Broj: Gž-4193/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ljiljane Percel, predsjednice vijeća, te Miroslava Malacka i Jasne Momirović, članova vijeća, uz sudjelovanje Ksenije Šupe Vukadinović u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika pravne osobe E. d.o.o. (sada E. d.o.o. u stečaju) i odgovorne osobe M.H., zbog prekršaja iz članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći (Narodne novine, broj: 39/13,130/17) i članka 294. stavka 1. točke 51. i stavka 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 149/09,61/11,73/13 i 93/14,127/17), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe E. d.o.o. (sada E. d.o.o. u stečaju) i o žalbi okrivljenika odgovorne osobe M.H. kojeg brani M.T., odvjetnik iz V., podnesenima protiv presude Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu od 20. listopada 2016., broj: 1. Pp G-2708/14., u sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbijaju se kao neosnovane žalbe okrivljenika pravne osobe E. d.o.o. (sada E. d.o.o. u stečaju) i odgovorne osobe M.H. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II.              Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona, okrivljenici pravna osoba E. d.o.o. (sada E. d.o.o. u stečaju) i odgovorna osoba M.H. obvezni su naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka svaki u iznosu od 500,00 (petsto) kuna, koji su dužni platiti u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu od 20. listopada 2016., broj: 1. Pp G-2708/14., proglašeni su krivima pravna osoba E. d.o.o. u stečaju i odgovorna osoba M.H., zbog prekršaja iz članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći i članka 294. stavka 1. točke 51. i stavka 2. Zakona o radu i na temelju citiranih propisa, uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07,39/13,157/13,110/15), kažnjeni novčanim kaznama, pravna osoba u ukupnom iznosu od 15.000,00 kuna, a odgovorna osoba u ukupnom iznosu od 10.000,00 kuna.

             

Okrivljena pravna osoba obvezana je na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 kuna, a okrivljena odgovorna osoba u iznosu od 150,00 kuna.

 

Protiv navedene presude okrivljena pravna osoba putem stečajnog upravitelja podnijela je žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava i odluke o izrečenoj novčanoj kazni, a kako to proizlazi iz sadržaja žalbe. Žaliteljica navodi da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je otvoren stečajni postupak nad okrivljenom pravnom osobom nakon što su djela, a koja su opisana u izreci pobijane presude počinjena, te da se pri izricanju novčanih kazni stečajnom dužniku primjenjuju odredbe Stečajnog zakona kao lex specialis. Nadalje, žaliteljica ističe kako je sud propustio primijeniti odredbu članka 38. stavka 2. točke 1. Prekršajnog zakona i osloboditi ju od novčane kazne, jer ju posljedice kažnjavanja tako pogađaju da je njeno kažnjavanje nepotrebno radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja. Žaliteljica također ističe da ukoliko joj sud i izreče kaznu, primjenom odredbi Stečajnog zakona, sud nema osnovu naložiti stečajnom dužniku plaćanje novčane kazne, jer na ovakav način izrečene novčane kazne ne terete obveze stečajne mase stečajnog dužnika, nego takve tražbine spadaju u tražbine nižih isplatnih redova. Žaliteljica predlaže ukinuti pobijanu presudu, podredno, osloboditi ju krivnje i plaćanja kazne.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnijela i okrivljena odgovorna osoba iz svih žalbenih razloga. U bitnom žalitelj ističe kako u tijeku postupka nije dokazana njegova krivnja, jer je upravo svojom obranom i priloženim dokazima uz obranu dokazao kako subjektivnog elementa prekršajnih djela nema. Žalitelj ponavlja kako je u pisanoj obrani detaljno obrazložio iz kojih razloga radnicima nije bila isplaćena plaća u roku, odnosno, da je razlog bio taj što nisu imali sredstava na računu za njihovu isplatu pa tako ni za isplatu njemu kao odgovornoj osobi. Tako je neisplata plaće isključivo posljedica teške financijske situacije u kojoj se nalazila okrivljena pravna osoba, a koja situacija je u konačnici rezultirala i otvaranjem stečajnog postupka nad pravnom osobom. Žalitelj ističe i kako su novčana sredstva prikupljena sa zakašnjenjem i plaće su isplaćene u dva navrata, te su također i naknadno dostavljeni obračuni dugovanih, a neisplaćenih plaća radnicima. Kako je predmetna neisplata plaće posljedica objektivne nemogućnosti, to žalitelj smatra kako ga treba osloboditi svake prekršajne odgovornosti. Žalitelj ističe i kako je sud propustio odlučiti o dokaznim prijedlozima koje je bio predložio niti je to obrazložio u presudi, te da se bavio samo onim činjenicama koje su ga teretile, dok činjenice koje mu idu u prilog je u potpunosti zanemario. Nadalje, žalitelj ističe i kako nije navedeno u obrazloženju odluke o izricanju kazne njegove osobne i imovinske prilike, njegova kažnjavanost, a isto tako u postupku nije utvrđeno temeljem čega je on odgovorna osoba. Zbog navedenog, žalitelj predlaže osloboditi ga od optužbe, podredno, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Ispitujući predmet u povodu žalbi okrivljenika u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07,39/13,157/13,110/15,70/17), ovaj Sud je utvrdio da na štetu okrivljenika nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i da nije nastupila zastara progona. U odnosu na prekršaj iz članka 294. stavka 1. točke 51. i stavka 2. Zakona o radu, utvrđeno je da postoji pravni kontinuitet u novom Zakonu o radu (članak 229. stavak 1. točka 34.), međutim, u konkretnom slučaju zbog propisanih visina novčanih kazni za okrivljenike isti nije povoljniji (propisani su isti rasponi), zbog čega se primjenjuju odredbe ranijeg Zakona o radu, a koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja.

 

Sve tvrdnje žaliteljice pravne osobe istaknute u žalbi, a kojima smatraju da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava time što je donesena presuda kojom je pravna osoba koja je u stečaju proglašena krivom, odnosno što je primijenjen Prekršajni zakon kao lex specialis u odnosu na Stečajni zakon, te da sud nema osnovu naložiti stečajnom dužniku plaćanje novčane kazne, jer na ovakav način izrečene novčane kazne ne terete obveze stečajne mase stečajnog dužnika, nego takve tražbine spadaju u tražbine nižih isplatnih redova, nisu razlozi isključenja prekršajne odgovornosti okrivljenika, budući je odredbom članka 59. stavka 2. Prekršajnog zakona propisano da prekršajna odgovornost pravne osobe prestaje prestankom njezina postojanja, a u slučaju postojanja njezinog pravnog slijednika, za prekršaj odgovara njezin sveopći pravni slijednik, a ako je slijednika više, sud će utvrditi koji od njih, obzirom na narav sljedništva, odgovara za prekršaj, što znači da samo prestankom postojanja pravne osobe prestaje njezina prekršajna odgovornost, pa time u konkretnom slučaju otvaranje stečajnog postupka nad okrivljenom pravnom osobom E. d.o.o. nije od utjecaja na vođenje prekršajnog postupka protiv pravne osobe niti na njezinu odgovornost za počinjene prekršaje. Dakle, tvrdnja žaliteljice pravne osobe da je predmetni prekršaj nastao prije otvaranja stečajnog postupka, pa je trebalo primijeniti Stečajni zakon kao lex specialis, a ne odredbe Prekršajnog zakona, pravno je neutemeljen, budući Prekršajnim zakonom, koji je lex specialis u prekršajnom postupku, a ne Stečajni zakon kako to pogrešno navodi žaliteljica pravna osoba, nije propisan nikakav izuzetak za okrivljenu pravnu osobu koja je u stečaju ako se utvrdi njezina prekršajna odgovornost.

 

Odlučujući nadalje o žalbama okrivljenika i ispitujući presudu, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno pravno označio prekršaje koje su počinili okrivljenici. Iz obrane okrivljenika odgovorne osobe, a koji je priznao sva bitna obilježja prekršaja koji mu se stavljaju na teret, kao i provedenog dokaza - iskaza ispitane svjedokinje T.V.J., prvostupanjski sud je utvrdio da su žalitelji ostvarili sva bitna obilježja počinjenih prekršaja, jer okrivljenici pravna osoba kao poslodavac i odgovorna osoba nisu radnicima isplatili u propisanom roku minimalne plaće u visini određenoj Zakonom o minimalnoj plaći, te nisu radnicima dostavili obračune dospjelih, a neisplaćenih plaća. Ovakvim ponašanjem okrivljenici su ostvarili sva zakonska obilježja prekršaja iz članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći i članka 294. stavka 1. točke 51. i stavka 2. Zakona o radu.

 

Ističe se kako je odredbom članka 2. Zakona o minimalnoj plaći definirana minimalna plaća kao najniži mjesečni iznos bruto plaće koji radniku pripada za rad u punom radnom vremenu. Nadalje, u skladu s odredbom članka 3. Zakona o minimalnoj plaći, kojom je propisano da pravo na minimalnu plaću, prema odredbama ovoga Zakona, imaju svi radnici koji rade u Republici Hrvatskoj, okrivljenici su bili dužni radnicima isplatiti barem minimalne iznose bruto plaće za izvršeni rad do dana dospijeća, a što su propustili učiniti. Financijske poteškoće u poslovanju okrivljene pravne osobe, ne mogu biti opravdan razlog neispunjenja navedene propisane obveze poslodavca prema radnicima. Također, okolnosti što su radnicima plaće naknadno isplaćene, te što su radnici naknadno primili obračune dugovanih, a neisplaćenih plaća, žalitelje ne mogu ispričati prekršajne odgovornosti, no navedene okolnosti pravilno je prvostupanjski sudac cijenio prilikom odmjere visine novčanih kazni.

 

Nadalje, tvrdnja žalitelja okrivljene odgovorne osobe kako nije obrazloženo zašto bi on bio odgovorna osoba, ističe se kako žalitelj u pisanoj obrani nije poricao svoju odgovornost kao direktora okrivljene pravne osobe. S obzirom da je odredbom članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona propisano da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao, to navedeni žalbeni navod kojim se osporava njegova odgovornost za počinjene prekršaje, ne može biti s uspjehom istican u žalbenom postupku.

 

U odnosu na navod žalitelja okrivljene odgovorne osobe kako je sud propustio odlučiti o dokaznim prijedlozima koje je bio predložio niti je to obrazložio u presudi, ističe se kako su u pisanoj obrani dijelom bili predloženi takvi dokazi koje sudac nije trebao provoditi, npr. dio prijedloga vezanih za utvrđivanje statusa okrivljene pravne osobe, tako i prijedlog utvrđivanja dana blokade pravne osobe i stanje računa, jer je u tijeku postupka nesporno utvrđen status okrivljene pravne osobe, odnosno, da se ista nalazi u stečaju, a isto tako nije upitna i činjenica da su plaće radnicima isplaćene u dva navrata, tako da to što u obrazloženju presude nije obrazloženo zašto neki od tih dokaza nisu provedeni, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude.

 

Odluku o prekršajnoj odgovornosti okrivljenika prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio pa takvo obrazloženje prihvaća i ovaj Sud. Navodi žalbi ne dovode u sumnju pravilnu odluku prekršajnog suda, tako da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava, a kako to pogrešno smatraju žalitelji.

 

Imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravne oznake djela, ovaj Sud je našao da izrečene ukupne novčane kazne nisu prestroge. Naime, za počinjene prekršaje, prvostupanjski sud je, primijenio institut ublažavanja kazne, te je na temelju članka 37. Prekršajnog zakona žaliteljima ublažio novčane kazne znatno ispod propisanog posebnog minimuma novčane kazne za svaki prekršaj. Izrečene ukupne novčane kazne žaliteljima primjerene su težini počinjenih prekršaja, stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja (članak 36. Prekršajnog zakona) i nema opravdanog razloga za daljnje ublažavanje okrivljenoj odgovornoj osobi, jer žalitelj navode o svom imovnom i obiteljskom stanju nije potkrijepio nikakvim dokazima.

 

Posebno se napominje da je prvostupanjski sud povrijedio materijalno pravo u korist okrivljene pravne osobe kada je okrivljenoj pravnoj osobi izrekao novčanu kaznu za prekršaj iz članka 10. stavka 1. Zakona o minimalnoj plaći, a da istu nije uvećao 110 puta s obzirom da nisu isplatili minimalnu plaću za 110 radnika, s obzirom da je člankom 10. stavkom 3. propisano da se iznos novčane kazne kojom će se kazniti poslodavac za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka uvećava prema broju radnika kojima poslodavac nije obračunao i isplatio minimalnu plaću.

 

Isto tako je utvrđeno da je prvostupanjski sud utvrđujući novčanu kaznu okrivljenoj pravnoj osobi za prekršaj iz članka 294. stavka 1. točke 51. i stavka 2. Zakona o radu u iznosu od 5.000,00 kuna povrijedio materijalno pravo u korist okrivljene pravne osobe, budući je za navedeni prekršaj iz Zakona o radu propisana novčana kazna od 61.000,00 do 100.000,00 kuna. Naime, u skladu sa člankom 37. stavkom 3. točkom 2. Prekršajnog zakona okrivljenoj pravnoj osobi se za navedeni prekršaj zbog visine zapriječene novčane kazne, kazna može ublažiti do 8.000,00 kuna, odnosno do četverostrukog iznosa općeg zakonskog minimuma kazne propisanog cit. Zakonom za odgovarajuću vrstu okrivljenika (članak 33. cit. Zakona - 2.000,00 kn za pravnu osobu). Međutim, kako su žalbu podnijeli samo okrivljenici, u smislu odredbe članka 202. stavka 4. Prekršajnog zakona, ovaj Sud kao žalbeni sud nije mogao preinačenjem pobijane presude otkloniti navedene povrede zakona u korist okrivljene pravne osobe zbog zabrane preinačenja presude na štetu okrivljenika.

 

Prema uvjerenju ovog Suda svrha prekršajnog postupka, pa tako i svrha specijalne i generalne prevencije ostvariti će se izrečenim ublaženim novčanim kaznama, a ne oslobođenjem okrivljenika od kazne primjenom članka 38. Prekršajnog zakona.

 

Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to su na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezni okrivljenici na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

              Zbog navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 10. siječnja 2018.