Broj: Gž R-821/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. F., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o., Podružnica ZET, OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. K., odvjetniku iz O. društva K. & p. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 21 Pr-1141/15-33 od 12. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 29. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 21 Pr-1141/15-33 od 12. svibnja 2016.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan. 

 

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu. 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, točkom 1. izreke, utvrđeno je da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa od 11. ožujka 2015. koju je tuženik Z. h. d.o.o. Podružnica ZET dao tužitelju D. L., kao ni odluka poslovni broj 270IO 095/14 od 9. travnja 2015. kojom se ne udovoljava zahtjevu za zaštitu prava radnika pa stoga radni odnos tužitelju nije prestao.

 

Točkom 2. izreke ove presude naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na posao, na radno mjesto samostalni referent kontrole karata.

 

Odlukom o trošku obvezan je tuženik naknaditi tužitelju iznos od 2.000,00 kuna.

 

Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu iz razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana, a istom obistini trošak odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Pritom treba reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (članak 8. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju žalitelja, prvostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, kao i odluke kojom nije udovoljeno zahtjevu za zaštitu prava radnika, te tim osnovom i zahtjev za povratak na posao.

 

U konkretnom slučaju riječ je o izvanrednom otkazu u smislu odredbe članka 116. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR).

 

Prema ovoj odredbi poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio radnik tuženika od 6. rujna 1983.,

 

- da je prije otkazivanja Ugovora o radu obavljao poslove radnog mjesta samostalni referent kontrole karata,

 

- da je radna knjižica tužitelja izdana u Zagrebu 30. kolovoza 1983. godine, te da u rubrici "podaci o školskoj i stručnoj spremi" postoji upis o završenoj osnovnoj školi 1982. i u rubrici "napredovanje tijekom zaposlenja" svjedodžba Elektrostrojarske obrtničke škole, u Zagrebu, 9. rujna 2002.,

 

- da je u matičnoj knjizi koja se nalazi u Elektrostrojarskoj obrtničkoj školi, a nosi naziv Centar za usmjereno obrazovanje "8. svibnja 1945.", tužitelj upisan pod rednim brojem 86, te da je iz ocjena po godinama programa i predmetima razvidno da je tužitelj I. godinu završio 31. kolovoza 1999., a IV. godinu završio 28. kolovoza 2002., dok je završni ispit polagao od 28. kolovoza do 9. rujna 2002.,

 

- da iz dopisa Elektrostrojarske obrtničke škole u Zagrebu, klasa: 602-03/14-33/123, ur. broj: 251-301-01-14-1, od 23. svibnja 2014. proizlazi da svjedodžba tužitelja pod matičnim brojem DP 86 nije vjerodostojna,

 

- da međutim, u školi ne postoje zapisnici završnih ispita temeljem kojih bi se mogli provjeriti podaci upisani u matičnu knjigu i svjedodžbu, pa utoliko niti prosvjetni inspektor niti Škola nisu mogli sa sigurnošću utvrditi valjanost upisanih podataka u sporne matične knjige, pa time ni usporediti njihove podatke s podacima u spornoj svjedodžbi,

 

- da Škola nije provela postupak poništenja predmete svjedodžbe, a što je bila dužna za one svjedodžbe za koje se utvrdi da ih je izdala ovlaštena osoba Škole, a nedvojbeno je da su podaci u istima nevjerodostojni,

 

- da stoga škola nije mogla navesti da svjedodžba nije vjerodostojna, jer to nije dokazala odnosno nije proveden postupak za poništenje javne isprave,

 

- da je protiv tužitelja bio pokrenut kazneni postupak koji je obustavljen,

 

- da navedenim nije pouzdano utvrđeno da sporna svjedodžba nije vjerodostojna, pa se ne može smatrati da tužitelj nema uvjete za poslove radnog mjesta koje obavlja i da je tuženika držao u zabludi da ispunjava potrebne uvjete za to radno mjesto,

 

- da utoliko tuženik nije dokazao opravdanost i osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa koje bi predstavljale opravdan razlog za izvanredni otkaz Ugovora o radu tužitelja, temeljem odredbe članka 116. ZR-a, čime su Odluke tuženika, tj. Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj 270-IO-095/14 od 11. ožujka 2015. i Odluka broj 270-IO-095/14 od 9. travnja 2015. nedopuštene, pa je tuženik u obvezi vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto samostalni referent kontrole karata,

 

- da je tuženik inače ugovor o radu izvanredno otkazao u roku 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temeljio,

 

- da je tužitelju bilo omogućeno da iznese svoju obranu, 

 

- da je radi protivljenja i uskrate otkazivanju ugovora o radu Sindikata branitelja i radnika ZET-a od 5. lipnja 2014. zatraženo od nadležnog suda nadomještanje suglasnosti na Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, te je navedena suglasnost nadomještena pravomoćnom prvostupanjskom presudom posl. br. Pr-990/14 od 12. siječnja 2015.

 

Temeljem prednjih utvrđenja, koja svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, prvostupanjski sud je osnovano otkaz koji je tuženik dao tužitelju utvrdio nedopuštenim, te tako shodno odredbi članka 124. stavak 1. ZR-a naložio vraćanje tužitelja na posao.

 

Naime, gubitak povjerenja poslodavca u radnika kao osobito važna činjenica koja opravdava otkazivanje, opravdan je u onim situacijama kad je utvrđeno da je radnik u ostvarenju prava iz radnog odnosa koristio krivotvorenu svjedodžbu, te je svjesno dao upisati kvalifikaciju u radnu knjižnicu na temelju nevjerodostojne svjedodžbe.

 

Međutim, u predmetnom postupku nije utvrđeno da je svjedodžba spomenute srednje škole, koju je tužitelj priložio prilikom zaposlenja neistinita, pa je utoliko ispravan zaključak suda prvog stupnja kako tužitelj nije dao neistinite podatke važne za izvršenje poslova i zadataka radi kojih je zasnovao radni odnos.

 

Stručna sprema dokazuje se naime, odgovarajućim svjedodžbama koje predstavljaju javne isprave. Njima se dokazuje istinitost onoga što se u takvoj ispravi potvrđuje ili određuje, a kako je to propisano odredbom iz članka 230. stavak 1. ZPP-a.

 

Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava neispravno sastavljena (članak 230. stavak 3. ZPP-a), ali presumpcija istinitosti i vjerodostojnosti javne isprave tužitelja, prema utvrđenjima suda prvog stupnja koja žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju, nije oborena.

 

Sama sumnja odnosno pretpostavka poslodavca da bi njegov radnik dao neistinite podatke važne za izvršenje poslova i zadataka radi kojih je zasnovao radni odnos, bez dokaza koji potvrđuju tu sumnju, ne predstavlja opravdanje za otkazivanje ugovora o radu.

 

Pritom se. u takvoj situaciji, poslodavac ne može opravdano pozivati niti na gubitak povjerenja u tužitelja, jer bi to predstavljalo subjektivni stav poslodavca koji nema opravdanje u objektivnoj (činjeničnoj) podlozi (istovjetno pravnom shvaćanju iz presude Vrhovnog suda RH broj Revr 228/14-2 od 11. studenog 2014.).

 

Odluka o trošku zasniva se na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer isti nije uspio sa svojom žalbom.

 

Tužitelju nije obistinjen trošak odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika je trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 29. rujna 2016.