Broj: Gž-468/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

           Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Branke Prebeg i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okr. pravne osobe TD R.A. d.d. (sada V.R. d.d.) i II-okr. odgovorne osobe T.Š., zbog prekršaja iz članka 293. stavka 1. podstavka 1. i stavka 2. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 73/13 i 93/14), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Prekršajnog suda u Krku od 22. srpnja 2014., broj: II-G-360/2013, na sjednici vijeća održanoj dana 25. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba I-okr. pravne osobe TD R.A. d.d. (sada V.R. d.d.) i II-okr. odgovorne osobe T.Š., te se prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

              II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07,39/13,157/13,110/15), okrivljenici su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 kn (petsto kuna) - svaki, u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Krku okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni novčanim kaznama i to I-okr. pravna osoba novčanom kaznom u iznosu od 6.000,00 kn (šesttisuća kuna) i II-okr. odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 600,00 kn (šesto kuna), zbog prekršaja iz članka 293. stavka 1. podstavka 1. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

 

Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 kn (sto kuna).

 

              Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno podnijeli žalbu iz svih žalbenih razloga, navodeći da je sud u obrazloženju presude naveo da na zakazanu glavnu raspravu nije pristupio predstavnik pravne osobe, kao niti odgovorna osoba, a dostava poziva je iskazana uredno, a pri tome sud propušta navesti da su po pozivu Prekršajnog suda u Poreču već predali zajedničku pisanu obranu, te po pozivu Prekršajnog suda u Krku, odmah kontaktirali sud i zamolili odgodu zbog zakazanih kolektivnih pregovora. Okrivljenici se slažu s mišljenjem Ministarstva djelomično, što su obrazložili u pisanoj obrani, te sud pogrešno navodi da se okrivljeni s tim mišljenjem ne slažu. Okrivljeni su i dalje mišljenja da bi se produženje ugovora o radu na određeno vrijeme moglo koristiti u slučaju da ugostiteljski objekt nastavi raditi u posezoni, nakon 31. listopada ili da započne s radom u predsezoni, tj. u ožujku ili travnju, a mišljenje Ministarstva da bi objektivni razlog u ovom primjeru predstavljalo produženje turističke sezone, okrivljenik smatra dvojbenim i ne primjenjivim u svakoj situaciji. Sud ne konstatira činjenicu da Zakon o radu ne sadrži nikakvu dodatnu odredbu kojom bi odredio što se ima smatrati objektivnim razlogom, pa je time zakonodavac ostavio na volju slobodno tumačenje što se smatra ili ne smatra objektivnim razlogom. Ističe da prema članku sutkinje I.G.P. objektivni razlog za produženje ugovora o radu na određeno vrijeme ne mora biti obrazložen s obzirom da Zakonom o radu isto nije propisano. Okrivljenici su produžili ugovor o radu radnika na određeno vrijeme anexom istog ugovora na narednih 15 dana, pri čemu je objektivni razlog naveo zbog ukazane potrebe za nastavkom rada. Općepoznata je činjenica da je djelatnost okrivljenika isključivo sezonskog karaktera, te se ne može sa sigurnošću utvrditi kada će se zatvoriti pojedini objekti, te s time u svezi do kada sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme s pojedinim sezonskim radnikom, tako da moraju iz objektivnog razloga produživati ugovore o radu, zbog ukazane potrebe za nastavkom rada. Za okrivljenike je neprihvatljiv dio obrazloženja presuda  u kojem se ukazuje na težinu i društveno neprihvatljivo ponašanje poslodavca, koji slovi kao jedan od najvećih poslodavaca u turizmu u Republici Hrvatskoj, koji uredno isplaćuje plaću te poreze i doprinose u skladu s pozitivnim propisima.

 

Žalitelji predlažu da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07,39/13,157/13,110/15), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava, te prekršaj okrivljenika ima pravni kontinuitet u odredbi članka 228. stavka 1. podstavka 1. i stavka 2. novog Zakona o radu (NN 93/14), kao i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na što Sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Prekršajni sud u Krku točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo.

 

Naime, prvostupanjski sud je na temelju rezultata prekršajnog postupka, i to obrane okrivljenika, te uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove zaključiti da se u ponašanju okrivljenika stječu sva bitna obilježja prekršaja iz članka 293. stavka 1. podstavka 1. i stavka 2. Zakona o radu.

 

U svezi navoda žalitelja da je sud u obrazloženju presude naveo da na zakazanu glavnu raspravu nije pristupio predstavnik pravne osobe, kao niti odgovorna osoba, a dostava poziva je iskazana uredno, a pri tome sud propušta navesti da su po pozivu Prekršajnog suda u Poreču već predali zajedničku pisanu obranu, te po pozivu Prekršajnog suda u Krku, odmah kontaktirali sud i zamolili odgodu zbog zakazanih kolektivnih pregovora, ističe se da je pravilno prvostupanjski sud proveo glavnu raspravu dana 22. srpnja 2014. bez nazočnosti okrivljenika koji su uredno pozvani, a pozivu se nisu odazvali, niti su svoj nedolazak ispričali valjanom dokumentacijom, te je na glavnoj raspravi pročitana pisana obrana okrivljenika, te druga dokumentacija koja prileži spisu.

 

Navodi žalitelja da okrivljenici se slažu s mišljenjem Ministarstva djelomično, što su obrazložili u pisanoj obrani, te sud pogrešno navodi da se okrivljeni s tim mišljenjem ne slažu, te su okrivljeni i dalje mišljenja da bi se produženje ugovora o radu na određeno vrijeme moglo koristiti u slučaju da ugostiteljski objekt nastavi raditi u posezoni, nakon 31. listopada ili da započne s radom u predsezoni, tj. u ožujku ili travnju, a mišljenje Ministarstva da bi objektivni razlog u ovom primjeru predstavljalo produženje turističke sezone, okrivljenik smatra dvojbenim i neprimjenjivim u svakoj situaciji, a Sud ne konstatira činjenicu da Zakon o radu ne sadrži nikakvu dodatnu odredbu kojom bi odredio što se ima smatrati objektivnim razlogom, pa je time zakonodavac ostavio na volju slobodno tumačenje što se smatra ili ne smatra objektivnim razlogom, te ističe da prema članku sutkinje I.G.P. objektivni razlog za produženje ugovora o radu na određeno vrijeme ne mora biti obrazložen s obzirom da Zakonom o radu isto nije propisano, nisu od utjecaja na prekršajnu odgovornost okrivljenika. Naime, odredbom članka 10. stavka 1. Zakona o radu propisano je da ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme koji je određen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, te doista istim nije propisano da objektivan razlog mora biti obrazložen, ali mora biti takav da ispunjava naprijed navedene uvjete, međutim, razlog zbog kojih su okrivljenici sklopili uzastopni ugovor o radu s radnikom i to ukazana potreba za nastavkom rada, predstavlja općenitu formulaciju koja nikako ne ukazuje na opravdani objektivan razlog za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme sukladno citiranoj odredbi.

 

Slijedom navedenoga, neprihvatljivi su navodi žalitelja da su okrivljenici produžili ugovor o radu radnika na određeno vrijeme anexom istog ugovora na narednih 15 dana, pri čemu je objektivni razlog naveo zbog ukazane potrebe za nastavkom rada, a općepoznata je činjenica da je djelatnost okrivljenika isključivo sezonskog karaktera, te se ne može sa sigurnošću utvrditi kada će se zatvoriti pojedini objekti, te s time u svezi do kada sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme s pojedinim sezonskim radnikom, tako da moraju iz objektivnog razloga produživati ugovore o radu, zbog ukazane potrebe za nastavkom rada.

 

U svezi navoda žalitelja da je za okrivljenike neprihvatljiv dio obrazloženja presuda  u kojem se ukazuje na težinu i društveno neprihvatljivo ponašanje poslodavca, koji slovi kao jedan od najvećih poslodavaca u turizmu u Republici Hrvatskoj, koji uredno isplaćuje plaću te poreze i doprinose u skladu s pozitivnim propisima, ističe se da je prekršaj koji su okrivljenici počinili kvalificiran kao teži prekršaj poslodavca iz Zakona o radu, pa stoga isti doista ukazuje na neprihvatljivo ponašanje okrivljenika u tom segmentu, što je pravilno prvostupanjski sud naveo u obrazloženju, a isplaćivanje plaća te plaćanje poreza i doprinosa, nije predmet ovog postupka, pa niti razlog posebne ocijene suda.

 

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku djela, ovaj Sud je našao da izrečene novčane kazne okrivljenicima za navedeno djelo nisu prestroge, time više što su ublažene znatno ispod zakonom propisanih minimuma, jer je za prekršaj iz članka 293. stavka 1. podstavka 1. i stavka 2. Zakona o radu, za pravnu osobu propisana novčana kazna u rasponu od 31.000,00 do 60.000,00 kn, a za odgovornu osobu propisana je novčana kazna u rasponu od 4.000,00 do 6.000,00 kn, a sve odlučne okolnosti za odmjeru kazne u dovoljnoj su mjeri cijenjene u korist okrivljenika. Međutim, prvostupanjski je sud izričući novčanu kaznu I-okr. povrijedio zakon u korist okrivljenika jer je odredbom članka 37. stavka 3. točke 2. Prekršajnog zakona propisano da ako je za prekršaj propisan minimum iznad 10.000,00 kuna ili u točno određenom iznosu novčane kazne iznad 40.000,00 kuna, kazna se može ublažiti do četverostrukog iznosa općeg zakonskog minimuma  kazne propisanog ovim Zakonom, za odgovarajuću vrstu okrivljenika (članak 33. ovoga Zakona - 2.000,00 kn za pravnu osobu), pa novčana kazna za I-okr. nije mogla biti izrečena u iznosu manjem od 8.000,00 kn, kao četverostrukom iznosu općeg zakonskog minimuma. Kako su žalbu protiv presude podnijeli samo okrivljenici, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske kao žalbeni sud nije mogao preinačenjem pobijane presude otkloniti tu povredu zakona u korist okrivljenika zbog zabrane preinačenja presude na štetu okrivljenika, u smislu odredbe članka 202. stavka 4. Prekršajnog zakona. S obzirom na navedeno, nije od utjecaja na visinu izrečene novčane kazne I-okr. pravnoj osobi činjenica da je u međuvremenu nastupila rehabilitacija u svezi ranije kažnjavanosti I-okrivljenika.

 

Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan svaki okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

U Zagrebu 25. svibnja 2017.