Broj: Gž-1170/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Srđanu Kuzmaniću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. Z. iz O., OIB…, koga zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u M., protiv tuženika T. P. iz O., OIB:…, koga zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u M., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi podnesenoj protiv  presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću broj P-1537/15 od 12. studenog 2015., 30. svibnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Žalba se uvažuje, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću broj P-1537/15 od 12. studenog 2015. preinačuje, tako da glasi:

 

              I. Nalaže se tuženiku T. P. iz O., s prebivalištem na adresi …,  OIB:…, da tužitelju J. Z. iz O., s prebivalištem na adresi …, OIB:…, u roku od 15 dana isplati novčani iznos od  21.400,00 kuna uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 31. prosinca  2014. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope  Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem  polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do naplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.128,00 kuna zateznom kamatom od dana 12. studenog 2015. do naplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              2. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.690,50 kuna sa zateznom kamatom od dana 30. svibnja 2018. do naplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je doslovno:

 

"Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi:

 

I. 'Nalaže se tuženiku  T. P. iz O., s prebivalištem na adresi  …, OIB:…, da tužitelju J. Z. iz O., s prebivalištem na adresi …, OIB: …isplati novčani iznos od 21.400,00 kuna uvećano za  zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 31. prosinca 2014.godine pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope  Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem  polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, u roku od 15 dana od dana presuđenja.'

 

II. Dužan je tužitelj nadoknaditi tuženiku  parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kuna u roku od  15 dana  sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje  za svako polugodište uvećanjem prosječne  kamatne stope  na stanja kredita  odobrenih  na razdoblje dulje  od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje  koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od presuđenja do isplate."

 

              Protiv navedene presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

             

              Žalba je osnovana.

 

              Predmet spora je naplata novčane tražbine u iznosu od 21.400,00 kuna uvećane za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 31. prosinca 2014. pa do naplate, temeljem tuženikove Izjave ovjerene kod javnog bilježnika V. P. u M. od 22. kolovoza 2014. pod brojem Ov-3662/14 (nadalje: Izjava), u kojoj se utvrđuje da je tuženik dužan tužitelju navedeni iznos, te da će mu ga vratiti do 31. prosinca 2014. Prema tužbenim navodima predmetni dug je nastao uslijed financijskih poteškoća iz poslovnog odnosa parničnih stranaka, tužiteljevog brata J. Z. i I. K., koji su sredinom 2014. u Opuzenu otvorili caffe bar B. & P..

 

              Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio:

 

              - da su parnične stranke zajedno s tužiteljevim bratom J. Z. i I. K. bili u ugovornom odnosu koji po svojoj pravnoj prirodi ima obilježja ugovora o ortakluku, budući su zajedničkim ulaganjem rada i sredstava sudjelovali u uređenju i opremanju ugostiteljskog objekta - caffe bara B. & P., kojeg su nakon uređenja otvorili u ljeto 2014. godine, da bi ga zbog lošeg poslovanja zatvorili mjesec dana nakon otvaranja 

 

              - da je nakon  zatvaranja navedenog caffe bara između ortaka došlo do nesuglasica, pa je tako tužitelj samovoljno iz prostora caffe bara odnio inventar kojeg je smatrao svojim, a  naknadno su četvorica ortaka pokušala postići dogovor glede konačnog obračuna između njih i to na sastanku u kući G. V.

 

              Prvostupanjski sud je tužiteljev iskaz ocijenio neuvjerljivim zaključivši da je tužiteljeva tvrdnja iz iskaza da utuženi iznos naveden u Izjavi nije u vezi s gubitkom od 30.000,00 kuna s koliko je  poslovao  kafić u trenutku zatvaranja, već da se odnosi na dug u vezi gotovine koju je on predao tuženiku, u suprotnosti s tužbenim navodima u kojima se tvrdi da se dug iz Izjave odnosi  na  dugovanje nastalo u vezi s poslovanjem  caffe bara  B. & P.. Osim toga, prvostupanjski sud je tužiteljev iskaz utvrdio nepreciznim, jer da iz njega nije bilo moguće utvrditi što je on točno i koliko unio u zajednički posao, na koje okolnosti tužitelj nije priložio relevantne dokaze (poslovne  knjige, račune i slično), a da bez bez stručne pomoći financijskog vještaka stranke nisu mogle pravilno napraviti konačni obračun iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je tko uložio u zajednički posao, kolika je bila dobit, je li kafić poslovao s gubitkom, te koliki je udio svakog od njih u dobitku i gubitku i to ne samo parničnih stranaka nego i ostalih dvojice sudionika.

 

              Prvostupanjski sud je stoga odbio tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221. a. ZPP-a, budući po mišljenju tog suda tužitelj nije dokazao činjenice  koje su osnova njegove tužbe.

 

              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2, 4, 8, 9, 11, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Na druge bitne povrede žalitelj ne ukazuje, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Međutim, razlozi odbijanja tužbenog zahtjeva istaknuti od prvostupanjskog suda su pogrešni, na što i žalba osnovano upire.

 

              Pogrešna je ocjena prvostupanjskog suda da je tužiteljev iskaz kotradiktoran s tužbenim navodima, budući se nigdje u tužbi ne spominje da se utuženi iznos odnosi na nastali gubitak u poslovanju caffe bara B. & P. u iznosu od 30.000,00 kuna, pa tužiteljeva tvrdnja iz iskaza da se utuženi iznos odnosi na dug u vezi gotovine koju je on predao tuženiku (pa je kao takav u širem smislu povezan s otvaranjem i poslovanjem caffe bara B. & P.) nije u suprotnosti s tužbenim navodima.

 

              Nesporna je činjenica da je tuženik dobrovoljno potpisao predmetnu Izjavu kojom priznaje postojanje duga prema tužitelju u iznosu od 21.400,00 kuna, koja izjava je ovjerena kod javnog bilježnika. Tuženik ni ne tvrdi da je bi to učinio pod utjecanjem prijetnje, u zabludi, uslijed nesporazuma ili prijevare, dakle, da bi prilikom sastavljanja i potpisivanja Izjave kod njega postojala bilo koja mana volje.

 

              Nije sporno ni da je tuženik prilikom potpisivanja predmetne izjave bio upoznat s njezinim sadržajem.

 

                U takvoj situaciji pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao postojanje svoje tražbine, jer ona proizlazi iz ovjerene Izjave dostavljene uz tužbu.

 

              Kako osnova i visina tražbine proizlazi iz Izjave, a tuženik nije dokazao da je obveza vraćanja duga iz Izjave prestala, valjalo je uvažiti tužiteljevu žalbu i odlučiti kao u izreci pod 1. temeljem odredbe članka 373. točke 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 65. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da je na temelju obveze vjerovnik dužan zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a da ju je dužnik dužan u cijelosti ispuniti.

 

              Sukladno odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

 

              Dospijeće predmetne tražbine određeno je samom Izjavom, pa je stoga prihvaćen i zahtjev za naplatu zateznih kamata na iznos od 21.400,00 kn i to od dana  31. prosinca 2014. pa do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 121/11) u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena.

 

              Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu ZID ZOO („Narodne novine“, broj 78/15), te je člankom 3. mijenjan članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 121/11), pa je za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do naplate zatezne kamate trebalo suditi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              Odluka o trošku u točki 1. pod II izreke i točki 2. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a vezano za odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a.

 

              U odnosu na troškove prvostupanjskog postupka o kojima je odlučeno u točki 1. pod II izreke ove presude tužitelju su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/2012, 103/14 i 118/14 – u daljnjem tekstu: OT), koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 7. točka 1. OT), zastupanje na 3 ročišta u iznosima od po 1.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1. OT), sve uvećano za PDV (25%) u iznosu od 1.000,00 kn, kao i trošak sudske pristojbe od 1.128,00 kuna za tužbu i presudu, sveukupno iznos od 6.128,00 kn. Zatezne kamate na troškove prvostupanjskog postupka određene su od dana donošenja prvostupanjske presude, sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

 

              Tužitelju su u točki 2. izreke ove presude priznati i troškovi sastava žalbe po odvjetniku u iznosu od 1.250,00 kuna (Tbr. 10. točka 1. OT) uvećani za PDV (25%) u iznosu od 312,50 kuna, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.128,00 kuna, sveukupno iznos od 2.690,50 kuna. Zatezne kamate na ove troškove postupka određene su od 30. svibnja 2018, kao dana donošenja ove presude, sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

 

Dubrovnik, 30. svibnja 2018.