Broj: Gž R-396/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Verici Franić, u pravnoj stvari tužitelja, S. K. iz V. G., OIB: ..., zastupanog po  punomoćnik B. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. & Š., Z. protiv tuženika K. d.o.o., G. S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. J., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 4 Pr-166/17-27 od 31. siječnja 2017., 28. rujna 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, pa se potvrđuje rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 4 Pr-166/17-27 od 31. siječnja 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odbačena je tužba tužitelja s tužbenim zahtjevom, koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 15. lipnja 2015. kojom je tužitelju S. K. iz V. G., OIB: ..., izvanredno otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 10. rujna 2006., izmijenjen Aneksom Ugovora o radu od 31. listopada 2012., te da radni odnos tužitelja nije prestao.

 

II. Nalaže se tuženiku, trgovačkom društvu K. d.o.o. iz G. S., OIB: ..., vratiti tužitelja S. K. iz V. G., OIB: ... na rad, u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku, trgovačkom društvu K. d.o.o. iz G. S., OIB: ..., da tužitelju, S. K. iz V. G., OIB: ..., naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate o stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena."

 

Odlukom o parničnom trošku naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak u iznosu od 2.500,00 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv tog rješenja žalio se tužitelj, pobijajući isto zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, shodno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa ni ona iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju ističe  žalitelj u žalbi jer pobijano rješenje nema nedostataka i može se ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 15. lipnja 2015., te posljedično tome i povratak na posao.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno:

 

- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu procjenitelja vozila;

 

- da je tuženik tužitelju Odlukom o otkazu otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa;

 

- da je tužitelj Odluku o otkazu primio 29. lipnja 2015.;

 

- da je tužitelj Zahtjev za zaštitu prava podnio 13. srpnja 2015. preporučenom pošiljkom;

 

- da tuženik nije udovoljio zahtjevu za zaštitu prava;

 

- da je tužbu tužitelj podnio 24. kolovoza 2017.

 

Međutim, u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je pitanje pravodobnosti tužbe.

 

Shodno odredbi članka 133. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, dalje: ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

 

Prema odredbi članka 133. stavak 2. ZR-a ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi kako prvostupanjski sud  smatra da u situaciji kada radnik bez ikakve sumnje zna kada je poslodavac primio njegov zahtjev za zaštitu prava, bilo da o tome postoji potvrda pošte, ili stoga jer je zahtjev predao na zapisnik kod poslodavca, ili na bilo koji drugi način ima dokaz o tome kada je poslodavac njegov zahtjev primio, rok od 15 dana u kojem poslodavac ima pravo donijeti odluku o zahtjevu za zaštitu prava za poslodavca ne može početi teći prije nego što je takav zahtjev zaprimljen.  Tako da u situaciji kada radnik ima dokaz kada je zahtjev za zaštitu prava iz članka 133. stavak 1. ZR-a poslodavac zaprimio, rok za donošenje odluke o zahtjevu počinje teći prvog slijedećeg dana od dana dostave zahtjeva poslodavcu, ističe protekom 15 dana, a rok za traženje sudske zaštite počinje teći prvog slijedećeg dana.

 

U konkretnom slučaju, tužitelj je Zahtjev za zaštitu prava predao preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom dana 13. srpnja 2015., poslodavac je navedeni zahtjev primio 14. srpnja 2015., rok za donošenje odluke povodom zahtjeva počeo je teći 15. srpnja 2015., istekao je 30. srpnja 2015., a rok za podnošenje tužbe počeo je teći 31. srpnja 2015. i istekao je 14. kolovoza 2015.

 

Utoliko, kako je posljednji dan roka od 15 dana za podnošenje tužbe bio 14. kolovoza 2015., a tužitelj je predmetnu tužbu podnio 24. kolovoza 2015., isti nije postupio sukladno odredbi članka 133. stavak 2. ZR-a, pa je izgubio pravo na zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

U izloženom, a suprotno žalbenim navodima, kod naprijed navedenog činjeničnog stanja koje je u skladu sa stanjem u spisu, osnovano je sud prvog stupnja odbacio tužbu ( iako je ispravno bez tužbenog zahtjeva), jer je ista podnesena nakon ( prekluzivnog) roka za podnošenje tužbe predviđenog odredbom članka 133. ZR-a

 

Žalbeni navodi tužitelja svode se uglavnom na tvrdnju istog da korištenje godišnjeg odmora od strane odvjetničkog društva i odvjetnika kao punomoćnika stranaka ne bi trebalo utjecati na ostvarenje prava iz radnog odnosa, međutim isti nisu od značaja i ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke koja je u skladu sa stanjem u spisu.

 

Naime, korištenje godišnjeg odmora odvjetnika kao punomoćnika stranke (koja svoje pravo ostvaruje podnošenjem tužbe u propisanom roku ne može nikako predstavljati osnovan žalbeni prigovor, pa ni pozivanje punomoćnika da je tek po povratku s godišnjeg odmora našao povratnicu u pretincu bez dopisa, čime je saznao da poslodavac nije odlučio o zahtjevu radnika, ovo stoga jer je na njemu kao punomoćniku da vodi računa o rokovima.

 

Odluka o parničnom trošku pravilna je i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Radi izloženog, žalba tužitelja nije osnovana pa je, temeljem odredbe članka 380. stavak 2. ZPP-a, ista odbijena te je potvrđeno pobijano rješenje prvostupanjskog suda.

 

U Splitu 28. rujna 2017.