Broj: Gž-739/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Marija Soljačića, predsjednika vijeća, te Branke Prebeg i Tomislava Tomašića, članova vijeća, uz sudjelovanje Ksenije Šupe Vukadinović u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika pravne osobe E.T. d.o.o. i odgovorne osobe R.G., zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. točke 1. i stavka 2. i članka 229. stavka 1. točke 34. i stavka 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14) i članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći (Narodne novine, broj: 39/13), rješavajući o žalbi okrivljenika pravne osobe E.T. d.o.o. i odgovorne osobe R.G. koje brani K.R., odvjetnik iz O., podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Osijeku, Stalne službe u Donjem Miholjcu od 11. siječnja 2016., broj: Pp G-995/15, u sjednici održanoj 25. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I.              U povodu žalbe okrivljenika pravne osobe E.T. d.o.o. i odgovorne osobe R.G., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda na način da se na temelju članka 155. stavka 1. Prekršajnog zakona obustavlja prekršajni postupak protiv okrivljenika pravne osobe E.T. d.o.o., zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. točke 1. i članka 229. stavka 1. točke 34. Zakona o radu i članka 10. stavka 1. Zakona o minimalnoj plaći.

 

II.              Uslijed odluke iz točke I. ovog rješenja, žalba okrivljenika pravne osobe E.T. d.o.o. i odgovorne osobe R.G. u odnosu na okrivljenu pravnu osobu E.T. d.o.o., postala je bespredmetna.

 

p r e s u d i o   j e

 

1.                 Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika pravne osobe E.T. d.o.o. i odgovorne osobe R.G. i potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na okrivljenika odgovornu osobu R.G..

 

II.              Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona, okrivljena odgovorna osoba R.G. obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 (petsto) kuna, a koji je dužan platiti u roku od 90 (devedeset) dana od dana primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Prekršajnog suda u Osijeku, Stalne službe u Donjem Miholjcu od 11. siječnja 2016., broj: Pp G-995/15, proglašeni su krivima pravna osoba E.T. d.o.o. i odgovorna osoba R.G. zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. točke 1. i stavka 2. i članka 229. stavka 1. točke 34. i stavka 2. Zakona o radu i članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći i na temelju citiranih propisa, uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07,39/13,157/13,110/15), kažnjeni novčanim kaznama, pravna osoba u ukupnom iznosu od 104.000,00 kuna, a odgovorna osoba u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna.             

             

Okrivljenici su obvezani na naknadu troška prekršajnog postupka svaki u iznosu od 200,00 kuna.

              Protiv navedene presude okrivljenici su pravodobno podnijeli žalbu iz svih žalbenih razloga. U odnosu na prekršaj iz točke 1), žalitelji ističu da su u inkriminiranom periodu bili u zakupu poslovnog prostora, odnosno nekretnine na temelju Ugovora o zakupu s društvom S. d.o.o u stečaju, te kako pitanje vlasništva navedene nekretnine nije bilo do kraja riješeno, te se u to vrijeme kao vlasnik pojavila tvrtka iz Italije, to okrivljena pravna osoba nije znala hoće li i dalje moći poslovati u navedenom prostoru, zbog čega je s okrivljenicima zaključivala ugovore o radu na određeno vrijeme. Nadalje, žalitelji navode da su prilikom zaključenja ugovora o radu zasebno zaključivani i aneksi tih ugovora u kojima je konstatiran razlog zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme, te je svakom radniku i usmeno objašnjen razlog zaključenja takvog ugovora. Stoga sklapanjem navedenih aneksa ugovora o radu žalitelji smatraju da su u cijelosti postupili u skladu s odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o radu, a prvostupanjski sud je propustio izvesti dokaze koji su predočeni u prvostupanjskom postupku. U odnosu na neisplate minimalne plaće, žalitelji navode da je okrivljena pravna osoba u inkriminiranom periodu isplatila radnicima dio plaće, a koji dio se može smatrati minimalnom plaćom, dok je preostali dio neisplaćene plaće radnicima naknadno isplaćen, pri čemu su radnicima za dužni period u cijelosti podmirene neto plaće i sva davanja na teret poslodavca - doprinosi. I o tim činjenicama je upoznat prvostupanjski sud i pruženi su valjani dokazi koje je sud u cijelosti propustio izvesti. Žalitelji navode da je razlog neisplate cijele plaće ležao u činjenici što je riječ o zimskom periodu kada je općenito bio smanjen opseg posla, ali i zbog nenaplaćenih potraživanja što je u konačnici dovelo i do negativnog poslovanja i blokade računa tvrtke. U odnosu na prekršaj iz točke 3), žalitelji ističu da su svim svojim radnicima uredno dostavljali obračune plaća i radnici su primitak obračuna plaća potvrđivali svojim potpisom na posebnom obrascu, odnosno listi-Potpisne liste, koje su nadzoru i sudu također bile predočene, a koje liste je sud zanemario i nije ih htio uzimati u obzir. Zbog navedenog, žalitelji predlažu da se preinači pobijana presuda na način da se oslobode od optužbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

 

Žalba je u odnosu na okrivljenu pravnu osobu bespredmetna, a u odnosu na okrivljenu odgovornu osobu nije osnovana.

U postupku je, u povodu izjavljene žalbe, utvrđeno uvidom u Sudski registar Ministarstva pravosuđa RH, da je 29. ožujka 2017. Trgovački sud u Bjelovaru subjekt upisa - pravnu osobu E.T. d.o.o. sa sjedištem u D.M., …….., OIB …….., brisao iz Sudskog registra rješenjem istog Suda, broj Tt-17/1178-2 od 20. veljače 2017., zbog čega je, na temelju odredbe članka 155. stavka 1. Prekršajnog zakona, trebalo obustaviti prekršajni postupak protiv okrivljene pravne osobe.

 

Zbog navedenog, riješeno je kao u izreci.

 

Ispitujući predmet u povodu žalbe okrivljenika u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je utvrdio da na štetu okrivljene odgovorne osobe nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i da nije nastupila zastara progona.

 

Razmatrajući žalbu okrivljenika i ispitujući presudu, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno pravno označio prekršaje pod točkama 1), 2) i 3) izreke koje je počinila okrivljena odgovorna osoba. Naime, u provedenom postupku nedvojbeno je utvrđeno da je okrivljena odgovorna osoba poslodavca sklopila s radnicima uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme, a da objektivan razlog nije naveden u ugovorima o radu, da nije radnicima isplatila u propisanom roku minimalnu plaću u visini određenoj Zakonom o minimalnoj plaći, te da nije radnicima dostavila obračune dijela dugovane, a neisplaćene plaće. Ovakvim ponašanjem okrivljena odgovorna osoba je ostvarila sva zakonska obilježja prekršaja iz članka 228. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o radu, članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći i članka 229. stavka 1. točke 34. i stavka 2. Zakona o radu.

 

U odnosu na prekršaj iz točke 1), ističe se da je okrivljena odgovorna osoba poslodavca bila dužna s obzirom da je s radnicima sklopila uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme, u navedenim ugovorima navesti objektivan razlog sklapanja takvih ugovora (članak 12. stavak 2. Zakona o radu), dakle, bila je dužna u drugom i svakom slijedećem ugovoru s istim radnikom navesti razloge kojima argumentira opravdanost zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme. Tvrdnje žalitelja da su prilikom zaključenja ugovora o radu zasebno zaključivani i aneksi tih ugovora u kojima je konstatiran razlog zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je prvostupanjski sud propustio izvesti dokaze koji su predočeni u prvostupanjskom postupku, nisu osnovani. Naime, u pisanoj obrani okrivljena odgovorna osoba R.G. izjavio je da je radnicima samo usmeno priopćio razlog sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme, dok anekse tih ugovora nije spominjao, niti ih je priložio uz druge dokazne prijedloge, dok je punomoćnica okrivljene pravne osobe M.G. na glavnoj raspravi izjavila da priznaje krivnju i prekršaje koji se pravnoj osobi stavljaju na teret, te također nije spominjala anekse ugovora o radu niti ih je predložila kao dokaze u postupku. S obzirom da je odredbom članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona propisano da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao, to navedeni žalbeni navod kojim se ističe da su zasebno zaključivani aneksi ugovora o radu na određeno vrijeme u kojima je konstatiran razlog zaključenja takvih ugovora, ne može biti s uspjehom istican u žalbenom postupku.

 

U odnosu na prekršaj iz točke 2), ističe se da je člankom 2. Zakona o minimalnoj plaći definirana minimalna plaća kao najniži mjesečni iznos bruto plaće koji radniku pripada za rad u punom radnom vremenu, a navedenim radnicima pripadala je minimalna plaća u bruto iznosu od 3.017,61 kuna, koji iznos je utvrđen Uredbom o visini minimalne plaće (Narodne novine, broj 156/13) za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2014., te u bruto iznosu od 3.029,55 kuna koji iznos je utvrđen Uredbom o visini minimalne plaće (Narodne novine, broj 151/14) za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. Nadalje, u skladu s odredbom članka 3. Zakona o minimalnoj plaći, kojom je propisano da pravo na minimalnu plaću, prema odredbama ovoga Zakona, imaju svi radnici koji rade u Republici Hrvatskoj, okrivljena odgovorna osoba poslodavca bila je dužna radnicima isplatiti barem minimalne iznose bruto plaće za izvršeni rad do dana dospijeća, a što je propustila učiniti. Okolnosti što su radnicima plaće isplaćene s nekoliko dana zakašnjenja, te što su za dužni period u cijelosti podmirene neto plaće i sva davanja na teret poslodavca, žalitelja ne mogu ispričati prekršajne odgovornosti, no navedene okolnosti pravilno je prvostupanjski sudac cijenio prilikom odmjere visine novčane kazne. Tvrdnja žalitelja da je okrivljena pravna osoba u inkriminiranom periodu isplatila radnicima dio plaće, a koji dio se može smatrati minimalnom plaćom, nije osnovan. Iznosi koji su radnicima plaćeni u roku (npr. iznos od 2.000,00 kuna koji je uplaćen N.B. 30. travnja 2015. kao dio plaće za ožujak 2015.), ne može se smatrati isplatom minimalne plaće u smislu Zakona o minimalnoj plaći, jer je isplaćen u neto iznosu i ne predstavljaju isplatu bruto plaće u smislu Zakona o minimalnoj plaći, tim više što bruto plaća obuhvaća osim neto plaće radniku i druga davanja za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i dr., zbog čega je pravilno prvostupanjski sud okrivljenika za navedeni prekršaj proglasio krivim.

 

U odnosu na prekršaj iz točke 3), ističe se da je žalitelj okrivljena odgovorna osoba poslodavca, a s obzirom da na dan dospjelosti nije isplatila plaću radniku D.B., odnosno nije isplatila plaću u cijelosti do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće ostalim navedenim radnicima iz točke 3) izreke, bila dužna radnicima dostaviti obračun iznosa koje je bila dužna platiti (članak 93. stavak 2. Zakona o radu). Tvrdnje žalitelja da su svim svojim radnicima uredno dostavljali obračune plaća i radnici su primitak obračuna plaća potvrđivali svojim potpisom na posebnom obrascu, odnosno listi-Potpisne liste, koje su nadzoru i sudu također bile predočene, a koje liste je sud zanemario i nije ih htio uzimati u obzir, nisu osnovane. Iz provedenog dokaznog postupka pa tako i uvida u dokumentaciju koju je priložila okrivljena odgovorna osoba, proizlaze gore utvrđene činjenice, te se potpisna lista odnosi na isplaćene plaće i dijelova plaće, no ne i na onaj dio koji radnicima o dospjelosti nije isplaćen, a što je okrivljenicima optužnim prijedlogom i stavljeno na teret.

 

Svoju odluku o utvrđenim činjenicama i krivnji žalitelja prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj Sud. Okrivljena odgovorna osoba žalbenim navodima nije ničim dovela u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda tako da nije došlo do bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i povrede materijalnog prekršajnog prava, a kao što to neutemeljeno ističe žalitelj.

 

Razmatrajući odluku o izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, utvrđeno je da je pravilna i zakonita i da nije prestroga. Naime, za navedene prekršaje, okrivljenoj odgovornoj osobi su uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, utvrđene ublažene novčane kazne koje su primjerene težini počinjenih prekršaja, stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja (članak 36. Prekršajnog zakona) i nema opravdanog razloga za njihovo daljnje ublažavanje.

 

Prema uvjerenju ovog Suda izrečenom ukupnom novčanom kaznom okrivljenoj odgovornoj osobi ostvariti će se svrha prekršajnog postupka pa tako i svrha specijalne i generalne prevencije.

 

Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezna okrivljena odgovorna osoba na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

              Zbog navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 25. svibnja 2017.