Broj: Gž-598/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sucu Ivanu Vučemilu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja P. p. d.o.o. P., OIB …,  zastupanog po punomoćniku S. L. P. V., odvjetniku u P., protiv ovršenika M. B. S. iz N., K., radi isplate, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Puli – Pola,  poslovni broj Povrv-7233/17-2, od 8. prosinca 2017., 12. travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli – Pola,  poslovni broj Povrv-7233/17-2, od 8. prosinca 2017.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja je pobijanim rješenje stavio izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. K. iz P., poslovni broj Ovrv-3608/16, od 24. ožujka 2016., u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo sve provedene radnje, ukinuo platni nalog sadržan u istom rješenju o ovrsi i odbacio ovršni prijedlog ovrhovoditelja od 24. veljače 2017.

U obrazloženju pobijane odluke navodi se da ovršenik nema prebivalište na području Republike Hrvatske, te da stoga ne postoji nadležnost javnih bilježnika u Republici Hrvatskoj za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave temeljem članka 279. stavka 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, u nastavku teksta OZ). Također se navodi da nadležnost javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj nije bilo moguće ustanoviti niti temeljem Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba (EU) broj 1215/2012), budući da je presudom Suda Europske unije u Luxemburgu u predmetu C-551/15, a povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je sud prvog stupnja uputio tome Sudu, odlučeno da Uredbu broj 1215/2012 treba tumačiti na način da javni bilježnici u Hrvatskoj, kada postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene nacionalnim pravom u ovršnim postupcima na temelju vjerodostojne isprave, nisu obuhvaćeni pojmom sud u smislu te Uredbe, te da je slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 279. stavka 3. OZ-a, javni bilježnik trebao, nakon zaprimanja prijedloga za ovrhu, dostaviti predmet sudu radi donošenja odluke o odbacivanju prijedloga za ovrhu. Iako javni bilježnik nije postupio na navedeni način u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud smatra da ta okolnost ne sprečava sud da i u predmetnoj situaciji, kada je podnesen prigovor protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika, postupi na način kako to propisuje članak 279. stavak 3. OZ-a. Slijedom iznijetog, odlučuje kao u izreci pobijanog rješenja, uz primjenu odredbe članka 58. stavka 3. OZ-a i odredbi članka 455. ZPP-a o ukidanju platnog naloga u situaciji kada se odbacuje tužba, tj. prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave.

Protiv citiranog rješenja suda prvog stupnja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi ovrhovoditelj, pobijajući rješenje u cijelosti iz žalbenih razloga propisanih odredbama članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/07, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP).

U žalbi u bitnom navodi da sud prvog stupnja nema ovlasti za donošenje pobijanog rješenja, te da je trebao postupiti prema odredbi članka 58. stavka 3. OZ-a i povodom prigovora ovršenika donijeti rješenje kojim se rješenje javnog bilježnika stavlja izvan snage i ukidaju provedene radnje, te nastaviti postupak kao u prigovoru protiv platnog naloga. S tim u svezi poziva se na različitu praksu sudova, te predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Potražuje trošak žalbenog postupka.

Žalba nije osnovana.

Prilikom donošenja pobijane odluke nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Suprotno žalbenim navodima, osnovano je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju postoji apsolutna nenadležnost javnog bilježnika za odlučivanje o podnesenom prijedlogu za ovrhu, jer prema sadržaju Uredbe javni bilježnik nije sud, a Uredba je kao međunarodni ugovor koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom i objavljen i na snazi, dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, te je po pravnoj snazi iznad zakona (članak 134. Ustava Republike Hrvatske – „Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14).

Stoga je pravilna odluka suda prvog stupnja kojom je citirani prijedlog za ovrhu odbacio, jer je člankom 16. stavkom 3. ZPP-a propisano da kada sud u tijeku postupka, sve do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, da će se u tom slučaju, po službenoj dužnosti, proglasiti nenadležnim, ukinuti sve provedene radnje i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi o pristanku tuženika, a tuženik je taj pristanak dao.

Osim toga, pravilno se prvostupanjski sud pozvao i na odredbu članka 279. stavka 3. OZ-a, budući je tek po dostavi rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od strane javnog bilježnika sudu, bilo omogućeno sudu izvršiti kontrolu zakonitosti rada javnog bilježnika, jer je javni bilježnik, pogrešno procijenivši da je nadležan za postupanje, onemogućio sud da ovršni prijedlog odbaci prije izdavanja rješenja o ovrsi.

Zbog navedenog, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja trebao donijeti rješenje kojim se rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavlja izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i postupak nastavlja kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, jer je sud temeljem članka 279. stavka 3. OZ-a, kao i članka 16. ZPP-a, dužan tijekom cijelog postupka paziti je li za rješavanje spora uopće nadležan sud Republike Hrvatske (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-419/16-4 od 15. ožujka 2017.).

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje temeljem odredbe članka 380. točke. 2. ZPP-a, na način kako je odlučeno u izreci ovog rješenja.

Rijeka, 12. travnja 2018.