Broj: Gž-764/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović kao predsjednice vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Kate Brajković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. Ž. U., OIB: …i 2. D. U., OIB:…, oboje iz P., koje zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u Š., protiv tuženika: 1. J. J. L., OIB: …iz Z., kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu F. & Š. u Z. i 2. A. Ć., OIB:…, iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika 1. izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj P-1275/16 od 29. lipnja 2017., u sjednici održanoj 16. svibnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Žalba se uvažuje, te se ukida presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1275/16 od 29. lipnja 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovce:

 

              "1. Utvrđuje se da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku broj Ovr-2114/15 od 19. listopada 2015. godine na nekretnini oznake kat. čest. … pašnjak površine 470 m2, Z.U. …, K.O. P..

 

              2. Nalaže se tuženiku ad.1 da solidarno u roku 15 dana tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.050,00 kuna."

             

              Protiv te presude tuženik 1. J. J. L. je izjavio pravodobnu i dopuštenu žalbu i to iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), te traži da se žalba uvaži, pobijana odluka preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev ili podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu je odgovoreno.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja 1. i 2. kojim traže da se utvrdi da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku broj Ovr-2114/15 od 19. listopada 2015. na nekretnini oznake kat. čest…., pašnjak površine 470 m2 z.ul. …k.o. P..

 

              Iz činjeničnih navoda u tužbi tužitelji navode da je ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 28. travnja 2014., koji je solemniziran po javnom  bilježniku Ž. P. u Z. broj Ov-877/14, a koji je sklopljen između tuženika 1 i 2, i koji predstavlja ovršnu ispravu u ovršnom postupku Ovr-2114/15 Općinskog suda u Šibeniku ništetan, ako ne ništetan tada prividan pravni posao tako da ne može predstavljati valjanu ovršnu ispravu za predmetni ovršni postupak, a da sami tužitelji koji su sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 4. kolovoza 2015., ovjeren kod javnog bilježnika A. K. broj Ov.3994/15, sa tuženikom 2., te po ugovoru isplatiti cijenu i to Bank-W. A. (u čiju korist je bilo upisano pravo zaloga, te zabilježbe ovrhe u vezi ovršnog postupka Ovr-1344/11 Općinskog suda u Šibeniku) iznos od 205.000,00 eura, a tuženik 2., 125.000,00 eura, te na taj način ishodovali brisovno očitovanje banke u vezi predmetnog zaloga i brisanje zabilježbe ovrhe, te kako su stupili u posjed predmetne nekretnine, te je u cijelosti taj ugovor izvršen, te stoga i imaju pravo koje sprečava ovrhu.

 

              Prvostupanjski sud na temelju rezultata provedenih dokaza, a utvrđujući što je u postupku neprijeporno utvrđeno (strana 5. drugi odlomak alineja 1 – 5 – prvostupanjske odluke) zaključuje da su tužitelji 1. i 2. stekli pravni temelj za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine, da su stupili u posjed iste, te da se smatraju savjesnim stjecateljima, dok glede tuženika 1. zaključuje da isti nije savjestan jer nije nakon sklapanja ugovora o zajmu u zemljišnim knjigama upisao založno pravo te time trećim osobama dao do znanja da je nekretnina opterećena založnim pravom, kao i iz razloga jer je čekao da se izbriše pravo zaloga pa tek tada podnio prijedlog za ovrhu na predmetnoj nekretnini, a što je uvjetovalo i zabilježbu ovrhe i nemogućnost tužiteljice da se uknjiži na predmetnoj nekretnini.

 

              Pri ovakvom zaključku i prihvaćanju tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se ne poziva na niti jednu odredbu pozitivnog propisa.

 

              To sve s pravom dovodi u pitanje žalba.

 

              Kako je već rečeno žalba se podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a na istu sadržajno ukazuje i na bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, o kojoj povredi vodi računa i ovaj sud po službenoj dužnosti, a u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a. A ovaj sud kao drugostupanjski sud nalazi bitnu povredu odredbe iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

              Već je ranije rečeno da iz činjeničnih navoda tužbe, a za koje je sud vezan, proizlazi da tužitelji tvrde da bi prije citirani ugovor o zajmu sklopljen između tuženika 1. i 2. bio ništetan, odnosno ako ne ništetan tada prividan, te da bi zbog toga ovrha bila nedopuštena, jer takav ništetan ili eventualno prividan ugovor ne može predstavljati ovršnu ispravu. A o tome prvostupanjski sud ne daje ama baš nikakve razloge, s tim da je teret dokaza na tužiteljima 1. i 2. da dokažu da bi predmetni ugovor bio ništetan ili eventualno privdan, kako to oni tvrde.

 

              Međutim, bez obzira na to u nastavku ovog parničnog postupka prvostupanjski sud će imati na umu da se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju prava zaloga na nekretninama (na temelju ugovora o zajmu) koja je u zemljišnim knjigama još upisana na dužnika, iako ju je on otuđio trećoj osobi (tužitelju 1. i 2.) kada bi se vodilo računa da li je vjerovnik (tuženik 1.) postupio u dobroj vjeri, već se radi u učincima zabilježbe ovrhe (članak 84. Ovršnog zakona - "Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje: OZ), te da treća osoba (tužitelji 1. i 2.) u parnici na koju su upućeni moraju dokazati da imaju pravo koje sprečava ovrhu.

 

              Prema tome sklapanjem ugovora o kupoprodaji između tužitelja 1. i 2. i tuženika 2., tužitelji 1. i 2. su stekli titulus za stjecanje prava vlasništva, ali ne i pravo vlasništva budući se nisu upisali u zemljišnu knjigu, a kako je na predmetnoj nekretnini upisana zabilježba ovrhe zbog kojeg se na odredbu iz članka 84. stavka 3. OZ-a tužitelji 1. i 2. nisu ni mogli izvršiti upis prava vlasništva. Sama činjenica što su tužitelji 1. i 2. bili u posjedu navedene nekretnine prije nego što je upisana zabilježba ovrhe na istu, također nije relevantno jer sam posjed nekretnine ne sprječava ovrhu s obzirom da članak 59. stavak 1. OZ-a kao materijalna pretpostavka osnovanosti prigovora treće osobe propisuje određeno pravo na predmetu ovrhe, a ne faktički odnos prema predmetu ovrhe.

 

              Inače, tuženici 1. i 2. su u ovoj parnici jedinstveni suparničari, pa samim time što je tuženik 2. priznao tužbeni zahtjev ništa ne znači jer je tuženik 1. osporio tužbeni zahtjev, pa se uzima da su obojica osporila tužbeni zahtjev jer jedan od jedinstvenih suparničara ne može samostalno s pravnim učinkom priznati tužbeni zahtjev, pa s tim u vezi i žalba koju je izjavio tuženik 1. djeluje u korist tuženika 2. koji nije izjavio žalbu, pa je odluku trebalo ukinuti i u odnosu na tuženika 2.

 

              Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, a o toj odluci ovisi i odluka o troškovima postupka, to je trebalo ukinuti i odluku o troškovima.

 

              Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci, a temeljem članka 369. stavak 1. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 16. svibnja 2018.