Broj: Gž-278/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužitelja D. C. iz B. na M., I. R. 8, OIB: … zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. Ž. & p… d.o.o. iz Z., P. Z., Z. - F. 38, Z…, protiv tuženice S. G.S. banka d.d., S., R. B. 16, OIB:… zastupane po punomoćnicima L. A. dipl.iur. i I. B. dipl.iur., djelatnicima kod iste, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženice S. G.S. banka d.d., S. protiv presude i točke II. izreke rješenja i tužitelja D. C. protiv rješenja  Općinskog suda u Zadru - Stalne službe u Biogradu na Moru, poslovni broj P-234/14 od 28. rujna 2015. pod točkom III. izreke i rješenja od 18. siječnja 2016., pod točkom I. izreke, dana 18. lipnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženice S. G.-S. banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru - Stalne službe u Biogradu na Moru, poslovni broj P-234/14 od 28. rujna 2015.

 

r i j e š i o   j e

 

              1. Odbija se žalba tuženice S. G.-S. banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenja Općinskog suda u Zadru - Stalne službe u Biogradu na Moru, poslovni broj P-234/14 od 28. rujna 2015. pod točkom II. izreke.

 

              2. Odbija se djelomično žalba tužitelja D. C. i potvrđuje točka III. izreke rješenja Općinskog suda u Zadru - Stalne službe u Biogradu na Moru, poslovni broj P-234/14 od 28. rujna 2015. u dijelu kojim se odbija njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u visini preko 7.508,62 kune pa do ukupno traženog iznosa od 12.478,00 kuna, dok se djelomično uvažava njegova žalba i preinačuje točka III. izreke tako da se tužitelju D. C., uz već dosuđeni parnični trošak u točki II. izreke u visini od 5.795,05 kuna, dosuđuje daljnji parnični trošak u iznosu od 2.104,19 kune s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do namirenja, po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

              3. Ukida se rješenje Općinskog suda u Zadru - Stalne službe u Biogradu na Moru, poslovni broj P-234/14 od 18. siječnja 2016. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju D. C. platiti sudsku pristojbu za žalbu na presudu u iznosu od 200,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom i rješenjem prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženoj S. G. -S. banka d.d. OIB:69326397242 isplatiti tužitelju D. C. O.:85747643885 iznos od 10.806,94 kn sa zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 184,49 kn od 20.05.2009. godine do isplate,

-na iznos od 182,20 kn od 19.06.2009. godine do isplate,

-na iznos od 183,41 kn od 20.07.2009. godine do isplate,

-na iznos od 188,52 kn od 20.08.2009. godine do isplate,

-na iznos od 183,06 kn od 18.09.2009. godine do isplate,

-na iznos od 181,34 kn od 20.10.2009. godine do isplate,

-na iznos od 187,37 kn od 20.11.2009. godine do isplate,

-na iznos od 182,03 kn od 18.12.2009. godine do isplate,

-na iznos od 168,16 kn od 20.01.2010. godine do isplate,

-na iznos od 183,07 kn od 19.02.2010. godine do isplate,

-na iznos od 181,54 kn od 19.03.2010. godine do isplate,

-na iznos od 181,76 kn od 20.04.2010. godine do isplate,

-na iznos od 186,23 kn od 20.05.2010. godine do isplate,

-na iznos od 181,67 kn od 18.06.2010. godine do isplate,

-na iznos od 179,15 kn od 20.07.2010. godine do isplate,

-na iznos od 184,78 kn od 20.08.2010. godine do isplate,

-na iznos od 181,98 kn od 20.09.2010. godine do isplate,

-na iznos od 187,81 kn od 20.10.2010. godine do isplate,

-na iznos od 189,87 kn od 22.11.2010. godine do isplate,

-na iznos od 190,37 kn od 20.12.2010. godine do isplate,

-na iznos od 184,89 kn od 20.01.2011. godine do isplate,

-na iznos od 185,57 kn od 21.02.2011. godine do isplate,

-na iznos od 193,01 kn od 21.03.2011. godine do isplate,

-na iznos od 190,20 kn od 20.04.2011. godine do isplate,

-na iznos od 189,59 kn od 20.05.2011. godine do isplate,

-na iznos od 193,22 kn od 20.06.2011. godine do isplate,

-na iznos od 188,64 kn od 20.07.2011. godine do isplate,

-na iznos od 191,89 kn od 22.08.2011. godine do isplate,

-na iznos od 202,51 kn od 20.09.2011. godine do isplate,

-na iznos od 194,49 kn od 20.10.2011. godine do isplate,

-na iznos od 193,43 kn od 21.11.2011. godine do isplate,

-na iznos od 191,54 kn od 20.12.2011. godine do isplate,

-na iznos od 191,92 kn od 20.01.2012. godine do isplate,

-na iznos od 194,98 kn od 20.02.2012. godine do isplate,

-na iznos od 195,04 kn od 20.03.2012. godine do isplate,

-na iznos od 191,80 kn od 20.04.2012. godine do isplate,

-na iznos od 191,03 kn od 21.05.2012. godine do isplate,

-na iznos od 195,57 kn od 20.06.2012. godine do isplate,

-na iznos od 193,44 kn od 20.07.2012. godine do isplate,

-na iznos od 196,08 kn od 20.08.2012. godine do isplate,

-na iznos od 195,18 kn od 20.09.2012. godine do isplate,

-na iznos od 189,05 kn od 22.10.2012. godine do isplate,

-na iznos od 192,67 kn od 20.11.2012. godine do isplate,

-na iznos od 192,97 kn od 20.12.2012. godine do isplate,

-na iznos od 195,55 kn od 21.01.2013. godine do isplate,

-na iznos od 189,58 kn od 20.02.2013. godine do isplate,

-na iznos od 194,99 kn od 20.03.2013. godine do isplate,

-na iznos od 196,21 kn od 22.04.2013. godine do isplate,

-na iznos od 194,18 kn od 20.05.2013. godine do isplate,

-na iznos od 196,25 kn od 20.06.2013. godine do isplate,

-na iznos od 191,66 kn od 22.07.2013. godine do isplate,

-na iznos od 188,45 kn od 20.08.2013. godine do isplate,

-na iznos od 191,71 kn od 20.09.2013. godine do isplate,

-na iznos od 195,93 kn od 21.10.2013. godine do isplate,

-na iznos od 194,27 kn od 20.11.2013. godine do isplate,

-na iznos od 194,98 kn od 20.12.2013. godine do isplate,

-na iznos od 195,66 kn od 20.01.2014. godine do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. lipnja 2011. godine  po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

 

Rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

 

„I. Smatra se da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 11.993,06 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos.

 

II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.795,05 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do namirenja, po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 5.795,05 kn uvećanog za pripadajuću zateznu kamatu pa do ukupno zatraženog iznosa od 12.478,00 kn uvećanog za pripadajuću zateznu kamatu, i to za iznos od 6.682,95 kn uvećan za pripadajuću zateznu kamatu.“

 

Rješenjem prvostupanjskog suda od 18. siječnja 2016., riješeno je:

 

„I. Uvažava se prigovor tužitelja D. C. od 30. listopada 2015. godine i preinačuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne Službe u Biogradu na Moru poslovni broj: P-234/14 od 23. listopada 2015. godine, na način da se stavlja izvan snage naznačeno ovosudno rješenje u dijelu kojim je tužitelju naloženo platiti sudsku pristojbu na žalbu na presudu u iznosu od 800,00 kn te se tužitelju D. C. OIB …. nalaže platiti sudsku pristojbu na žalbu na presudu u iznosu od 200,00 kn.

 

II. Rok od osam dana za plaćanje pristojbe iz toč. I. ovog rješenja teče od dana dostave rješenja o prigovoru, a u slučaju da stranka pravodobno podnese žalbu na ovo rješenje rok za plaćanje pristojbe teče od dana dostave rješenja drugostupanjskog suda o žalbi.

 

III. U preostalom nepobijanom dijelu rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne Službe u Biogradu na Moru poslovni broj: P-234/14 od 23. listopada 2015. godine ostaje u cijelosti neizmijenjeno.“

 

Protiv citirane presude i točke II. izreke rješenja žalbu je izjavila tuženica S. g … – S. banka d.d. zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da presuda uopće nema razloga o bitnim činjenicama, pa se presuda ne može valjano ispitati čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Žaliteljica ukazuje da je predmet prijepora u različitom tumačenju odredbe čl. 10. st. 1. al. 3. Ugovora jer po stavu tužitelja, iako nije sporno da je prvo usklađenje kamate trebalo biti 31. ožujka 2009., kamatna stopa nakon tog usklađenja trebala biti 1,707% godišnje, dok suprotno tome žaliteljica drži da je nova kamatna stopa trebala biti 3,17%, a do koje je žaliteljica došla pravilnom primjenom odredbi čl. 10. Ugovora, uzimajući sveukupni postotni iznos promjena EURIBOR-a od dana isplate kredita pa do prve promjene kamatne stope 31. ožujka 2009. Žaliteljica ukazuje da je pravilnom primjenom čl. 10. st. 1. al. 3. i 6. Ugovora trebalo uzeti u obzir, obzirom se radilo o prvom usklađenju, početni EURIBOR na dan isplate kredita, a ne njegovu vrijednost na posljednji dan prethodnog polugodišta, a o čemu prvostupanjski sud, naslanjajući se na nalaz i mišljenje vještaka, donosi pogrešan zaključak. Žaliteljica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu kada je sudbenu funkciju prebacio na vještaka odnosno kada mu je dao nalog da utvrdi razliku više uplaćenih anutiteta, a nije prethodno tumačio odredbu čl. 10. Ugovora i dao jasnu uputu koja bi eliminirala dilemu oko ovog pravnog tumačenja. Žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno u konkretnoj situaciji primijenio odredbe o stjecanju bez osnova, a njegov prigovor zastare odbio,  obzirom je žalitelj u travnju 2009. obavijestio tužitelja o promjeni kamatnih stopa pa je tada i započeo tijek zastarnog roka za potraživanje naknade štete koju trpi zbog povrede ugovornog odnosa, a tužba je podnesena tek 4. veljače 2014, dakle nakon proteka roka od 3 godine. Žalitelj ističe da stjecanje bez osnove predstavlja izvanugovorni obveznopravni odnos za čiji nastanak moraju biti ispunjene pretpostavke posebice promjena u imovini a do koje ne može doći zbog povrede ugovornog odnosa. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da je utvrdio kako je tužitelj od travnja 2009. znao da je nova kamatna stopa 3,17% te je i dalje nastavio plaćati bez da je do podnošenja tužbe na visinu kamatne stope prigovorio. Žalitelj ukazuje da on nije mogao biti nesavjestan stjecatelj pa nije jasno zašto je prvostupanjski sud tužitelju dosudio i zatezne kamate na svaki mjesečni anuitet od dana plaćanja a navodno zbog nesavjesnosti žalitelja. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud uvaži njegovu žalbu i preinači pobijanu presudu, podredno istu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.  

 

U odgovoru na žalbu tuženice S. g. – S. banka d.d. tužitelj D. C. ukazuje da su žalbene tvrdnje neosnovane, da je pravilno prvostupanjski sud tumačio čl. 10. Ugovora i da nije na vještaka prebacio sudbenu funkciju, već je pravilno postavio zadatak vještaku da izračuna odnosno utvrdi visinu razlike u naplaćenim anuitetima od anuiteta za koje je tužitelj tvrdio da bi trebao platiti da su ugovorene odredbe bile ispoštovane. Tužitelj ističe da je pogrešan zaključak tuženice da je u konkretnim slučaju prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe o naknadi štete, jer je za institut stjecana bez osnova bitna činjenica prijelaza imovine od jedne osobe drugoj a čiji prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, kada je ovaj dužan tu imovinu vratiti, a u konkretnom slučaju je utvrđen iznos novca koji je stekao tuženik u vidu preplaćenih anuiteta, a koji nemaju osnovu u Ugovoru o kreditu. Tužitelj ukazuje da on nema stručnog znanja o ekonomskim terminima kao što je EURIBOR i sl, te da neosnovano tuženica tvrdi da je on znao da kamata nije valjano izračunata i da je nije morao plaćati, već je isti postupao prema tuženici s povjerenjem ne sumnjajući da će se ista voditi načelom savjesnosti i poštenja, a nakon što je kasnije saznao da iznosi koje je plaćao nisu utemeljeni na Ugovoru podigao je tužbu za povrati preplaćenih iznosa. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženice i potvrdi pobijanu presudu te tuženicu obveže da tužitelju nadoknadi trošak sastava žalbe koji potražuje u iznosu od 1.250,00 kuna.

 

Protiv citiranog rješenja u točki III. izreke žalbu je izjavio tužitelj D. C. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene  materijalnog prava navodeći da mu neosnovano prvostupanjski sud nije priznao trošak za sastav podneska od 22. travnja 2014., kojim se očitovao na odgovor na tužbu tuženika iako prema odredbama Tarife stranci se može priznati takva 4 podneska. Žalitelj ukazuje da mu je prvostupanjski sud trebao priznati i trošak zastupanja na ročištu 25. svibnja 2015. na kojemu se raspravljalo o glavnoj stvari pa mu je trebalo pripasti naknada u iznosu od 1.250,00 kuna. Žalitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku kada mu je izračunao uspjeh u sporu u visini od 52,60 %, te kada uspjeh u sporu nije računao posebno do i nakon uređenja tužbenog zahtjeva 25. kolovoza 2015., a također i kada nije trošak sudske pristojbe priznao u cjelokupnom iznosu te se poziva na odluku Vrhovnog suda R. H. broj Rev-528/1997. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud točku III. izreke pobijanog rješenja preinači i dosudi mu traženi trošak uvećan za trošak sastava žalbe u iznosu od 590,62 kuna.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Protiv citiranog rješenja od 18. siječnja 2016., žalbu je izjavio tužitelj D. C. zbog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je pogrešno prvostupanjski sud pobijanim rješenjem naložio plaćanje sudske pristojbe sukladno Tarifnom br. 3. st. 2. Tarife sudskih pristojbi, jer za žalbu na rješenje o troškovima postupka, sukladno Tarifnom br. 3. st. 3. Tarife sudskih pristojbi, se ista ne plaća, obzirom se pristojba ne plaća niti na rješenje o troškovima postupka prema Tarifnom br. 2. Tarife sudskih pristojbi. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud pobijano rješenje ukine u dijelu kojim je tužitelju naloženo da plati sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 200,00 kuna.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tuženice S. g. … – S. banka d.d. nije osnovana.

 

Žalbe tužitelja D. C. su osnovane. 

 

Prije svega treba reći da nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine",  broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju upire tuženica S. G.-S. banka d.d. u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna, nije u suprotnosti sama sa sobom niti sa obrazloženjem, u obrazloženju su dati valjani razlozi o bitnim činjenicama tako da je obrazloženje pobijane presude jasno i može se valjano ispitati.

 

Nije prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, na što sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbi čl. 365. st. 2. u svezi čl. 381. ZPP.

 

Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

 

- da je predmet spora isplata iznosa od 10.806,94 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, za razdoblje od svibnja 2009.g. do siječnja 2014.g., a koji iznos tužitelj potražuje od tužene s naslova stjecanja bez osnove;

 

- da među strankama nije sporno da su 31. siječnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj:41682/07, a kojim je tužitelju D. C. odobren namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.609,72 EUR, uz redovnu kamatnu stopu od 5,40% godišnje koja je promjenjiva i utvrđuje se prema čl. 10. Ugovora;

 

- da se kredit otplaćuje u 157 mjesečnih rata u iznosu od 342,44 EUR svaka plus zadnja 158-ma rata u iznosu od 345,04 EUR, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem deviznom tečaju kreditora na dan ispunjenja obveze, a to je u pravilu deseti dan u mjesecu;

 

- da se svaka mjesečna rata sastoji od dospjele redovne kamate i glavnice, kao i da je tužitelj D. C., u razdoblju obuhvaćenim tužbenim zahtjevom, uplaćivao mjesečne rate tuženoj kao kreditoru u iznosima određenim tuženičinim novim otplatnim planom za predmetni Ugovor;

 

- da su se danom 31. ožujka 2009.g. stekli uvjeti za korekciju (smanjenje) visine stope redovne kamate, a time i reobračun visina anuiteta dospijevajućih nakon promjene kamatne stope, ovo sve s obzirom da je promjena visine stope šestomjesečnog EURLIBOR-a na taj dan po prvi puta od zaključenja Ugovora bila izvan granica jednog postotnog poena; 

 

- da je među strankama sporno da li je tuženica S. G.-S. banka d.d., korekciju kamatne stope, koja je izvršena 11. svibnja 2009., napravila u skladu s odredbom čl. 10. Ugovora i da li je dio potraživanja u zastari;

 

- da je odredbom čl. 10. Ugovora ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se na način da se ista zasniva na šestomjesečnom EURLIBOR-u, tako da početna kamata vrijedi do prvog usklađenja a kamata se u pravilu (osim kod prvog usklađenja) usklađuje protekom razdoblja od šest mjeseci  - uvijek svakog 31.03. i 30.09. (kamatni period), pri čemu je osnov usklađenja visina EURLIBOR-a određen na prethodno navedene dane (posljednji dan kamatnog perioda u odnosu na prethodni posljednji dan kamatnog perioda), s time da se kamata neće povećati ili smanjiti ako se EURLIBOR nije povećao ili smanjio za više od jednog postotnog poena, a ukoliko navedeno povećanje ili smanjenje iznosi više od jednog postotnog poena, kamata će se povećati ili smanjiti za istovjetan (sveukupan) postotni iznos povećanja ili smanjenja EURLIBOR-a;

 

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje M. K., slijedi da je visina šestomjesečnog EURLIBOR-a na dan 31.03.2009.g. iznosila 1,678 postotnih poena i da je ista niža za - 3,693 postotnih poena u odnosu na visinu šestomjesečnog EURLIBOR-a koji je vrijedio na dan 30.09.2008.g. a čija je visina bila 5,377 postotnih poena, čime su se stekli uvjeti za korekciju (smanjenje) kamatne stope predviđeni u čl. 10. Ugovora, pa se nova kamatna stopa za razdoblje od 1. travnja 2009. do siječnja 2014. utvrđuje u visini od 1,707% (5,40% - 3,693%) godišnje, a prema novom otplatnom planu sukladno toj kamatnoj stopi i uplaćenim  anuitetima od 20. svibnja 2009. do 20. siječnja 2014. proizlazi da je u tom periodu dug po kreditu preplaćen za iznos od 10.806,93 kuna, pa prvostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 1111. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05. - dalje ZOO) zaključuje da je prigovor zastare neosnovan jer tužitelj D. C. utuženi iznos potražuje temeljem stjecanja bez osnove, a kako za takvo potraživanje nije propisan poseban zastarni rok, tada se za isto primjenjuje opći zastarni rok od  5 godina i to od svakog stjecanja (uplate) zasebno, a kako od najstarijeg traženog preplaćenog iznosa do podnošenja tužbe nije prošlo 5 godina tada prigovor zastare potraživanja nije osnovan, a prihvaćajući nalaz i mišljenje vještakinje M. K. kao stručan i izrađen prema pravilima struke, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica S. G.-S. banka d.d. korekciju redovne kamatne stope na iznos od 3,17% godišnje umjesto 1,707% godišnje, pa time i mjesečnih rata kredita na 303,37 EUR umjesto 278,36 EUR, sačinila protivno odredbi čl. 10. Ugovora, a temeljem čega je uplatama tužitelja D. C. ovako izračunatih novih anuiteta, na strani tuženice S. G.-S. b. d.d. došlo do povećanja imovine za iznos od 10.806,93 kn kojeg je ista stekla bez pravne osnove, pa prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev, kako je postavljen u podnesku od 25. kolovoza 2015., osnovan i prihvaća ga, a odluku o troškovima postupka donosi temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje: Tarife).

 

              Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, u cijelosti je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

 

Neosnovano tuženica S. G.-S. banka d.d. u žalbi upire da je pogrešan zaključak prvostupanjski sud u svezi osnovanosti tužbe, te da je takav zaključak donio oslanjajući se na nalaz i mišljenja vještaka, jer i po stavu ovog suda pravilno prvostupanjski sud tumači odredbu čl. 10 Ugovora i zaključuje da iz sadržaja istog ne proizlazi, kako to tvrdi tuženica S. G.-S. b…d.d., da bi se kod prvog usklađenja kamatne stope trebalo uzeti u obzir sveukupan postotni iznos promjene EURIBOR-a od dana isplate kredita pa do prvog usklađenja, odnosno u konkretnom slučaju do 31. ožujka 2009., jer to ne proizlazi iz čl. 10. Ugovora, pa je dakle valjano i pravilno prvostupanjski sud nalaz i mišljenje vještakinje M. K. prihvatio, jer je u istom i po stavu ovog suda pravilno izračunata nova kamatna stopa koja se trebala primjenjivati od 1. travnja 2009. prema visini EURIBOR-a na dan 31. ožujka 2009., pa je time u nalazu i mišljenju pravilno izrađen i novi otplatni plan te utvrđena visina preplate u utuženom periodu.  

 

              Također neosnovano tuženica S. G.-S. b… d.d. u žalbi upire da bi prvostupanjski sud prebacio sudbenu funkciju na imenovanu vještakinju jer je istoj sud dao jasne zadatke što treba izračunati, obzirom da u tom dijelu sud nema stručnog znanja, no u preostalom dijelu tumačenje odredbe čl. 10. Ugovora, kao i pravnih pravila koje je sud primijenio pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je izvršio pravilno i samostalno, tako da iz sadržaja obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je materijalno pravo kao i osnovanost tužbenog zahtjeva ocjenjivao i odluku donio sud samostalno, a nalaz i mišljenje vještaka je koristio samo za utvrđenje visine preplaćenih iznosa anuiteta.

 

              Po stavu ovog suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju temeljem stjecanja bez osnove, odnosno prijelazu imovine tužitelja D. C. u imovinu tuženica S. G.-S. banka d.d. bez valjane pravne osnove, kako to regulira odredba čl. 1111. ZOO, pa stoga neosnovano tuženica S. G.-S. b. d.d. u žalbi upire da je ona tužitelja D. C. o promjeni kamatne stope obavijestila pisanim putem u travnju 2009. godine, to više što, kako se to tvrdi u tužbi i tijekom postupka, tužitelj D. C. u to vrijeme nije znao niti morao znati da je ovako, od banke izračunata kamatna stopa, pogrešna i to na njegovu štetu, a da je takav obračun valjan tuženica S. G.-S. banka d.d. je i u ovom postupku tvrdila, pa dakle tijekom postupka nije dokazano da je tužitelj D. C., iako je dobio obavijest o promjeni kamatne stope, bio upoznat da je takav obračun nepravilan i da nije dužan po njemu plaćati nove veće anuitete kredita, pa stoga tvrdnja tuženica S. G.-S. b…d.d. da je prvostupanjski sud trebao u konkretnom slučaju primijeniti odredbu čl. 1112. ZOO ne stoji.

 

              U pravu je tuženica S. G.-S. banka d.d. kada u žalbi ukazuje da  institut stjecanja bez osnove predstavlja izvanugovorni obvezno pravni odnos, no ne stoji žalbena tvrdnja da bi sporni iznos proizlazi iz Ugovora zaključenog između stranaka jer, kako je naprijed obrazloženo sporni iznos je naplaćen suprotno odredbi čl. 10. Ugovora pa time takvo stjecanje imovine na strani tuženice S. G.-S. banka d.d. nema valjanu osnovu u Ugovoru.

 

              Odredbom čl. 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženica S. G.-S. banka d.d., kada je obračunala novu visinu kamatne stope suprotno odredbi čl. 10. Ugovora, a morala je znati da obračun nije pravilan, obzirom da se radi o banci koja ima svoje stručne službe i kojoj je financijsko poslovanje i davanje kredita osnovna djelatnost, nije bila savjestan stjecatelj, pa time na sve stečenu imovinu bez valjane pravne osnove treba platiti i zateznu kamatu, a kako je to prvostupanjski sud valjano utvrdio.

 

              S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tuženice S. G.-S. banka d.d., a niti je ovaj sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti to je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, njenu žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda, odnosno presuditi kao u izreci.  

 

              Neosnovano tužitelj D. C. u žalbi upire da mu je pogrešno prvostupanjski sud za zastupanje na ročištu dana 24. travnja 2014. priznao samo 25 bodova, a ne 50 bodova kako je on to tražio jer iz spisa, posebice zapisnika s ročišta 24. travnja 2014., proizlazi doista da je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja s obzirom da punomoćnik tuženice S. G.-S. banka d.d., na to ročište nije pristupio te je sud bez raspravljanja isto ročište odgodio pa stoga tužitelju D. C. za pristup punomoćnika na to ročište pripada 25 bodova sukladno Tbr 9/5 Tarife, a kako mu je to prvostupanjski sud u pobijanom rješenju i priznao.

 

              U pravu je tužitelj D. C. kada u žalbi tvrdi da je pogriješio prvostupanjski sud kada mu nije priznao trošak sastava podneska od 22. travnja 2014. sukladno Tbr 8/1 Tarife jer se istim podneskom očitovao o navodima tuženice S. G.-S. banka d.d. u odgovoru na tužbu te je istim podneskom sudu dostavio i dokumentaciju, pa kako je ročište zakazano za dan 24. travnja 2014. odgođeno prije početka raspravljanja i za to ročište je tužitelju D. C. priznat trošak za pristup punomoćnika prema Tbr 9/5 Tarife, to ne stoji obrazloženje prvostupanjskog suda da ovaj podnesak nije bio potreban jer je stranka mogla na ročištu odgovoriti na navode u odgovoru na tužbu i u spis priložiti dokumente, pa je po stavu ovog suda tužitelju D. C. za ovaj podnesak trebalo priznati trošak u iznosu od 1.000,00 kuna te pripadajući iznos PDV.

 

              U pravu je također tužitelj D. C. kada u žalbi upire da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP u dijelu kada je obračunavao troškove postupka nakon smanjenja tužbenog zahtjeva i djelomičnog povlačenja tužbe te mu u tom dijelu trošak priznao u visini od 52,60%, jer kako to u žalbi osnovano ukazuje tužitelj, nakon djelomičnog povlačenja tužbe podneskom od 25. kolovoza 2015. uređeni tužbeni zahtjev je prihvaćen u cijelosti pa dakle isti je u tom dijelu postupka uspio sa 100%.

 

              Dakle po stavu ovog suda tužitelju D. C. je trebalo priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr.7.1.Tarife), pristupa na ročište od 24. travnja 2014. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u visini od 25 bodova (Tbr.9.5.Tarife), trošak sastava podneska od 22. travnja 2014. kojim se očitovao na navode odgovora na tužbu, u visini od 100 bodova (Tbr 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu od 22. rujna 2014. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari odnosno na kojem su se izvodili dokazi u visini od 100 bodova (Tbr.9.1.Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 25. svibnja 2015. na kome se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, u visini od 50 bodova (Tbr.9.2.Tarife), sastav podneska od 25. kolovoza 2015. kojim je, sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju uređen tužbeni zahtjev i sastav podneska od 21. siječnja 2015. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka u visini od 100 bodova za svaki podnesak (Tbr.8.1.Tarife), a što iznosi trošak od 5.750,00 kuna uvećano za pripadajući pdv u iznosu od 1.437,50 kuna( 25% Tbr.42.Tarife), odnosno sveukupni trošak do uređenja tužbe u iznosu od 7.187,50 kuna, pa kada se uzme da je u tom dijelu postupka tužitelj D. C. uspio sa 52,6%, tada mu za taj dio pripada parnični trošak prema uspjehu u sporu u iznosu od 3.780,62 kune.

 

              U postupku nakon uređenja tužbe tužitelju D. C. je trebalo priznati trošak zastupanja na ročištu 25. rujna 2015. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari odnosno na kojem su se izvodili dokazi u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr.9.1.Tarife), kao trošak PDV na taj iznos od 250,00 kuna, odnosno ukupni trošak za taj dio postupka u kojem je isti uspio sa 100% novopostavljenog tužbenog zahtjeva, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 578,00 kn i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 400,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn, u punom iznosu jer se radi o troškovima postupka koji ne zavise od postotka uspjeha u sporu već se nadoknađuju u ukupnom iznosu ako je tužbeni zahtjev i djelomično prihvaćen.

 

              S obzirom da je tužitelj D. C. uspio sa žalbom to mu je trebalo priznati i trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 kuna (Tbr 10/5 Tarife) kao i trošak PDV na taj iznos u visini od 78,12 kuna, a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu tuženice kao neosnovan, odnosno priznati mu sveukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 7.899,24 kune, a kako je prvostupanjski sud, zbog pogrešno zauzetog pravnog stava, istome priznao trošak u iznosu od 5.795,05 kuna to je istome trebalo priznati dodatni trošak u iznosu od 2.104,19 kuna.

 

              Iz naprijed navedenih i obrazloženih razloga neosnovano tuženica S. G.-S. b… d.d. u žalbi upire da je pogrešno prvostupanjski sud tužitelju D. C. dosudio troškove postupka, jer i po stavu ovog suda isti ima pravo na naknadu pogrebnih i opravdanih troškova koji su bili potrebni za uspjeh u parnici.

 

              S obzirom na sve naprijed navedeno trebalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 1. ZPP, žalbu tuženice S. G.-S. b. ..d.d. odbiti kao neosnovanu i potvrditi točku I. izreke pobijanog rješenja od 28. rujna 2015, odnosno riješiti kao u točki 1. izreke ovog rješenja, a žalbu tužitelja D. C., temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, djelomično odbiti i potvrditi pobijano rješenje u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška preko dosuđenog, a temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, njegovu žalbu djelomično uvažiti i točku III. izreke pobijanog rješenja djelomično preinačiti na način kako je to odlučeno u točki 2. izreke ovog rješenja.

 

Osnovano tužitelj D. C. u žalbi ukazuje da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio odredbe Tarife o sudskim pristojbama kada mu je pobijanim rješenjem naložio da plati sudsku pristojbu za izjavljenu žalbu na rješenje jer prema Tar. br. 3. st. 3. za žalbu protiv rješenja prvostupanjskog suda plaća se pristojba samo, ako se žalbom pobija rješenje koje podliježe plaćanju pristojbe po Tar.br. 2.

 

Tužitelj D. C. je izjavio žalbu na rješenje o troškovima postupka, doduše koja je sastavni dio presude, ali se uvijek ima smatrati rješenjem, pa dakle kada je žalba izjavljena samo u odnosu na odluku o troškovima postupka ima se smatrati žalbom protiv rješenja.

 

U Tar. br. 2 Tarife o sudskim pristojbama nije navedeno rješenje o troškovima postupka, a st. 2. napomene uz Tar. br. 2., je navedeno da za odluke koje nisu navedene u tom Tar. br. ne plaća se pristojbe, pa dakle za žalbu na rješenje o troškovima postupka sudska pristojba se ne naplaćuje.

 

S obzirom na navedeno uz pravilnu primjenu odredbi Tarife o sudskim pristojbama, trebalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, točku I. izreke rješenja od 18. siječnja 2016., u dijelu kojim je naloženo tužitelju D. C. platiti sudsku pristojbu u iznosu od 200,00 kuna, ukinuti bez obaveze ponovnog odlučivanja, odnosno riješiti kao u točki 3. izreke ovog rješenja.

 

U preostalom, a nepobijanom dijelu, rješenje prvostupanjskog suda od 28. rujna 2015. u dijelu pod točkom I. izreke, kao i rješenje prvostupanjskog suda od 18. siječnja 2016., u dijelu točaka II., III. i I. u dijelu kojim je rješenja od 23. listopada 2015. stavljeno van snage, ostaje nepromijenjeno.

 

S obzirom na sve navedeno, trebalo je riješiti kao u izreci.

 

U Zadru 18. lipnja 2018.