Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž Ovr-123/2018 Županijski sud u Puli – Pola
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž Ovr-123/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Puli-Pola, po sucu Dolores Peruško, kao sucu pojedincu, u postupku osiguranja predlagateljice osiguranja I. B. iz P., (OIB:…), zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. S., L. T. i F. S., odvjetnicima iz P., protiv protivnika osiguranja R. A. d.d. Z., (OIB:…), zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. P., G. G., V. D., V. V. i M. K., odvjetnicima iz R., radi osiguranja nenovčane tražbine, odlučujući o žalbama predlagateljice osiguranja i protivnika osiguranja protiv rješenja o osiguranju Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Ovr-7990/16-21 od 28. srpnja 2017., 27. travnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se žalbe predlagateljice osiguranja i protivnika osiguranja kao neosnovane te se u cijelosti potvrđuje rješenje o osiguranju Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Ovr-7990/16-21 od 28. srpnja 2017.

 

              Odbijaju se zahtjevi predlagateljice osiguranja i protivnika osiguranja za naknadom troškova žalbenog dijela postupka, kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja, u toč. I. izreke, određena je privremena mjera, radi osiguranja nenovčane tražbine predlagateljice osiguranja prema protivniku osiguranja, odnosno zabrane naplate po zadužnici pod brojem OV-4709/07 od 4. svibnja 2007., te osiguranja troškova ovog postupka, a temeljem odredbe čl. 346. i čl. 347. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, dalje: OZ); zabranom Financijskoj agenciji (Fini) u P., davanja naloga bankama da na zahtjev protivnika osiguranja, izvrši isplatu zadužnice, koju je predlagateljica osiguranja izdala protivniku osiguranja dana 4. svibnja 2007., na kojoj zadužnici je potpis predlagateljice osiguranja ovjeren po javnom bilježniku M. P. Č. iz P., pod brojem OV-4709/07 od 4. svibnja 2007. Istim je rješenjem, u toč. II. izreke, određeno da se zabrana iz toč. I. izreke smatra provedenom danom dostave prijepisa ovoga rješenja Financijskoj agenciji Pula, dok je u toč. III. izreke zabranjeno protivniku osiguranja da naplati tražbinu iz zadužnice navedene u točki I. izreke. Također, u toč. IV. odlučeno je da će privremena mjera trajati do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred sudom prvog stupnja pod poslovnim brojem: P-136/16 radi opravdanja ove privremene mjere protiv protivnika osiguranja u roku od 30 dana, ili do drugačije odluke suda ako se promjene okolnosti pod kojima je ova mjera određena. U toč. V. izreke predlagateljici osiguranja priznat trošak osiguranja u iznosu od 19.437,50 kuna te je naloženo protivniku osiguranja da navedeni iznos naknadi predlagateljici osiguranja u roku od 30 dana; dok je toč. VI. protivniku osiguranja priznat trošak sastava žalbe od 13. siječnja 2016. protiv rješenja o osiguranju u iznosu od 7.216,50 kuna te je naloženo predlagateljici osiguranja da navedeni iznos naknadi protivniku osiguranja u roku od 30 dana.

 

Protiv toga rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnose obje stranke.

 

Predlagateljica osiguranja (dalje: predlagateljica) žalbu podnosi zbog svih žalbenih razloga, navodeći, u bitnom kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) u vezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, dalje: OZ), pa da je time počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Ukazuje, iako je usvojena žalba protivnika osiguranja (dalje: protivnik) od 13. siječnja 2016., da je novom odlukom ponovno prihvaćen prijedlog predlagateljice pa se ima smatrati da je predlagateljica u cijelosti uspjela u postupku i ima pravo na naknadu troškova postupka od protivne stranke, a za odluku o troškovima postupka smatra da je mjerodavan samo konačni uspjeh u sporu.

 

Žalbeni je prijedlog predlagateljice da se uvaži njena žalba, preinači pobijano rješenje na način da u cijelosti odbije prijedlog protivnika za naknadu troškova postupka te da se protivnika obveže da joj naknadi troškove žalbenog postupka.

 

Protivnik žalbu podnosi zbog svih žalbenih razloga, navodeći, u bitnom, kako  unatoč uputi suda drugog stupnja, sud prvog stupnja vrši intervenciju u podneseni prijedlog za osiguranje i istaknuti zahtjev predlagateljice te ponovno donosi rješenje koje nije zakonito, jer predlagateljica nije ni u prijedlogu za osiguranje, a ni podneskom od 4. siječnja 2017. definirala svoju nenovčanu tražbinu na način kako je ona označena u pobijanom rješenju, pa smatra da je prijedlog u kojem nije navedena nenovčana tražbina trebalo odbaciti. Ukazuje kako se zaključak o postojanju pretpostavki iz čl. 346. st. 1. i 2. OZ-a ne temelji na svim provedenim dokazima, već iz obrazloženja pobijanog rješenja nije moguće ni utvrditi koje razloge sud prvog stupnja smatra osnovanim za prihvaćanje stava o kumulativnom ispunjenju obiju pretpostavki. Ističe da sud prvog stupnja, iako mu je dostavljen Sporazum o konverziji, propušta uopće spomenuti navedeno, kao i utvrđenje iz istog da je u cijelosti dospio na naplatu cjelokupni preostali neotplaćeni iznos duga po predmetnom kreditu, te pogrešno navodi da nije izvršena konverzija predmetnog kredita. Smatra pogrešnim stav da je predlagateljici nastala šteta samim time što su joj računi blokirani i tražbina djelomično naplaćena.

 

Žalbeni je prijedlog protivnika da se uvaži njegova žalba, preinači pobijano rješenje na način da u cijelosti odbije prijedlog obveže predlagateljicu da naknadi protivniku prouzročeni trošak žalbenog postupka.

 

Žalbe predlagateljice i protivnika nisu osnovane.

 

              Predlagateljica je pred sudom prvog stupnja podnijela prijedlog za određivanje privremene mjere, radi osiguranja nenovčane tražbine prema protivniku koja se odnosi na zabranu naplate zadužnice koju je predlagateljica izdala protivniku 4. svibnja 2007. i na kojoj zadužnici je njen potpis ovjeren po javnom bilježniku M. P. Č. iz P. pod brojem OV-4709/07, na način da se zabrani Financijskoj agenciji (Fini) u P., davanje naloga bankama da na zahtjev protivnika izvrši isplatu predmetne zadužnice.

 

              Sud prvog stupnja je prihvatio takav prijedlog i odredio privremenu mjeru, uz obrazloženje da su u konkretnom slučaju ispunjene obje pretpostavke propisane čl. 346. u svezi s čl. 347. OZ-a za određivanjem privremene mjere radi nenovčane tražbine.

 

              Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda i pazeći pri tome dodatno i na pravilnu primjenu materijalnog prava, kao i na bitne povrede odredaba postupka, ocjena je ovog suda da je odluka suda prvog stupnja pravilna i zakonita.

 

Prije svega, valja istaknuti da osporeno rješenje o osiguranju, u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju sud prvog stupnja navodi valjane razloge, pa tako i glede ispunjenja pretpostavki za određivanje predmetne privremene mjere, protivno žalbenim navodima protivnika. Neosnovan je i žalbeni navod protivnika da u pobijanom rješenju nije napomenuo da mu je dostavljen naknadno sklopljeni Sporazum o konverziji, obzirom da isti ne utječe na postojanje nenovčane tražbine predlagateljice.

 

              Po ocjeni ovog suda, predmetna, pobijana privremena mjera je opravdano donijeta u skladu sa svrhom kojoj ima služiti. Privremena je mjera, načelno, sredstvo samo privremenog osiguranja određenog potraživanja predlagateljice, sredstvo koje se određuje već i ako postoji vjerojatnost toga potraživanja – i u pravilu vjerojatnost da je ona potrebna kako bi se protivnik spriječio u postupanju u kojem bi osujetio ili otežao kasnije ostvarenje toga potraživanja (ovdje nenovčanog). Ova je privremena mjera donijeta u skladu sa takvim njezinim značenjem (čl. 346. i čl. 347. OZ-a).

 

              U ovom predmetu nije sporno da je predlagateljica, kao sudužnik s protivnikom u svojstvu kreditora, te Š. B. u svojstvu korisnika kredita i L. D. u svojstvu založnog dužnika, zaključila dana 23. travnja 2007. Ugovor o kreditu na iznos od 163.650,00 CHF te je protivniku izdala zadužnicu na iznos od 163.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi naplate potraživanja protivnika. Nesporno je i da je protivnik tu bjanko zadužnicu podnio Financijskoj agenciji radi naplate iznosa od 1.154.636,53 kuna (koliko je protivnik obračunao iznos cjelokupnog kredita), slijedom čega je od predlagateljice naplaćeno 56.476,49 kuna. Nadalje, nesporno je da je predmetna nekretnina kč. br. 1726/4 upisana u zk. ul. 4359 k.o. V. prodana u ovršnom postupku koji se vodio kod suda prvog stupnja pod posl. br. Ovr-1098/10 za kupovninu u iznosu od 910.000,00 kuna, te da je radi toga predmetni ugovor o kreditu raskinut, iako je korisnik kredita bio uredan klijent.

 

Kraj ovakvog utvrđenja i po ocjeni ovog suda ispunjene su zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 346. OZ-a za određivanje ove predložene privremene mjere, naročito iz razloga što ni protivnik ne osporava da je korisnik kredita cijelo vrijeme uredno otplaćivao ugovorene anuitete te da je kredit otkazan samo radi činjenice da je nekretnina koja je bila predmet zaloga danog radi osiguranja naplate tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu prodana u ovršnom postupku, to je predlagateljica, po ocjeni ovog suda, kao suda drugog stupnja, a suprotno žalbenim navodima žalitelja, učinila vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine i to u onom stupnju koji je potreban da bi se u ovom postupku mogla odrediti predložena privremena mjera. Ta nenovčana tražbina, koju je sukladno uputi ovoga suda iz rješenja poslovni broj: Gž Ovr-181/16-2 od 17. listopada 2016. predlagateljica, protivno žalbenim navodima predlagateljice, jasno označila u svom podnesku od 4. siječnja 2017., predstavlja zabranu naplate zadužnice, što je sukladno i aktualnoj sudskoj praksi u Republici Hrvatskoj – stav  izražen u odluci Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-2233/13-2 od 27. svibnja 2013. koji prihvaća i ovaj sud.

 

Postojanje vjerojatnosti nenovčane tražbine predlagateljice, a koja se ovom privremenom mjerom osigurava ne znači da je ta tražbina i osnovana, što će se tek utvrditi u parničnom postupku u kojem će se raspraviti i ostali žalbeni navodi žalitelja, međutim postojanje ovih, do sada utvrđenih činjenica daju dovoljnu vjerojatnost postojanje te nenovčane tražbine, a koja je potrebna da bi se ova privremena mjera mogla odrediti u smislu odredbe čl. 346. OZ-a.

 

              Drugi uvjet koji je potreban za određivanje privremene mjere, a koji je propisan odredbom čl. 346. st. 1. toč. 1. OZ-a - učiniti vjerojatnim opasnost da će bez takve mjere protivnik spriječiti ili znatno otežati ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti - predlagateljica je ispunila, i prema ocjeni ovoga suda, time što je učinila vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječila nenadoknadiva štete koja joj prijeti, jer su istoj kao sudužniku kredita blokirani svi računi, čime je ugrožena egzistencija predlagateljice, ali i njeno dvoje maloljetne djece koje je kao samohrana majka dužna uzdržavati.

 

              Konačno, neosnovana je i žalba predlagateljice, jer je protivnik u žalbenom postupku ovoga suda poslovni broj: Gž Ovr-181/16-2 u cijelosti uspio sa žalbom od 13. siječnja 2016., radi čega je prethodna odluka suda prvog stupnja poslovni broj: Ovr-7754/15-2 od 30. prosinca 2015. bila ukinuta te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak, pa je protivnik u cijelosti uspio u tom žalbenom postupku te mu stoga, prema čl. 166. st. 3. i čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. i čl. 14. OZ-a, pripada i trošak istoga u dosuđenom iznosu od 7.216,50 kuna.

 

              Slijedom navedenog, kako je pobijanim rješenjem ispravno i uz ispravno obrazloženje odlučeno o prijedlogu predlagateljice pa nije utvrđena osnovanost žalbenih navoda stranaka, o njihovim je žalbama odlučeno kao u st. I. izreke ove odluke (po čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a).

 

Obje stranke su zatražile naknadu troškova žalbenog dijela postupka, međutim, kako su njihove žalbe odbijene, valjalo je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a odbiti i istaknute zahtjeve za naknadom tih troškova.

 

U Puli-Pola 27. travnja 2018.

Copyright © Ante Borić