Broj: Gž-719/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

           Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Branke Prebeg i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okr. pravne osobe C. d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe S.C., zastupane po braniteljima odvjetničkom društvu V.&V. iz V., zbog prekršaja iz članka 293. stavka 1. podstavka 13., 14. i stavka 2., članka 294. stavka 1. podstavka 2., 19., 20., 21. i stavka 2. Zakona o radu (NN 149/09,61/11,73/13), članka 168. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03,  30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11, 76/12, 133/13), članka 150. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Prekršajnog suda u Čakovcu od 30. siječnja 2017., broj: 1. Pp G-1328/15, na sjednici vijeća održanoj dana 25. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba I-okr. pravne osobe C. d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe S.C., te se ukida presuda u odnosu na prekršaje iz članka 294. stavka 1. podstavka 2. i stavka 2. Zakona o radu (NN 149/09,61/11,73/13), članka 168. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03,  30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11, 76/12, 133/13), te članka 150. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13), opisanih pod točkama c), d) i e) izreke i u tom dijelu predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

p r e s u d i o   j e

 

II. Prihvaća se žalba I-okr. pravne osobe C. d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe S.C., te se i u povodu žalbe a po službenoj dužnosti, preinačuje prvostupanjska presuda u točkama a) i b) izreke tako da se I-okr. pravne osobe C. d.o.o. i II-okr. odgovorna osoba S.C., zbog prekršaja iz članka 294. stavka 1. podstavka 19., 20. i stavka 2. Zakona o radu (NN 149/09,61/11,73/13), oslobađaju od optužbe, na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07,39/13,157/13,110/15).

 

              III. Odbija se kao neosnovana žalba I-okr. pravne osobe C. d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe S.C. i potvrđuje se prvostupanjska presuda za prekršaj pod točkom f) izreke iz članka 293. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o radu (NN 149/09,61/11,73/13).

 

IV. Uslijed odluke pod točkama I. - III. preinačuje se odluka o ukupnoj novčanoj kazni, tako da se za prekršaj činjenično i pravno opisan u točki f) izreke prvostupanjske presude I-okr. pravnoj osobi izriče novčana kazna u iznosu od 8.000,00 kn (osamtisuća kuna), te se II-okr. odgovornoj osobi izriče novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kn (tisuću kuna), koje su okrivljenici dužni platiti u roku od 180 (stoosamdeset) dana od dana primitka ove presude, te ako okrivljenici plate dvije trećine izrečene novčane kazne u roku određenom ovom presudom, računajući od dana primitka presude, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

 

V. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07,39/13,157/13,110/15), okrivljenici su obvezani naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 kn (petsto kuna) - svaki, u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

Presudom Prekršajnog suda u Čakovcu okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni i to I-okr. pravna osoba ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 42.000,00 kn (četrdesetdvijetisuće kuna), te II-okr. odgovorna osoba ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 6.000,00 kn (šesttisuća kuna), zbog prekršaja iz članka 293. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2., članka 294. stavka 1. podstavka 2., 19., 20. i stavka 2. Zakona o radu, članka 168. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, članka 150. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, činjenično opisanih u točki I. izreke pobijane presude, te su okrivljenici oslobođeni od optužbe, zbog prekršaja iz članka 293. stavka 1. podstavka 14. i stavka 2., članka 294. stavka 1. podstavka 19., 20., 21. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanih u točki II. izreke pobijane presude.

 

Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kn (tristo kuna).

 

              Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno, putem branitelja, podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajnopravnim sankcijama i troškovima postupka, navodeći da je sukladno načelu primjene blažeg propisa trebalo okrivljenike osloboditi od optužbe, jer ne postoji pravni kontinuitet odredbi čl. 45. st. 1. i 294. st. 1.podstavka 19. starog Zakona o radu koji je važio u vrijeme počinjenja prekršaja. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu izmijenjeni čl. 45. st. 2. i čl. 294. st. 1. podst. 20. Zakona o radu na način da su navedene odredbe ukinute u dijelu u kojem prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od trideset dva sata mjesečno. U odnosu na prekršaje iz točke I/ c, d, e presude sud je utemeljio svoju presudu isključivo odnosno u odlučujućoj mjeri na zapisniku o ispitivanju svjedoka T.P. u prostorijama Državnog inspektorata od 4.12.2013., iako supsidijarnom primjenom Zakona o kaznenom postupku odredbe čl. 431. st. 2. i čl. 411. st. 4. jasno propisuje da se na iskazu svjedoka koji nije ispitan na redovan način pred sudom odnosno uz prisutnost branitelja okrivljenika, već samo tijekom provođenja  izvida, nije moguće isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuću presudu. U odnosu na točku I/f presude napominje se da je korištenje tjednog odmora omogućeno radnicima međutim isti dobrovoljno i na vlastiti zahtjev tjedne odmore nisu koristili zbog svoje teške ekonomske situacije jer im je rad za vrijeme predviđenog tjednog odmora bio plaćen, a za navedeno im se ukazala prilika kad je bio povećan opseg rada zbog odlaska jednog radnika. Iz iskaza navedenih radnika slijedi da im rad nije bio naređivan niti je od istih zahtijevano da rade već je isti bio iniciran isključivo od strane samih radnika kako bi povećali prihode. Zakon o radu govori o pravu radnika na tjedni odmor što znači da je to pravo koje radnik ukoliko ne želi, ne treba iskoristiti. Ističu kako je zbog pristanka oštećenika u konkretnom slučaju protupravnost isključena. Smatraju da tijekom postupka nije dokazano neomogućavanje korištenja tjednog odmora, jer sud se u obrazloženju presude poziva jedino i isključivo na evidenciju o radnom vremenu radnika J.V. i T.G., a koju evidenciju pogrešno tumači kao unaprijed propisani raspored radnog vremena, iako je ista naknadno evidentiran popis radnog vremena odnosno prisutnosti pojedinog radnika na radu za proteklo razdoblje. Smatraju da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 24.a Prekršajnog zakona. Prilikom određivanja novčane kazne sud nije dovoljno vodio računa o olakotnim okolnostima u smislu ublažavanja kazne. Obzirom na navedene povrede koje je počinio prvostupanjski sud, donesena je i pogrešan odluka o izrečenim novčanim kaznama kao i odluka o troškovima.

 

Žalitelji predlažu da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

 

Žalba je za djela pod točkama a), b), c), d) i e) izreke pobijane presude osnovana, a za djelo pod točkom f) neosnovana je.

 

Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je našao da za prekršaje pod točkama c), d) i e) izreke pobijane presude činjenično stanje u postupku nije dostatno utvrđeno da bi se mogla donijeti zakonita odluka, kako osnovano prigovaraju i žalitelji. 

 

Naime, okrivljenici su u obrani porekli da bi radnik T.P. radio u I-okr. u razdoblju od 26. lipnja 2013. do 24. rujna 2013., te je navedeni radnik ostao nedostupan prvostupanjskom sudu, međutim, kako je iz zapisnika od 4. prosinca 2013. razvidno da je radnik I-okr. T.P., ispitan tijekom inspekcijskog nadzora, izjavio da mu je plaća za mjesec lipanj 2013. isplaćena 22. srpnja 2013. u gotovini na ruke od strane gđe Lj. koja radi u računovodstvu, te je priložio presliku potvrde o tome, to je trebalo u dokaznom postupku izvršiti uvid u navedenu potvrdu, te na tu okolnost ispitati u svojstvu svjedoka Lj.Z., zaposlenu u računovodstvu I-okr. u kritičnom razdoblju, a da bi se mogla prosuđivati prekršajna odgovornost okrivljenika za prekršaje iz članka 294. stavka 1. podstavka 2. i stavka 2. Zakona o radu, članka 168. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, te članka 150. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da okrivljenici radniku T.P. za rad u tom razdoblju ne bi uručili pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, jer isti nije bio sklopljen u pisanom obliku, te da ga ne bi prijavili tijelima mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, pa je stoga u tom dijelu prihvaćena žalba okrivljenika, te je na temelju članka 206. Prekršajnog zakona, trebalo prvostupanjsku presudu ukinuti za djela pod točkama c), d) i e) izreke, s time da će sudac prvostupanjskog suda utvrditi sve odlučne činjenice, imajući u vidu razloge ovog rješenja, kao i navode žalbe, a nakon toga donijeti novu zakonitu odluku.

 

Odlučujući nadalje o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07,39/13,157/13,110/15), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je našao da je za djela pod točkama a) i b) izreke pobijane presude počinjena povreda odredbe materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 1. Prekršajnog zakona na štetu okrivljenika, kako to osnovano ističu žalitelji.

 

Naime, pobijanom presudom okrivljenici su oglašeni krivima i kažnjeni zbog prekršaja iz članka 294. stavka 1. podstavka 19., 20. i stavka 2. Zakona o radu (NN 149/09,61/11,73/13), odnosno da je radnik T.P. radio u I-okr. duže od nepunog radnog vremena (prekovremeni rad - ugovor o radu na nepuno radno vrijeme 20 sati tjedno), već broj sati od određenoga trajanja takvog rada ugovorom o radu, jer je u razdoblju od 25. rujna do 18. studenoga 2013. radio 45 sati tjedno, zatim 48 sati, 40 sati, 31 sat, 36 sati, 39 sati i 30,5 sati, kao i da je radio duže od 32 sata mjesečno jer je tijekom mjeseca listopada 2013. ostvario 59 sati prekovremenog rada.

 

Međutim, dana 26. lipnja 2013. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN 73/13), koji člankom 28. mijenja članak 294. stavak 1. podstavak 20. Zakona o radu (NN 149/09,61/11), te se propisuje kažnjavanje poslodavca ako prekovremeni rad pojedinog radnika traje duže od sto osamdeset sati godišnje. U skladu sa cit. odredbom više nije propisano kažnjavanje poslodavca ako prekovremeni rad radnika traje duže od 32 sata mjesečno, već se dopušteno trajanje prekovremenog rada određuje isključivo u okviru cijele godine, pa stoga navedeno ponašanje okrivljenika nije bilo propisano kao prekršaj u kritičnom razdoblju.

 

Nadalje, dana 7. kolovoza 2014. stupio je na snagu novi Zakon o radu (NN 93/14), koji odredbom članka 234. propisuje da danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o radu (NN 149/09,61/11,73/13), a novi Zakon o radu (NN 93/14) u odredbi članka 229. stavka 1. podstavka 16. propisuje kao prekršaj poslodavca ako rad radnika koji radi prekovremeno, traje ukupno duže od pedeset sati tjedno, te se poziva na materijalnu odredbu članka 65. stavka 3. cit. Zakona, kojom je propisano da ako radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od pedeset sati tjedno. Slijedom navedenoga,  u konkretnom slučaju rad radnika T.P., koji je radio prekovremeno, nije trajao duže od 50 sati, neovisno o tome što se radilo o nepunom radnom vremenu, jer je radio od 41 do 48 sati tjedno, pa takav rad ne predstavlja prekovremeni radi duži od dopuštenog sukladno novom Zakonu o radu, te rad u navedenom trajanju više nije propisan kao prekršaj.

 

Kako je odredbom članka 3. stavka 2. Prekršajnog zakona propisano da će se ako se nakon počinjenja prekršaja propis jedanput ili više puta izmijeni, obvezno primijeniti propis koji je blaži za počinitelja, to je u konkretnom slučaju trebalo za prekršaj pod točkom b) pobijane presude primijeniti novi Zakona o radu (NN 93/14), kao blaži za počinitelje.

 

S obzirom na navedeno, prihvaćanjem žalbe i po službenoj dužnosti, na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona, valjalo je okrivljenike osloboditi od optužbe za djela pod točkama a) i b) izreke.

 

              Nadalje, odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom za djelo pod točkom f) izreke nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava, te da prekršaj okrivljenika ima pravni kontinuitet u odredbe članka 228. stavka 1. podstavka 14. i stavka 2. Zakona o radu (NN 93/14), kao i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na što Sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Prekršajni sud u Čakovcu točno utvrdio činjenično stanja i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo.

 

Naime, prvostupanjski sud je na temelju rezultata prekršajnog postupka, i to obrane okrivljenika, te uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove zaključiti da se u ponašanju okrivljenika stječu sva bitna obilježja prekršaja iz članka 293. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o radu.

 

Navodi žalitelja da u odnosu na točku I/f presude napominje se da je korištenje tjednog odmora omogućeno radnicima međutim isti dobrovoljno i na vlastiti zahtjev tjedne odmore nisu koristili zbog svoje teške ekonomske situacije jer im je rad za vrijeme predviđenog tjednog odmora bio plaćen, a za navedeno im se ukazala prilika kad je bio povećan opseg rada zbog odlaska jednog radnika, te iz iskaza navedenih radnika slijedi da im rad nije bio naređivan niti je od istih zahtijevano da rade već je isti bio iniciran isključivo od strane samih radnika kako bi povećali prihode, a Zakon o radu govori o pravu radnika na tjedni odmor što znači da je to pravo koje radnik ukoliko ne želi, ne treba iskoristiti, pa ističu kako je zbog pristanka oštećenika u konkretnom slučaju protupravnost isključena, te smatraju da tijekom postupka nije dokazano neomogućavanje korištenja tjednog odmora, jer sud se u obrazloženju presude poziva jedino i isključivo na evidenciju o radnom vremenu radnika J.V. i T.G., a koju evidenciju pogrešno tumači kao unaprijed propisani raspored radnog vremena, iako je ista naknadno evidentiran popis radnog vremena odnosno prisutnosti pojedinog radnika na radu za proteklo razdoblje, neosnovani su. Naime, u dokaznom postupku uvidom u evidencije o radnom vremenu radnika J.V. i T.G. utvrđeno je da u kritičnom razdoblju nisu koristili propisani tjedni odmor, a navedene evidencije pokazuju kako su okrivljenici radili u određenom razdoblju, pa je stoga iste prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao vjerodostojne. Nadalje, omogućavanje radniku korištenja tjednog odmora ne znači se na zahtjev radnika mogu mijenja izričite odredbe Zakona o radu koje se odnose na isti, već znači da poslodavac mora rasporedom radnog vremena radniku omogućiti korištenje tjednog odmora sukladno Zakonu, a kako o poslodavcu ne ovisi hoće li radnik doista koristiti isti za odmor, to se u tom smislu koristi formulacija omogućavanje korištenja odmora radniku.

 

Također, navodi žalitelja da smatraju da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 24.a Prekršajnog zakona, neprihvatljivi su, budući je prekršaj iz članka 293. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o radu kategoriziran kao jedan od težih prekršaja poslodavca, pa se nikako ne može raditi o beznačajnom prekršaju, jer je istim povrijeđeno jedno od osnovnih prava radnika i to pravo na tjedni odmor.

 

              Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku djela, ovaj Sud je našao da su utvrđene novčane kazne okrivljenicima za navedeno djelo u granicama zakona i nisu prestroge, jer je za prekršaj iz članka 293. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o radu, za pravnu osobu propisana novčana kazna u rasponu od 31.000,00 do 60.000,00 kn, a za odgovornu osobu u rasponu od 4.000,00 do 6.000,00 kn, a sve odlučne okolnosti za odmjeru kazne u dovoljnoj su mjeri cijenjene u korist okrivljenika. Kako je odredbom članka 37. stavka 3. točke 2. Prekršajnog zakona propisano da ako je za prekršaj propisan minimum iznad 10.000,00 kuna ili u točno određenom iznosu novčane kazne iznad 40.000,00 kuna, kazna se može ublažiti do četverostrukog iznosa općeg zakonskog minimuma kazne propisanog ovim Zakonom, za odgovarajuću vrstu okrivljenika (članak 33. ovoga Zakona - 2.000,00 kn za pravnu osobu), to novčana kazna za I-okr. ne može biti utvrđena u iznosu manjem od 8.000,00 kn, kao četverostrukom iznosu općeg zakonskog minimuma.

 

Odluka o troškovima prvostupanjskog postupka također je na zakonu utemeljena, a troškovi su odmjereni blizu donje granice propisanih okvira paušalnih troškova prekršajnog postupka.

 

Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan svaki okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi za prekršaj pod točkom f) izreke.

 

U Zagrebu 25. svibnja 2017.