Broj: Gž Ovr-380/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja HUZO, Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog ureda P., G., D., V., K., odvjetnici iz R., protiv ovršenika N. Đ. iz Z., OIB: …, radi ovrhe na novčanoj tražbini po računima ovršenika, rješavajući žalbu ovršenika izjavljenu protiv rješenja o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-9536/2016, od 12. svibnja 2017., 15. svibnja 2018.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-9536/2016, od 12. svibnja 2017.

Obrazloženje

Rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja određena je ovrha na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2817/08, od 21. travnja 2011., radi naplate iznosa od 57.062,00 kuna sa pripadajućim zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2001. do isplate, zatim troška parničnog postupka u iznosu od 3.818,59 kuna sa zateznim kamatama od 21. travnja 2011. do isplate, te troška ovršnog postupka zajedno sa zateznim kamatama, na novčanim sredstvima ovršenika, po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama, prema njegovom osobnom identifikacijskom broju, izuzev primanja i naknada iz članka 172. i članka 173. Ovršnog zakona, i to pljenidbom sredstava potrebnih za namirenje tražbine ovrhovoditelja i njihovim prijenosom na žiro račun ovrhovoditelja. Citiranim rješenjem ovrhovoditelju su odmjereni troškovi ovršnog postupka u iznosu od 2.171,00 kuna.

Protiv tog rješenja o ovrsi žali se ovršenik iz svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga.

U žalbi u bitnom navodi da je pobijano rješenje o ovrsi doneseno protivno odredbama Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, u nastavku teksta OZ), te Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 91/10, 112/12), budući je ovrhovoditelj, prije podnošenja prijedloga za ovrhu sudu, bio dužan obratiti se Agenciji zahtjevom za izravnu naplatu, te o pokušanoj izvansudskoj ovrsi dostaviti valjanu potvrdu Agencije. Također ističe da ovršenik uopće nema račun u niti jednoj banci u Republici Hrvatskoj, te da je ovrhovoditelj, u predmetnom slučaju, trebao zatražiti određivanje i provedbu sudske ovrhe na nekom drugom predmetu na kojem nije moguće tražiti izvansudsku ovrhu, a ne na novčanoj tražbini po računima ovršenika, kako to predlaže predmetnim prijedlogom za ovrhu. Slijedom iznijetog, smatra da je prvostupanjski sud bio dužan odbaciti ovršni prijedlog ovrhovoditelja, a ne temeljem istog odrediti predloženu ovrhu, pa stoga predlaže da ovaj sud, po žalbi, ukine pobijano rješenje o ovrsi i odbaci prijedlog za ovrhu, odnosno podredno da ukine pobijano rješenje o ovrsi i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna, uz uvećanje troška sudske pristojbe u iznosu od 930,00 kuna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje kojeg od žalbenih razloga iz članka 50. stavka 5. OZ-a, te na počinjenje koje od bitnih postupovnih povreda iz članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, u nastavku teksta ZPP), na koje se u ovršnom postupku pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 21. stavku 1. OZ-a, ovaj sud utvrđuje da niti jedna od navedenih povreda nije počinjena.

Naime, prijedlog ovrhovoditelja od 28. rujna 2016. uredno je sastavljen (članak 39. OZ-a), a ovrha je određena sukladno sadržaju pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2817/08, od 21. travnja 2011., koja prema podacima u spisu nije ukinuta, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, pa stoga predstavlja valjanu ovršnu ispravu za određivanje predložene ovrhe (članak 23. točka 1. OZ).

Vezano za tražbinu o kojoj je odlučeno u citiranoj ovršnoj ispravi, valja navesti da zakonom nije propisan poseban rok u kojem bi se mogla tražiti predmetna ovrha, te je ovrha određena na predmetu koji nije izuzet od ovrhe, niti je u odnosu na isti ovrha ograničena (članak 4. stavak 4. i 5. OZ-a).

Protivno shvaćanju ovršenika, pobijano rješenje o ovrsi je doneseno u skladu sa relevantnim odredbama OZ-a (od članka 204. do članka 213. OZ-a), te odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, budući je predmetna ovršna isprava svojstvo ovršnosti stekla 14. rujna 2011., pa ista ne predstavlja valjanu osnovu za izvansudsku naplatu sukladno odredbama članka 209. OZ-a, a u svezi sa člankom 10. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 112/12).

Također nisu od utjecaja niti žalbeni navodi ovršenika da isti uopće nema račune otvorene u Republici Hrvatskoj, budući je to pitanje od značaja za fazu provedbe, a ne određivanja ovrhe.

Slijedom iznijetog, žalbu ovršenika je valjalo odbiti kao neosnovanu, a pobijano rješenje o ovrsi potvrditi pozivom na odredbu članka 380. točku 2. ZPP-a, u svezi sa člankom 21. stavkom 1. OZ-a, na način kako je odlučeno u izreci ovog rješenja.

Rijeka, 15. svibnja 2018.