Broj: Gž-402/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu pojedincu Mihi Mratoviću, u pravnoj stvari tužitelja D. Ž. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i partneri d.o.o. Z., protiv tuženika C. O. d.d. Z. iz Z., OIB:…, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 30. studenog 2017. pod poslovnim brojem Pn-3089/14, 5. lipnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se uvažuje tužiteljeva žalba, te se djelomično preinačuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, te odbijen zahtjev za nadoknadom parničnog troška (točka II. i III. izreke prvostupanjske presude) tako da se sudi:

 

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju daljnji iznos od 3.455,45 kuna sa zateznim kamatama od 16. rujna 2013. do isplate, a koja kamata se do 31. srpnja 2015. određuje po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatraženo do iznosa od 6.910,91 kunu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Nalaže se tuženiku nadoknaditi daljnji parnični trošak tužitelju u iznosu od 2.398,43 kune sa zateznim kamatama od 30. studenog 2017. do isplate, a koja kamata se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatraženo tužbeni zahtjev za nadoknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev (pod točkom I. izreke prvostupanjske presude), te je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 6.910,91 kunu s kamatom od 16. rujna 2013., te nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 6.929,72 kune s kamatom od 30. studenog 2017. pa sve do isplate.

 

U preostalom dijelu kojim je zatražena isplata iznosa od 6.910,91 kunu (točka II. izreke prvostupanjske presude) je odbijen tužbeni zahtjev, kao što je odbijen zahtjev za daljnjom nadoknadom troškova postupka (točka III. izreke prvostupanjske presude), te je ujedno odbijen tuženikov zahtjev za nadoknadom parničnog troška.

 

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužitelj osporavajući presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.910,91 kunu, kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za daljnjom nadoknadom parničnog troška (točka II. i III. izreke prvostupanjske presude), zbog bitnih povreda parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, a koji žalbeni razlozi su propisani odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 25/13, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u ukupnom iznosu od 13.821,82 kune.

 

S obzirom da se tuženik nije žalio na prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, to je u ovoj fazi postupka sporno je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju pored iznosa od 6.910,91 kunu daljnji iznos od 6.910,91 kunu, i to s kamatom od 16. rujna 2013. do isplate.

 

Naime, prema utvrđenju prvostupanjskog suda između stranaka je praktično isključivo bila sporna osnova zahtjeva, odnosno je li tužitelj doprinio nastanku prometne nezgode.

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- kako se prometna nezgoda zaista dogodila 6. rujna 2013. na raskrižuju … i … u Z.,

 

- kako je u prometnoj nezgodi oštećen tužiteljev osobni automobil marke Subaru Legacy,

 

- kako se prilikom prometne nezgode tužitelj kretao srednjom kolničkom trakom … te namjeravao vozilom skrenuti u Ulicu …,

 

- kako je tužitelj neposredno prije tramvajske pruge zaustavio svoje vozilo kako bi propustio pješaka i biciklista,

 

- kako je tužiteljevo vozilo zaista bilo zaustavljeno na raskrižju, ali u gabaritima putanje tramvaja,

 

- kako je do prometne nezgode došlo na način da vozačica tramvaja zato što je uočivši vozilo tužitelja olako smatrajući da neće doći do kontakta tramvaja sa zaustavljenim tužiteljevim vozilom nastavila upravljati tramvajem nesmanjenom brzinom što je posljedično dovelo do okrznuća i oštećenja tužiteljevog vozila, te da je za nezgodu djelomično odgovoran tužitelj jer proizlazi da je zaustavljeno tužiteljevo vozilo bilo u gabaritima putanje tramvaja.

 

Pri tome je prvostupanjski sud zaključio kako okolnost da je tužitelj pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Zagrebu oslobođen optužbe da bi opisanim postupanjem počinio prekršaj iz članka 57. stavak 3. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (dalje: ZSPC – "Narodne novine", broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17) nije ni od kakvog utjecaja na ocjenu tužiteljeve odgovornosti koje u parničnom postupku ima donijeti sud jer da sud nije vezan pravomoćnom presudom prekršajnog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

 

Kako između stranaka nije bila sporna visina zahtjeva, jer nije niti bilo sporno da je tužitelj popravio automobil za cijenu od 13.821,82 kune, kao što je i račun platio 16. rujna 2013., to je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 1072. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO, "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), a sukladno odredbi članka 12. stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" , broj 151/05, 36/09, 75/09 i 76/13) obvezao tuženika da naknadi tužitelju štetu u ½ polovini nespornog iznosa štete, tj. u iznosu od 6.910,91 kunu.

 

Suprotno od tužiteljevih žalbenih navoda prvostupanjski sud nije počinio povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nema govora da bi utvrđenje prvostupanjskog suda bilo proturječno provedenim dokazima, a inače prvostupanjski sud nije počinio niti jednu povredu postupaka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, te uopćeno je zapaziti kako je postupanje prvostupanjskog suda u ovom predmetu primjer kako sud na pravilan način upravlja postupkom.

 

Glede tumačenja odredbe članka 12. stavak 3. ZPP-a, a po kojoj odredbi je u parničnom postupku sud glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, te zaključka prvostupanjskog suda kako se odredba članka 12. stavak 3. ZPP-a ne primjenjuje na odluke prekršajnog suda valja istaći kako odluka prekršajnog suda zaista nema samo po sebi značenje odluke kaznenog suda (pa tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-2166/10), no ovu praksu i tumačenje odredbe članka 12. stavak 3. ZPP-a valja uzeti s rezervom, odnosno treba cijeniti sve okolnosti pojedinog slučaja.

 

Naime, osnovna obilježja kaznenog djela i prekršaja jesu radnje, protupravnost, krivnja i kažnjivost, te se kazneno djelo i prekršaj sastoji od objektivnih i subjektivnih elemenata djela. U objektivne elemente spadaju radnja i objektivno postojanje protupravnosti, ili kako to teorija naziva formalnom protupravnosti, dok su subjektivni elementi krivnja, kao svijest o protupravnosti (umišljaj ili nehaj).

 

Ovi objektivni elementi ponekad sadrže i posljedicu kao konkretni sastavni elementi zakonskog opisa kaznenog djela, dok neka kaznena djela posljedicu nemaju u sadržaju zakonskog opisa, već je dovoljna sama radnja koja je može prouzročiti. Kod kaznenih djela koja nemaju posljedicu u sadržaju zakonskog opisa nastup posljedice kod takvih kaznenih djela može dovesti do odmjeravanja strože sankcije, odnosno predstavlja otegotnu okolnost.

 

Praktično glavna razlika između opisa kaznenog djela i opisa prekršaja jest u posljedici kao konstitutivnom objektivnom elementu u zakonskom opisu, a problem je što se u činjeničnom opisu prekršaja dodaje posljedica koja je nesporno nastupila, koja međutim nije konstitutivni element prekršaja.

 

Međutim, u ovom konkretnom slučaju prema pravomoćnoj presudi Prekršajnog suda u Zagrebu, kako to utvrđuje prvostupanjski sud tužitelj je oslobođen od optužbe da bi dolaskom do raskrižja s Ulicom … skretao u desno u smjeru zapada, a da prethodno nije propustio vozilo koje se kreće po tračnicama, kojom prilikom je prednjim desnim dijelom vozila naletio na prednji lijevi bočni dio tramvaja.

 

Stoga, uopće nije bilo potrebe da se prvostupanjski sud izjašnjava o vezanosti s odlukom prekršajnog suda u Zagrebu, no ovaj sud suprotno od zaključka prvostupanjskog suda smatra da je zaista u smislu odredbe članka 12. ZPP-a i razriješeno prethodno pitanje, a to je da tužitelj nije sa svojim prednjim desnim dijelom vozila naletio na prednji lijevi bočni dio tramvaja uslijed nepropuštanja vozila koje se kreće po tračnicama, a sve cijeneći i praksu Europskog suda za ljudska prava (Maresti protiv Republike Hrvatske).

 

Međutim, kako je to i prvostupanjski sud utvrdio tužitelj je bio zaustavljen u gabaritima putanje tramvaja, a ovo sve jer tužitelj ispušta iz vida kako sukladno odredbi članka 82. stavak 3. ZSPC-a vozač ne smije zaustaviti ili parkirati vozilo na željezničkim ili tramvajskim prugama i u blizini tih pruga ako se time sprječava promet vozila koja se kreću po tračnicama.

 

Iz prvostupanjskog postupka ne proizlazi da je tužitelj s uspjehom dokazao kako se morao upravo zaustaviti na mjestu na kojem je bio zaustavljen da bi propustio pješake i biciklista, a što znači da je zaista tužitelj postupio suprotno odredbi članka 82. stavak 3. ZSPC-a, jer se ovim prekršajem uopće nije niti bavio prekršajni sud koji je samo oslobodio tužitelja da bi počinio prekršaj iz odredbe članka 57. stavak 3. ZSPC-a.

 

Međutim, kod situacije da je tužitelj zaustavljen, i to upravo zbog propuštanja pješaka i biciklista, a svi vozači u prometu su dužni posebno obratiti pažnju na pješake, to je po mišljenju ovog suda vozačica tramvaja značajno više doprinijela nastanku prometne nezgode od tužitelja, odnosno po pravnom shvaćanju ovog suda vozačica tramvaja je doprinijela nastanku štete za 75%, a tužitelj za 25%.

 

Kako je visina štete od 13.821,82 kune nesporna, te kako je već pravomoćno tužitelju dosuđena naknada štete u iznosu od 6.910,91 kunu, to je sukladno odredbi članka 1072. stavak 2. ZOO-a u svezi odredbe članka 12. stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu valjalo obvezati tuženika da naknadi tužitelju daljnji iznos od 3.455,45 kuna, i to sve s kamatom od dospijeća štete u smislu odredbe članka 1086. ZOO-a.

 

Sukladno odredbi članka 166. ZPP-a valjalo je odlučiti o troškovima postupka.

 

Kako je već jedan dio odluke o troškovima postupka pravomoćan, to je valjalo i prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda kako su troškovi koji se dosuđuju ovisno o uspjehu u sporu tužitelju iznosili 6.250,00 kuna, pa kako je sud ove troškove dosudio u 50%-nom iznosu jer je smatrao da je uspjeh stranaka u sporu 50% u smislu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, to je cijeneći da je sada uspjeh u sporu 75% na strani tužitelja, istome valjalo priznati 75% od 6.250,00 kuna, odnosno daljnji iznos od 1.562,50 kuna s obzirom da je tužitelju već dosuđen iznos od 3.125,00 kuna pored preostalog iznosa na ime troškova vještačenja, pristojbi i očevida na licu mjesta.

 

Osim iznosa od 1.562,50 kuna tužitelj je imao trošak sastava žalbe u iznosu od 937,50 kuna (jer je za žalbu vrijednost predmeta spora 6.190,91 kunu), kao i trošak PDV-a u iznosu od 234,37 kuna, te trošak pristojbe žalbe od 500,00 kuna kako je tužitelj zatražio, što čini svoju od 1.671,87 kuna. U žalbenom postupku tužitelj je uspio za 50%, pa je istome sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a pripada pravo na troškove žalbenog postupka u iznosu od 835,93 kune, što uvećano za iznos od 1.562,50 kuna koliki je trošak tužitelju trebao biti priznat za vođenje prvostupanjskog postupka, valjalo je obvezati tuženika da nadoknadi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 2.398,43 kune.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu 5. lipnja 2018.