Broj: Gž-2579/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vicka Prančića kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Zorana Kežića i Denis Pancirov Parcen kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz K. S., OIB: …, zastupane po punomoćniku Z. B., odvjetniku u S., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, zastupano po punomoćniku D. D., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-8683/15 od 13. rujna 2017, dijelom ispravljene rješenjem od 13. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 21. lipnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika izjavljena protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-8683/15 od 13. rujna 2017., te se presuda:

 

- potvrđuje u pobijanom dijelu iz točke I. izreke u dijelu kojim se utvrđuje ništetnim odredba sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj 246-17/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 20. veljače 2006., solemniziran dana 21. veljače 2006. kod javnog bilježnika A. B. broj ovjere OU-92/06, slijedom čega isti članak predmetnog ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne stranke, kao i za sudužnike založne dužnike,

 

- potvrđuje u točki II. izreke u cijelosti kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 52.300,32 kuna sa pripadajućim kamatama,

 

- potvrđuje u odluci o troškovima parničnog postupka iz točke III. izreke,

 

- preinačuje u pobijanom dijelu iz točke II. izreke kojim se utvrđuje ništetnim odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 246-17/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 20. veljače 2006., a solemniziran dana 21. veljače 2006. kod javnog bilježnika A. B. broj ovjere OU-92/06, slijedom čega isti članak predmetnog ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne stranke, kao i za sudužnike založne dužnike, na način da se u odnosu na taj dio zahtjeva tužiteljice odbija.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom utvrđene su ništetnim (presudom ništavim) odredbe sadržane u članku 6. i 3. Ugovora o kreditu broj 246-17/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 20. veljače 2006., a solemniziran dana 21. veljače 2006. kod javnog bilježnika A. B. broj ovjere OU-92/06 (točka I. izreke).

 

Istom presudom naloženo je tuženiku u roku od petnaest dana isplatiti tužiteljici na ime iznosa više plaćenih kamata po kreditu iznos od 52.300,32 kune sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose razvidne tom točkom izreke presude teče mjesečno počevši od 30. rujna 2007. zaključno od 31. prosinca 2013. do isplate ( točka II izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka dužan je tuženik u roku od petnaest dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 15.004,00 kuna sa pripadajućim kamatama.

 

Rješenjem suda od 13. prosinca 2017. ispravljena je presuda u djelu obrazloženja na strani 15, pasus 2, red 8, u djelu koji se odnosi na isplatu više plaćenih kamata tako da umjesto pogrešno upisanog iznosa od 88.161,49 kuna treba stajati 52.300,32 kune,kako je uostalom navedeno izrekom presude u dijelu kondemnatornog zahtjeva.

 

Protiv pobijane presude žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno odbije tužiteljicu sa tužbenim zahtjevom.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u žalbi iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, izreka pobijane presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je prvostupanjski sud utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Drugo je pak pitanje jesu li navedeni razlozi u presudi žalitelju prihvatljivi i dovoljno pouzdani, što spada u ocjenu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne predstavlja postupovnu povredu na koju žalitelj ukazuje u žalbi.

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda i to:

 

- da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 246-17/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. veljače 2006.(dalje Ugovor), solemniziran dana 21. veljače 2006. kod javnog bilježnika A. B. broj ovjere OU-92/06 i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor – banka na iznos kunske protuvrijednosti od 130.600,00 CHF,

 

- da se odredbom čl. 3. Ugovora tužiteljica obvezala tuženiku plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,60% dekurzivno godišnje, a ista se obračunava u CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja,

 

- da je kredit odobren za kupnju stana s rokom otplate trideset godina uz promjenjivost kamatne stope,

 

- da je odredbom članka 6. Ugovora sukladno odluci o kamatnim stopama H. A. A. B. d.d. (prednice tuženika, vidi rješenje Trgovačkog suda Zagreb TT-16/22619 od 11.srpnja 2016.) ili drugog akta banke, tužiteljica dala pristanak da banka povisi ili snizi anuitet te se tužiteljica obvezala plaćati tako izmijenjene anuitete,

 

- da se tijekom ugovornog razdoblja, odnosno do 2013. kamatna stopa mijenjala od početnih 4,60% do 30. rujna 2007., zatim u visini od 5% do 31. ožujka 2008., u visini od 5.99 % do 31. prosinaca 2008., u visini od 6.20% do 31. prosinca 2010., u visini od 5.95% do 31. listopada 2011., te potom u visini od 5.45% nadalje do 1.siječnja 2014.,

 

- da je navedenom jednostranom i nepoštenom ugovornom odredbom ugovorna kamatna stopa za posljedicu imala mijenjanje iznosa anuiteta, te da ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi 52.300,32 kune.

 

U konkretnom slučaju tužitelj ističe kako su odredbe članka 3. i 6. Ugovora o kreditu ništetne, čime je tuženik, budući je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze mijenjana jednostranom odlukom banke- tuženika, na koji način je tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja kamatne stope na korisnika – tužiteljicu i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako je unošenje odredbe članka 6. Ugovora o kreditu protivan načelima obveznog prava, kao i načelu procesne ekonomije i pravne sigurnosti, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužiteljica kao korisnica kredita u odnosu na tuženika kao banku, dovedena u neravnopravan položaj. O odredbama Ugovora o kreditu vezanim uz promjenjivu kamatnu stopu nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, i tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe, kojom joj je nametnuta obveza i koju tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogla objektno sagledati kao cjelinu, pa stoga ta ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnice kredita u odnosu na banku.

 

Pri tome se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe materijalnog prava kao i na odluke i stavove viših sudova povodom kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava u predmetu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, kojima su utvrđene ništetnim odredbe o promjenjivim kamatnim stopama u Ugovorima o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga je neosnovana žalba tuženika da je isti samo ispunjavao svoje obveze na način propisan člankom 175. Zakona o bankama ("Narodne novine", broj 84/02) te u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine, broj 97/07, 125/07, 79/09 i 89/09 dalje ZZP) s obzirom da je izvještavao tužiteljicu o promjenama kamatnih stopa u tijeku trajanja ugovora.

 

Naime, prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana uvijek treba procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

 

U ovom predmetu tužiteljica tvrdi da je ništetna odredba o visini kamatne stope od 4,60% dekurzivno godišnje kako je obračunata Ugovorom o kreditu (članak 3. Ugovora) i odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke (članak 6. Ugovora), a sve iz razloga što se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

 

Rezultatima dokaznog postupka nedvojbeno je zaključiti da je predmetni Ugovor o kreditu standardni ugovor kojeg je banka zaključila i da je odredba članka 3. u kojem je obračunata kamatna stopa od 4,60% dekurzivno godišnje jasna, lako razumljiva i uočljiva.

 

Kako primjenom odredbe članka 84. ZZP-a nije dopušteno procjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a predmetna odredba to jest, to je temeljem članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženika u tome dijelu i odbiti dio tužbenog zahtjeva glede utvrđenja ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu.

 

Međutim, glede odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, vidljivo je da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama banke ili drugog akta tuženika. Stoga se pravilno sud prvog stupnja u pobijanoj presudi poziva na odredbu članka 96. stavak 1. ZZP-a u kojoj je propisano kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno prigovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. navedenog članka propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo,dužan je to i dokazati. Tijekom prvostupanjskog postupka tuženik to nije dokazao. Stoga opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatne stope.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika to svakako nije dokazano iskazom saslušanog svjedoka V. L. djelatnice tuženika, na ročištu od 5. travnja 2017., kako to u žalbi ističe tuženik, jer taj dokaz u ovome postupku uopće nije ni izveden. Naime, niti je u ovom postupku održano ročište glavne rasprave dana 5. travnja 2017., a niti je u postupku saslušan svjedok V. L., zbog čega, protivno žalbenim razlozima nije ni bilo moguće u pobijanoj presudi ocijeniti iskaz toga svjedoka niti ga uzeti u obzir prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, kako to neosnovano i vjerojatno saslušanjem u nekom drugom postupku zaključuju tuženik, a što u svakom slučaju ne predstavlja žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Sve naprijed rečeno na valjan je način sud prvog stupnja utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu, kako odluku Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojoj je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P.H.S.U.Z.Z.P. protiv više tuženika (među njima i predniku tuženika) podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tako i revizijskih odluka Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 po reviziji na tu pravomoćnu odluku i nekih kasnijih npr. Rev-2928/14. Odluka suda donesena u postupku kolektivne tužbe obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta, da pred nadležnim sudom pokrene postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupka za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju temeljem pravila o zaštiti potrošača.

 

Iz dokaznog postupka je razvidno kako je nedvojbeno da se o odredbi (članak 6. Ugovora) prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke, nije pojedinačno pregovaralo, a koja odluka iako jasna i lako uočljiva, nije razumljiva, budući je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, pri čemu se ne navode bilo kakvi kriteriji iz općih uvjeta poslovanja i slično, već se odluka o tome isključivo veže za odluku banke, pri čemu podrazumijevanje i primjena pojedinih kriterija vezanih uz promjenu kamatne stope u Ugovoru nisu navedeni.

 

U pravu je sud prvog stupnja, da odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, ovisna isključivo u konkretnom slučaju o odluci jednog ugovaratelja-banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa (osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, zbog čega dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu time ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer za to nema nikakvih valjanih i u Ugovoru razvidnih kriterija. Time se dakle radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate) što je suprotno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05,125/11,78/15, dalje ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

Nalazeći dakle da je odredbom članka 6. Ugovora o kreditu tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, procesne ekonomije i pravne sigurnosti, ovaj sud zaključuje kako to znači i da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, pri čemu se kao mjerilo ponašanja procjenjuje kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).              

 

Pozivajući se u pobijanoj presudi na odluke Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i odluke Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2928/14 ovaj sud zaključuje kako je tim odlukama utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu (u konkretnom slučaju onu iz članka 6. Ugovora o kreditu) kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je time ništetna.

 

U prilog tome zaključku upućuje odredba članka 502.c ZPP-a koja propisuje da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona za zaštitu kolektivnih interesa i prava, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

Pri tome je pravilno prvostupanjski sud, nalazeći da je odredba članka 6.Ugovora nepoštena smatrao da se time ima smatrati da odredba o promjenjivosti kamatne stope na Ugovorom navedeni način nikada nije bila ni ugovorena,zbog čega ju je,protivno žalbenim navodima taj sud pravilno utvrdio ništetnom,te s tim u svezi ispravno zaključio da tužiteljica ima pravo na punu restituciju neosnovano (više) isplaćenih iznosa od trenutka zaključenja ugovora, bez obzira na vrijeme utvrđenja ništetnosti odredbe članka 6.Ugovora.

 

Vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke V. K. utvrđeno je kako je tužiteljica ovim nedopuštenim postupanjem tuženika na ime anuiteta zbog povišenja stope kamate po kreditu platila tuženiku 52.300,32 kune više, pa je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku povrat pretplaćenog iznosa tužiteljici na način razvidan točkom II. izreke pobijane presude,a kako proizlazi iz nalaza vještaka.

 

Naime, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. stavak 1. ZOO-a, jer je utvrdio kako je tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope naplatio od tužiteljice  iznos od 52.300,32 kune više.

 

U odnosu na žalbeni prigovor zastare ističe se kako niti ovaj prigovor i žalbeni navod nije osnovan. Naime, u pravu je sud prvog stupnja kada se u odnosu na ovaj prigovor pozvao na odredbe članka 214. stavak 1. – 3., 215., 241 i 245. ZOO-a, smatrajući da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 24. lipnja 2015., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako je pravomoćna presuda pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 donesena 13. lipnja 2014., to je zaključak ovog suda da je predmetna tužba, a time i svi „preplaćeni“ mjesečni anuiteti počev od 31.listopada 2007., podnesena u zastarnom roku, uslijed čega se istaknuti tuženikov žalbeni prigovor time smatra neosnovanim.

 

Izraženo pravno stajalište prvostupanjskog i ovoga drugostupanjskog suda, da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 241. ZOO-a predstavlja radnju kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka za isplatu iznosa više plaćenih kamata, postalo je u međuvremenu pravno stajalište i Vrhovnog suda RH izraženo u revizijskoj odluci Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018.

 

U odnosu na ostale žalbene navode ističe se kako nisu od odlučne važnosti za rješenje ovog spora, pa nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, pri čemu je sve te navode tuženik isticao i tijekom postupka, kao i u postupku kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a koji su od strane sudova u tome postupku utvrđeni neosnovanim.

 

Stoga je valjalo temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a u tom dijelu odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Pravilno je sud prvog stupnja u odluci o troškovima postupka obistinio tužiteljici parnični trošak, pri čemu valja kazati, u smislu odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa je i u odnosu na odluku o trošku ovaj sud odbio žalbu tuženika u smislu odredbe članka 380. točka 2. u svezi članka 381. i 368. stavak 1. ZPP-a i obvezao tuženika da naknadi sve troškove koje je tužiteljica imala u postupku, a koje je pravilno obistinio prvostupanjski sud.

 

U Splitu 21. lipnja 2018.