Broj: Gž-568/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Emiru Čustoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. P. d.o.o. u stečaju, Z., OIB….., kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. T. iz Z., OIB…., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Povrv-3994/15 od 29. ožujka 2016., 4. srpnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Tuženikova žalba se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Povrv-3994/15 od 29. ožujka 2016. u pobijanom dijelu (točka I. i III. izreke),  ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Povrv-3994/15 od 8. travnja 2016.:

 

              a) preinačuje

 

- u dijelu točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice I. L.. u Z., broj …. od 3. prosinca 2014. za ovršne troškove u iznosu od 888,58 kn na način da se u tom dijelu platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ukida,

 

              - u točki III. izreke tako da glasi:

 

              "Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u svoti od 2.132,39 kn."

 

              b) potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova nastalih povodom žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

 

              "I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi od 03. prosinca 2014. godine, poslovni broj…., donesenom po javnoj bilježnici I. L. u Z., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 26.000,00 kuna, , te u dijelu troškova ovršnog postupka za iznos od 888,58 kuna, sve plativo u roku od 15 dana.

 

II. U preostalom dijelu platni se nalog ukida.                          

 

III. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 15 dana."

 

              Protiv dosuđujućeg dijela presude (točke I. i III. izreke) tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, zbog razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), i odluke o parničnim troškovima, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da žalbu uvaži, preinači prvostupanjsku presudu, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je djelomično osnovana, i to samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

 

              Predmet ožalbenog dijela ovog spora je zahtjev tužitelja za plaćanje novčane svote od 26.000,00 kn koja potječe iz ugovora o kratkoročnom kreditu što ga je tužitelj sklopio s tuženikom 19. kolovoza 2010.

 

              Protivno shvaćanju žalitelja ovaj sud nalazi da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, jer je izreka presude razumljiva, nije proturječna, sama sebi niti s razlozima presude, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Dakle, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

              Istina je da je prvostupanjski sud na sporni odnos primijenio odredbe ranijeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99), što je bilo pogrešno jer je obveznoopravni odnos nastao sklapanjem ugovora, a to je bilo 19. kolovoza 2010., za vrijeme važenja sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), a prema odredbi članka 1163. stavak 1. ZOO-a odredbe tog zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, a kao što je poznato zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2006.

 

              Prvostupanjski sud je izvedene dokaze valjano analizirao i cijenio, te je u skladu s ocjenom tih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje.

 

              Tako je utvrđeno da su stranke zaključile ugovor o kratkoročnom kreditu 19. kolovoza 2010. po kojem je tužitelj odobrio tuženiku kratkoročni kredit u iznosu od 26.000,00 kn, a ovaj ga se obvezao vratiti u roku od 2 mjeseca. Tuženik je u dopisu upućenom punomoćniku tužitelja od 26. rujna 2014. naveo razloge zbog čega nije vratio dug tužitelju s osnova ugovora o kreditu, pa je time neizravno u biti priznao postojanje tog duga.

 

              Dakle, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da postoji tuženikova obveza na plaćanje utužene svote.

 

              Iako je pogrešno primijenio odredbe ranijeg ZOO-a i pravilnom primjenom materijalnog prava, dakle, važećeg ZOO-a, tuženik je dužan platiti utuženu svotu tužitelju. Po shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju radi se o ugovoru o zajmu, kojeg su stranke pogrešno označile, a što ne škodi njegovoj valjanosti, a temeljna obveza zajmoprimca je vraćanje iznosa novca, odnosno količine stvari iste vrste i kakvoće (članak 499. stavak 1. ZOO-a).

 

              Žalbu tuženika je valjalo odbiti iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio na sporni odnos raniji ZOO, jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava, sada važećeg ZOO-a trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

              Radi iznesenog, na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a, žalba protiv odluke o glavnoj stvari je odbijena kao neosnovana.

 

              Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tuženika u odluci o parničnim troškovima.

 

              Naime, na sastanku V. suda R. H. s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova koji je održan 2. lipnja 2017. prihvaćen je zaključak koji glasi:

 

              "Presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga, zajedno sa ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude."

 

              Primjenom navedenog pravnog shvaćanja odluku o troškovima ovršnog postupka sadržanu u točki I. izreke je valjalo ukinuti, a o troškovima tužitelja odlučiti kod odluke o parničnim troškovima.

 

              Prvostupanjski sud je pravilno procijenio uspjeh tužitelja u postupku sa 15,89% do ročišta za glavnu raspravu od 22. listopada 2015., a od tada pa nadalje uspjeh tužitelja u parnici je 100%.

 

              Tužitelju je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to za sastav prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u iznosu od 2.500,00 kn, trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 1.996,00 kn, te tim iznosima dodati porez na dodanu vrijednost, kao i trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu održanom 22. listopada 2015. u iznosu od 1.250,00 kn, koliko je tužitelj i tražio, s tim da je uspjeh tužitelja do tada 15,79 %, a nadalje 100%. Tužitelj je za ročište za glavnu raspravu održano 2. ožujka 2016. tražio naknadu troška za zastupanje po odvjetniku u iznosu od 1.250,00 kn. Taj trošak je valjalo priznati u cijelosti. Troškovi nastali do tada su iznosili ukupno 5.620,00 kn, a vodeći računa o uspjehu tužitelja u sporu, valjalo mu je po ovom osnovu dosuditi 880,39 kn, te kada se doda iznos od 1.250,00 kn dobije se iznos od 2.132,39 kn.

 

              Kod donošenja odluke sud je uzeo u obzir da tuženik nije popisao troškove do zaključenja glavne rasprave.

             

Tuženiku nisu priznati troškovi za sastav žalbe jer je u sporu o glavnoj stvari njegova žalba odbijena, a djelomično je samo uspio u odluci o parničnim troškovima.

 

Dubrovnik, 4. srpnja 2018.