Broj: Gž Ovr-69/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja K. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. i P. d.o.o., Z., protiv ovršenice D. M. iz T., OIB: …, radi ovrhe na pokretninama, rješavajući žalbu ovrhovoditelja podnesenu protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, posl. broj Ovr-1238/17-5 od 28. prosinca 2017., dana 30. kolovoza 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, posl. broj Ovr-1238/17-5 od 28. prosinca 2017.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda, odbačen je prijedlog za ovrhu na pokretninama ovršenice, kao nedopušten.

 

Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi ovrhovoditelj iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba postupka propisanog odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11,25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u svezi sa čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje: OZ), sa prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovan postupak.

 

U žalbi u bitnome ističe da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 5. u svezi sa čl. 285. st.2 . OZ-a, jer da je podnošenjem zadužnice na naplatu Financijskoj agenciji i dostavljanjem potvrde o nemogućnosti naplate, ispunio uvjete iz navedenih zakonskih odredbi za promjenu predmeta i sredstava ovrhe, s obzirom da zadužnica sukladno odredbi čl. 214. st.1. OZ-a ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi pa da je odbacivanjem prijedloga za ovrhu počinjena bitna povreda odredaba postupka. Također ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st.1 . ZPP-a u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a i čl. 109. ZPP-a, budući da je ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu dostavio ovršnu ispravu i potvrdu Financijske agencije o nemogućnosti provedbe prisilne naplate pa da nije bilo razloga za pozivanje na dopunu prijedloga te potom donošenje pobijanog rješenja.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na pokretninama ovršenice temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javne bilježnice B. Č.-K. broj Ovrv-330/17 od 25. listopada 2017. kojim je određena ovrha općenito na imovini ovršenice, pri čemu da ne navodi da bi to rješenje dostavio na provedbu Financijskoj agenciji već zadužnicu broj OV-3919/16 koja je zavedena u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje na 23. mjestu, u svezi čega je dostavio potvrdu Financijske agencije.

 

Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je ovrhovoditelj pozvan da dopuni prijedlog za ovrhu podnošenjem dokaza o nemogućnosti provedbe izvansudske ovrhe temeljem predmetne ovršne isprave – rješenja o ovrsi javnog bilježnika pa cijeneći da ovrhovoditelj takav dokaz nije dostavio, pozivom na odredbu čl. 285. st. 2. u svezi sa čl. 5. st. 3. OZ-a odbacuje prijedlog za ovrhu kao nedopušten.

 

              Neosnovano ovrhovoditelj žalbom upire na bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 5. OZ-a jer potonja odredba predstavlja materijalno pravni propis pa njezinom pogrešnom primjenom ne dolazi do bitne povrede odredaba postupka, već bi se radilo o žalbenom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava. Također, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 109. ZPP-a i čl. 21. st. 1. OZ-a, s obzirom da je pravilno pozvao ovrhovoditelja na dopunu prijedloga dostavom dokaza o nemogućnosti provedbe izvansudske ovrhe.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a na bitne procesne povrede iz odredbe čl. čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijanog rješenja bila počinjena neka od tih procesnih povreda.

 

Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 285. st. 2. u svezi sa čl. 5.st. 3. OZ-a kada je zauzeo stav da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za sudsku ovrhu.

 

U konkretnom slučaju, prijedlog za ovrhu na pokretninama ovršenice temelji se na pravomoćnom i ovršnom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika kojim je određena ovrha općenito na imovini ovršenice. Stoga, u smislu odredbe čl. 285. st. 2. OZ-a ovrhovoditelj može na temelju takvog rješenja zatražiti od suda da ovrhu odredi na predmetu ovrhe na kojem se na temelju takvog rješenja ne može tražiti izvansudska ovrha, u kojem slučaju će sud postupiti kao da je od njega zatraženo da ovrhu odredi drugim sredstvom ili na drugom predmetu ovrhe, dakle na način određen odredbom čl. 5. st. 3. OZ-a kojim je regulirana ovrha na drugom predmetu ili sredstvu na način da je propisano da ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe u kojem slučaju će sud donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja. 

 

Prema odredbi čl. 284. st. 1. OZ-a, na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od FINE da banci izda nalog da iznos za koji je ovrha određena zaplijeni i prenese sa svih ovršenikovih računa koji se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem na račun koji je određen u rješenju o ovrsi, odnosno na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za provedbu ovrhe.

 

Dakle, sukladno navedenim zakonskim odredbama na temelju rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena općenito na imovini ovršenika provodi se izvansudska ovrha, dok je sudska ovrha na predmetu na kojem se ne može provesti izvansudska ovrha uvjetovana nemogućnošću provedbe izvansudske ovrhe, što znači da ovrhovoditelj mora dokazati da je ovrha na predmetu na kojem se može provesti izvansudska ovrha bila bezuspješna.

 

Naime, svrha odredaba čl. 278. do 279. OZ-a kojima je propisano sudjelovanje javnih bilježnika u ovrsi upravo je da se postupci u kojima nema spora kao što je ovrha na temelju vjerodostojne isprave, prepuste osobama od javnog povjerenja, kao i da se istovremeno sudovi rasterete od vođenja postupaka u kojima se među strankama u osnovi ne rješava nikakav sporni pravni odnos. U tom svjetlu valja tumačiti i odredbu čl. 284. i čl. 285. OZ-a  kojima su propisane izvansudska i sudska ovrha, na način da odredba čl. 285. st. 2. OZ-a ne daje ovrhovoditelju pravo da na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je određena ovrha općenito na imovini ovršenika traži sudsku ovrhu na predmetu ovrhe na kojem nije moguće provesti izvansudsku ovrhu, bez da je prethodno pokušao svoje potraživanje ostvariti izvansudskim putem temeljem odredbe čl. 284. OZ-a i bez da je sudu dostavio dokaz da je taj put ovrhe ostao bezuspješan. Takvo stajalište u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 92/09-2 od 15. rujna 2009., a koje shvaćanje je aktualno i u primjeni važećeg OZ-a s obzirom da odredbe č. 284. i 285. OZ-a u bitnome odgovaraju odredbama čl. 252.g. i čl. 252.h.st. 2. ranije važećeg Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 687/08, 139/10, 154/11 i 70/12 - dalje: OZ).

 

Budući da u konkretnom slučaju ovrhovoditelj nesporno nije niti zatražio izvansudsku ovrhu na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika na temelju kojeg predlaže sudsku ovrhu, to nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 5. st. 3. u svezi sa čl. 285. st. 2. OZ-a za promjenu predmeta i sredstava ovrhe, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

Pri tome, okolnost da je ovrhovoditelj prethodno zatražio izvansudsku ovrhu na temelju zadužnice te dostavio dokaz o nemogućnosti provedbe te ovrhe, nije od utjecaja na neispunjenost pretpostavki iz odredbe čl. 5. st. 3. u svezi sa čl. 285. st. 2. OZ-a za sudsku ovrhu, to iz razloga jer je u smislu navedenih zakonskih odredbi ovrhovoditelj ovlašten zatražiti sudsku ovrhu samo ako dokaže da izvansudska ovrha na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi, a ne neke druge ovršne isprave, nije bila moguća. Pri tome, nije prihvatljiv stav ovrhovoditelja da zadužnica predstavlja pravomoćno rješenje o ovrsi, budući da neovisno o tome što sukladno odredbi čl. 214. st. 1. OZ-a zadužnica ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, taj učinak proizvodi tek dostavom financijskoj agenciji, ali ujedno nije rješenje o ovrsi pa se u smislu odredbe čl. 5. st. 3. u svezi sa čl. 285. st. 2. OZ-a nemogućnost izvansudske ovrhe na temelju zadužnice ne može poistovjetiti sa nemogućnošću takve ovrhe na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi.

 

Kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za sudsku ovrhu, to je pravilnom primjenom materijalnog prava prijedlog za ovrhu valjalo odbiti, međutim kako je odbacivanje povoljnije za ovrhovoditelja, to je primjenom načela zabrane reformatio in peius valjalo pozivom na odredbu čl. 380. toč.1. ZPP-a u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a odbiti žalbu ovrhovoditelja i pobijano rješenje potvrditi, kao u izreci.

 

U Rijeci 30. kolovoza 2018.