broj: Gž-1336/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Mihe Mratovića kao predsjednika vijeća, Nediljke Radić kao suca izvjestitelja i Ivice Botice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. banka d.d., Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku I. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika 1. M. R. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. Z. S., odvjetniku iz Z. i tužene 2. S. F. iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku Z. T., odvjetniku iz Z., radi regresne isplate, rješavajući žalbe tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-942/17 od 27. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 7. lipnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-942/17 od 27. ožujka 2018. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

 

"I Nalaže se I-tuženiku M. R. iz Z., OIB:… i II-tuženiku S. F.,  iz Z., OIB: …. da tužitelju Z. banci d.d., Z., OIB:… u roku od 8 dana solidarno isplate iznos od 365.195,45 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 18. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

 

II Nalaže se II-tuženiku S. F.,  iz Z., OIB: … da tužitelju Z. banci d.d., Z., OIB:… u roku od 8 dana isplati iznos od 18.163,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 18. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

 

III Nalaže se I-tuženiku M. R. iz Z., OIB:… i II-tuženiku S. F.,  iz Z., OIB:… da tužitelju Z. banci d.d., Z., OIB:… u roku od 8 dana solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 114.609,6875 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2018. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

 

IV Nalaže se II-tuženiku S. F.,  iz Z., , OIB:… da tužitelju Z. banci d.d., Z., OIB:… u roku od 8 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 5.702,8125 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2018. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

 

V Odbija se  kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 9.074,73 kune sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama." 

 

Tuženici pobijaju presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da sud drugog stupnja presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj je osporio navode uz prijedlog da se žalbe odbiju kao neosnovane.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koje upućuju tuženici u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

Neosnovano tuženici ističu žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene utvrdio sve činjenice koje su odlučne za ishod ovog spora.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za regresnom isplatom iz radnog odnosa prema tuženicima.

 

U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud utvrdio da su tuženici bivši radnici tužitelja i da je tužitelj istim otkazao ugovor o radu i to osobno uvjetovanim otkazom, s tim da otkazi ugovora o radu nisu vezani za štetu odnosno regresnu isplatu koja je predmet tužbenog zahtjeva. Dalje je sud prvog suda utvrdio da presudom Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem  IIIK-259/07 od 9. veljače 2009., u kojoj su prvookrivljena S. F. (ovdje tuženica 2.) i okrivljeni 2. M. R. (ovdje tuženik 1.), proglašeni krivim i to prvookrivljena da je kao odgovorna osoba s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist iskoristila svoj položaj, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao namjerno s ciljem pribavljanja takve koristi, a drugookrivljenik da je kao odgovorna osoba s namjerom pomagao prvookrivljenici da kao odgovorna osoba s ciljem da sebi pribavi takvu imovinsku korist, iskoristio svoj položaj, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist, s tim da je počinitelj postupao namjerno s ciljem pribavljanja takve koristi. Navedeni su počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti te su osuđeni na kaznu zatvora od osam mjeseci svaki, a izrečena im je i uvjetna osuda od tri godine za okrivljenika 1., odnosno pet godina za okrivljenog 2. ukoliko ne počine novo kazneno djelo.

 

Prema odredbi članka 12. stavka 3. ZPP-a u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja parnični sud je vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je optuženik proglašen krivim.

 

Prema tome, u konkretnom slučaju, postoji vezanost parničnog suda kako za odlučne činjenice koje predstavljaju bitna činjenična obilježja predmetnog kaznenog djela, tako i za postojanje pravne kvalifikacije.

 

Nesporno je da su tuženik 1. i tužena 2. proglašeni krivim za kaznena djela i to sa ciljem da sebi pribave protupravnu imovinsku korist i da su u tom postupali sa namjerom da iskoriste svoj položaj i da pribave znatnu imovinsku korist, te da je jedna od bitnih obilježja tog kaznenog djela uzrokovanje štete.

 

S obzirom da prva nedopuštena isplata na koju se poziva tužitelj datira od 30. kolovoza 1994., u koje vrijeme je bio na snazi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 26/93, 29/94, 19/92 i 26/93 – dalje ZOPR) odgovornost tuženika da treba sagledati kroz odredbu članka 70. Zakona koji određuje pretpostavke odgovornosti radnika u odnosu na poslodavca.

 

I odredba članka 98. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95 – dalje ZR) na isti način tretira odgovornost radnika prema poslodavcu, dok je odredbom članka 100. ZR-a uređeno pitanje regresne odgovornosti zaposlenika na način da zaposlenik koji na radu ili u vezi sa radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a štetu je naknadio poslodavac, dužan je poslodavcu naknaditi vrijednost naknade isplaćene trećoj osobi.

 

Za štetu koju zaposlenik na radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi, odgovora poduzeće u kojem je zaposlenik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako poduzeće dokaže da je zaposlenik u danim okolnostima postupao onako kako je trebao (članak 170. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO/91).

 

Po ocjeni ovog suda, a vezano sa pravomoćnom kaznenom presudom tuženici 1. i 2. su pribavili protupravnu imovinsku korist na način da su iskoristili svoj položaj i to s namjerom, pa isti odgovaraju tužitelju za počinjenu štetu sukladno gore citiranim odredbama.

 

Budući da je tužitelj zbog namjere tuženika 1. i 2. da sebi pribave protupravnu imovinsku korist pretrpio štetu, jer je sa računa banke u korist nasljednika oštećenog vlasnika štedne knjižice isplatio štetu, to su tuženici dužni naknaditi tu štetu. Naime, ispunjene su pretpostavke za odgovornost tuženika i to da je šteta uzrokovana poslodavcu na radu, da je šteta nastala krivnjom zaposlenika (namjera) i da je poslodavcu nastala šteta.

 

Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke proizlazi da je 27. svibnja 1992. kod tužitelja otvoren devizni račun čiji je vlasnik bio M. C., te da su tuženici kao zaposlenici tužitelja na navedenom računu vršili neovlaštene isplate i to u razdoblju od 29. srpnja 1994. do 12. travnja 1999., a da je tužitelj 26. srpnja 2005. donio Odluku o naknadi štete po predmetnom računu i da je 10. ožujka 2006. na taj devizni račun isplaćen iznos 303.315,83 kune (41.044,09 EUR).

 

Vještak je zaključio da je ukupno ukamaćena obveza poslova obavljene isplate po predmetnom deviznom računu na 17. listopada 2008. iznosila 419.472,14 kuna, a što se odnosilo na glavnicu u iznosu od 303.315,83 kuna i dospjele zatezne kamate u iznosu od 116.156,31 kunu. Prvih osam transakcija participira u ukupnoj šteti u iznosu od 401.309,00 kuna, pa računajući uplatu u iznosu od 36.113,55 kuna dana 17. listopada 2008., prvih osam transakcija participira štetu u iznosu od 365.195,45 kuna, na koji iznos je sud prvog stupnja solidarno obvezao tuženike da isplate tužitelju, dok na devetu transakciju otpada iznos od 17.030,57 kuna, a da deseta transakcija participira u iznosu od 1.132,57 kuna, a budući da je devetu i desetu transakciju za osobnu korist isplatila tužena 2., to je na iznos od 18.163,14 kuna tužena 2. obvezana isplatiti tužitelju.

 

Na navedene iznose sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO/05) dosudio zatezne kamate koje teku od 18. listopada 2008. pa do isplate.

 

Osoba koja je oštećeniku naknadila štetu što ju je radniku uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom ima pravo od tog radnika zahtijevati naknadu plaćene svote (članak 171. stavak 2. ZOO/91), a stavkom 3. istog članka je propisano da to pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

 

Odredbom članka 1061. stavak 1. ZOO/05 propisano je da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovora poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika, a stavkom 3. istog članka da poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje, dok je stavkom 4. propisano da pravo iz stavka 3. ovog članka zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana kada je šteta popravljena.

 

U konkretnom slučaju M. C. je bio u ugovornom odnosu s tužiteljem sukladno odredbama članka 1035. – 1046. ZOO/91, slijedom čega je tužitelj bio dužan omogućiti istom raspolaganjem njegovom deviznom štednjom, a kako je isti umro, to je na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju tužitelj bio dužan isplatiti iznos štednje nasljedniku.

 

Između M. C. i tužitelja nije bilo izvanugovornog odnosa, odnosno štete, pa se ne mogu primijeniti odredbe o zastari štete, kako to neosnovano tvrde tuženici.

 

Nadalje, rješenje o nasljeđivanju nije ovršna isprava, pa se na isto ne mogu primijeniti odredbe članka 79. ZOO/91 odnosno članka 233. ZOO/05 koje se odnose na desetogodišnji zastarni rok.

 

Tuženike je sud prvog stupnja solidarno obvezao na isplatu iznosa od 365.195,45 kuna sukladno odredbi članka 206. ZOO/91 odnosno članka 1107. ZOO/05, budući da za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno.

 

Izvođenjem dokaza saslušanjem stranaka je supsidijarnog karaktera (sukladno odredbi članka 264. i 269. ZPP-a), u predmetnom slučaju tužena 2. je odbila dati iskaz u ovom parničnom postupku, čime je sama sebi uskratila pravo da se osobno izjasni o zahtjevima tužitelja, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

Po ocijeni ovog suda, prvostupanjski sud je provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka, zbog čega ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost, niti nezakonitost pobijane presude.

 

Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. i članaka 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12 i 103/14, 118/14 i 107/15) pravilno obračunao troškove koji su bili neophodni za vođenje postupka cijeneći pri tom uspjeh stranaka kako kvalitativno tako i kvantitativno.

 

Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe tuženika kao neosnovane, potvrditi pobijanu presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 7. lipnja 2018.