Broj: 5 Gž-1004/16-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja-protutuženika A. L. iz Z., (dalje-tužitelja), zastupan po punomoćnici M. B. P., odvjetnici u Z., protiv tuženika-protutužitelja: 1) E. P. i 2) D. P. oboje iz S.B., (dalje-tuženika), tuženica pod 1) zastupana po punomoćniku tuženiku pod 2) D. P., odvjetniku u S. B., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru od 3. lipnja 2017. poslovni broj P-733/14, u sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2017.,

p r e s u d i o   j e

1. Uvažava se djelomično žalba tužitelja A. L. te se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru od 3. lipnja 2017. poslovni broj P-733/14 u točki I. njezine izreke tako da se utvrđuje da je djelomično ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 25. travnja 2008. između A. L. kao prodavatelja s jedne strane i E. P. iz S. B. kao kupca s druge strane na kojem je potpis prodavatelja ovjeren pod brojem Ov-11752/08 25. travnja 2008. kod javnog bilježnika A. K. – Z., u odnosu na dio čest. zem. 1136/1 k.o. Z. koji je u skici mjernika N. K. od 23. listopada 2014., koja je sastavni dio pravorijeka, označen žutom bojom u površini od 50 m² i slovima C-D-U-T-H-I-J-S-R-L-M-P-C te bijelom bojom u površini od 200 m² i slovima M-L-V-Z-M, dok u preostalom dijelu žalba odbija i u toj točki potvrđuje presuda.

2. Preinačuje se prvostupanjska presuda u točki III. izreke tako da svaka stranka snosi svoj trošak, s time da u nepobijanom dijelu pod točkom II. i IV. ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

  Ništav je ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 25. travnja 2008. godine između A. L. kao prodavatelja s jedne strane i E. P. iz S. B. kao kupca s druge strane, na kojem je potpis prodavatelja ovjeren pod brojem Ov-11752/08 25. travnja 2008. godine kod javnog bilježnika A. K. – Z., u odnosu na čest. zem. 1136/1 k.o. Z., te se nalaže tuženoj naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tužitelju-protutuženiku A. L. iz Z., da tuženici - protutužiteljici E. P. iz Z., isplati iznos od 50.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. travnja 2008. god. Do 31. srpnja 2015. god. Po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta  koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. god. Određenim za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženicima trošak ovog postupka u iznosu od 21.875,00 kuna, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom preostalog troška od određenog.“

Protiv točke I. gornje odluke žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga, pobijajući i odluku o trošku, s prijedlogom da se osporena presuda ukine ili preinači.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Prvostupanjska presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 789/14 - dalje ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl.365.st.2. ZPP.

U ukidnoj odluci ovog suda rečeno je da što se tiče eventualnog zahtjeva koji ide za utvrđenjem ništetnost kupoprodajnog ugovora da je u posljednjoj rečenici obrazloženja suda prvog stupnja naveo "Kod toga sloboda uređivanja obveznih odnosa nije neograničena, jer su te granice ustanovljene ograničenjima prema kojima sudionici u prometu ne mogu uređivati obvezne odnose suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva" koji zaključak je išao za tim da sporni ugovor ne bi kolidirao prisilnim propisima koji zaključak se nije mogao bezrezervno prihvatiti, jer iz spisa predmeta, i to podataka u katastru (list spisa 32), rješenja K. (list spisa (92) te iskaza svjedoka J. B. i M. L. proizlazi da bi prodana nekretnina u naravi djelomično, tj. u realnom dijelu bila javna površina, odnosno cesta ili put što znači da ne bi mogla biti predmetom ugovora o kupoprodaji ni u idealnom dijelu koji bi stoga bio ništav, a na što sud pazi i po službenoj dužnosti (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3453/1995) pa je kraj navedenog stanja stvari, temeljem čl. 370. ZPP-a, u tom dijelu i u odluci o trošku ukinuta prvostupanjska presuda kako bi se u nastavku postupka razjasnilo da li imamo nesklad između faktičnog i zemljišnoknjižnog stanja koji bi mogao imati za posljedicu ništavost ugovora, a što bi proizlazilo iz iskaza rečene supruge tužitelja M. L. koja kaže da je to "...u naravi javni put, a u zk upisan na mog supruga, što on nije tada niti znao..." te navedenog rješenja K. bivše Skupštine općine Z. od 21. veljače 1989. u kome se Općina Z. ovlašćuje na uknjižbu prava korištenja na deposediranoj čest. zem. 1136/1 u površini od 760 m² naravi javno prometna površina.

Nakon ponovljenog postupka svoju odluku sud obrazlaže time:

- da je prema uputi Županijskog suda u Zadru trebalo utvrditi postoji li nesklad između faktičnog i zemljišnoknjižnog stanja koji bi mogao imati za posljedicu ništavost ugovora. Naime, nije sporno da u zemljišnim knjigama na spornoj čestici nikada nije bilo upisano javno dobro. U popisu katastarskih čestica sa posjednicima za površinu od 1630 m² sporne čestice kao korisnik je upisano „Javno dobro ceste, Z.“, a kao katastarska kultura „Put“. Iz očitovanja o statusu prometne površine Upravnog odjela za komunalne djelatnosti Grada Z. od 2. lipnja 2014. proizlazi da se predmetna površina na dijelu k.č. 1136/1 k.o. Z., smatra nerazvrstanom cestom. Dakle, ni u zemljišnim knjigama ni u katastarskim evidencijama predmetna čestica nije upisana kao javno dobro u javnoj uporabi (odnosno u općoj uporabi) niti status javnog puta može imati nekretnina koja je upisana kao vlasništvo stranaka, bez obzira što se eventualno dio te čestice u naravi koristi kao put. Jasno je kako nikakav postupak za pretvorbu puta u javno dobro u međuvremenu nije proveden, odnosno očito je kako navedeni postupak nikada nije proveden ni u skladu s odredbama Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 100/96, 76/98, 27/01, 114/01, 117/01, 65/02), kao ni po odredbama kasnijeg Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10, 91/10, dalje - ZJC). Iz izvedenih dokaza ne proizlazi je li Grad Z. ikada pokrenuo takav postupak koji jedino smatra površinu na dijelu predmetne čestice nerazvrstanom cestom i to na temelju čl. 98. st. 1. Zakona o cestama ("Narodne novine broj" 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14, dalje - ZC), da ni ostala priložena dokumentacija ne potvrđuje da je dio predmetne čestice javno dobro u javnoj uporabi to se ne može iščitati ni iz ispisa mrežnog preglednika arkod.hr i preslika katastarskog plana jer na istima nije navedeno da dio predmetne čestice ima takav status. Prigovor tužitelja da vještak geodet nije ispravno naznačio dio koji je u posjedu tuženika, budući isti ispred svoje kuće imaju izgrađen bazen koji je u njihovom posjedu i koji leži na čest. zem. 1154 k.o. Z., nije osnovan, jer je sud vještaku naložio na skici prikazati cijelu čest. 1136/1 kao i posebnim točkama označenu asfaltiranu ulicu M. B., zatim na kojoj će se posebno prikazati zelene površine te ogradni zidovi kuća stranaka, a što je vještak sve i napravio,

- da svjedok D. Z. nije imao saznanja koje godine je predmetna ulica asfaltirana niti da eventualno ista predstavlja javnu cestu. Svjedok Z. K. je naveo da je ulica M. B. bila javni put od kada je svjedok došao u kuću u kojoj živi, odnosno od 1984. godine. Svjedok je opisivao i susjedne čestice, između ostalog je naveo kako ne poznaje tuženika P., ali da je poznavao njegovog oca. Dakle, i svjedok K., kao i svjedoci B. i L. tvrdi kako se radi o javnom putu, odnosno „društvenoj imovini“, međutim, drugim dokazima takvo što nije potvrđeno, a kako je ranije obrazloženo. Samo iskazi svjedoka (od kojih je jedna supruga tužitelja) o tome što je u naravi sporni dio predmetne čestice, ne mogu biti dovoljni za zaključiti kako se radi o javnom dobru u javnoj uporabi, sukladno odredbama zakona postupak za pretvorbu puta u javno dobro nije nikada proveden niti je sporni dio čestice ikada stekao takav status. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanja svjedoka S. M. jer je i taj svjedok mogao eventualno svjedočiti jedino o tome kada je asfaltirana predmetna čestica odnosno dio iste) i koristi li se ista kao put, ali pored utvrđenih činjenica da ta cesta nema status javnog dobra u općoj uporabi, iskaz tog svjedoka ne bi mogao biti relevantan za ovaj spor. Dakle, sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke koje zakon predviđa za nastanak i valjanost predmetnog ugovora, ponajprije poslovna sposobnost suugovaratelja, suglasnost njihovih volja, dopustivost i mogućnost činidbe, te postojanje potrebne forme ugovora, pa stoga taj ugovor nije ništetan. Sud drži da je volja obiju stranaka bila ugovoriti upravo navedena prava i obveze iz predmetnog kupoprodajnog ugovora, a što zakon niti ne zabranjuje, pa se stoga radi o dispoziciji stranaka koju kao takvu treba prihvatiti. Sud ne nalazi da bi ugovorena dispozicija ugovornih stranaka prodaja suvlasničkog dijela predmetne nekretnine 1.tuženici za kupoprodajnu cijenu od 50.000,00 kn bila suprotna Ustavu, prisilnim propisima niti moralu društva.

              Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud ne može prihvatiti. Naime, pored onog navedenog u ukidnoj odluci, treba reći da je u nastavku postupka utvrđeno da su na spornim dijelovima predmetna parcela u skladu s urbanističkim planom iz 1977. godine (list spisa 134) izgrađene gradske ceste koje služe za javni promet još od 1984. godine (Ulica M. B. i Ulica A. H.) te su iste na održavanju i u posjedu Grada Z. pa se stoga može raditi jedino o nerazvrstanoj cesti u smislu danas važećeg čl. 100. ZC-a i koje su u smislu odredbe čl. 101. st. 1. ZC-a javno dobro u općoj uporabi i u izvanknjižnom vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi, tj. Grada Z. U smislu odredbe čl. 131. st. 6. ZC-a nerazvrstane ceste će se u zemljišnim knjigama upisati kao javno dobro u općoj uporabi kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave uz upis pravne osobe koja upravlja cestom i to bez obzira na postojeće upise u zemljišnoj knjizi.

Dakle, za pravni status nerazvrstane ceste, a o kakvim cestama bi se radilo na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu, nije bitno da li se nekretnine na kojima se ista nalazi i dalje vode upisane kao vlasništvo neke fizičke ili pravne osobe. Takvo stanje zapravo egzistira od ranije i prije stupanja na snagu ZC-a i sklapanja spornog ugovora kada je bio na snazi ZJC, odredbom čl. 2. ZJC-a određen je pravni status javne ceste, na način da su one opće dobro i da se na njima ne može stjecati pravo vlasništva niti druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi. Treba dodati da je odredbama čl. 26. st. 2. ZJC-a propisano da se na postupak izvlaštenja nekretnina radi građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta primjenjuju propisi o izvlaštenju, dok je odredbom čl. 26. st. 6. istog Zakona određeno da izvlaštenjem nekretnine postaju opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, no navedeno ne znači da bi već izgrađena javna cesta postala opće dobro tek izvlaštenjem. Stoga realni dijelovi predmetne zemljišne čestice 1136/1 k.o. Z., koji su u skici mjernika N. K. od 23. listopada 2014. označeni žutom bojom u površini od 50 m² i slovima C-D-U-T-H-I-J-S-R-L-M-P-C te bijelom bojom u površini od 200 m² i slovima M-L-V-Z-M, su nedvojbeno nerazvrstana cesta, danas javno dobro u općoj upotrebi, a ranije opće dobro, što u biti ne mijenja njihov pravni status, jer se prema odredbi čl. 35. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje - ZVDSP) na javna dobra u općoj uporabi na odgovarajući se način primjenjuju pravila koja vrijede za opća dobra, a odredbom čl. 3. st. 2. ZVDSP-a propisano je da opća dobra nisu sposobna biti objektom prava vlasništva (v. odluke Vrhovnog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj Rev-783/2002, Rev-17/1997, Rev-3916/1994, Rev x 319/2015 i U-III-2336/2005).

              Prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda činjenica da je predmet kupoprodaje bila sporna površina od 704 m² (504 + 204 m²) od 2430 m² koja je navedena u spornom kupoprodajnom ugovoru nije okolnost koja bi ugovor u cijelosti činila ništavim, već se radi o djelomičnoj ništavosti jer je prodano i zemljište koje čini opće dobro koje u smislu odredbe čl. 3. ZVDSP-a i čl. 2. ZJC-a nije sposobno biti objektom prava vlasništva bez obzira da li je proveden postupak izvlaštenja.

Slijedom navedenog valjalo je u skladu s odredbom čl. 373. točka 3. ZPP-a uvažiti žalbu tužitelja i pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti prvostupanjsku presudu, dok se odluka o trošku temelji na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

U  Zadru, 5. prosinca 2017.