnovu izgubljene zarade sud dosudio iznos od 11.524,80 kuna zajedno sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je uzrok ozljeđivanja tužiteljice kao kupca kritične prigode bilo to što je bez svoje krivnje zapela nogom za metalnu košaru na uskom i od kiše mokrom te kliskom podu na kojem je bila vreća s grahom okliznula i pala u prolazu prodavaonice tuženika hodajući zbog skučenog prostora bočno do proizvoda (mlijeka) kojeg je htjela kupiti, jer ostaje nedvojbena činjenica da se i u tom dijelu prolaza na podu nalazila "nabacana" roba kojoj tamo nije bilo mjesta, da je u maloj prodavaonici vladao nered i gužva, kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, svjedokinje B. M., priloženih fotografija, ali i iz iskaza djelatnica tuženika G. B. koja navodi da je na tom dijelu prodavaonice gdje je pala tužiteljica bilo dosta artikala koje su tamo stavljali jer nije bilo mjesta, da je dućan bio pun artikala koji su bili "presloženi", te M. B. koja navodi da je prolaz bio uzak, da je toga dana padala kiša i pod je bio sklizak, da se u blizini Ledo škrinje gdje je tužiteljica pala nalazila vreća s grahom na gajbi od piva koje su bile okrenute naopačke, što je bjelodano suprotno odredbi čl. 7. st. 1. točka 13. Pravilnika koja odredba propisuje da raspored opreme mora osigurati sigurno kretanje kupaca i zaposlenih u prodajnom objektu i nesmetano postupanje s robom.

Dakle, hodna linija kupca mora biti u skladu s propisima, bez zapreka i time osiguran prolaz kupcima od mogućeg zapinjanja i padova pa takvi propusti imaju za posljedicu odštetnu odgovornost tuženika, dapače, po motrištu ovog suda takav nered u kombinaciji s mokrim i skliskim podom predstavlja opasnu stvar pa tuženik odgovara po principu objektivne (uzročne) odgovornosti sukladno odredbama čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a.

Stoga je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je tuženik odgovoran za štetu i da nije dokazao pretpostavke koje bi ga oslobađale, pa ni djelomično, u smislu čl. 1067. ZOO-a, jer je tužiteljica prolazila onim dijelom prostora koji je također bio namijenjen za prolaz kupcima pa tužiteljica nije postupala nedovoljno promišljeno i nepažljivo kako se to sugerira u žalbi ukazujući da je tužiteljica prolazila onim dijelom prodavaonice koji se manje koristi što tuženika ne oslobađa od odgovornosti za nastalu štetu, jer se tužiteljica kretala očito primjereno bočno u uskom hodnom linijom prodavaonice u namjeri kupnje mlijeka, s time da nije bilo opravdano da tužiteljica zahtijeva od trgovkinja da joj oslobode prolaz niti je dokazano da je bočno kretanje zbog skučenosti u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi s padom, jer se kupci u trgovinama, odnosno samoposlugama ne kreću samo frontalno i pravocrtno nego i bočno, pa i okreću, što je sasvim uobičajeno i predvidivo.

I glede reparacije štete činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća, u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a, s time da žaliteljima valja, u bitnom, odgovoriti da se neutemeljeno tvrdi da su dosuđeni iznosi pravične naknade zbog povrede prava osobnosti prenisko ili previsoko dosuđeni, jer je sud prvog stupnja odlučujući o visini pravične novčane naknade, shodno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO-a, raspravljao, utvrđivao i dao iscrpne razloge o svim kriterijima (mjerilima), odnosno kvalifikatornim okolnostima koje utječu na visinu pravične novčane naknade te u sudskoj praksi prihvaćenim uobičajenim orijentacijskim kriterijima.

Tako je u svezi trajanja i intenziteta fizičkih boli sud vodio računa da su boli jakog intenziteta trajali 2 dana, srednjeg 30 dana i slabog još 30 dana pa je primjerena naknada u iznosu od 9.440,00 kuna, kod straha je imao u vidu da nije bio primaran nego sekundaran srednjeg intenziteta u trajanju 5 mjeseci koji se razvio u osjećaj nesigurnosti, nestabilnosti i straha od pada pri hodupa je adekvatna satisfakcija u iznosu od 10.000,00 kuna, isto tako, kod kriterija duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti životna dob tužiteljice od 56 godina i utvrđeni lakši stupanj invaliditeta od 5 do maksimalno 10% ne opravdavaju povećanje, ali ni smanjenje iznosa satisfakcije u dosuđenom iznosu od 7.500,00 kuna, pored činjenice da će tužiteljica ubuduće biti reducirana u svakodnevnim životnim aktivnosti zbog smanjene kretnje u koljenskom zglobu, a što se tiče naruženosti ista je u blagom stupnju, doduše ožiljak ja na koljenu vidljiv, ali će u pravilu biti prikriven odjećom što ne znači da tužiteljica nema pravo na pravičnu novčanu naknadu i u takvoj situaciji, jer će biti vidljiv u drugim situacijama, primjerice tijekom ljeta kad se nosi otvorenija odjeća, na kupalištu ili i u drugo vrijeme pred ukućanima pa tužiteljica kao oštećenica i u takvim situacijama osjeća neugodu, duše ponekad, ali ipak time trpi duševne bolipa je sud pravilno odmjerio naknadu u iznosu od 2.500,00 kuna.

Materijalna, odnosno sada imovinska šteta na ime gubitka zarade pravilno je tužiteljici priznata, jer bi, suprotno žalbi tuženika, očito bila radila u ugostiteljskom objektu "T." da nije doživjela predmetnu povredu pa otuda ugovor o radu i iskaz svjedokinje N. K., s time da je osnovano dosuđena u visini izgubljene zarade u neto iznosu, a ne bruto, kako se to traži i u žalbi tužiteljice, jer je osoba koja je odgovorna za štetu (štetnik) dužna uspostaviti stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a), a štetnik je dužan u slučaju oštećenja zdravlja naknaditi oštećeniku uz ostalo i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad (čl. 11095. st. 1. ZOO-a).

Polazeći od utvrđenja da tužiteljica zbog povrede nije bila u radnom odnosu pa zbog nesposobnosti za rad uzrokovana ovom povredom nije bila ni na bolovanju zbog čega nije izgubila zaradu u bruto iznosu pa je, u smislu navedene odredbe ZOO-a, dosudom potencijalne izgubljene neto zarade uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije nego je šteta nastala tako da nema osnova da se tuženik obveže isplatiti tužiteljici doprinose te poreze na plaću i iz plaće, kako se to tvrdi i u žalbi tužiteljice, dakle, odmjeravanjem naknade štete u visini neto plaće uspostavljeno stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, što je po ocjeni ovog suda stvarni gubitak zarade (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 907/13 i Rev 902/13).

Konačno, šteta je zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom također pravilno dosuđena tužiteljici imajući u vidu koliko je sati ta pomoć bila potrebna tužiteljici i koliko će joj ubuduće biti potrebna i neto zaradu osobe koja bi takvu pomoć pružala, što se ničim i ne dovodi u pitanje žalbenim prigovorima.

Slijedom navedenog obrazloženja valjalo je odbiti žalbe stranaka i potvrditi prvostupanjsku presudu, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, s time da je odluka o trošku žalbenog postupka, u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a, za tuženika izostala jer nije popisao trošak sastav žalbe, dok se za tužiteljicu glede sastava žalbe temelji pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, a za sastav odgovora na žalbu pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ovog drugostupanjskog postupka.

Tužiteljica neosnovano pobija i točku II. prvostupanjskog rješenja (odluku o trošku) jer je prvostupanjski sud pravilno, u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a, izvršio obračun te je pravilno zaključio kako je dužan prilikom odlučivanja o troškovima postupka odrediti ne samo kvantitativan već i kvalitativan uspjeh stranaka u sporu, jer u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva tužiteljica uopće nije imala troškove s obzirom da je bila oslobođena od plaćanja troškova, dok je u odnosu na visinu tuženik imao veći uspjeh pa ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zbog djelomično uspjeha izvršio prijeboj priznatih troškova i obvezao tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak u razmjernom dijelu u visini od 1.398,01 kuna, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Zadru poslovni broj 6 Su-692/10 od 24. rujna 2010. kao i sa sudskom praksom (primjerice odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1083/99), ali i konvencijskim pravom shodno presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu K. protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 28963/10) jer ta presuda predstavlja dio našeg pravnog poretka i domaći su je sudovi obvezni primjenjivati koja djeluje snagom svoje uvjerljivosti, ali ta odluka ne štiti tužitelja koji je neopravdano postavio previsok tužbeni zahtjev kao novčani ekvivalent pretrpljene povrede prava osobnosti što pak ne smije ići na štetu (ovog) tuženika.

Slijedom toga valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je odlučeno o trošku.

 

U Zadru, 25. svibnja 2018.