Broj: Gž-691/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović, u pravnoj stvari tužitelja - predlagatelja osiguranja I. P. iz K. I., OIB: …, koga zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. S. V. i A. Č. iz I.-G., protiv tuženice - protivnice osiguranja V. - V. M. iz K.,  OIB: …,  koju zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u K., I. Z. radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja - predlagatelja osiguranja protiv rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj Pn-4/18-5 od 11. travnja 2018., 14. lipnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja I. P. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj Pn-4/18-5 od 11. travnja 2018.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"I. Radi osiguranja novčane tražbine tužitelja I. P., OIB: …, K. I., kao predlagatelja osiguranja, prema tuženici V.-V. M., OIB: …, K., kao protivnici osiguranja, koje potraživanje se sastoji od zahtjeva za isplatu iznosa koji će se utvrditi vještačenjem, ali ne manjim od 80.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje polugodišta uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a u skladu sa članom 29 stav 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 47/08, 125/11 I 78/15 dalje:ZOO), a koje kamate teku od dana donošenja prvostupanjske presude u ovom postupku pa do isplate, sve plativo u roku od 15 dana, radi troškova ovog osiguranja koji se sastoji od iznosa sudskih pristojbi na prijedlog i rješenja o osiguranju, u iznosu od 1.150,00 kn

odbija se prijedlog za donošenjem

privremene mjere

 

zabranom otuđenja i opterećenja nekretnina suvlasništvo protivnice osiguranja, V.-V. M. upisom zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina na koje je upravljena tražbina uz zabilježbu zabrane u zemljišnoj knjizi i to u odnosu na nekretninu upisanu u k.o. I.-G., zk.ul. 1783 kčbr. 350 livada i oranica zvonarevo, suvlasništvo protivnice osiguranja u 1/3 dijela."

Protiv navedenog rješenja tužitelj-predlagatelj osiguranja (dalje:tužitelj) podnio je žalbu pobijajući rješenje iz svih žalbenih razloga. U žalbi navodi da se obrazloženje suda za odbijanjem izdavanja privremene mjere svodi da je : „ ...životno nelogično i u praksi gotovo nepostojeće da bi bilo koja treća osoba kupila suvlasnički dio poljoprivrednog zemljišta, a osobito u maloj sredini gdje je poznato da postoji spor među suvlasnicima. Nadalje za sud je notorno da se takav suvlasnički dio ne može niti založiti jer niti jedna banka ne bi ovu nekretninu uzela u zalog ... “ Zaključno sud utvrđuje da ne postoji opasnost da bi tuženica-protivnica osiguranja (dalje:tuženica) mogla svoj suvlasnički dio nekretnine otuđiti ili opteretiti pa da bi se time spriječilo eventualno ostvarenje tražbine tužitelja, povezujući to s činjenicom da tuženica prima mirovinu. Tužitelj smatra da su takva utvrđenja neosnovana. Naime, u prijedlogu za izdavanjem privremene mjere tužitelj je naveo kako tužbom potražuje iznos od ne manje od 80.000,00 kn, da su primanja tuženice (ne mirovina kako to sud pogrešno navodi) oskudna, da bi namirenje na istima bilo nemoguće zbog ranije opterećenosti drugih obveza tuženice, da se tuženica uopće ne bavi poljoprivrednim uzgojem. Tužitelj je u tužbi (toč. III tužbe) naveo kako mu je upravo tuženica ponudila da od nje „otkupi"- svoju aroniju, a tužitelj ima saznanja da tuženica namjerava prodati svoj suvlasnički omjer na predmetnoj nekretnini. Sve ovo  govori u prilog da bi tuženica zbog loše materijalne situacije mogla raspolagati svojim suvlasničkim udjelom predmetne nekretnine. Tužitelj je u tužbi, odnosno prijedlogu predložio da se na sve te okolnosti saslušaju stranke, svjedoci, izvrši uvid u zk. izvadak, provede očevid na licu mjesta, izvrši upit na PP I.-G. o intervenciji povodom dojave tužitelja te uvid u spis naslovljenog suda R1-60/2017 (koji predmet se vodio upravo radi razvrgnuća suvlasničke zajednice stranaka) te sud pogrešno navodi kako tužitelj nije predložio dokaze na okolnosti izdavanja privremene mjere. Sud je uostalom trebao makar saslušati stranke na okolnost izdavanja privremene mjere te pribaviti podatke o primanjima tužene, a ne pozvati se samo na navode tuženice kako prima mirovinu i utvrditi da je to dovoljno za eventualno namirenje tužitelja. Slijedom iznesenog, jasno je da postoji realna opasnost da bi tuženica otuđenjem i opterećenjem nekretnine mogla onemogućiti tužiteljevu eventualnu naplatu na kraju postupka. Nadalje smatra kako okolnost da li će neka treća osoba kupiti suvlasnički dio nekretnine ili ne, ne ovisi o činjenici da li se između suvlasnika vodi spor ili ne, već prvenstveno o cijeni za koji se taj suvlasnički udio prodaje. Dakle, nije životno nelogično da bi neka treća osoba kupila suvlasničku udio nekretnine tužene ukoliko tužena ponudi prihvatljivu, odnosno nisku cijenu. Ovo sve uzimajući u obzir da se radi o poljoprivrednom zemljištu za koje postoji mogućnost diobe pred sudom (bilo civilnom bilo geometrijskom, za koji se i vodio predmet pod br. Rl-60/2017) te nije problem razvrgnuti suvlasničku zajednicu. Isto se odnosi i na davanje suvlasničkog udjela u zalog, a što banke često i daju zalog samo na određenom suvlasničkom udjelu nekretnine. Dakle, tužitelj smatra da je u prijedlogu za izdavanjem privremene mjere detaljno naveo i predložio sve dokaze na okolnosti da bi njegovo buduće potraživanje spram tuženice bilo onemogućeno ukoliko se istoj dozvoli raspolaganje svojim suvlasničkim dijelom nekretnine. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže drugostupanjskom sudu usvajanje žalbe, ukidanje pobijanog rješenja i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tuženica je navela da suprotno tvrdnji žalitelja sud prvoga stupnja nije počinio niti jedan žalbeni razlog kojeg bi sud trebao po službenoj dužnosti ispitati, a isto tako niti jedan osnovani žalbeni razlog kojeg bi žalitelj istaknuo u podnijetoj žalbi. Sve odlučne činjenice i okolnosti, od kojih zavisi donošenje odluke o prijedlogu za izdavanje privremene mjere, sud je pravilno utvrdio, za svoju odluku dao jasne, logične i obrazložene razloge, koje žalitelj ničim ne dovodi u sumnju podnijetom žalbom. Dakle, sud prvog stupnja u ovoj fazi postupka, a temeljem činjeničnih navoda istaknutih u tužbi i navoda koje je sudu prezentirala tuženica u svom odgovoru na tužbu, a posebno u dijelu gdje postavlja i svoj prijebojni zahtjev prema tužitelju do visine tužbenog zahtjeva, kraj nesporne i notorne činjenice da je tuženica na predmetnoj nekretnini gruntovna suvlasnica i posjednica zajedno sa tužiteljem u 1/3 dijela. Sud pravilno zaključuje da tužitelj ničim nije dokazao da mu prijeti nenadoknadiva šteta time ako se ne izda privremena mjera u ovoj pravnoj stvari. Suprotno tvrdnjama žalitelja sud je u obrazloženju jasno iskazao da tužena nije insolventna, da ima redovna mjesečna primanja s osnova mirovine, da njena imovina, pa tako i nekretnina, koja nosi oznaku čkbr. 350, upisana u zk. ul. 1783 k.o. I. G., nije opterećena nikakvim teretima, kao i sva ostala njena imovina koja se nalazi u k.o. K., a što se lako može provjeriti i uvidom u zemljišne knjige elektronskim putem. Isto tako sud u obrazloženju svoje odluke navodi da se kumulativno moraju ispuniti svi zakonski uvjeti da bi se izdala tražena mjera osiguranja. Već prvi uvjet koji sud detaljno obrazlaže, a to je činjenica da prijeti nenadoknadiva šteta, žalitelj nije dokazao. Isto tako tuženica ističe da iako je ona suvlasnica predmetne nekretnine, koja je zasađena aronijom, do sada nije ubirala nikakve plodove s te nekretnine već je jednako kao i njena prednica prepustila da aroniju ubire s cijele površine nekretnine tužitelj, uz njegovu obavezu da isplaćuje naknadu tuženici i njenoj prednici, što on nikada nije činio. Isto tako tuženica je, kako se to i u odgovoru na tužbu navodi, obavijestila tužitelja da će svoju 1/3 uroda sama ubrati, čemu se on nije protivio ni na koji način iako je znao kada je berba obavljena i da ju je tužena uz pomoć svojih radnika izvršila. Dakle, tuženica nije prema tužitelju provodila nikakvo nasilje ili samovlast na bilo koji način, a sve u pogledu načina korištenja nekretnine koja je predmetom ove tužbe i koja je suvlasništvo i suposjed tužene u 1/3 dijela. Ona dosada ničim nije nanijela bilo kakvu štetu tužitelju. Iz odgovora na tužbu i prijebojnog zahtjeva jasno se vidi, da je upravo tužitelj taj koji je godinama, postupajući suprotno zaključenom sporazumu, sam koristio i ubirao plodove nekretnine u cijelosti, bez da je svoju novčanu obavezu prema prednici tužene i tuženoj ispunio na vrijeme. Isto tako potpuno je netočan žalbeni navod da je sud bio dužan prije izdavanja privremene mjere saslušati parnične stranke i da je trebao zatražiti podatke o primanjima tužene. Zbog svega izloženog tuženica predlaže da se žalba tužitelja kao neosnovana odbije i pobijana odluka u cijelosti potvrdi.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Tužitelj ne konkretizira bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud, pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u svezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), te u svezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14. i 73/17.; dalje OZ) ne nalazi da bi sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP tako da žalba zbog bitne povrede postupka nije osnovana.

Iz tužbe proizlazi da tužitelj tužbenim zahtjevom traži da tuženica tužitelju isplati iznos koji će se utvrditi vještačenjem ali ne manje od 80.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 1. rujna 2017.

Međutim, uz tužbu je podnesen i prijedlog za određivanje privremene mjere kojim tužitelj predlaže, radi osiguranja novčane tražbine tužitelja, odrediti privremenu mjeru zabranom otuđenja i opterećenja te upisom zabilježbe zabrane u zemljišnoj knjizi u odnosu na nekretninu kat. čest. 350 k.o. I.-G. suvlasništvo tuženice za 1/3 dijela.

 

Prvostupanjski sud je odbio prijedlog za određivanje privremene mjere s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao pretpostavke za donošenje mjere osiguranja jer tužitelj nikakvim dokazima ne opravdava postojanje opasnosti da tuženica eventualno ne bi mogla platiti štetu te da bi za tužitelja nastala nenadoknadiva šteta.

 

Radi osiguranja novčane tražbine može se u smislu čl. 344. st. 1. OZ, kojim su određene pretpostavke za određivanje privremene mjere, odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Dakle, prema navedenoj zakonskoj odredbi privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti ukoliko su kumulativno ispunjene obje pretpostavke predviđene u citiranom članku.

 

Nadalje, čl. 345. OZ propisuje da se radi osiguranja novčane tražbine može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha osiguranja pa tako primjerice i zabranom protivniku osiguranja otuđenje ili opterećenje svoje nekretnine ili stvarnih prava koja su na nekretnini uknjižena u njegovu korist, uz zabilježbu te zabrane u zemljišnoj knjizi.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje pa iako se prvostupanjski sud propustio pozvati na materijalnopravne odredbe navedeni propust nije imao utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere.

 

Ocjenjujući, dakle, vjerojatnost tražbine u smislu odredbe čl. 344. st. 1. OZ dovoljno je da tužitelj učini vjerojatnim postojanje tražbine, pa je polazeći od citirane odredbe, s obzirom da u konkretnom slučaju nije sporno da su stranke zemljišno knjižni suvlasnici prijeporne nekretnine (tužitelj za 2/3 dijela, a tuženica za 1/3 dijela) i da tražbina koju tužitelj želi osigurati predstavlja zahtjev tužitelja u ovom postupku koji se temelji na tvrdnji da je na prijepornoj nekretnini posadio aroniju što među strankama niti nije sporno te da je tuženica tijekom ljeta 2017. godine sa 1/3 nekretnine pobrala istu koja činjenica također među strankama nije sporna (s time što se tuženica brani materijalnopravnim prigovorima) to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužiteljeva tvrdnja da ima pravo na isplatu iznosa koji predstavlja očekivani prihod od aronije za 2017. godinu vjerojatna. Slijedom iznijetog tužitelj je ispunio prvu pretpostavku iz čl. 344. st. 1. OZ, dok će u parničnom postupku tužitelj morati dokazivati izvjesnost postojanja svojeg potraživanja prema tuženici.

 

Žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije učinio vjerojatnim drugu pretpostavku odnosno opasnost u smislu navedene odredbe OZ te je reći da opasnost mora biti subjektivne prirode, što znači da je tužitelj dužan ukazati na konkretne radnje protivnice osiguranja, odnosno na njezina propuštanja, koja je tuženica svjesno poduzeta upravo radi ugrožavanja, odnosno onemogućavanja ili otežavanja namirenja tužiteljeve tražbine, a činjenica, sve kada bi se uzela kao točna, da su primanja tuženice oskudna, da bi namirenje na istima bilo nemoguće zbog ranije opterećenosti drugim obvezama, da se tuženica uopće ne bavi poljoprivrednim uzgojem, da je loše materijalne situacije, ne znači da će tuženica poduzimati radnje otuđenja ili opterećenja nekretnine kat. čest. 350 k.o. I.-G. s ciljem sprječavanja ostvarenja tražbine tužitelja.

Prema odredbi čl. 344. st. 2. OZ predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost iz st. 1. istog članka ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. Slijedom navedenog, ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom osiguranja protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu, tada sud može odrediti privremenu mjeru i bez postojanja vjerojatnosti opasnosti iz čl. 344. st. 1. OZ. Međutim, tužitelj nije ukazao da bi tuženica predloženom mjerom pretrpjela samo neznatnu štetu odnosno da ona ne bi pretrpjela nikakvu štetu.

              Konačno, reći je da je točno da je tužitelj u tužbi predlagao izvođenje dokaza ali na okolnosti utvrđivanja činjenica koje su sporne među strankama odnosno prepuštanja spornog zemljišta tužitelju od strane prednice tuženice, ne postojanja dogovora u svezi plaćanja naknade prednici tuženice, vrijednosti poljoprivrednih radova, iznosa očekivane dobiti i na druge okolnosti iz tužbe, a ne na okolnosti  ispunjenja pretpostavki za određivanje privremene mjere, pa su neosnovani s tim u vezi izneseni navodi žalbe tužitelja.

Kako, dakle, u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene obje pretpostavke predviđene u čl. 344. st. 1. OZ to je slijedom svega iznesenog valjalo temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi čl. 21. st. 1. OZ odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U Zadru 14. lipnja 2018.