Broj: Gž Ovr-1593/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Z. D. iz L., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku iz K., protiv ovršenika 1. A. B. iz K., OIB: … i 2. A. B. iz K., OIB: …, zastupanih po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. B. i J. B. K. iz K., radi ovrhe na novčanim sredstvima, rješavajući žalbu ovrhovoditelja, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu poslovni broj Ovr-1319/17-9 od 31. listopada 2017., 5. lipnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Uvaženjem žalbe ovrhovoditelja preinačuje se rješenje Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu poslovni broj Ovr-1319/17-9 od 31. listopada 2017. na način da se odbija kao neosnovan prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe.

            

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja je odgođena ovrha pokrenuta zahtjevom za izravnu naplatu od 30. svibnja 2017. na temelju bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika I. A. pod brojem OV-1844/17 od 30. ožujka 2017. do okončanja parničnog postupka.

 

Protiv rješenja je žalbu podnio ovrhovoditelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), koji propis se na odgovarajući način primjenjuje u ovršnom postupku na temelju odredbe članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ).

 

U žalbi navodi da pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama jer da nije obrazloženo na temelju čega je sud zaključio da postoje osnove za odgodom ovrhe. Tvrdi da ovršenici ničim ne dokazuju da bi provođenjem ovrhe pretrpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu pri čemu dokaz o tome ne može biti uopćena tvrdnja da bi provođenjem ovrhe bila narušena njihova egzistencija. Smatra da samo pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ne može predstavljati opravdani razlog za odgodu ovrhe. Ističe da su ovršenici izdali i ovjerili valjanu zadužnicu, da nikad nisu pokrenuli sudski postupak radi poništenja ili utvrđenja ništetnosti zadužnice niti su pokrenuli postupak za povrat zadužnice, a da pokretanje postupka radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe predstavlja očitu namjeru za odugovlačenjem postupka naplate. Ističe da bjanko zadužnica ima značaj pravomoćnog rješenja o ovrsi zbog čega da ovršenici ne mogu u postupku izravne naplate tražiti odgodu ovrhe.

 

Predlaže ukinuti pobijano rješenje.

 

Žalba ovrhovoditelja je osnovana.

 

U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, međutim pogrešno je primijenjena odredba članka 65. OZ-a kada je ocijenjeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za odgodu ovrhe.

 

Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da su ovršenici podnijeli prijedlog za odgodu postupka izravne naplate ovrhovoditeljeve tražbine sukladno odredbi članka 210. OZ-a, s tim što prijedlog ocjenjuje osnovanim, budući da je odredbom članka 210. OZ-a propisano da se na prijedlog za odgodu prijenosa na odgovarajući način primjenjuju odredbe OZ-a o odgodi ovrhe, a da ovršenici u prijedlogu dokazuju da su kumulativno ispunjeni uvjeti za donošenje takve odluke.

 

Sud prvog stupnja pravilno interpretira odredbe OZ-a koje se u nazočnom slučaju primjenjuju, a na temelju kojih ovršenici doista imaju pravo predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava te da se na prijedlog za odgodu prijenosa na odgovarajući način primjenjuju odredbe OZ-a o odgodi ovrhe. Međutim, prema odredbi članka 65. OZ-a, na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu u slučajevima koji su navedeni u točkama 1.-8. tog članka. U nazočnom slučaju ovršnu ispravu predstavlja bjanko zadužnica koja ima učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja sukladno odredbi članka 215. stavak 1. OZ-a, a koju vjerovnik dostavlja Financijskoj agenciji s učincima dostave sudskog rješenja o ovrsi. Iz isprava u spisu bi proizlazilo da su ovršenici podnijeli tužbu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim čime bi bila ispunjena pretpostavka iz čl. 65. st. 1. t. 5. OZ-a za podnošenje prijedloga za odgodu, međutim istovremeno nije ostvarena druga pretpostavka, koja mora biti kumulativno ispunjena, a ta je da ovršenici učine vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje. Ovršenici u prijedlogu za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava nisu ni naveli činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da bi provedbom ovrhe pretrpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, štoviše, kao dokaz o tome su predložili uvid u tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe pa je na temelju takvih navoda, a u nedostatku predlaganja odgovarajućih dokaza o postojanju zakonskih razloga za odgodu, sud prvog stupnja izveo pogrešan zaključak da su u nazočnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 65. OZ-a za odgodu izdavanja naloga za prijenos zaplijenjenih sredstava.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu ovrhovoditelja uvažiti i rješenje suda prvog stupnja preinačiti na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 5. lipnja 2018.