Broj: Gž Ovr-124/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Kristini Pavičić-Sirotić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja P. d.o.o., Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica R. G., odvjetnica iz Z., protiv ovršenika D. S., vl. obrta M. M., OIB:…, radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-2692/17-14 od 29. prosinca 2017., dana 17. travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se, kao neosnovana, žalba ovrhovoditelja te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-2692/17-14 od 29. prosinca 2017.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem odbačen je prijedlog za ovrhu zaprimljen 27. prosinca 2017.

Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnosi ovrhovoditelj navodeći da je sud prvog stupnja povrijedio materijalne i postupovne odredbe Ovršnog zakona, kao i da su razlozi pobijanog rješenja nejasni i proturječni čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Prijedlog za određivanje ovrhe se neosnovano odbacuje pozivom na čl. 18. i čl. 39. Ovršnog zakona jer navedeni zakon ne propisuje dužnost ovrhovoditelja da dostavlja podatak o načinu na koji poslodavac isplaćuje plaću ovršeniku. Žalbeni je prijedlog da se pobijano rješenje preinači uz određivanje predložene ovrhe, podredno, da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.

Rješenjem suda prvog stupnja odbačen je prijedlog ovrhovoditelja za određivanje ovrhe na plaći ovršenika pozivom na odredbe čl. 18. i čl. 39. st. 1. i 3. Ovršnog zakona, pri čemu se ukazuje kako od 1. rujna 2014. (kada je stupio na snagu Ovršni zakon) nije  dozvoljena provedba ovrhe na plaći ovršenika ukoliko mu poslodavac isplaćuje plaću na račun, te kako je ovrha u konkretnom predmetu neprovediva jer ovrhovoditelj nije priložio podatak (potvrdu) o načinu na koji poslodavac isplaćuje plaću ovršeniku.

Ispitujući navedeno rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi ovrhovoditelja te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava, sukladno čl. 50. st. 5. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 93/14. - u daljnjem tekstu OZ-a) i čl. 365. st. 2. u vezi sa čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. - u daljnjem tekstu ZPP-a), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio kako bi pravilnom primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje prijedlog za određivanje ovrhe na plaći ovršenika trebalo odbiti kao neosnovan, ali kako se sukladno čl. 374. ZPP-a u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a pobijano rješenje ne može preinačiti na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu, žalba ovrhovoditelja odbijena je kao neosnovana.

Prije svega, potrebno je istaknuti kako sud prvog stupnja prijedlog za dopunu predmeta i sredstva ovrhe kojeg ovrhovoditelj podnosi 9. srpnja 2015. ispravno označava kao (novi) prijedlog za određivanje ovrhe na plaći ovršenika. S obzirom na datum podnošenja prijedloga za ovrhu za plaći ovršenika, pobijanim se rješenjem ispravno citira odredba čl. 197. st. 1. mjerodavnog Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14.) prema kojoj se rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenog dijela plaće i nalaže poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati, odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.

Iz sadržaja čl. 197. st. 1. OZ-a proizlazi da ukoliko ovršenik prima plaću (stalno novčano primanje) koja se isplaćuje na račun kod banke (neovisno o kakvoj se vrsti računa radi), ovrhu treba provoditi temeljem pravila o ovrsi na novčanoj tražbini po računu iz čl. 204. - 213. OZ-a. Drugim riječima, za provođenje sudske ovrhe na plaći ovršenika neophodno je dokazati (prijedlogu priložiti dokaz) kako poslodavac ne isplaćuje ovršeniku plaću na račun kod banke, koji podatak je poslodavac prema čl. 18. st. 1. toč. 6. OZ-a dužan dostaviti ovrhovoditelju na njegovo traženje.

Kako ovrhovoditelj u ovom predmetu i ne tvrdi da se ovršeniku plaća ne isplaćuje na račun kod banke, sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima, nije trebao postupati po čl. 109. ZPP-a, odnosno zahtijevati od ovrhovoditelja da ispravi (dopuni) prijedlog za određivanje ovrhe. Naime, prijedlog za određivanje ovrhe od 9. srpnja 2015. nije imao formalnih nedostataka, a sud ovrhovoditelja nije dužan pozvati na dopunu prijedloga u smislu dostavljanja daljnjih isprava (ili ispravljanja njegovog sadržaja) kako bi se stvorile pretpostavke za određivanje ovrhe.

Pritom, potrebno je navesti kako se sud prvog stupnja prilikom odbacivanja prijedloga neosnovano poziva na odredbu čl. 39. st. 3. OZ-a jer je navedena odredba (u sadržaju kakvom se citira pobijanim rješenjem) ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 1. lipnja 2016. („Narodne novine“ broj: 55/16). Ukinute odredbe zakona prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok, te se od tog dana neće primjenjivati u postupcima koji nisu pravomoćno dovršeni (članak 55. stavak 2. i članak 58. stavak 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske – „Narodne novine“ broj: 99/99., 29/02. i 49/02.). Kako u predmetnoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske nije odredio drugačiji rok stupanja na snagu iste, to se od dana objave odluke u Narodnim novinama, tj. od 15. lipnja 2016., odredba članka 39. stavka 3. OZ (u onom sadržaju koji je citira prvostupanjski sud) više ne može primjenjivati. No i pored navedenog, kako to ranije istaknuto, stajalište je ovog suda da u konkretnom predmetu nije postojala potreba za pozivanjem ovrhovoditelja na ispravak/dopunu prijedloga za određivanjem ovrhe, jer je pravilnom primjenom čl. 197. st. 1. OZ-a takav prijedlog trebalo odbiti kao neosnovan.

Slijedom navedenog, žalba ovrhovoditelja odbijena je kao neosnovana te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje na temelju čl. 380. t. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a.

U Puli-Pola, 17. travnja 2018.