Broj: Gž Ovr-1554/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Hrvatske vode, Vodnogospodarski odjel za za vodno područje primorsko-istarskih slivova Rijeka, kojeg zastupa punomoćnica N. Š., odvjetnica iz R., protiv ovršenika I. C. iz Z., (OIB:….), radi ovrhe, rješavajući žalbu ovrhovoditelja podnesenu protiv rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Ovr-2011/2017-3 od 3. studenoga 2017., 16. travnja 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Ovr-2011/2017-3 od 3. studenoga 2017. i predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.

 

O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja je odbijen prijedlog za ovrhu od 23. lipnja 2017.

 

Protiv rješenja je žalbu podnio ovrhovoditelj pozivajući se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi navodi da je sud prvog stupnja, nastojeći zaštititi interes dužnika,povrijedio interes vjerovnika te da mu je pobijanom odlukom onemogućen pristup sudu i povrijeđeno pravo iz čl. 6. toč.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naglašava da ovršenik duguje iznos iz 2016.godine, da nije postupio prema rješenjima, uplatnicama i opomeni koja je poslana da bi se izbjeglo pokretanje ovršnog postupka pa da se ne može stavljati daljnji teret ovrhovoditelju koji ne može naplatiti svoju tražbinu budući da se na takav način šalje poruka da se obveze ne trebaju podmirivati i da će sudovi štititi neplatiše, u zaštiti njihovog dostojanstva.

 

Predlaže pobijano rješenje ukinuti i donijeti rješenje o ovrsi, te odlučiti o troškovima uključujući i troškove žalbenog postupka.

 

Žalba je osnovana.

 

U donošenju pobijanog rješenja je počinjena bitna postupovna povreda iz čl.354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 111/99,

 

 

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - u nastavku teksta ZPP) koji propis se u ovršnom postupku primjenjuje na odgovarajući način na temelju odredbe čl. 21. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje OZ), jer je ovrhovoditelju odbijanjem prijedloga za ovrhu iz razloga koji su navedeni u pobijanom rješenju onemogućeno sudjelovanje u postupku.

 

Naime, sud prvog stupnja je utvrdio da se tražbina ovrhovoditelja odnosi na neplaćenu naknadu za uređenje voda u ukupnom iznosu od 70,40 kn, da je punomoćnik ovrhovoditelja zatražio da mu sud prizna trošak zastupanja u ukupnom iznosu od 350,00 kn, pa uspoređujući visinu ovrhovoditeljeve tražbine i visinu zatraženog troška zastupanja, ocjenjuje da postoji očiti nesrazmjer glavnice duga i troška zastupanja, čime da se ne poštuje odredba čl. 6. OZ-a o zaštiti dostojanstva ovršenika.

 

Izraženo stajalište suda prvog stupnja je nezakonito i ne može se opravdati primjenom načela zaštite dostojanstva ovršenika.

 

Naime, ovrhovoditelj raspolaže ovršnom ispravom, rješenjem donesenim u upravnom postupku koje ima klauzulu ovršnosti (izvršnosti) pa se radi do ovršnoj ispravi iz čl. 23. st. 1. toč. 3. OZ-a. Prema odredbi čl. 1. OZ-a tim Zakonom se uređuje postupak po kojemu sudovi i javni bilježnici provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava te provode osiguranje tražbina. To znači da je primarna zadaća ovršnog suda provesti postupak kako bi se tražbina ovrhovoditelja uspješno realizirala. Odredba čl. 6. OZ-a propisuje dužnost postupanja suda pri provedbi ovrhe i osiguranja, a ne pri odlučivanju o prijedlogu za ovrhu u slučaju kad ovrhovoditelj raspolaže ovršnom ispravom.

 

Postojanje eventualnog nesrazmjera između visine ovrhovoditeljeve tražbine i visine troška koji bi pripadao ovrhovoditelju ne može biti razlogom odbijanja prijedloga za ovrhu. Odluka o odbijanju prijedloga za ovrhu zbog visine ovrhovovoditelje tražbine mogla bi biti zakonita, primjerice, u slučaju da ovrhovoditelj zahtijeva ovrhu na nekretnini ovršenika za tražbinu koja je manja od 20.000,00 kn, ali takva odluka bi imala uporište u zakonu, konkretno odredbi čl. 80b. OZ-a (osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine radi zakonskog uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim djelom). Ovršenik uvijek ima mogućnost izbjeći nastanak troškova ovršnog postupka tako što će dobrovoljno ispuniti tražbinu ovrhovoditelja koja je utvrđena ovršnom ispravom.

 

Stoga je u pravu ovrhovoditelj kada u žalbi navodi da je u zaštiti interesa jedne stranke, sud prvog stupnja pobijanim rješenjem povrijedio interes druge stranke, a da za takvu odluku nema uporišta u postupovnim odredbama OZ-a i ZPP-a. Stajalište suda prvog stupnja je protivno temeljnim načelima ovršnog postupka u kojemu je legitimno očekivanje ovrhovoditelja da namiri svoju tražbinu utvrđenu ovršnom ispravom.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu ovrhovoditelja uvažiti i rješenje suda prvog stupnja ukinuti na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak u kojemu će ponovno ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi te će zavisno o tome o prijedlogu ponovno odlučiti.

 

Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci, 16. travnja 2018.