Broj: Gž-1083/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Maji Skorić, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. K. i M. R. iz V., protiv tuženika D. B. iz Č., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu pod brojem 10  Povrv-304/15-16 od dana 27. travnja 2016. godine, dana 12. lipnja 2018. godine,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

              1.Uvažava se žalba tužitelja, te se preinačava presuda Općinskog suda u Čakovcu pod brojem 10  Povrv-304/15-16 od dana 27. travnja 2016. godine na način da se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. K. iz Č. pod poslovnim brojem Ovrv-18/14 od dana 16. siječnja 2014. godine kojim je naloženo tuženiku D. B. da u roku od osam dana plati tužitelju D. d.o.o., M. iznos od 160,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 7. srpnja 2012. godine do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke po stopi koje se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena.

              2.Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.218,75 kuna (u koji je uključen i trošak žalbenog postupka), dok se odbija tužitelj   sa preostalim zahtjevom za naknadu  troška.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. K. iz Č. pod poslovnim brojem Ovrv-18/14 od dana 16. siječnja 2014. godine kojim je naloženo tuženiku D. B. da u roku od osam dana plati tužitelju D. d.o.o., M. iznos od 160,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 7. srpnja 2012. godine do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke po stopi koje se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, te je odbijen tužbeni zahtjev.

              Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev sukladno specifikaciji od 22. siječnja 2016. godine (u kojoj je zatražio naknadu „troška ovršnog postupka u iznosu od 175,00 kuna), te da tuženika obveže na plaćanje troškova parničnog postupka, podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 590,63 kune.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba je osnovana.

              U ovoj pravnoj stvari (u kojoj je postupak započeo prijedlogom za ovrhu u siječnju   2014. godine), vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 5.000,00 kuna, pa se primjenjuju odredbe članaka 457. – 467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) u sporovima male vrijednosti. Prema odredbi članka 467. stavak 1. ZPP, žalba protiv presude u sporu male vrijednosti može se podnijeti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nije u pravu tužitelj kada u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer ne postoji proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika, već o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda na temelju činjenica utvrđenih u postupku glede legitimacije tuženika za plaćanje utuženog iznosa kao evidentiranog vlasnika vozila, slijedom čega je žalba istog osnovana zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog  prava.

              Naime, u ovom postupku prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik na dan 22. lipnja 2012. godine i 6. srpnja 2012. godine bio vlasnik osobnog vozila reg. oznake … evidentiran u evidenciji MUP-a, međutim, da je na temelju ovjerene  punomoći od 29. ožujka 2012. godine to vozilo bilo u posjedu druge osobe – D. B. koji je bio ovlašten upravljati bez nazočnosti vlasnika u zemlji ili inozemstvu, prodati ga, potpisati kupoprodajni ugovor radi prijenosa vlasništva na novog vlasnika, odjaviti ga i predati registarske pločice MUP-a, obaviti registraciju, naplatiti eventualnu štetu i sve dokumente u vezi tog vozila, te je zaključio da tuženik u navedenom periodu nije bio ujedno i posjednik osobnog vozila, pa ni obveznik plaćanja troškova parkiranja nastalih na parkiralištu u K..

              Međutim, kod utvrđene činjenice da je upravo tuženik upisan kao vlasnik u evidenciji MUP-a u svojstvu vlasnika ovlastio treću osobu da upravlja njegovim vozilom i da vrši određene radnje, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev, budući da je upravo tuženik obvezan platiti trošak parkiranja, dok njegov interni odnos sa trećom osobom nema utjecaja na pasivnu legitimaciju u ovom postupku.

              Takav zaključak ima uporište i u odredbi članka 16. stavak 3. Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja, te premještanju i blokiranju vozila na području Grada Križevaca, („Službeni vjesnik Grada Križevci“ broj 3/2010, 1/2011 i 6/2012), a kojim je propisano da se korisnikom parkirališta smatra vlasnik vozila koji je evidentiran u odgovarajućim evidencijama Ministarstva unutrašnjih poslova prema registracijskoj oznaci vozila, dok se za vozila koja nisu registrirana vlasnik vozila utvrđuje na drugi način, dok je odredbom stavka 4. tog članka propisano da se korisnikom parkirališta smatra primatelj leasinga kojemu je vozilo prepušteno na korištenje na temelju pravnog posla leasinga, odnosno, najmoprimac kojem je poduzetnik u obavljanju rent-a car usluge prepustio vozilo na temelju ugovora o najmu.

              Slijedom navedenog, žalbu tužitelja trebalo je uvažiti i pobijanu presudu preinačiti na način citiran u točki 1. izreke ove presude (članak 373. ZPP).

              Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP.

              Tužitelj je trošak zatražio u podnesku od dana 30. svibnja 2014. godine i na ročištu rasprave održane dana 18. ožujka 2016. godine, s time da je trošak označen kao „nastao u ovršnom postupku“ specificirao podneskom od dana 22. siječnja 2016. godine (list 68-69 spisa), a nakon izvršene uplate iznosa od 250,00 kuna od strane tuženika.

              Slijedom navedenog, tužitelju – koji je uspio u parnici u cijelosti, temeljem članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP, priznat je temeljem članka 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/2014 i 107/15, dalje: Tarifa)  trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 75,00 kuna sa PDV od 25% u iznosu od 18,75 kuna, što ukupno iznosi 93,75 kuna (Tbr. 2. alineja 1.Tarife), nadalje, trošak javnobilježničke nagrade sa PDV od 25%  u iznosu od 75,00 kuna (članak 6. Pravilnika o nagradama i naknadi  troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku – „Narodne novine“ broj 8/11 i 114/12), zatim, jednokratna nagrada za zastupanje u parničnom postupku u iznosu od 50 bodova, odnosno 625,00 kuna sa uračunatim PDV od 25% (Tbr. 7. točka 8., Tbr. 42. i 50. Tarife),  trošak sudske pristojbe presude u iznosu od 100,00 kuna, trošak sastava žalbe u iznosu od 30 bodova, odnosno 375,00 kuna sa uračunatim PDV od 25% (Tbr. 10. točka 3., Tbr. 42. i  Tbr. 50. Tarife), trošak plaćene pristojbe žalbe protiv presude u iznosu od 200,00 kuna (Tbr. 3. točka 1. Tarife sudskih pristojbi, Zakona o sudskim pristojbama – „Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), dakle, ukupno 1.468,75 kuna.

              Kako je tužitelj u podnesku od dana 22. siječnja 2016. godine učinio nespornim uplatu iznosa od 250,00 kuna od strane tuženika prije donošenja prvostupanjske odluke i uračunavanje istog u potraživanje iz osnova troška, to je odbijanjem uplaćenog iznosa, tuženik obvezan na isplatu troška od 1.218,75 kuna (članak 172. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15), budući da se nakon ukidanja  rješenja o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i nastavak parničnog postupka, radi o jedinstvenom parničnom trošku, a ne dijelu platnog naloga.

              Slijedom  iznijetog, odlučeno je kao u izreci.

U Šibeniku, 12. lipnja 2018. godine