Broj: Gž-1303/17

  

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Percel kao predsjednice vijeća, te Sanje Zoričić Tabaković i Mladena Genca kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Mirjane Laljek kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika O.b. Z., zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 16. Zakona o radu (N.N. 93/14) i dr., rješavajući o žalbi okrivljenika O.b. Z., podnijetoj protiv presude Prekršajnog suda u Zadru, broj: Pp 11 G-856/16, od dana 28. veljače 2017. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 28. lipnja 2017. godine, 

                                              

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se žalba okrivljenika O.b. Z. kao neosnovana, te se pobijana presuda potvrđuje.

 

II.               Temeljem članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona ( N.N. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15 ) okrivljenik O.b. Z. dužan je naknaditi trošak žalbenog postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske u paušalnom iznosu od 400,00 (četiristo) kuna, u roku od 30 ( trideset ) dana od dana primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda okrivljenik O.b. Z. oglašen je krivim i kažnjen ukupnom novčanom kaznom od 30.000,00 ( tridesettisuća ) kuna, za svako djelo po 15.000,00 kuna, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 16. i točke 1. Zakona o radu, opisanih u izreci, dok je II okrivljenik Ž.Č. zbog istih djela prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 16. i točke 1. i stavka 2. istog Zakona, oslobođen optužbe.

             

              Istom presudom okrivljenik O.b. Z. dužan je naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 ( dvjesto ) kuna.

 

              Protiv okrivljujućeg dijela prvostupanjske presude okrivljenik O.b. Z. pravodobno je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni, navodeći da presuda nema razloga, jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da je sud zanemario ostale zakone i podzakonske akte po kojima su oni dužni postupati, a to su Zakon o zdravstvenoj zaštiti po kojem zdravstvene ustanove moraju pružati zdravstvenu zaštitu neprekidno 24 sata, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Opće uvjete ugovora o provođenju bolničke zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, prema tome su oni bili u situaciji postupati u krajnjoj nuždi. Osim toga svi liječnici su potpisali suglasnost za rad preko 48 sati tjedno sukladno zakonu. U odnosu na prekršaj iz točke 2. izreke, trebalo ih je osloboditi od kazne u smislu članka 38. Prekršajnog zakona, jer su naknadno počeli voditi evidenciju, čime su nepravilnost otklonili.

 

              Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista uvaži.

             

Žalba nije osnovana.

 

              Odlučujući u okviru žalbenih navoda i članka 202. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je našao da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje temeljem kojega je okrivljenike proglasio krivima, te im izrekao primjerene novčane kazne.

 

Naime, na temelju pisane obrane okrivljenika, te obrane opunomoćene predstavnice okrivljenika K.G.S. dane na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom, u kojima su priznali odlučne činjenice, ne osporavajući da su liječnici radili prekovremeno više od zakonom dopuštenog trajanja takvog rada, dakle više od 180 prekovremenih sati godišnje, međutim da je za njih mjerodavan Zakon o zdravstvenoj zaštiti kao lex specialis, a koji člankom 162. propisuje da ukupno trajanje radnog vremena ne može biti duže od 48 sati tjedno, ali iznimno, zbog potrebe posla, maksimalno ukupno trajanje takvog rada može biti duže od 48 sati tjedno, uz prethodni pisani pristanak radnika, a u konkretnom slučaju svi radnici su svoj pristanak dali na propisani način, pa prema tome smatraju da postupajući po citiranim propisima, a ne poštujući ograničenje od 50 sati koje propisuje Zakon o radu, pravilno postupaju, a evidencije o radnom vremenu radnika su se počele voditi naknadno od mjeseca studenog 2016. godine, kao i svih ostalih provedenih dokaza, prvostupanjski sud je imao osnova za zaključak da su okrivljenici počinili prekršaje koji im se stavljaju na teret, te ih je slijedom toga pravilno proglasio krivima i kaznio, a svoj je zaključak, suprotno tvrdnji okrivljenika, obrazložio pravilno i argumentirano, na način koji u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

Okolnost koju okrivljenici u svojoj žalbi ističu da su dužni postupati po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti ( N.N. 150/08, 155/09, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12, 70/12, 144/12, 82/13, 159/13, 22/14, 154/14, 70/16 ) po kojem zdravstvene ustanove moraju pružati zdravstvenu zaštitu neprekidno 24 sata, ne oslobađa okrivljenu pravnu osobu kao poslodavca dužnosti da radno vrijeme liječnika u svojoj zdravstvenoj ustanovi organizira u skladu sa pozitivnim propisima i to odredbama upravo citiranog Zakona i članka 162. na koji se okrivljenik poziva, a koji propisuje da maksimalno ukupno trajanje radnog vremena tjedno uključujući rad u dežurstvu i rad po pozivu ne može biti duže od 48 sati, dok Zakon o radu koji se, suprotno tvrdnji okrivljenika također mora primjenjivati, a čije odredbe nisu u koliziji sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i to iz razloga jer Zakon o radu propisuje da trajanje prekovremenog rada ne može biti duže od 50 sati tjedno. No, posebnost Zakona o zdravstvenoj zaštiti, s obzirom na specifičnu materiju koju regulira, je da u istom članku 162. predviđa iznimku da zbog potrebe posla, maksimalno ukupno trajanje radnog vremena tjedno, uključujući rad u dežurstvu i rad po pozivu, može biti duže od 48 sati uz prethodni pisani pristanak radnika. Specifičnost posebnih poslova i zanimanja prepoznaje i Zakon o radu koji u članku 65. stavku 4. propisuje da prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od sto osamdeset sati godišnje, osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom, što u konkretnom slučaju nije, a u kojem slučaju takav rad ne smije trajati duže od dvjesto pedeset sati godišnje. To generalno ograničenje propisano Zakonom o radu, ne može se premašiti niti uz pismeni pristanak radnika, jer se ono odnosi na sve zaposlene u Republici Hrvatskoj, te ga je okrivljenik u svom radu dužan primjenjivati, što on međutim nije činio, budući je u postupku nedvojbeno utvrđeno da su liječnici navedeni u izreci pobijane presude, u razdoblju od pet mjeseci i to od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 31. svibnja 2016. godine, radili prekovremeno između 280 sati do 544 sata.

 

Nadalje, ovdje valja napomenuti da je člankom 30. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ( N.N. 143/13, 96/15 ) propisano da puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno, dakle jednako kako je propisano i Zakonom o radu, dok je stavkom 6. i 7. navedenog Kolektivnog ugovora propisano da za posebne poslove koji zahtijevaju drukčiji raspored radnog vremena u smjenama, turnusu i dežurstvu, radno vrijeme svodi se na prosječno puno radno vrijeme na razini mjeseca, a za posebne poslove koji se obavljaju u smjenskom radu ili poslove koji zahtijevaju drukčiji raspored dnevnog, odnosno tjednog radnog vremena poslodavac može odrediti drukčiji dnevni ili tjedni raspored, a u skladu s Pravilnikom o radnom vremenu u zdravstvenim ustanovama koji donosi ministar nadležan za zdravlje, u okviru petodnevnoga radnog tjedna, a koji Pravilnik ( N.N. 4/14 ) propisuje također puno radno vrijeme u trajanju od 40 sati tjedno.

 

Zatim, Opći uvjeti ugovora o provođenju bolničke zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja ( N.N. 160/2013, 17/2015 ) na koje se okrivljenici u svojoj žalbi također pozivaju, ne regulira prekovremeni rad radnika, već samo u članku 4. koji se jedini referira na radno vrijeme, navodi da ugovorni subjekti Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje imaju obvezu isticanja oznake o početku i završetku radnog vremena zdravstvene ustanove i privatnih zdravstvenih djelatnika.

 

Prigovor koji okrivljenik u svojoj žalbi ističe da je postupao u krajnjoj nuždi, je neosnovan, jer u smislu članka 19. Prekršajnog zakona počinitelj postupa u krajnjoj nuždi kako bi od sebe ili drugoga otklonio istodobnu ili izravno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo manje ili jednako onom koje je prijetilo. No, kada osoba postupa u krajnjoj nuždi, ona reagira na nepredviđene opasnosti, a u konkretnom slučaju radi se o načinu rada i organizaciji radnog vremena liječnika od strane poslodavca pravne osobe, koji je pravna osoba uobičajila organizirati suprotno naprijed citiranim zakonima i podzakonskim aktima na koje se okrivljenik sam poziva. Prema tome, prekovremeni rad liječnika koji je trajao znatno duže od 180 sati godišnje nikako se ne može dovesti u vezu sa postupanjem u krajnjoj nuždi.

 

Također je netočna tvrdnja okrivljenika koji u svojoj žalbi ističe da ga je sud, za djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude, bio dužan osloboditi od kazne obzirom da je nedostatak naknadno otklonio, jer u smislu članka 38. stavka 1. Prekršajnog zakona sud će osloboditi od kazne počinitelja kad to zakon izričito propisuje, što u konkretnom nije slučaj, a u smislu stavka 2. točke 2. istog članka i Zakona, sud može osloboditi od kazne počinitelja kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak, međutim tu obvezu sud nema.

 

Stoga navodi žalbe ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost činjeničnog utvrđenja.

 

Kazna je okrivljeniku odmjerena srazmjerno težini djela koja je počinio, stupnju njegove odgovornosti, pri čemu je prvostupanjski sud cijenio kao olakotno na strani okrivljenika njegovo djelomično priznanje i nekažnjavanost, te je uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona kazne izrekao ispod najnižeg iznosa zapriječenih kazni za te vrste prekršaja, a svoju je odluku valjano obrazložio prvostupanjski sud na način koji u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

 

S obzirom na navedeno ovaj Sud nije našao uvjeta za daljnjim ublažavanjem već ionako znatno ublažene novčane kazne.

 

Zbog izloženih razloga valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

Trošak postupka određen je shodno složenosti i trajanju postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske.

 

U Zagrebu, 28. lipnja 2017. godine