Broj: Gž Ovr-119/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Z. A. iz P., OIB: …, protiv ovršenika G. I. N. d.o.o. P., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-5583/17 od 18. prosinca 2017., dana 10. travnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba ovršenika G. I. N. d.o.o. P. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-5583/17 od 18. prosinca 2017.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

              "Odbija se u cijelosti prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe i za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, zaprimljen kod ovog suda 14. prosinca 2017."

 

              Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio ovršenik zbog bitne povrede odredaba postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači.

              U žalbi ističe kako sud iz potpuno nejasnih razloga izbjegava zauzeti stav o tome je li Uredba iz 2013. na snazi ili je prestala važiti 31. prosinca 2013. i radije u obrazloženju pribjegava obrazloženju koje spočitava ovršeniku glede slutnje da Fina zapravo ne primjenjuje odredbe Uredbe/13 nego da primjenjuje one odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, koji je objavljen u Narodnim novinama 81/13, a koje su istovjetne onima iz Uredbe/13, bilo da se radi o članku 70. st. 1. i 2. tog Zakona ILI da se radi o članku 70. st. 7. i 8. istog, a koji ne odgovara u potpunosti članku 70. st. 8. i 9. Uredbe/13. Niti sud, a niti žalitelj ne znaju koje propise primjenjuje Fina radi čega sud zaključuje da primjenjuje one odredbe za koje smatra da bi ih trebalo primijeniti, a koje Fina ne primjenjuje jer nisu dovoljne za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima. Njegova slutnja da ustvari predstavlja znanje kako Fina primjenjuje Uredbu/13, ali to ne obrazlaže jer u tom pravcu niti ne donosi odluke. U slučaju ovrhovoditelja L. S. izričito je navedeno da se postupa sukladno čl. 70. st. 11. ZFPPN, tj. odredbi iz Uredbe/13, koje u Zakonu iz 2013. nema. Stoga da se u tom slučaju Fina ne poziva na čl. 70. st. 1. i 2. Zakona/Uredbe jer oni uređuju pitanje ovrhe za tražbine na koje se predstečajna nagodba ne odnosi, te da je u tom slučaju riječ o općenitom pitanju ovrhe, a ne o specifičnosti ovrhe na novčanim sredstvima. U odnosu na prioritetne tražbine ovrha na novčanim sredstvima se može provoditi temeljem Zakona iz 2013. ili temeljem Uredbe iz 2013. Ako se provodi temeljem Zakona iz 2013. provodi se isključivo temeljem stavaka 5., 7. i 8., a ako se provodi temeljem Uredbe/13 mogućnosti su nešto šire i provodi se temeljem stavaka 4., 8., 9., 10. i 11. Tvrdi da Uredba iz 2013. nije na snazi. U čl. 70. st. 5. Zakona iz 2013. navodi se da će se osnove za plaćanje zaprimljene nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe vratiti podnositelju uz obrazloženje. U stavcima 7. i 8. navodi se da će se u slučaju sklapanja predstečajne nagodbe ili obustave postupka osnove za plaćanje iz stavka 5. trajno arhivirati ali da vjerovnici prioritetnih tražbina mogu tražiti nastavak provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ako za vrijeme trajanja postupka nisu namirene. Nema osnove za plaćanje koje se mogu arhivirati i nema osnove za plaćanje za koje se može tražiti nastavak provedbe ovrhe. Te su osnove vraćene podnositelju uz obrazloženje ili su to morale biti, a ako nisu, jedini razlog za to može biti u primjeni Uredbe/13, ali samo u odnosu na osnove za plaćanje koje su zaprimljene prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe. Bitno je da i Zakon iz 2013., kao i Uredba iz 2013., rabe pojam "sklopljene nagodbe" za ostvarivanje stanovitih pravnih učinaka. Ta Uredba poznaje i pojam "objave sklopljene nagodbe", a sud i Fina ovim pojmovima pridaju isto značenje koje je različito od pojma "pravomoćne nagodbe". Osim razlika na leksičkoj razini, u cijelosti izostaje obrazloženje različitosti ili izjednačenosti tih pojmova. Naime, u čl. 70. st. 8. Zakona/13 navode se riječi "ako za vrijeme trajanja postupka nisu namireni" koje upućuje na to da je postupak dovršen. Dakle, nagodba je sklopljena, osnove za plaćanje koje su trebale biti vraćene podnositelju trajno se arhiviraju, za osnove za plaćanje koje se odnose na prioritetne tražbine i koje su također trebale biti vraćene podnositelju nastavlja se postupak koji se nije vodio, postupak predstečajne nagodbe je proglašen gotovim pa se postavlja pitanje što će se dogoditi ako se rješenje o odobrenju sklapanja predstečajne nagodbe ukine i taj postupak vrati na ponovno odobravanje. Da li će se u tom slučaju trajno arhivirane osnove za plaćanje dearhivirati i ponovno arhivirati kad nagodba ponovno bude sklopljena, ali ne i pravomoćna. Hoće li se prestati provoditi nastavci nezapočetih provedbi ovrha i ponovno nastaviti kad nagodba ponovno bude sklopljena, ali ne i pravomoćna. Na to nema odgovora i sve u Zakonu iz 2013., kao i u Uredbi iz 2013. upućuje na to da nagodba da bi proizvodila pravne učinke iz čl. 70. mora biti pravomoćna.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17- dalje OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako Ovršnim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

 

              Odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

              Ispitujući pobijano prvostupanjsko rješenje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u svezi s čl. 381. ZPP ovaj drugostupanjski sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istog Zakona.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da otvaranje postupka predstečajne nagodbe ne utječe na namirenje prioritetnih tražbina, što tražbina ovrhovoditelja nedvojbeno jest, a ovo stoga što ukoliko se iste ne bi prijavile u postupku predstečajne nagodbe tada ne bi bilo drugog načina za njihovo namirenje. Nadalje, prvostupanjski sud ovo svoje stajalište temelji na odredbi čl. 3. st. 13. u svezi s čl. 70. st. 2. i čl. 71. st. 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine, broj 108/12, 144/12 i 81/13 – dalje ZFPPN). S obzirom da odredba čl. 70. st. 2. ZFPPN jednako glasi i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine, broj 81/13) te u Uredbi o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine, broj 112/13 - dalje Uredba) sud prvog stupnja smatra da se nije potrebno upuštati u raspravljanje jesu li odredbe navedene Uredbe i dalje na snazi. U odnosu na navode ovršenika kako sud nije provjerio ovlasti Vlade Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora te iz Zakona o ovlasti Vlade Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora (Narodne novine, broj 121/13) sud prvog stupnja smatra da su ti navodi neosnovani jer ovršenik ni ne zna u koje je propise sud izvršio uvid, a u koje nije, a osim toga u pogledu Uredbe ističe da ovršenik uopće nije siguran temelji li se po njemu sporno postupanje Fine na odredbi čl. 12. Uredbe ili ne. Nadalje, čak i da navedena Uredba više nije na snazi odredbom čl. 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine, broj 81/13) propisano je da će se, u slučaju sklapanja predstečajne nagodbe Financijska agencija, osnove za plaćanje trajno arhivirati, a vjerovnici prioritetnih tražbina mogu tražiti nastavak provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ako za vrijeme trajanja postupka nisu namireni. Iz navedenog prvostupanjski sud zaključuje da prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe nedopuštenom nije osnovan bez obzira na to koju verziju propisa primjenjuje Fina, sve kraj očite činjenice da ovršenik nije ispunio svoje obveze utvrđene pravomoćnom presudom prema ovrhovoditelju. U odnosu na razlog za proglašenje zapljene i prijenosa nedopuštenim iz čl. 50. st. 1. toč. 3. OZ sud prvog stupnja smatra da je taj razlog neosnovan s obzirom da je odredbom čl. 81. st. 4. ZFPPN propisano da ovršne isprave koje se odnose na tražbine iz predstečajne nagodbe gube u odnosu na dužnika pravnu snagu. Međutim, kako se u ovom postupku radi o prioritetnoj tražbini ovrhovoditelja koja se ni ne prijavljuje u postupku niti postupak na nju utječe to da nema mjesta primjeni navedene odredbe te su tvrdnje ovršenika u cijelosti suprotne pozitivnim zakonskim propisima jer je osnova za plaćanje pravomoćna presuda donesena u radnom sporu radi čega izmjene i dopune ZFPPN na nju nemaju nikakvog utjecaja. Konačno, prvostupanjski sud smatra da nisu ispunjene niti pretpostavke za odgodu ovrhe sukladno čl. 65. u svezi s čl. 210. OZ i to stoga što je odredbom čl. 17. st. 1. ZFPPN propisano da poduzetnik u stanju nelikvidnosti ne smije obavljati nikakva plaćanja osim onih koja su nužna za redovno poslovanje, a redovnim poslovanjem po stavku 2. istog članka smatra se da su za redovno poslovanje nužna plaćanja za prioritetne tražbine pa time nije utemeljen ni navod ovršenika da bi prijenos sredstava ovrhovoditelju onemogućio njegovo poslovanje.

 

              Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i pravilnu primjenu materijalnog prava radi čega se žalitelj u smislu odredbe čl. 375. st. 5. u svezi s čl. 381. ZPP, a sve u svezi s čl. 21. st. 1. OZ, upućuje na isto.

 

              U odnosu na odlučne žalbene navode ovršenika odgovoriti je:

 

              - da ovršenik ne može tražiti donošenje rješenja u smislu odredbe čl. 210. OZ, kao i rješenje kojim će se pljenidba i rješenje proglasiti nedopuštenim iz razloga predviđenog u čl. 50. st. 1. toč. 3. OZ temeljeći to na činjenici da je nad njim naknadno otvoren predstečajni postupak budući da je odredbom čl. 71. st. 1. u svezi s čl. 3. st. 13. i čl. 70. st. 11. ZFPPN, koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 442. Stečajnog zakona (Narodne novine, broj 71/15 i 104/17 – dalje SZ) propisano da otvaranje predstečajnog postupka ni na koji način ne utječe na ranije dospjele prioritetne tražbine bez obzira kada su dostavljene Fini na postupanje, a kao što je to u konkretnom slučaju jer se radi o potraživanju po osnovi radnog odnosa te da je u takvoj situaciji prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 52. st. 1. i 3. OZ i

 

              - da se sukus žalbe odnosi na ocjenu pravilnost i zakonitosti rada Fine koja je u ovakvim slučajevima provedbeno tijelo i odgovara za ispravnu provedbu ovrhe radi čega je dužna postupati u skladu sa zakonom, ali da Fina načelno postupa samostalno u skladu s odredbama prethodno citiranih Zakona i Uredbi, kao i ZFPPN, da po čl. 45. SZ nadzor i upute donosi Trgovački sud te u protivnom Fina odgovara za štetu koja može nastati u smislu odredbi čl. 206. st. 6. i čl. 213. OZ, ali se ta eventualna naknada štete može ostvariti u posebnom postupku tj. u parnici prema općim pravilima o odgovornosti za štetu prema pravilima obveznog prava, a ne u okviru ovog postupka.

 

              Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi s čl. 21. st. 1. OZ odbiti kao neosnovanu žalbu ovršenika i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

 

Zadar, 10. travnja 2018.