Broj: Gž R-125/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci po sucu Dušku Abramoviću u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz S., OIB:… zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetniku u S. B., protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, Ministarstvo OIB:…, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima poslovni broj Pr-287/15 od 18. prosinca 2015. godine, dana 9. prosinca 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužene kao neosnovana i djelomično  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna Služba u Vinkovcima poslovni broj Pr-287/15 od 18. prosinca 2015. godine u točki I. izreke za dosuđeni iznos od 992,02 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. rujna 2009. godine do isplate.

 

              Djelomično se prihvaća žalba tužene te se   p r e i n a č a v a  citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke I. izreke, točki II. i III. izreke i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji je glasio:

 

              "I Nalaže se   tuženoj Republici Hrvatskoj - Ministarstvu da  tužitelju S. P. isplati na ime prekovremenog  rada  iznos od 52.445,74  kn, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos po stopi od 14 % godišnje do 30.06.2011. godine, a od  01.07.2011. pa nadalje po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata  prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i to na iznose od:

-          2.403,49   kn  počevši od  15.12.2007.g., do isplate,

-          2.403,49 kn počevši od 15.01.2008.g. do isplate,

-          2.403,49 kn počevši od  15.02.2008.g.do isplate,

-          2.403,49 kn počevši od  15.03.2008.g. do isplate,

-          2.403,49 kn počevši od  15.04.2008.g. do isplate,

-          2.403,49 kn počevši od  15.05.2008,.g. do isplate,

-          2.403,49 kn počevši od  15.06.2008.g. do isplate,

-          572,00 kn počevši od  15.07.2008.g. do isplate,

-          2.506,33 kn počevši od  15.01.2009.g. do isplate,

-          1.027,20 kn počevši od  15.02.2009.g. do isplate,

-          5.084,64 kn počevši od  15.03.2009.g. do isplate,

-          8.217,60 kn počevši od  15.04.2009.g. do isplate,

-          969,12 kn počevši od   15.05.2009.g. do isplate,

-          4.060,80 kn počevši od 15.06.2009.g. do isplate,

-          1.938,24  kn počevši od  15.07.2009.g. do isplate,

-          4.634,40 kn počevši od  15.08.2009.g. do isplate,

-          7.614,00 kn počevši od  15.09.2009.g. do isplate,

 

II Nalaže se   tuženoj Republici Hrvatskoj - Ministarstvu da  tužitelju S. P. isplati na ime terenskog dodatka  neto iznos od 3.060,00 kn sa zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos od:

-          425,00 kn počevši od  15.12.2008.g. do isplate,

-          935,00 kn počevši od 15.02.2009.g. do isplate,

-          425,00 kn počevši od  15.06.2009.g. do isplate,

-          425,00 kn počevši od  15.12.2009.g. do isplate,

-          170,00 kn počevši od   15.05.2010.g. do isplate,

-          340,00 kn počevši od   15.06.2010.g. do isplate,

-          340,00 kn počevši od   15.07.2010.g. do isplate."

 

Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 5.017,00 kn u roku od 8 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužene za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

            

              Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime prekovremenog rada iznos od 53.448,76 kn te noćnog rada iznos od 992,02 kn s zakonskim zateznim kamatama po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude. Točkom II. izreke naložen je tuženoj isplatiti tužitelju na ime terenskog dodatka neto iznos od 3.060,00 kn s zateznim kamatama na pojedine iznose po stopi i u tijeku kao u izreci presude, dok je točkom III. izreke naloženo tuženoj tužitelju nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.412,64 kn s zateznom kamatom kao u izreci presude.

 

              Protiv te presude žalbu je podnijela tužena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) predlažući da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška tuženoj, tražeći i trošak žalbe.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora prema sniženom tužbenom zahtjevu je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prekovremeni rad za razdoblje od listopada 2007. do 30. rujna 2009. godine, te noćnog rada za kolovoz i rujan 2009. godine u ukupnom iznosu od 55.852,51 kn, te za isplatu razlike terenskog dodatka za razdoblje od listopada 2008. do lipnja 2010. godine u ukupnom iznosu od 4.080,00 kn.

 

              U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tužitelj djelatna vojna osoba, koji je rješenjem Ministarstva RH od 30. travnja 2008. godine raspoređen u službu Gardijske oklopno – mehanizirane brigade, Oklopna bojna, zapovjedna satnija, izvidnički vod, treća desetina za izviđanje na LOVV na dužnosti vozača borbenog vozila i s mjestom službe u G.. Utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju bio angažiran obveznim prisustvom u objektima u kojima se obavlja služba po 24 sata, da je službu (stražarsku službu i dežurstvo) obavljao od petka u tjednu od 7 sati do petka narednog tjedna do 15 sati, te uz to, obavljao i noćni rad. Sud je zaključio da tužitelj ostvaruje pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad te o osnovanosti tužbenog zahtjeva zaključuje u okviru odredbi čl. 14. i 97. st. 5. Zakona o službi u oružanim snagama ("NN"33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09: dalje ZSOS) odredbi čl. 84. i 86. Zakona o radu („NN“ 149/09: dalje ZR) kao i odredbi čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 2. srpnja 2004. godine i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("NN" 93/08 – dalje KU) kojim je propisano da se plaća službenika i namještenika uvećava za svaki sat rada. Na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja prihvaćajući drugu varijantu nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da bi tužitelju pripadala naknada za prekovremeni rad (straža i dežurstvo) u utuženom periodu te za noćni rad u ukupnom iznosu od 55.852,51 kn od čega za noćni rad u kolovozu i rujnu 2009. godine iznos od 992,02 kn. Prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim prigovor zastare tužiteljeva potraživanja za prekovremeni rad za listopad 2007. godine. Stoga je ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja djelomično prihvatio za ukupan iznos od 53.448,76 kn i za noćni rad – 992,02 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kao u izreci presude (točka I.) dok je, preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja po toj osnovi odbio, što očito proizlazi iz obrazloženja presude, mada to nije navedeno i u izreci.

 

              U odnosu na zahtjev za isplatu razlike terenskog dodatka, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao rad na terenu, da mu je, isplaćena naknada terenskog dodatka u iznosu od 85,00 kn da puna naknada iznosi 170,00 kn, te da slijedom toga tužitelj tužbom traži isplatu razlike terenskog dodatka u ukupnom iznosu od 4.080,00 kn. Prvostupanjski sud je također prihvatio kao osnovan prigovor zastare tužiteljeva potraživanja i po tom osnovu i to za listopad 2008. godine. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično prihvatio u iznosu od 3.060,00 kn sa zateznim kamatama, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan što proizlazi iz obrazloženja presude, mada to nije navedeno u izreci.

 

              O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

              U donošenju pobijane presude nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti, a uz to, niti tužena u žalbi ne ističe postojanje koje od bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a.

 

              Tužena u žalbi u bitnom navodi da je tužitelj djelatna vojna osoba, da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je u okviru svog rada tužitelj obavljao službu dežurstva, stražarskog osiguranja i da je radio na terenu, da se radi o specifičnoj prirodi poslova na koje se ne može primijeniti način izračuna prekovremenih sati kao i kod ostalih državnih službenika i namještenika. Ukazuje da se radi o posebnom obliku rada koji je u odnosu na organizaciju stražarske službe uređen Pravilnikom o stražarskoj službi, da stoga za odlučivanje o tužbenom zahtjevu treba primijeniti odredbe ZSOS, a ne odredbe KU.

 

              Prema stajalištu ovog suda tužitelj nema pravo na naknadu za prekovremeni rad za utuženo razdoblje, i prije listopada 2009. godine. U utuženom razdoblju bio je u primjeni ZSOS/02, koji je u odredbama čl. 97. st. 6. i 7. propisivao da djelatne vojne osobe ne ostvaruju pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, te da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, da će se urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću. Uzimajući u obzir da se radi o specifičnoj djelatnosti te da je pitanje preraspodjele radnog vremena izričito uređeno zakonom na način da se dežurstvo (sadržajno to podrazumijeva i stražu) ne smatra prekovremenim radom, djelatne vojne osobe ne ostvaruju pravo na povećanu plaću zbog prekovremenog rada primjenom odredbi čl. 39. st. 1. i čl. 40 KU za utuženo vremensko razdoblje.

 

Iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj tužbom zatražio isplatu naknade za prekovremeni rad i noćni rad s time da u odnosu na naknadu za prekovremeni rad, tužitelj određeno nije naveo o kojim se konkretno slučajevima prekovremenog rada radi, osim općenitog navođenja da traži naknadu za prekovremeni rad u obavljanju službe dežurstva i straže. Tužitelj je jedino, i određeno naveo da traži naknadu i za noćni rad u utuženom vremenskom razdoblju.

 

Iz stanja u spisu također proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju ovakvih činjeničnih navoda tužbe rješenjem od 8. svibnja 2012. godine (list 38-39) dao zadaću vještaku da izvrši izračun potraživanja tužitelja u skladu sa navodima u tužbi i to za prekovremeni rad, noćni rad i razliku terenskog dodatka za utuženo razdoblje, na koji način je, vještak i postupio.

 

Prema stajalištu ovog suda tužitelj bi, za utuženo razdoblje imao pravo na uvećanje plaća za dodatke za rad noću, rad subotom, nedjeljom, u dane blagdana i neradnih dana i to u okviru odredbe čl. 14. ZSOS/02, i čl. 39. st. 1. i 40 KU, međutim, tužitelj na taj način tužbeni zahtjev nije postavio, a niti je, nakon što je u spis dostavio podnesak od 3. lipnja 2014. godine (list 67 - 68) u kojem je naveo da vještak nije izvršio izračun naknade za rad subotom, nedjeljom, blagdanom i u neradne dane, u daljnjem tijeku postupka nije predložio dopunsko vještačenje radi izračuna visine te naknade. Teret dokazivanja ovih činjenica je isključivo na tužitelja, pa je stoga, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prekovremeni rad (dežurstvo i straža) za utuženo vremensko razdoblje iz navedenih razloga kao nedokazan trebalo odbiti primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a.

 

Dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu uvećane plaće s osnove noćnog rada u iznosu od 992,02 kn za razdoblje mjeseca kolovoza i rujna 2009. godine pravilno je prihvaćen kao osnovan sukladno citiranim odredbama ZSOS i KU, dok je visina tužbenog zahtjeva po tom osnovu pravilno utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke pa je u tom dijelu žalba tužene neosnovana.

 

Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike terenskog dodatka za utuženo razdoblje. Prema stanju spisa nije sporno da je tužitelju terenski dodatak u iznosu od 85,00 kn isplaćen, te da tužitelj traži razliku do punog iznosa terenskog dodatka od 170,00 kn.

 

Za odlučivanje o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva u primjenu dolazi Pravilnik o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji („Narodne novine“  141/04; dalje Pravilnik),

 

Odredbom čl. 1. Pravilnika propisano je da se istim uređuju uvjeti i postupak ostvarivanja prava na prijevoz na posao i s posla, selidbeni troškovi, troškovi zbog odvojenog života od obitelji, troškovi boravka i rada na terenu djelatnih vojnih osoba kao i vrste, visina i način ostvarivanja naknade tih troškova te ovlasti i nadležnosti ustrojstvenih jedinica Ministarstva i O. Republike Hrvatske prilikom utvrđivanja i ostvarivanja prava na naknadu troškova. Prema čl. 12. st. 1. Pravilnika za vrijeme rada koji po zapovijedi odnosno nalogu ovlaštene osobe obavlja u terenskim uvjetima izvan stalnog mjesta službe djelatnoj vojnoj osobi pripada pravo na dodatak za rad na terenu (terenski dodatak) u visini propisanoj za korisnike koji se financiraju iz sredstava Državnog proračuna, prema stavku 2. pod radom na terenu iz stavka 1. ovog čl. podrazumijevaju se vojne vježbe, uređenje i priprema vojnih objekata i terena, otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda, dekontaminacija i asanacija terena, straža na izdvojenim mjestima te ostale slične aktivnosti na zemljištu, akvatoriju i podzemlju. Prema stavku 3., pravo iz stavka 1. ovog čl. u punoj visini pripada djelatnoj vojnoj osobi kojoj nije osigurana prehrana za vrijeme rada na terenu, dok prema st. 4, djelatnoj vojnoj osobi kojoj je osigurana prehrana isplatit će se 50% iznosa dodatka za rad na terenu.

 

Iz stanja u spisu proizlazi da tužitelj u provedenom dokaznom postupku ničim nije dokazao da mu za vrijeme rada na terenu nije bila osigurana prehrana, u kojem bi jedino slučaju imao pravo na puni iznos terenskog dodatka od 170,00 kn. Obzirom da nije sporno da je tužitelju za utuženo razdoblje isplaćen terenski dodatak u visini od 85,00 kn, za zaključiti je da je tužitelju bila osigurana prehrana za vrijeme rada na terenu.

 

Stoga je, pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev tužitelja i po toj osnovi, kao nedokazan (čl. 221.a ZPP-a) trebalo odbiti.

 

Kako je presudom ovoga suda djelomično preinačena prvostupanjska presuda odbijanjem pretežnog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja trebalo je u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka.

 

Tužena je konačno uspjela u parnici u pretežitom dijelu (98,35%) pa o naknadi troškova parničnog postupka treba odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a. Tuženoj, treba priznati prema sniženom tužbenom zahtjevu za sastav odgovora na tužbu iznos od 1.000,00 kn primjenom Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14; 118/14 i 107/15; dalje Tarifa) za zastupanje na ročištima od 25. svibnja 2011. godine, 26. rujna 2014. godine i 8. prosinca 2015. godine za svako iznos od 1.000,00 kn primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročište za objavu presude 500,00 kn primjenom Tbr. 9. t. 3. Tarife, za sastav žalbe od 15. listopada 2014. godine iznos od 1.250,00 kn primjenom Tbr.10. t. 1. Tarife, te za sastav predmetne žalbe iznos od 1.250,00 kn primjenom Tbr. 10. t. 1. Tarife, ili ukupan iznos od 7.000,00 kn.

 

Podnesak tužene od 5. travnja 2012. godine nije bio potreban za vođenje parnice, pa je zahtjev tužene za naknadu troška sastava tog podneska odbijen kao neosnovan.

 

Tužitelj je prema stanju spisa predujmio trošak za izradu pisanog nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke u iznosu od 1.982,60 kn, koji je bio potreban za vođenje postupka, pa je za taj iznos, trebalo umanjiti ukupan parnični trošak tužene, te stoga, tuženoj dosuditi iznos od 5.017,00 kn.

 

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. čl. 373. t. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci, 9. prosinca 2016. godine.